FRLJIĆ U KEREMPUHU

PIŠE SNJEŽANA PAVIĆ Da nismo ono što jesmo, na Frljićeva Pirandella organizirano bi dolazili srednjoškolci, kao što idu na lektirne naslove u Gavellu

 

Svatko u ovoj zemlji, pa i onaj tko nikad nije kročio u kazalište, točno zna kakve predstave radi Oliver Frljić. Bombastične, skandalozne, duboko kritične ili odvratno antihrvatske - ovisi kojoj krajnosti političkog spektra naginjete.

Titulu nenadmašnog skandal-majstora kazališni redatelj obranio je odmah prvom scenom nove predstave u Kerempuhu: svadba Velimira Bujanca, cajke na najjače, u kolo se uhvatili sami prvaci domoljubne Hrvatske - Josip Klemm, Željka Markić, teatralni Zdravko Mamić razdrljenih prsa vitla pištoljem, tu su Marko Perković Kalašnjikov, Zlatko Hasanbegović te biskup Mile Bogović, koji na scenu dolazi na plinskoj boci iz Savske. Biskup ih sve blagoslivlja i pričešćuje, ali to što uzimaju iz njegove ruke, nisu bijele hostije, nego bijeli prah, kokain.

I nepremijerna publika predstavu je dočekala s puno smijeha i glumcima zahvalila burnim pljeskom. Smijeh prepoznavanja često je bio gorak, kao kad na sceni vidite kolijevku koju je mladencima poklonio Dario Kordić, a iz nje ispadne dječji kostur. Uzvanici malo igraju nogomet s lubanjom, svi se i dalje ludo zabavljaju.

Scena je uprizorena po stvarnoj svadbi desničarske TV zvijezde: vrlo realistično (zabavno je kako je kostimograf točno pogodio nijansu odijela Zdravka Mamića) uz neke preinake, pa je tako jedan od ključnih ljudi prosvjeda branitelja u Savskoj Josip Klemm u uniformi, a ploča koju je Zlatko Hasanbegović poklonio mladencima, ona skinuta sa zagrebačkog Trga maršala Tita, s druge strane ima natpis Trg Ante Pavelića.

Međutim, to je samo prva scena predstave “Šest lica traži autora”, lektirnog naslova Luigija Pirandella. U većem dijelu predstave redatelj gotovo doslovno slijedi klasični predložak iz 1921., vješto ga i uzbudljivo situirajući ovdje i sada. Da nismo ono što jesmo, to što nam je Frljić pokazao na početku, u Kerempuh bi na ovu predstavu organizirano dolazili srednjoškolci, kao što idu na lektirne naslove u Gavellu.

Bombastičnom prvom scenom redatelj se konformirao s publikom, dao je gledateljima upravo ono što oni očekuju od njega. No te eksplicitno političke i skandalizirajuće predstave samo su dio onoga što on radi. One druge Frljićeve predstave, napravljene po klasičnom predlošku poput “Hamleta” u Zekaemu, “Medeje” u mariborskom SNG-u i “Gospođe ministarke” u Kerempuhu, ili intimne poput “Mrzim istinu” u Teatru &td i “Prolazi sve” u Gavelli, ne izazivaju dramu u javnosti pa se na njih lako zaboravi. Frljić često koristi klasični predložak samo kao polazište za svoj autorski projekt, kao što je to napravio u “Kletvi” po tekstu poljskog klasika Stanisława Wyspiańskog, koja je lani skandalizirala Poljake, ili u “Pismu iz 1920” s Bosanskim narodnim pozorištem iz Zenice, gdje slobodno polazi od kontroverznog teksta Ive Andrića i završava u 1993. godini. U “Šest lica traži autora” on je Bujančevu svadbu umetnuo u početak predstave, tamo gdje i kod Pirandella glumci uvježbavaju drugi komad, u trenutku kad im na scenu bane šest likova u potrazi za autorom.

Frljić u svojim turbopolitiziranim autorskim projektima poput “Hrvatskog glumišta” ili “Vašeg nasilja i našeg nasilja” glumce često svodi na pokretne dijelove scenografije: tu se priča ne razvija kroz igru likova, nego kroz smjenu dramatičnih slika. Tako je i ovdje u prvom dijelu, u frenetičnom plesu hrvatske elite pod svinjskim maskama. U ostatku predstave vidimo igru izvrsnih glumaca, iskusna ekipa Kerempuha odlično se složila s novim članom ansambla Jerkom Marčićem, mladom zvijezdom Tihanom Lazović i skupinom mlađih glumaca. Jerko Marčić je redatelj Frljić, Linda Begonja je Pastorka, Vilim Matula glumi Oca, a Branka Trlin majku, djeca su Damir Poljičak, Roko Sikavica i Iva Šimić. Kao Glumci izvrsni su Borko Perić, Mia Anočić-Valentić, Tihana Lazović, Kim Končar, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Filip Sertić i Matija Šakoronja.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija