GLUMICA I REDATELJICA ZA GLOBUS

NINA VIOLIĆ Sve ono što glumac jest kao čovjek to se nekako vidi na filmu

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 14.09.2019. u 12:45

Neja Markičević/Cropix

Jako mi je važno s kim radim i tko me režira, nikad nemam želju odigrati neku ulogu, uvijek mi je najvažnije tko režira i s kim igram i ako mi se to sviđa, mogu igrati nogu od stola i znam da ću nešto zanimljivo napraviti kao ta noga od stola. Ali ako to ne štima, isto tako znam da ništa neću napraviti i da ću se samo zatvoriti i biti nervozna

O velikom uspjehu svog drugog kratkometražnog filma “Janje”, ulozi u Jelčićeve “Tri sestre” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, izostanku kritike, motivima za ulazak u režijsko polje, razgovarali smo s uvijek osebujnom, karizmatičnom i nadarenom glumicom Ninom Violić.

Vaš film “Janje” pozvan je na dva relevantna festivala, u Britaniju i Španjolsku. Film tematizira odnos mladih spram njihovih “ljubimaca”, spram društvenih sablasti s druge strane. Što ste htjeli otvoriti tim filmom? Koja pitanja i poruke?

- Evo, danas je stigao i program s grčkog festivala u Drami, tamo smo već 20. rujna, a na London film festivalu smo uvršteni u program “Push the Button” (filmovi koji pomiču granice i izvlače gledatelja iz zone ugode). U Španjolskoj smo u studenom, čekamo da izađe program i nekako se nadam da je to tek početak za naše “Janje”. Kratki film zanimljiva je forma jer se bavi jednom idejom, jednim osjećajem, jednom misli. “Janje”  traje petnaest minuta, i tu nisam imala vremena baviti se nekim paralelnim odnosima, likovima, pričama. Potrudila sam se da što jednostavnije, a opet intenzivnije i brutalnije pokažem taj unutarnji strah od nepoznatog i odnos ignorancije i pomanjkanje empatije prema istome. Zanimalo me je istražiti što i kako bi reagirala naša djeca da se nađu u situaciji pred nepoznatim, zanimala me urođena okrutnost i ignorancija kao obrambeni mehanizam. Radila sam s genijalnom djecom Cvitom Viljac, Margaritom Belan i Danom Kabalinom Sirotnjakom i beskrajno sam ponosna na ono što smo napravili zajedno.

Ovaj film je došao nakon također kratkog metra koji ste snimili sa svojom kćeri. Što vas je vodilo u tom prvom filmu? Koja ideja?

- Prvi film bio je intiman film o osobnom strahu, to je bio strah od odvajanja od djeteta, strahovi koji se javljaju kad je dijete manje u obliku katastrofičnih scenarija u glavi da će netko doći i uzeti ga. To je ustvari onaj duboki podmukli strah; činjenica da će dijete jednog dana otići od nas i da nas više neće trebati. Taj je filmić svoju premijeru imao na Vilnius film festivalu, a kao takav za mene ima neku nevjerojatnu intimnu vrijednost i hrabrost.

Što vam je uopće bila vodilja u režijski svijet? Zasićenost glumom?

- To ne sigurno, meni je gluma iz godine u godinu sve zanimljivija i sve izazovnija misija. Ne znam ustvari točno, obično imam neke ideje, pa se one kanaliziraju u neke projekte koje radim s drugim režiserima ili im jednostavno prođe vrijeme pa mi postanu dosadne. Kad se dogodilo prije sedam-osam godina da smo moja producentica Zdenka Gold i ja prijavile takvu jednu ideju za razvoj projekta na HAVC i dobile lovu za razvoj dugometražnog filma “Prašina”, onda je to bio neki konkretan razlog da sjednem i pozabavim se time do kraja. Taj proces još nije gotov, trenutno smo u montaži i nadam se da ćemo biti gotovi početkom 2020. godine. U međuvremenu sam snimila dva kratka filma, i to je to.

Koji su izazovi kratkog filma u odnosu na dugometražni, i obrnuto?

- Kratki film ima potpuno druge zakonitosti, on se bazira na jednoj ideji, a dugi metar razvija paralelno više slojeva likova, više nivoa priče, odnosa koji se mijenjaju. U dugom metru se možemo kretati iz žanra u žanr ili čak iz jednog filmskog roda u drugi. U “Prašini” ćemo, na primjer, pokušati igrani dio miksati s lutkarskom predstavom, to me sad najviše veseli. Puno sam se bavila strukturom u dugom metru, to mi je možda bio najveći izazov i najneistraženiji teren za mene.

Neja Markičević/Cropix
 

Paralelno ste se oprobali i kao scenaristica. Kako glumačka praksa utječe na pisanje?

- Kod mene je ta granica nekako nejasna i meni samoj. Kad radim autorski, onda se obično vrtim oko svojih intimnih preokupacija, strahova. Ili želim nešto razjasniti putem procesa u koji ulazim ili nešto saznati. Meni ne postoji dobra tema ili loša tema ili genijalna priča ili dosadna priča. To nije za mene samo pitanje filma, nego i literature i svega što ustvari volim i poštujem kroz umjetnost. Uvijek mi je najzanimljivije na koji način autor pristupa nekoj temi ili kut iz kojeg se bavi nekom temom, a ta tema može biti bilo što, može biti i najveća banalnost i stereotip ili najrubnija društveno-politička tema ili pak neki osjećaj ili samo stanje koje poništava bilo kakvu radnju. Nebitno, uvijek me privuče taj neki autentični pogled na stvari, a nikad tema ili priča. Tako da ustvari nema pravila, nema točne ili netočne rečenice. Osim toga, zasad me na filmu puno više zanima neizgovoreno nego izgovoreno.

Što sada, s redateljskim iskustvom, uočavate da je “glumački posao”, da je “redateljski izazov”? Kako “pregovarate” s glumcima?

- Gle, kako god okreneš, s koje god strane staneš u tom odnosu, glumac uvijek ima najranjiviju poziciju. Mislila sam da ću možda bolje shvatiti redatelje kad sam se upustila u sve ovo, ali dogodilo se da sam samo postala još osjetljivija i pažljivija prema glumcima. Svi, pa čak i autor, imaju na filmu mogućnost da se sakriju, operu ruke, prebace odgovornost, nađu krivca, jedino glumac nema. On uvijek ostaje izložen i otkriven. Za mene je to i najveća vrijednost i izazov u tom poslu, jer nema nikakvog skrivanja i nema muljanja i sve ono što glumac jest kao čovjek to se nekako vidi na filmu. Zato glumci moraju nekako težiti tome da budu velikodušni, dobri, pošteni, da zadrže dijete u sebi, da ne osuđuju i da uvijek uče ispočetka, ukratko, da budu - nenadjebivi ljudi, jer jedino tako opstaju, a to je ustvari i najteži zadatak koji ti neka profesija može dodijeliti. Što se tiče procesa, uvijek se trudim stvoriti okolnosti da uđem u nešto nepoznato, pa se tako trudim i kad režiram da to omogućim glumcima, a to ukratko znači da moraš uvijek smisliti novi način kako ćeš ukinut sva pravila.

Koliko su vama bitne redateljeve upute, a koliko vam je važan vaš prostor interpretacije ili improvizacije?

- Jako mi je važno s kim radim i tko me režira, nikad nemam želju odigrati neku ulogu, uvijek mi je najvažnije tko režira i s kim igram i, ako mi se to sviđa, mogu igrati nogu od stola i znam da ću nešto zanimljivo napraviti kao ta noga od stola. Ali ako to ne štima, isto tako znam da ništa neću napraviti i da ću se samo zatvoriti i biti nervozna. Isto tako, kad vjerujem redatelju, onda se upuštam u svakakve improvizacije i gluposti i ništa me nije sram, a kad ne vjerujem, onda samo pametujem, a ne podnosim sebe kad pametujem.

Vi ste tip Magellijeve glumice, ali i Frljićeve glumice. Te podjele znače nešto u hrvatskom suvremenom kazalištu. Kako ih vi doživljavate?

- Zadnjih godina sam najviše radila s Buljanom, i to mi je nekako obilježilo ovaj zadnji period u HNK. Sva trojica su redatelji koji su promijenili sliku kazališne scene u Hrvatskoj i sigurno je da naše kazalište bez njih ne bi izgledalo ovako kako danas izgleda. To je dobar osjećaj, ponosna sam.

Uskoro premijerno izlazite s Jelčićeve “Tri sestre”. Drugi put u životu igrate taj komad. Prvi je put bilo u ITD-u, režiju je potpisao Dario Harjaček. Kakvo je bilo iskustvo rada na obje predstave?

- I Bobo i Dario izabrali su komorni prostor za “Tri sestre”. U Darijevoj predstavi Jelena Miholjević, Barbara Nola i ja bile smo tri sestre koje su svi ostavili, u SEK-u &TD-a. Sve što smo izgovarale u toj predstavi bio je Čehov, ali smo koristile replike svih likova, na primjer kao Maša govorila sam Veršinjinov monolog. Kod Bobe pristup Čehovu je drugačiji, Bobo se vrlo precizno, filigranski bavi odnosom između likova, njihovim potisnutim željama i neizgovorenim problemima, ali ne drži se samo Čehova, nego koristi i nas kao izvor budalaštine u kreiranju teksta. Darijeva predstava bila je nježna i melankolična, a Bobina je zabavna i apsurdna.

Dnevnopolitički teatar koji gledamo nadilazi najvulgarnije oblike dostupne nam fikcije. Koji vas paradoksi ovog društva posebice intrigiraju, živciraju, fasciniraju?

- Ne pratim više dnevnu politiku.

Rješavanje nasilja nad ženama u našemu je društvu i dalje sanacijsko jer nema sistemskog odgovora koji ozbiljno sankcionira zlostavljače. Kako vi vidite to pitanje?

- Želim da se što prije promijeni zakon, najvažnije je omogućiti ženama da ih ne bude strah prijaviti zlostavljača.

Kako vidite otpor ovim političkim apsurdima kojima svjedočimo? Radikalizaciji klerikalnih skupina i podskupina u javnom prostoru... Nedovoljno ozbiljnom sankcioniranju fašističkog znakovlja...

- Najveći otpor, čini mi se, možemo pružiti ako se konstantno bavimo suprotnim, afirmiramo rad, umjetnost, slobodu, ljubav, poštujemo znanost. Trebamo neprestano stvarati što veći i širi prostor slobode i nikako ne pristajati na njihovu provokaciju. Trebamo ustrajati na svojim pravilima, a ne pristajati na njihova.

Što vam se čini da su stvarni izazovi umjetnosti kod nas? Je li to zaista samo financiranje ili i realno onemogućavanje života filma, ali i teatarskih izvaninstitucionalnih produkcija?

- Danas se u zapadnom svijetu vlada tako da onemogućiš financiranje svemu što te dovodi u pitanje. U nekim malo ozbiljnijim društvima ipak struka ima još svoje mjesto i ne dovodi se u pitanje tek tako, a onog trena kada se struka zamijeni isključivo političkom funkcijom, što je kod nas postalo pravilo, onda struka više nema pravo glasa i onda nastaje lijepa, podobna nikom bitna umjetnost. Kao što vidiš, izvan institucije ne postoji više gotovo ništa. Zanimljiva je pojava Kunst teatra na Trešnjevci, to mi je nekako dalo nadu da se može bez obzira na sve. A što se tiče filma, sramotno je koliko se budžet smanjio u protekle dvije godine. S tom lovom nitko ne može ništa ozbiljno napraviti i svima je to jasno. Pravi stvarni izazovi umjetnosti nikad nemaju veze s parama i nikad neće ni imati. Kao što je novac samo papir, tako je galerija samo soba, napisao je Mladen Stilinović u “Pohvali lijenosti”. Potruditi se da postaneš plemenit čovjek, ne odustajući od sebe, a pritom zadržati zdrav razum je svakako jedan od većih izazova.

Gdje ste osjećali najveću glumačku, umjetničku slobodu i čemu težite u svom današnjem stvaranju u odnosu na prije? Postoje li ti “prostori slobode” koje sanjate osvojiti ili su svi već osvojeni?

- Danas dopuštam sebi slobodu što god radila, a prije sam se više nekako za nju borila jer nisam znala kako da je zgrabim, kako da dođem do nje. Postoje mnoge osvojene tvrđave, ali kao što znamo, sve što smo osvojili prijeti da postane naš najveći kavez. Tako da za mene borba traje zauvijek i nema predaje. Mislim, naravno, isključivo na borbu na osobnom planu, jer u drugu ne vjerujem.

Nedostaje li vam teatar &TD kakav je bio? Ima li smisla za ovakvim reminiscencijama? 

- Strašno mi je žao u kojem stanju je trenutno teatar &TD i ponekad osjećam krivnju i pitam se jesmo li mogli još nešto učiniti da se to spasi. Kako sam ja vječiti optimist, i dalje se nadam da ta bitka nije dokraja izgubljena. Vrijeđa me ta stvarnost koju već dugo živimo, a to je da bez angažmana gradskih ili državnih vlasti ništa nije moguće. Ne volim taj osjećaj bespomoćnosti jer naprosto to nije fer prema svima nama koji smo tu scenu gradili godinama, a nije nas malo. Taj prostor bi trebao ostati otvoren da novi umjetnici tamo istražuju, kako je rekao Tom Gotovac za vrijeme rata kada se otvarao Dom Mladih u Splitu: “Ako imaju potrebu posrat se po toj sceni, oni će se po toj sceni posrat i nitko im ne smije to zabraniti, i to će onda biti njihov rad.” Takav prostor nemamo trenutno u Zagrebu, a posljedice toga ćemo osjetiti kad već bude kasno.

Kako vidite kazališni krajolik? Teme koje se obrađuju? Je li teatar u kontaktu sa stvarnošću kojoj se obraća? Film tu ipak, nužno, prednjači?

- Uopće se ne slažem, mislim da je kazalište još uvijek kod nas aktualnije i hrabrije od filma. Kad pogledamo i kroz umjetničku ili političku provokaciju, kad pogledamo kroz maštu i umjetničku slobodu, kazalište je daleko hrabrije i usudi se više. Naravno, kad je manja lova, rizik je manji, ali vjerujem i dalje da bez rizika nema puno pomaka.

Kada izlazite s dugometražnim filmom? Možete li nam otkriti što nas sve čeka?

- Glupo mi je govoriti o filmu s kojim sam u montaži, mogu samo reći što osjećam, a to je da sam beskrajno zahvalna svim suradnicima i autorima koji su radili na filmu. Vanji Černjulu, Ani Savić Gecan, Goranu Bogdanu, Lee Delong, TBF-u, Loncu, Šljivi, Vladi Gojunu, Tomislavu Sutlaru, Tini Jasenković i naravno Zdenki i Vanji Sremac bez kojih ništa ne bih uspjela.

I za kraj - kako vidite izostanak konstruktivne kazališne i filmske kritike u dnevnim medijima? Većina je toga svedena na “osjećaje” kritičara i pseudoupute, kazne izvođačima “umjetničkih radova”. Je li i to posljedica ovog incestuoznog, korumpiranog društva?

- Je. To možda više govori o stanju u novinarstvu nego o stanju u filmu i kazalištu, ali nećemo sad o tome što je prvo bilo - kokoš ili jaje. Problem je što je posljedica tog stanja trenutno neka čudna anarhija koja nam se događa na umjetničkoj sceni, a to se događa kad ponestane kriterija, onda stalno svi imaju osjećaj da su prvi koji se zalažu za nešto, kao da ničeg prije nije bilo, kao da se pobriše kontinuitet, a to je opasno, taj kolektivni zaborav koji bilo koju akciju čini nebitnom.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija