.jpg)
Kompleks Zagrebačkog velesajma, grad u gradu koji se na desnoj novozagrebačkoj obali Save prostire na oko 500.000 četvornih metara, iza svoje ograde krije nekoliko vrhunskih djela hrvatske, ali i europske arhitekture iz sredine prošloga stoljeća. Kao što bi danas gradonačelnik Milan Bandić htio da na tom mjestu nikne nova gradska četvrt koju je već nazvao zagrebačkim Manhattanom, tako su i inicijatori ideje o gradnji najvećeg prostora za sajmovanje u tadašnjoj Jugoslaviji, predvođeni gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem, projektiranje paviljona prepustili uglednim domaćim i stranim arhitektima.
Naime, s državama izlagačima ugovoreno je da same podignu svoje paviljone koji će nakon deset godina besplatnog korištenja prijeći u vlasništvo Velesajma. Od 40-ak paviljona ukupne površine oko 200.000 kvadrata, njih sedam je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode proglasio spomeničkom vrijednošću najviše kategorije u koju spada i armiranobetonska skulptura Hipar kod glavnog ulaza u Velesajam te još pet paviljona koji su zaštićeni zbog svoje ambijentalne vrijednosti, što je malo niži stupanj zaštite. No ni jedan od tih 13 objekata ne smije se rušiti, a kad se obnavljaju, zaštitari spomenika paze na svaki detalj.
Urbanističko rješenje Zagrebačkog velesajma napravio je 1957. Božidar Rašica s ciljem da on bude integriran s ostatkom Novog Zagreba. Godina dana prije, u rujnu 1956., održan je prvi velesajam na novoj lokaciji. Otvorio ga je Josip Broz Tito, a zagrebačka je televizija tom prilikom odradila svoj prvi izravni TV prijenos. Te su godine izgrađeni i prvi paviljoni, među kojima se posebno ističe SSSR-ov koji danas nosi broj 9 i sakriven je od pogleda jer su, zbog nedostatka sajamskog prostora, pokraj njega dograđeni paviljoni 8a i 11a, kao i armiranobetonski aneksi sa sjeverne i južne strane koji su mu sakrili elegantna staklena pročelja.
No raskoš razotkriva njegova unutrašnjost sa zakrivljenim armiranobetonskim lukovima koji, po zamisli ruskog arhitekta Abramova, čine veći dio stropa. Objekt je danas u dobrom stanju. Koristi se kao izložbeni prostor, a kad nema sajmova, iznajmljuje se i za koncerte, festivale, snimanje spotova i reklama. Nedavno je za potrebe snimanja filma “Koja je ovo država” Vinka Brešana u paviljonu 9 bila postavljena replika groba Franje Tuđmana.
Rusi ubrzo shvaćaju da im nije dovoljan samo jedan paviljon pa već 1957. na istočnoj strani Velesajma grade drugi mnogo veći, koji danas nosi broj 36.
Po projektu Božidara Rašice, pravokutna armiranobetonska konstrukcija sa svih je strana obložena staklenim pročeljima. Godinama je bio poznat pod imenom Mašinogradnja i postao je simbol jugoslavenske teške industrije i crne metalurgije koja je u njemu izlagala, a 1962. su se u tom paviljonu snimale scene filma “Proces” u režiji Orsona Wellesa, koji je i adaptirao roman Franza Kafke. Od 90-ih godina sve donedavno u njemu su se nalazili teniski tereni. Prije 12 godina saniran je krov, a uskoro kreće obnova unutrašnjosti budući da je preko natječaja za novog zakupca izabrana tvrtka Sport Kart, koja u susjednom paviljonu 35 ima stazu za karting, a u nekadašnjem će sovjetskom paviljonu za koji mjesec biti otvoren centar za obiteljsku zabavu s trampolinima, igralištima i sličnim sadržajima za razne zabavne aktivnosti.
Kineski paviljon, koji nosi broj 11, izgrađen je 1957. godine po projektu Cheng Sung Maa i jedinstven je u cijeloj Europi kao jedina sačuvana kineska građevina koju su u 20. stoljeću na Starom kontinentu podigli Kinezi u svom tradicionalnom stilu - s kamenim ukrasima na fasadi, rezbarenim drvenim vratima i ogradama na stubištima i drugim ukrasnim elementima u unutrašnjosti, a posebna je vrijednost strop središnjeg dijela paviljona koji je ručno oslikan i djelomično pozlaćen listićima od čistoga zlata. Svi radnici i umjetnici bili su dovedeni iz Kine. Krov je prekriven zelenim crijepom, a pod kamenom koji je na jednom mjestu ulegnut pa bi mu dobro došla sanacija, kao i dvama svjetlećim elementima u obliku kineskih lampiona koji se nalaze na glavnom ulazu na sjevernoj strani paviljona. Iznad ulaza je na kineskom i hrvatskom jeziku ispisano – Paviljon Narodne Republike Kine.
