SHAKESPEARE U REŽIJI JANUSZA KICE

POLOVIČAN KRALJ LEAR Kao da su redatelj i glumci zakoračili u avanturu, ali su se nakon prvog koraka prestrašili i zamrznuli

Miki Manojlović nježan je i izgubljen stari kralj, koji postup­no odskliže na granicu gdje počinje staračka nemoć. A potom u ludilo, jer nije u stanju prihvatiti odgovornost za vlastite postupke. Drama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu vjerojatno je dobila još jednu predstavu za koju će se karte tražiti mjesecima unaprijed, ne zato što bi sama predstava bila genijalna, nego zato što se publika zaželjela kazališta, a ovo je još jedna predstava koju uglavnom uspješno možete servirati širokoj građanskoj publici. Politički napadi s desna očito su proširili svijest koliko je krhko ovo javno kazalište koje još imamo, pa ljudi hrle na predstave dok cenzura ne poguši sve.

Osim velikog srpskog i jugoslavenskog glumca Predraga Mikija Manojlovića u ulozi ostarjelog engleskog kralja, novi Kralj Lear u HNK Zagreb u režiji Janusza Kice nudi još nekoliko izvrsnih glumaca i glumica u velikom ansamblu HNK, suzdržanu, elegantnu scenografiju koja odiše veličanstvenošću (Numen i Ivana Jonke) i neuzbudljivo tretiranje Shakespeareova teksta. Kicin “Kralj Lear” dijeli manu drugih uspješnica Drame HNK: neopravdano dugo traje, više od tri sata uz jednu pauzu.

Redatelj je školski postavio Shakespearea, gotovo doslovno, s minimalnim intervencijama u tekst, pa tako nije pružio ni neko novo čitanje ni ključ za razumijevanje Shakespeareove drame u 21. stoljeću. Suvremena je tu samo scena, moćno svjetlo Aleksandra Čavleka i kostimi Eve Dessecker. Redatelj ostavlja gledatelje u nedoumici kakve je to psihičke strukture Kralj Lear kad se odlučio odreći moći i sve podijeliti kćerima, iako ga nitko i ništa na to nije tjeralo. Zašto vjeruje pretjeranim riječima hvale starijih kćeri, a ne racionalnom izrugivanju mlađe, Cordelije, koja mu na vrijeme pokazuje da ove dvije lažu samo da bi se dokopale što većeg dijela nasljedstva? Zašto ste se uopće udale ako oca toliko jako volite, ruga im se Cordelia, ali Lear ostaje gluh. Da, ljudi vole kad im laskaš, vole kad im ideš niz dlaku. I nama je kao i u Shakespeareovo vrijeme gotovo samorazumljivo da bolje prolazi svilena laž nego istina, ali takvi karakteri se neće odreći moći dokle god im je silom ne istjeraš iz ruku. Jer jako dobro znaju da taj blještavi svijet laske i prijetvornih savezništava, u kojem uživaju slobodni od nelagode autorefleksije, neće preživjeti pad s funkcije i gubitak moći. Svježa i zanimljiva je Jadranka Đokić kao nesretna Cordelia, suzdržana magija Krešimira Mikića ponovo je na djelu u ulozi Lude.

Na njegove replike publika reagira sa smijehom prepoznavanja, kao onda kad Luda kaže: “Došlo vrijeme da luđaci vode slijepce” kad odbačeni Edgar (odličan Mislav Čavajda) odlučuje pomoći svom ocu grofu od Gloucestera (rutinerski Milan Pleština) koji je odanost starom kralju platio iskopanim očima. Izvrsna je Ana Begić kao Goneril, najstarija kraljeva kći, za dlaku je slijedi Iva Mihalić kao druga kći Regan.

Nakon predstave “Ciganin, ali najljepši” ovo je druga predstava HNK u kratko vrijeme u kojoj se Ana Begić uspjela nametnuti u prvi plan, bez obzira na veličinu uloge. Redatelj Kica i prevoditeljica i dramaturginja Lada Kaštelan tu su se usudili minimalno dopisati Shakespearea uvođenjem ljubavnih scena između Gloucesterova nezakonitog sina Edmunda (predvidljivi i iskarikirani Bojan Navojec) i dviju starijih Learovih kćeri.

Shakespeare je tako velik jer ostavlja ogroman prostor raznim tumačenjima, no u ovom slučaju autorska ekipa sve je učinila da ostavi otvorenom svu višeslojnost i nedorečenost teksta. Pa nam onda i ponašanje likova ostaje nelogično i nemotivirano: zašto bi Learove dvije kćeri, Goneril i Regan, nakon što su se polakomile za vlašću i moći, u trenu sve riskirale i prokockale zbog neostvarive avanture s Edmundom? Ostaje vam dojam kao da su redatelj i glumci zakoračili u avanturu, ali su se nakon prvog koraka prestrašili i zamrznuli na gotovo doslovnom uprizorenju klasičnog teksta. Predstava nije loša, samo šteta, jer je očito da su svi skupa mogli više i bolje samo da su se usudili.

Izdvajamo

Iz drugih medija