Erik Ulfsby (1970.) renomirani je norveški redatelj i glumac poznat po suvremenim interpretacijama dramskih klasika i mjuzikla. Od 2010. umjetnički je ravnatelj Det Norske Teatret u Oslu. Dobitnik je dviju prestižnih norveških Nagrada Hedda za najbolje predstave sezone. Na jednome od najstarijih norveških kazališnih festivala 2014. postavio je “Peera Gynta” na obalama planinskog jezera Gålåvatnet te osvojio predstavom i kritiku i publiku. Njegove predstave gostuju na brojnim festivalima i kazalištima u Europi i svijetu. Povod ovomu razgovoru njegova je nova inscenacija “Peera Gynta”, ovaj put u zagrebačkom HNK, u sklopu projekta Europski kazališni laboratorij: Drama postaje digitalna, koristeći se inovativnom audio-tehnologijom koju će razvijati u suradnji sa stručnjacima s područja elektroakustike.
“Peer, ti lažeš!” slavne su riječi Peerove majke kojima počinje drama “Peer Gynt” Henrika Ibsena. Praizvedena je 1867. u Oslu, a većinu drame Ibsen je napisao tijekom boravka u Italiji, nedugo nakon odlaska iz Norveške. Glavni lik ove petočinke je antijunak Peer; lažljivac, avanturist, romantik, sin nekada bogata i ugledna trgovca Jona Gynta, koji je pak postao pijanac te izgubio sav novac ostavivši Peera i njegovu majku u siromaštvu. U prvom činu Peer dolazi na vjenčanje na kojemu ugleda nježnu i nevinu Solveig u koju se zaljubi na prvi pogled, no ona odbija s njime plesati zbog njegove loše reputacije. Kad se napije, otme mladenku, djevojku iz bogate obitelji, te provodi s njom noć u planinama.
Kao bjegunac, Peer ostavlja otetu mladenku i luta planinama u kojima nailazi na kraljevstvo trolova. Brzopleto prihvati ponudu kralja da se oženi njegovom kćeri i zauvijek ostane s njom i djetetom koje je na putu, no u zadnji čas se predomisli i pobjegne. Solveig dolazi za njim u planinu da bi ga spasila, no on ne može ostati s njom jer ga podsjeća na sva njegova nedjela. Ponovno bježi, ali prije toga posjećuje majku koja umire. U dugogodišnjem izgnanstvu na obalama Maroka i u egipatskoj pustinji Peer susreće razne likove, koji sliče njemu. Od poslovnog čovjeka koji se obogatio u Americi prodajući robove Peer postaje kralj luđaka. Kad se napokon kao starac vraća u domovinu, suočava se sa svim svojim neizrečenim i propuštenim djelima. Ljevač pucadi želi pretopiti njegovu dušu u nov materijal jer ona nije ostvarila ciljeve za koje je bila stvorena. Peer Gynt nikako ne pronalazi pravoga sebe, no na kraju ga otkupljuje njegova vjerna Solveig svojom strpljivom i milosrdnom ljubavlju.
O samomu liku, predstavi, ali i drugim temama vezanim za ovaj komad, direktno ili indirektno, razgovarali smo sa slavnim redateljem.
Ovo vam je četvrti put da postavljate “Peer Gynta”?
- Da, za zadnjeg na jezeru sam dobio izvrsne kritike.
Što je suvremeno, odnosno svevremeno u ovomu komadu, i koje ste dijelove “isjekli”?
- Ovaj komad ne samo da govori o problemima vremena u kojemu je nastao, nego i ovomu našemu. Da ga, slučajno, postavljam cjelovito, trajao bi dulje od pet sati, ali napravili smo svoju verziju. “Peer Gynt” govori o životnom putovanju, ali o onomu putu u svoju unutrašnjost, kako bismo zapravo bar nešto shvatili, dokučili. Posebno nam je zanimljiv dijalog u petom činu gdje Peer shvaća da nema dalje, da nema druge strane, da neće dobiti slavu, njegov život završava ovdje, i bio je poprilično prazan. Peera drugi lik uvjerava da postati “svoj” znači ubiti “sebe”, recimo to tako. I to je sve znanje koje mu treba. Ovaj je komad iznimno važan za sve, muškarce i žene, mlade i stare, svagdje na svijetu, jer je iznimno nadaren tekst posvećen “nama samima”.
Komad se na neki način uklapa u ovu medijsko-pseudospiritualnu ideju reinvencije sebe samog koja ima sve više proizvođača, sve više poklonika, a da taj sadržaj nije kritički dovoljno artikularan. Kako vidite cijeli taj narativ? Kako se uklapa u vaš projekt?
- Dio smo projekta Theatre Laba koji istražuje nove tehnologije i njihovu primjenjivost u kazalištu. Ali to je kod nas samo dio u predstavi, onaj zvučni. Peer želi izvrsnost, izvrsnost svoje promjene. Iako je i gad, i dalje ga volimo i razumijemo jer se možemo povezati s tom idejom, i to dosta lako. Mijenjati sebe. On želi postati vladar svih i svega, i to pokušava u različitim životnim poljima. Pokušava to na selu, onda u svijetu. Pokušava kao biznismen, ali posao propada te ostaje u donjem rublju, pokušava kao znanstvenik, i slično, samo kako bi bio “netko”. Danas više no ikada živimo potrebu za zadovoljenjem tog zahtjeva i, ako ne zadovoljiš te ciljeve, to znači da si propao. Stalno nam se nalaže da sami sebe iznova izmišljamo kako bismo preživjeli. Kupovanjem nove odjeće već se stvara taj dojam, dodavanjem novih prijatelja, sve je to vrlo ljudski i vrlo je razumljivo. Danas svi rade na nekoj vrsti publiciteta.
Hoćete li i Peera staviti na društvene mreže?
- Ne, nije potrebno. Nema ga potrebe tako direktno povezivati. Međutim, da je “živ” danas, sigurno bi bio na društvenim mrežama.
Što mislite da je njegov temeljni problem, koji je korijen potrebe za tom vrstom moći – idejom “postajanja Nekim”? Netko bitan, naravno.
- To nije samo njegov kompleks nego kompleks gotovo svakog čovjeka na ovom planetu - biti bitan, prepoznat, važan, nezamjenjiv.
Je li to klasno uvjetovan kompleks?
- U njegovu slučaju i jest i nije. On je odrastao s puno novca, njegov je otac bio vrlo bogat, ali je sve propio. Peer je živio nakon toga u siromaštvu s majkom. Iskusio je zamjenu klasnog stanja, odrastao je u selu gdje je bio ismijavan zbog svog oca. Ovaj komad je na neki način i priča o osveti. To jest klasno i nije klasno pitanje. Većina toga što se možemo pitati oko Peera Gynta daje dvostruki odgovor: i da i ne. Ibsen govori u jednom svom komentaru da je njegova uloga u pisanju bila da pita, a ne da daje ili ima ponuđene odgovore.
Koju ulogu teatar ima danas u društvu? Kao medij, kao institucija? “Politički” teatar jako je popularan, iako bi svi koji se ozbiljno bave teatrom trebali razumjeti da je ustvari svaki javni čin inherentno političan, zar ne?
- Ja sam vam vjernik teatra i u tom smislu sam siguran da ima svoje mjesto i svoju budućnost. Sve što se događa oko nas djeluje kao da je ubrzano, mediji su sve više i više tabloidizirani, odgovori su kratki. Prepoznajem veliku želju, da ne kažem žudnju za teatrom - za tim činom da možeš doći nekamo, sjesti, isključiti se sa svih mreža i doživjeti malo duže misli, rečenice... Teatarska publika u Europi je, koliko znam, u porastu. Sve oko nas što se događa, na neki način, ide u prilog teatru i mislim da budućnost teatra nije igranje “reališki”.
Reality emisije i dokumentarci su zauzeli to mjesto?
- Da, na sceni trebamo velike misli, velike razgovore, jer je svijet danas dupkom pun malih misli, malih razmjena, malih razgovora. Teatar je arena u kojoj je moguće ozbiljno govoriti i ozbiljno misliti. Dakle, da, budućnost teatra je prosperitetna.
Kako biste opisali svoju teatarsku estetiku i etiku? Kojom se metodologijom vodite? Jeste li bili dobar ili loš đak?
- Imao sam puno sreće jer sam radio s doista inspirativnim ljudima od kojih sam puno naučio. Nemam posebnu metodologiju niti estetiku. Nisam kao Wilson, nisam za jedan “potpis”. Sklon sam različitim rukopisima i trudim se razvijati u smjeru pričanja priča koje su izuzete od svakodnevice, koje malo nadilaze, koje ekstrahiraju bitne životne teme. S Peerom smo malo izmiješali abecedu, redoslijed prezentacije.
Kada radite, sigurno dvojite oko “poruke” koju će predstava odaslati - s jedne strane tu je autorova poruka, ali tu je i vaše čitanje te poruke. Koja je vaša poruka s ovom predstavom?