Da bi i s južne strane kineska građevina zasjala punim sjajem, trebalo bi srušiti paviljon 11a koji, dograđen 1971. godine, zaklanja njezino južno pročelje. Paviljon, čiji je tlocrt u obliku slova L, i danas je u solidnom stanju te se u njemu održavaju sajmovi, povremeno se iznajmljuje za televizijska snimanja i velike proslave, a na prvom i drugom katu je i nekoliko ureda koji su trajno iznajmljeni raznim tvrtkama. Ipak, obnova bi mu dobro došla, a želju da to sama učini i financira prije nekoliko je godina preko svog diplomatskog predstavništva izrazila i kineska država.
Zbog komplicirane hrvatske administracije oko dovođenja kineskih radnika i spomeničke zaštite to tada nije bilo moguće, no i Velesajam konstantno ulaže u održavanje pa je nedavno obnovljeno vanjsko kameno ulazno stubište, a kamen je, po nalogu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, morao biti obrađen ručno poput onoga koji su prije 60 godina ugradili kineski graditelji.
S ulaza u kineski paviljon pogled se pruža prema istoku na 1962. godine sagrađen stakleni talijanski paviljon koji je obilježen brojem 15, a čiji ulaz krase četiri armiranobetonske u zeleno obojene obrnute piramide izgrađene po zamisli talijanskog arhitekta Giuseppea Sambita koje se sve do danas proučavaju kao originalno arhitektonsko rješenje. Još osam takvih piramida je u unutrašnjosti i one čine nosivu konstrukciju paviljona.
Zbog obilja svjetla i atraktivnog dizajna u njemu su se održavale najatraktivnije velesajamske priredbe poput Auto showa. No prije nekoliko godina sudski je vještak utvrdio da talijanski paviljon nije moguće koristiti jer ne zadovoljava bitne zahtjeve mehaničke otpornosti i stabilnosti. Potrebna mu je temeljita sanacija koja će uslijediti kad ZV osigura financijska sredstva.
Paviljon 35 sagradila je 1964. Istočna Njemačka, DDR, koja je projektiranje prepustila hrvatskom arhitektu Božidaru Rašici, koji se u skladu s komunističkim svjetonazorom naručitelja odlučio na jednostavne linije i kombinaciju kopelit-stakla i armiranog betona pa sam monumentalni objekt izvana i ne izgleda posebno atraktivno. No poseban je po šest visokih betonskih stupova u središnjoj hali koji nose konstrukciju paviljona. Zbog visine su u njemu svoje glomazne eksponate nekoć izlagale građevinske tvrtke. Za vrijeme Domovinskog rata koristio se kao centar za distribuciju humanitarne pomoći koja je stizala iz Njemačke, a sada je već godinama u njemu staza za karting. Objekt je u prilično dobrom stanju, no trebalo bi zamijeniti neke oštećene staklene elemente.
Današnje klizalište Velesajam, smješteno na njegovoj sjevernoj strani uz Ulicu Józsefa Antalla, prilično daleko od glavnog ulaza, nalazi se u paviljonu 40, koji je projektiran 1957. pod nazivom Izložbeni paviljon Zapadne Njemačke. Projektant paviljona je Ivan Vitić, a projektant konstrukcije Kruno Tonković, dok je za statiku bio odgovoran Ante Tunkl. Tadašnji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac inzistirao je da taj objekt bude posebno reprezentativan jer je postojala prijetnja da se Velesajam preseli iz Zagreba u Beograd.
Originalnost ovog paviljona jest njegov krov sedlaste plohe – tzv. vlačna membrana – koji s obzirom na svoje dimenzije predstavlja vrhunsko arhitektonsko ostvarenje svoga vremena. Dodatni izazov za projektante i graditelje bio je nevjerojatno kratak rok, od svibnja do početka rujna, odnosno otvorenja jesenskog sajma zbog čega je Tonković okupio desetak inženjera i tehničara koji su za tri mjeseca napravili svu dokumentaciju, a istovremeno su se počeli kopati temelji pa su svi građevinski radovi trajali tek nešto više od tri mjeseca i izvedeni su vrlo kvalitetno.
