MIŠO NEJAŠMIĆ

'Novi model otkupa knjiga za knjižnice nastao je iz birokratskih pobuda i za nakladnike je štetan. Pogodovat će samo posrednicima, trgovcima'

Marko Todorov / HANZA MEDIA

 

Da ne ode sve u loše vino i masne kobasice pod lampicama što se presijavaju u gradu, ne bi li od tog adventa kojim se Zagrebom valja rijeka ljudi i svake godine bilježi sve veća potrošnja bar i simboličan dio ostavili i za knjigu, ove je godine, zasad dosta tiho i još relativno slabo primijećena, u prosincu nikla pop up knjižara. Na Iblerovu trgu u zagrebačkoj Vlaškoj, u Importanne Galleriji, na mezaninu, etaži koja je do prije dva mjeseca zjapila godinama gotovo prazna i otužno zapuštena, privremeno su se uselili nakladnici s knjigama. Na nešto manje od tri tisuće četvornih metara, dakle u trenutno najvećoj zagrebačkoj knjižari, od početka prosinca do 4. siječnja izdavači, svaki za svojim štandom na hodnicima ili u ostakljenim odvojenim prostorima gdje su nekad bili dućani s odjećom, prodaju nove knjige. I danas je ovdje još nekoliko preostalih dućana sa svilenim haljinama i tilom za svečane prigode koji sad stoje komično među štandovima s knjigama.

Posjetitelja u knjižari-sajmu najviše je za vikend ili onih poslijepodneva kad ovdje gostuje neko od jakih imena hrvatske literature. Tako je na Iblerovu u prosincu gostovao Damir Karakaš, kojem nagodinu izlazi novi roman, jedan od domaćih naslova koji se u 2019. čekaju s najvećim interesom i kritike i publike. Bio je i Kristian Novak, stihove je čitala Dorta Jagić, Mate Maras čitao je srednjovjekovne epove, bili su i Mani Gotovac, Siniša Labrović, Renato Baretić… Program traje sve do zatvaranja knjižare, 4. siječnja.

Možda i najveći broj ljudi u adventskoj knjižari skupio se kad je gostovao hrvatski nogometni izbornik Zlatko Dalić. Došao je promovirati knjigu Ivice Pezelja “Vatreni u Rusiji”.

Ideja knjižare na otvorenom i njezina organizacija nastala je u glavi i rasla na leđima entuzijastičnog Miše Nejašmića i Superknjižare.

Negdje u rujnu, priča Nejašmić, nedugo nakon što su u prizemlju Importanne Gallerije otvorili antikvarijat Jesenski i Turk, “šetajući tim centrom, tko zna koji put sam prošetao i mezaninom, koji je bio ruševina. Osjećala se u zraku depresija, posljedice krize i tranzicije, što me podsjetilo na stanje u knjižnoj branši. Tad mi je palo na pamet kako bi bilo dobro ovakav prostor, ovako golem, možda jedan od najvećih u centru grada, staviti u funkciju knjige, da s kolegama napravimo veliku adventsku knjižaru. Jer već sam posljednjih nekoliko godina razmišljao kako knjigu ubaciti u tu uspješnu priču zagrebačkog Adventa”.

Marko Todorov / HANZA MEDIA
 

Nije to, jasno, bez logike. Tri godine je zagrebački Advent proglašavan najljepšim u Europi. Osim stranaca, u grad se u prosincu uputi i sve veći broj domaćih turista, a kulturna ponuda i dalje je sasvim tanka.

I makar je radnim danom, u onim satima kad na pozornici nije neki od program, knjižara slabo posjećena, doduše riječ je i o golemu prostoru, pa se ljudi, ako ih nije puno, lako rasporede i “izgube” na tih 2700 četvornih metara, Nejašmić nije pesimističan – kaže da je za prvu godinu zadovoljan.

“Mnogi još nisu shvatili da je tu knjižara. Trebalo je barem dva tjedna da ljudi čuju za nas, nije bila moguća pretkampanja. Bili smo u poziciji da trebamo predstaviti supermodela, imamo samo njezinu rendgensku snimku, a pričamo o njezinim očima, prekrasnom tenu, usnama napućenim. Jednostavno, morali smo krenuti, pokazati knjižaru, a onda se reklamirati… Čitav projekt nastao je u zadnja dva mjeseca, ideja, razrada, realizacija sve je išlo neposredno prije samo početka.

Ne bi ni zvučalo uvjerljivo da smo komunicirali isključivo s vizualima i konceptom. Tek kad je napravljena, moglo se krenuti s pravim marketingom.”

Knjižara je nastala u suradnji s Turističkom zajednicom Zagreba, kao dio projekta zagrebačkog Adventa, bez financijske pomoći Grada i Ministarstva. Dječje radionice na temu Ivane Brlić Mažuranić i Ćopićeve Ježeve kućice privlače dosta publike, možda i zato što knjižara nudi i dječju igraonicu, pa roditelji mogu, kupujući knjige, djecu nakon radionica ostaviti na čuvanje i obaviti kupnju.

Nakladnici su se ovdje okupili pod motom “Neka poklon bude knjiga”. Posjetitelji, ako je suditi po onom malom uzorku s kojima smo razgovarali, često dolaze baš po božićne poklone.

