Navečer, iza 20 sati, župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban pozvao me da se prošećemo Salonom. Tu, blizu ulaza u arheološki lokalitet Salona, gore, sa sjeverne strane (pozicija Manastirine), u neposrednoj blizini novootvorenog hotela “Salona Palace”...
U tom sam hotelu boravio već danima. Moja soba i balkon gledali su ravno na nekadašnji rimski grad Salonu. Priznajem, nikada nisam Salonu tako zamišljao. Dosad bih samo bacio pogled na nju, onako usput, iz vlaka, autobusa ili automobila. A sada sam je prvi put imalo prilike promatrati odozgo, i to iz najneposrednije blizine. S te, gornje pozicije Salona se, sva obrasla grmljem, travom, drvećem i maslinicima, doima, pomalo, kao džungla. Zapravo, kao sve drugo samo ne nekadašnji glavni grad rimske provincije Dalmacije. I kao mjesto iz kojega je davno, u 7. stoljeću, potekla povijest hrvatskog naroda, uključujući i njegovo pokrštavanje.
Arheološki park
Župan Boban odlučio je, prvi put otkako se poznajemo, otvoriti dušu. I reći mi punu istinu o Saloni. Iz svog kuta, tj. iz kuta nekadašnjega (dugogodišnjega) gradonačelnika Solina. I velikog zaljubljenika u stari grad Salonu. Salona je, u neku ruku, njegov zavičaj. Njegova obiteljska kuća, u solinskom kvartu Srednja strana, nalazi se točno preko puta Salone.
Boban je najveći krivac što sam se kao novinar uopće prihvatio teme “Salona”. I to još 2013., kada me prvi put senzibilizirao za nju. Tada smo se tek bili upoznali, u njegovu gradonačelničkom uredu u Solinu. Najavio mi je realizaciju velikog projekta Ministarstva kulture i Grada Solina - “Arheološki park Salona”. Projekta koji će preporoditi današnju (polu)zapuštenu Salonu i pretvoriti je u jednu od najvećih turističkih atrakcija ne samo u Hrvatskoj nego i šire.
Poslije se najavljivalo da će taj projekt koštati oko 30 (po nekima i više) milijuna eura, a da će se sredstva za njegovu realizaciju namaknuti iz fondova Europske unije. No, to se nije dogodilo. Otad su prošle pune četiri godine, a Salona je i dalje (uglavnom) na onome mjestu na kojem je bila. Na mjestu koje mi je splitski arheolog i povjesničar akademik Nenad Cambi opisao sintagmom “čardak ni na nebu ni na zemlji”.
Bobana to jako tišti, to smatra i svojim velikim porazom, i zato me i odlučio upoznati s cjelokupnom kronologijom (nesuđenog, tj. nerealiziranog) fantastičnog preporoda danas poluzapuštene i poluzaboravljene Salone u jedan od najatraktivnijih arheoloških parkova u ovome dijelu Europe.
Ispred ulaza u Salonu, u polumraku, jedan je dječak šetao psa. Kad je pas, u obližnjem grmlju, obavio nuždu, okrenuli su se natrag prema gradu. Onda se tu, na Manastirinama, pojavio automobil u kojem su bile dvije ili tri prilično vesele i otkvačene djevojke. Projurio je pored nas u smjeru glavnog ulaza u park. Vidjelo se, na prvi pogled, da te djevojke ovdje namjeravaju provesti značajniji dio večeri. A možda i noći.
Noću ovdje, u Saloni, vole boraviti mladi iz Solina, Splita i okolice. Tu se, u mrklome mraku, osjećaju slobodni i sigurni. Onamo zalaze i narkomani, a ispred lokaliteta Forum i Teatar (sasvim dolje, blizu brze ceste Split - Solin - Trogir, koja je 80-ih značajno devastirala južni dio Salone) vodi se, slobodno, ljubav.
Evo, ukratko, što mi je sve Boban rekao prigodom naše večernje šetnje iznad Salone.