Za potrebe Europskog prvenstva u umjetničkom klizanju Zagrebu je 1979. hitno trebala pomoćna dvorana za klizalište pa je odlučeno da se ona uredi upravo u Vitićevu paviljonu koji je tada adaptiran bez konzultacija s projektantima i ikakvih građevinskih dozvola. Vitić i Tonković javno su izrazili zabrinutost za sigurnost građevine u kojoj će se povećati vlaga koja bi mogla dovesti do korozije čeličnih elemenata i propadanja drvenih kojima je s unutarnje strane obložen strop. Iako se već 30 godina paviljon koristi isključivo kao klizalište, kasniji pregledi su potvrdili kako konstrukcija i drvenarija nisu ugrožene, a objekt je i danas u zadovoljavajućem stanju jer je prije nekoliko godina opet obnovljen te je dobio grijanje, a do njega je izgrađena manja zgrada u kojoj se nalaze svlačionice i druge pomoćne prostorije.
U neposrednoj blizi Vitićeva paviljona je Vodocrpna stanica. ZV naime nije spojen na gradski vodovod, nego ima svoju vodu iznimne kvalitete koja se crpi na dubini od samo šest metara i ima je u izobilju pa se za vrijeme Domovinskog rata znalo da bi Velesajam mogao cisternama opskrbiti cijeli grad ako bi neprijateljskim djelovanjem bio zagađen gradski vodovod.
Među prvima je 1956. sagrađen paviljon Čehoslovačke, kojem je dodijeljen broj 20. Djelo je češkog projektanta Josefa Hrubýja i poseban je po bačvastom krovu, odnosno drvenoj nosivoj krovnoj konstrukciji. Krovište i fasada sanirani su prije nekoliko godina pa je objekt u jako dobrom stanju i u njemu je već godinama smješten Badminton centar. Na njega je do sredine 90-ih godina bio naslonjen i paviljon 20a koji je također imao drveno krovište, a srušen je nakon što je tadašnje vodstvo ZV-a zaključilo da bi dijelovi konstrukcije nekome mogli pasti na glavu, što u to vrijeme nije bila šala s obzirom na to da se unutra nalazio teniski teren na kojem se redovito rekreirao predsjednik Franjo Tuđman.
U pet paviljona zaštićenih kao građevni fond ambijentalne vrijednosti spadaju paviljoni 5 i 6 koji su po zamisli Marijana Haberlea sagrađeni 1956. i 1957. i u kojima se dan-danas održavaju sajmovi, paviljon 8 SR Njemačke iz 1960. godine autora Petera Pixisa, kao i paviljon 18 DR Njemačke koji je 1967. projektirao Richard Paulick, a prije godinu dana je obnovljen i danas je u njemu boksački centar. Tu je i posebno zanimljiv paviljon 28 poznatiji kao “Đuro Đaković”, po tvrtki koja ga je za svoje potrebe izlaganja sagradila 1961. po projektu Miroslava Begovića, a danas je u derutnom stanju. Zbog zaštite se ne smije rušiti, a obnova bi bila jako skupa i zahtjevna, pa mu je sudbina neizvjesna.
Pod zaštitom je i armiranobetonska skulptura zakrivljenih ploha poznata kao Hipar na parkiralištu kod glavnog ulaza. Hipar, što je skraćenica od hiperbolni paraboloid, tu je postavljen 1964., a autor mu je Božidar Rašica. Neposredno nakon postavljanja te je godine na Velesajam stigao Josip Broz Tito, koji je pokraj Hipara sletio helikopterom i na tom mjestu održao govor prigodom otvorenja Novogodišnjeg sajma. Spomenik pod kojim je stajao zaštitio ga je od snijega koji je padao.
Tito je dosta puta posjetio Zagrebački velesajam, a u upravnoj je zgradi, na prvom katu, imao svoj apartman s kupaonicom, u kojem su se on i supruga Jovanka mogli odmoriti prilikom posjeta. Nije poznato jesu li koji put tamo i prespavali, no zna se da su primali goste u salonu koji je također bio namijenjen samo njima. Danas se te prostorije koriste kao uredi, a Hipar se dobro održava i redovito boji u bijelo i plavo.