“Obično iskoristim Interliberove popuste i tamo kupim poklone za Božić. Ove godine sam bila na putu, nisam stigla na Interliber i baš zato mi je drago da su smislili ovu privremenu knjižaru. Meni je to genijalna ideja. Svojima svake godine kupujem knjige jer mi je to, priznajem, najlakše izabrati, a ni mužu ni djeci nije mrsko dobivati ih, obitelj smo čitača. Znam da sam predvidljiva s poklonima, ali potrudim se izabrati nešto za što sam sigurna da će s guštom pročitati”, kaže Gordana Jelić. “Zapravo, ovo i je, koliko se meni čini, k’o neki mali Interliber. Samo što, nasreću, puno duže traje, a nema ni gužve, pa možeš kupovati u miru, bez stresa.”

Marko Todorov / HANZA MEDIA
 

Dražen Jurić kupio je novog Murakamija “Muškarci bez žena” i nedavno također objavljena Borivoja Radakovića “Hoćemo li sutra u kino”. “Nisu za mene. I jedno i drugo je božićni poklon. Prva knjiga je za brata koji se ove godine rastao, a druga je za prijatelja, starog poklonika Radakovićeve literature.”

Uz nova izdanja puno je i starih naslova po povoljnim cijenama, i ovaj je sajam prilika da izdavači izvuku zalihe i prodaju dio toga.

Posljednjih se tjedana među nakladnicima ponajviše komentirao novi model koji Ministarstvo kulture predlaže za nabavku knjiga za knjižnice.

Nejašmić, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, drži da je predloženi novi model otkupa knjiga za knjižnice nastao iz birokratskih pobuda i nakladnicima neprihvatljiv i štetan. “Zapravo, sasvim je nepotreban. Pitanje je, jasno, i hoće li na kraju biti i usvojen, ali, s obzirom na to da je volja politike da se mijenja model, tko zna. Vidjet ćemo što nas još čeka”, sliježe ramenima. “Novi model predviđa da Vijeće u Ministarstvu napravi popis knjiga koje knjižnice obavezno moraju imati i onih koje se preporučuju. Ako će već sredstva biti doznačena direktno knjižnicama, neka knjižnice rade po svojim standardima. To znači struka, a ne da Vijeće Ministarstva određuje koliko udjela ima određena vrsta literature, što im treba i na koliko stanovnika treba biti koliko knjiga. Pitanje je koliko će te preporuke Vijeća struka uopće provoditi”, kaže pa dodaje: “Ne vidim koja je svrha tog novog modela osim da Ministarstvo kulture više ne komunicira s nakladnicima i da se ne bavi provedbom otkupa, nego da to stavi na leđa nakladnika i knjižnica.”

Dosad je izdavač izdavao jedan račun Ministarstvu, a sad će morati knjižiti stotine računa svakoj pojedinoj knjižnici.

“Tu će se pojaviti tvrtke specijalizirale za prodaju knjiga knjižnicama, a nakladnici će, umjesto da knjigu prodaju po punoj cijeni, davati dio posrednicima. Jer veliki broj hrvatskih izdavača mali su nakladnici koji nemaju logistiku raditi posao direktno s 240 narodnih knjižnica. Bit će, vjerojatno, prinuđeni prodavati preko posrednika. Prije je nakladnik poslovao direktno s Ministarstvom, a sad bi trebao poslovati sa svakom knjižnicom pojedinačno. To je nezamisliv porast posla, nakladnici nemaju ljude koji bi se time bavili. Umjesto jedne fakture bit će stotine faktura, umjesto jednog papira bit će cijela šuma papira. Čitava ta mjera će pogodovati samo nekim posrednicima, trgovcima, a izgubit će se jedna od jačih poluga za potporu izdavačima. Makar je ta potpora relativna, jer radi se o kupnji knjiga za javne potrebe, dakle nije to potpora, nego samo mehanizam u kojem je Ministarstvo dosad participiralo da neke knjige koje bi inače teško došle do knjižnica dovede na police knjižnica. Mislim da će neki dijelovi nakladništva ozbiljno stradati, to su oni koji ne izdaju lijepu književnost, nego objavljuju znanstvene knjige i stručne, publicistiku…”

Novi bi model bio prihvatljiviji kad bi otkup i distribuciju knjiga radile matične knjižnice, pa da one nakon toga knjige dalje distribuiraju podružnim knjižnicama. Također, kažu izdavači, bitno je da se uvede sustav kontrole naplate, da se plaća izravno izdavaču, a ne da tržište zauzmu posrednici, tj. trgovci.

Količina novca koja se iz proračuna izdvaja za potrebe knjige sve je manja. Od 2000. godine do 2004., 2005. to je, podsjeća Nejašmić, bio višestruko veći iznos, makar je tad proračun bio tek nešto veći od 70 milijardi kuna, a danas je gotovo 130 milijardi kuna. Sad, dakle, kad je proračun veći suma koja se izdvaja za knjigu je manja. Sredstva za otkup su, primjerice, nekad bila oko dvadeset milijuna kuna; prije četiri-pet godina smanjena su na sedam milijuna kuna, a potom podignuta na dvanaest milijuna kuna, koliko je predviđeno i za sljedeću godinu.

“Nemoguće je s tom sumom novca očekivati da će se u Hrvatskoj izdati već broj naslova. Bit će dobro ako uspijemo izdati koliko i ove godine.”

Isti je trend i s potporama za izdavanje. I tu je novca sve manje. “Nekad su te potpore iznosile deset milijuna kuna, a ove godine bile su tek četiri milijuna kuna. Naprosto je knjiga u nas podfinancirana kad je riječ o davanjima iz javnog budžeta, tako je to u kontinuitetu proteklih deset godina, otkad su krenule velike uštede i na knjizi”, kaže Nejašmić.

Izdvajamo

Iz drugih medija