- Rekao bih to citatom koji ćete sada vi pročitati na glas i prekucati. Ovo je verzija koja je bazirana de facto na ovim rečenicama. Vrlo je poražavajuće, ali istinito. “Peer: A što je s onim koji ne može shvatiti namjeru Meštrovu? Ljevač: Treba ju naslutiti. Peer: A u slutnji znade često cilj promašiti, nećeš li se krivom stazom zaputiti. Ljevač: Dakako, Peer, kad slutnje nema, kopitar najlakše mrežu sprema.” Dakle, trebamo znati i osjećati.
Volite li govoriti o društvu? Mi novinari često umjetnike ispitujemo stvari koje možda nemaju veze s njihovom strukom. Probajmo, kako vidite norveško društvo danas, norveški teatar? S našom ste situacijom, vjerujem, upoznati nakon nekoliko proba?
- Norveška je na sretnoj strani svijeta, jer je besramno bogata. U kulturnom polju iste privilegije stoje, dobro je financiranje i neusporedivo je s drugim zemljama. Sadašnja pak Vlada želi reducirati financiranje i velike se debate vode o tome tko što treba financirati. Očekuje se da lokalne zajednice financiraju svoje programe, svoje institucije. Mislim da je to dobra stvar. Treba biti ta kombinacija: lokalno i državno financiranje. Raspravlja se više o tome kako se financira, ne o tome - ima li novca. Znam kako to vama može zvučati. Kao ravnatelj kazališta, trudim se zapošljavati azilante kako bismo ih integrirali lakše u društvo. Trudimo se biti ogledalom našeg društva. Nemamo velike drame koje se reflektiraju oko naše svakodnevice. Ipak nemamo Orbána na djelu.
Vjerujete li da je na neki način Peer Gynt anticipacija narcizma kojemu danas aktivno svjedočimo, na djelu je hiperproizvodnja samopubliciteta?
- Breivik, koji je počinio najgori zločin u recentnoj norveškoj povijesti, ima puno sličnosti s našim likom. Obojica su odrasla samo s majkom, otac ih je ostavio, zlostavljani su u školi jer se nisu uklapali u sustav, obojica su željeli vladati. Breivik je u igrici WorldCraft sebe učinio Kraljem i vjerovao je da će učiniti nešto “veliko” za svog života. Vrlo je sličan razvoj imao i lik Peera Gynta.
Bi li takva paralela danas bila kontroverzna u Norveškoj?
- Na sličnu temu ću raditi iduće godine u Hannoveru. Moguće je dakako, o toj se temi danas mnogo govori. Nije ga nužno usporediti s Peerom, ali se da misliti ta paralela.
Koje je rješenje za Peera? Je li to ljubav, kao što kraj sugerira?
- Po meni je to najslabiji dio Ibsena jer završava kao sapunica, holivudski. Mi mu nećemo dodijeliti tako lak izlaz iz života. Odgovor za sve nas je “ne znam/o”. Ne znamo što se događa na kraju puta. Peer se kod nas trudi prijeći most, ali mu nije dozvoljeno. To je život, umiremo, postajemo opet zemlja, i nešto ćemo opet postati, samo ne znamo što.
Koja je uloga kostima i scenografije u vašim predstavama? Kod nas, u recentnim produkcijama, ta je uloga nerijetko značenjski ispražnjena, koliko god se autori trudili da ne bude.
- Slike govore kao i jezik. Oko tog se posebno trudimo sada pred završetak ovog projekta. Ideja je: kad Peer susretne drugog lika, taj drugi pokrene sjećanja. Imat ćemo vizualne projekcije “sjećanja”. To mi je uvjetno rečeno najveća briga.
Kada sam u srednjoj školi čitao “Peera Gynta”, mislio sam da je donje rublje znak siromaštva. Je li ili nije?
- Kad sam došao ovamo, shvatio sam da je dostupni prijevod bez stiha i bez rima, tako da bih rekao da ga niste čitali. “Peera Gynta” nemoguće je razumjeti bez te strukture. Naš novi prijevod to omogućuje. Zato je tako malo i igrao na ovim pozornicama. Teško ga je bilo shvatiti. Nadam se da će naša predstava probuditi novi interes za Ibsena. Ovaj će prijevod biti posebno objavljen, cjelovito. “Peer Gynt”, dramska poema, treba biti tretirana kao takva. Sam Ibsen, doduše, nije mislio ovaj komad za izvedbu.