Otkup zemljišta
Prva velika inicijativa za preporod Salone - govorimo o najnovijem vremenu, tj. o zadnjih desetak godina otkako je Boban, sve dok nije postao župan, bio na dužnosti gradonačelnika Solina - potekla je 2007. na 2008., a pokrenuo ju je tadašnji ministar kulture RH Božo Biškupić. Premijer je tada bio Ivo Sanader.
Ideja se sastojala u tome da država otkupi sve one (vrlo brojne) dijelove Salone koji su danas u rukama privatnih vlasnika (polja, maslinici, vinogradi, neobrađena zemljišta itd.). I da se to onda kultivira i pretvori u arheološki park. Biškupić je dao u zadatak gradonačelniku Bobanu da Grad Solin popiše sve te čestice na lokalitetu Salona, a isto tako i njihove vlasnike, te da se svi ti popisi dostave Ministarstvu kulture. I to je, vrlo brzo, i učinjeno. Boban mi je rekao da je u Ministarstvo, u Zagreb, bio odnesen “cijeli metar papira”, s uredno popisanim česticama i njihovim vlasnicima. Ti su se podaci, kaže Boban, prikupljali šest mjeseci.
To je, inače, jedan od najvećih problema (današnje) Salone: da je arheološki obrađen samo njezin manji dio (najviše trećina), dok su sve ostalo prazni, neistraženi, potpuno zapušteni tereni čiji su vlasnici pojedini građani Solina, ili njihovi rođaci, od kojih neki danas žive u inozemstvu.
A sve je to zajedno poprilično velik komad zemlje. Površina Salone unutar gabarita bedema iznosi 50 hektara, a ako se uzme u obzir i istočni dio, koji je izvan bedema, to je ukupno 72 hektara (ili još više). Po dužini je to kilometar i pol, a po širini oko 700 metara (lokalitet Salona trapeznog je oblika). Aktualni ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu (ustanove koja skrbi o Saloni u ime Ministarstva kulture RH) Damir Kliškić rekao mi je da je 2008. Arheološki muzej angažirao tvrtku Geodata koja je u svojoj studiji obradila, tj. popisala vlasnike 12,5 hektara Salone i došla do izračuna da bi za svu tu zemlju, ako bi se ona htjela dobiti natrag u vlasništvo države, trebalo bi platiti ukupno 44 milijuna kuna.
Otkup na kraju nije bio izvršen, vjerojatno zato što je, 2008. na 2009., počela velika financijska i ekonomska recesija. Novca za taj “luksuz”, jednostavno, nije bilo.
Onda se, u vrijeme Milanovićeve Vlade, pojavio novi “preporoditelj” Salone - pomoćnik ministrice kulture (Andree Zlatar Violić) Zlatko Uzelac, ugledni zagrebački povjesničar umjetnosti i urbanist, koji danas radi u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Uzelčeva je namjera bila sredstvima EU-fondova pretvoriti Salonu u nacionalni arheološki park koji bi površinom bio najveći u Europi i koji bi kao takav bio pandan Partenonu u Ateni.
Uzelčev projekt
Uzelac je tada osnovao sedmeročlano koordinacijsko tijelo za Salonu u kojemu je osobito značajnu ulogu (kao njegov tajnik) imao pročelnik Konzervatorskog odjela u Trogiru (inače podrijetlom iz Solina) Miroslav Katić. Sam Boban mi je rekao da su on i Uzelac “kliknuli” i zajedničkim snagama krenuli, negdje 2012., u rješavanje “pitanja Salona”.
Nazvao sam, iz Solina, Zlatka Uzelca i zamolio ga za njegovu verziju ove priče. Rekao mi je, među ostalim:
- Bio sam svjestan s kim imam posla pa sam odmah prionuo na posao. Okupio sam oko sebe cijeli tim. Boban je bio oduševljen, otprve je shvatio što želim napraviti. Cilj mi je bio pokrenuti Salonu s mrtve točke. Da sam uspio, Salona bi bila prvi nacionalni arheološki park u Hrvatskoj. Mi u Hrvatskoj imamo sedam nacionalnih parkova, ali nemamo nijedan arheološki nacionalni park. Nažalost, na dužnosti pomoćnika ministrice kulture bio sam samo šest mjeseci, i nisam stigao realizirati taj svoj projekt. Poslije je sve stalo, rasplinulo se i danas, kao što vidite, stojimo na mjestu...
Projekt Zlatka Uzelca, usuglašen i s planovima i zamislima gradonačelnika Solina Blaženka Bobana, obuhvaćao je nekoliko točaka. Izdvojit ću njih pet.
Prva je bila osvjetljenje svih putova i lokaliteta u (budućem) arheološkom parku Salona. Riječ je o ovim lokalitetima (danas arheološki obrađenim, konzerviranim i prezentiranim): Manastirine (velika starokršćanska grobnica na otvorenom u kojoj se nalazi i grob salonitanskog biskupa i mučenika sv. Dujma), Tusculum (kuća koju je, uz ruševine starokršćanske bazilike na Manastirinama, dao, 1898., sagraditi glasoviti hrvatski arheolog i povjesničar don Frane Bulić, najveći istraživač Salone), Gradske zidine, Episkopalni centar (sjedište starokršćanske Salone, na kojem je u 5. stoljeću sagrađeno reprezentativno biskupsko središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupovom palačom), Terme, Pet mostova, Gradska vrata - Porta Caesarea, Forum, Teatar, Kapljuč, Amfiteatar itd.
Drugo, izgradnja nathodnika koji bi povezivao grad Solin sa samom Salonom, a koji bi išao iznad Ulice Stjepana Radića (jedne od glavnih prometnica u gradu). Tim bi nathodnikom turisti, nakon što kupe kartu, mogli ući iz Solina direktno u Salonu.
Treće, izgradnja parkirališta (za turiste) na zapadnom ulazu Salone, kod Amfiteatra.
Četvrto, otkup svih zemljišta u Saloni, koji su danas u rukama privatnih vlasnika.
Peto, uklanjanje ranžirnog kolodvora na krajnjoj južnoj točki Salone, koji se nalazi na mjestu nekadašnje salonitanske luke...
Neki moji sugovornici - među njima je i današnji gradonačelnik Solina Dalibor Ninčević - ocijenili si mi taj Uzelčev projekt “megalomanskim” (želeći time reći da je i to jedan od razloga zašto nije ostvaren).
Nakon smjene Zlatka Uzelca na njegovo mjesto dolazi (kao pomoćnica ministrice kulture Andree Zlatar Violić) Sanja Šaban, za čijeg mandata Uzelčev projekt dolazi u slijepu ulicu i, na kraju, “odumire”. Već negdje u proljeće 2014. bilo je jasno da od Uzelčevih (i Bobanovih) zamisli neće biti ništa.
“Projektići”
Danas - tri ili četiri godine nakon svih tih događaja - aktualna su, tj. u fazi su realizacije, dva projekta, koja bi, u usporedbi s projektom Zlatka Uzelca, možda bilo primjerenije nazvati “projektićima”.
Jedan projekt vodi Grad Solin, a drugi - Arheološki muzej u Splitu, koji (zajedno s Konzervatorskim odjelom u Splitu, koji vodi Radoslav Bužančić) djeluje pod paskom Ministarstva kulture RH.
Grad Solin pokrenuo je projekt pod službenim nazivom Kulturno-informativni centar Salona. Riječ je, u najkraćem, o uređenju sjevernog ulaza u Salonu, kod Manastirina, uključujući i parkiralište. U sklopu tog projekta trebao bi biti sagrađen i multifunkcionalni objekt zvan “KIC Salona”. Vrijednost prve faze projekta procijenjena je na 2 milijuna kuna, a vrijednost druge faze - na (oko) 14 milijuna kuna.
Arheološki muzej u Splitu je pak pokrenuo, potkraj 2016., projekt Integrirani program Salona, čija je svrha izrada projektne dokumentacije za sve postojeće lokalitete u Saloni, a čija vrijednost iznosi 5,245.750 kuna (riječ je o sredstvima osiguranim iz fondova Europske unije). Projekt su, u studenome 2016., potpisali Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU (ministrica Gabrijela Žalac) i splitski Arheološki muzej (ravnatelj Damir Kliškić).
Kliškić mi je, međutim, nagovijestio i (moguću) drugu fazu projekta - za prezentaciju zaštićenih lokaliteta u Saloni - za koju bi se iz fondova EU moglo izvući, u nekom najpovoljnijem slučaju, i po pet milijuna eura za svaki lokalitet. To znači da bi, primjerice, težina tog projekta mogla, optimalno gledano, narasti i na 50 milijuna eura. “Tada bismo Salonu mogli dići iz pepela”, rekao mi je, s (pre)naglašenim optimizmom, Kliškić, “i Salona bi se tada preporodila”.
Moji sugovornici involvirani u ovu priču, međutim, tvrde da su takva Kliškićeva razmišljanja i projekcije nerealni i neutemeljeni.
Luksuzni hotel
Projekti, projekti... Godine idu, lete, a malo toga se u Saloni i oko Salone poduzima. Kao da (više) nitko ne zna što bi trebalo napraviti, s koje strane početi i kako, na kraju, završiti.
Bio sam u Solinu (odnosno pokraj Salone) tjedan dana i snimio, dosta detaljno, postojeće stanje. Evo nekih bitnih akcenata.
Iznad Salone - tj. blizu sjevernog ulaza u Salonu - poduzetnik i nekadašnji, inače vrlo uspješni, gradonačelnik Solina (u godinama prije “Oluje”, tj. 1992.-1995.) Ante Dolić sagradio je, iznad jedne poveće rupe u kojoj se kopala tupina za lokalnu tvornicu cementa, luksuzan hotel (s četiri zvjezdice) “Salona Palace”. Vrlo hrabar, pomalo i riskantan potez, uzme li se u obzir činjenica da Salonu baš ne opsjedaju (masovno) turisti - svakako ne u onolikom broju koliko to prvorazredni arheološki lokalitet poput Salone zaslužuje.
U doba don Frane Bulića, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u Salonu je, i to organizirano, vlakom iz Splita, dolazilo 130-150 tisuća turista godišnje, a danas ih dolazi deset puta manje. Ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu Damir Kliškić rekao mi je da je proteklih nekoliko godina Salonu posjećivalo 25-30 tisuća turista godišnje.
Za izgradnju hotela “Salona Palace” Dolić je podigao kredit, u HBOR-u, od 5 milijuna eura. Kredit će morati vraćati 17 godina, a godišnja će mu rata iznositi 400.000 eura. Nije mu krenulo loše - ovog ljeta bilo je popunjeno 60-ak posto kapaciteta iako je hotel otvoren uoči ljeta. Hotelom službeno upravlja stariji Dolićev sin Stipe.
Hotel, na neki način, funkcionira i kao “portirnica” Salone. Na njegovoj recepciji dijele se karte lokaliteta Salona, dok se na TV-ekranima u holu i baru bez prestanka vrte kadrovi pojedinih, arheološki obrađenih, lokaliteta iz Salone.
- Kad bi o meni ovisilo - rekao mi je Dolić - okupio bih stručne timove i krenuo u projekt revitalizacije Salone, kao i u sustavno istraživanje svega onoga što se nalazi pod zemljom. Također bi trebalo otkupiti i zemljište u Saloni. Da smo svake godine uložili 5 milijuna kuna u Salonu, i da smo to pokrenuli prije 20 godina, situacija bi danas bila sasvim drugačija. Vidite, Pompeje svake godine posjeti 22 milijuna turista, a Pompeji imaju samo 20-25 tisuća stanovnika, upola manje nego što je imala Salona...
Dolićeve riječi imaju težinu jer je upravo on, kao bivši gradonačelnik Solina, od jedne neugledne livade na Gospinu otoku u Solinu, ispod povijesno znamenite crkve Gospe od Otoka, napravio neobično lijep i atraktivan prostor u koji vrlo rado, osobito vikendom, svraćaju i Splićani.
nedostatak vodstva Da budem iskren, moj generalni zaključak, nakon jednotjednog istraživanja u Solinu i u Saloni, glasio bi da Saloni nedostaje - vodstvo. To jest, jedan, slikovito rečeno, buldog koji bi snagom svoje volje i svog autoriteta pokrenuo cijelu priču, napravio suvisao i jak generalan projekt, mobilizirao i okupio sve zainteresirane snage, prikupio potrebna sredstva i krenuo u realizaciju zamišljenog.
Nije da snage ne postoje, one su tu, ali umjesto da rade zajedno, međusobno koordinirano, one su, nerijetko, jedna drugoj konkurenti. Osobita konkurencija - gotovo na granici animoziteta - vlada između Grada Solina i Arheološkog muzeja u Splitu.
Grad Solin je ovdje lokalna komponenta, on Salonu doživljava kao nešto svoje, kao dio svog identiteta.
Arheološki muzej u Splitu je, opet, ispostava Ministarstva kulture RH, koja na Salonu gleda iz posve drukčijeg kuta, striktno stručnoga (arheološkog), ali i iz kuta države, odnosno centra. Salona je, jednostavno, u njezinoj nadležnosti.
Solinjani bi, koliko vidim, bili najsretniji kada bi se Arheološki muzej nalazio u njihovu mjestu, u Solinu, i kada bi oni sami njime upravljali. Ili, barem, kada bi u Solinu postojala jedna ispostava Arheološkog muzeja. Oni su pomalo “ljubomorni” na činjenicu da su oko 80 posto eksponata u Arheološkom muzeju u Splitu upravo artefakti iz Salone. A njih ne čuvaju i njima ne upravljaju oni sami, nego netko drugi.
U Arheološkom muzeju u Splitu pak smatraju da u Solinu nema (dovoljno) stručnih kadrova koji bi se mogli adekvatno brinuti za Salonu. No, takvo mišljenje dijele i mnogi drugi, pa i akademik Nenad Cambi.
Osim toga, Arheološki muzej u Splitu svake godine izdvaja određena sredstva za Salonu, i to u Solinu ne mogu poreći. Ravnatelj Arheološkog muzeja Damir Kliškić rekao mi je da je za trajanja njegova mandata (od 2013. do danas) njegov Muzej uložio u Salonu oko 950.000 kuna. U istom je periodu Grad Solin isplatio Arheološkom muzeju u Splitu - za potrebe Salone - 300.000 kuna, a Ministarstvo kulture, dakle država, za Salonu je izdvojilo u protekle četiri godine oko milijun i pol kuna.
Ukupno je, dakle, u Salonu ušlo - u razdoblju 2013.-2017. - oko 2 i pol milijuna kuna.
To se na prvi pogled čini kao “neka lova”, no zapravo je to za potrebe takvog jednog prvorazrednog arheološkog lokaliteta smiješno malen novac.
Zaštita integriteta
Posebno mjesto i posebna gledanja na probleme vezane za Salonu ima Konzervatorski odjel u Splitu, na čelu kojega je arhitekt Radoslav Bužančić. Njegovi odnosi s Kliškićem, kao i s ostalim protagonistima ove priče, vrlo su kompleksni i, nerijetko, vrlo teško transparentni.
Bužančić mi je, tijekom našeg razgovora, simbolički (i pomalo zagonetno) rekao da u solinskoj stvari Grad Solin “otvara” (prema van, prema javnosti i građanima), Arheološki muzej u Splitu “zatvara” (sa stručne strane), a oni, konzervatori - “štite”.
Sa svrhom zaštite identiteta i integriteta Salone, u Solinu je ovih dana osnovano Društvo prijatelja solinske baštine, iza kojega, zapravo, stoje - solinski rotarijanci. Među njima je i vlasnik hotela “Salona Palace” Ante Dolić, kao i veliki solinski entuzijast u pitanju Salone, inače informatičar po struci, Ivica Matijević.
Veliki je zagovornik “salonske stvari” u Solinu i teolog i povjesničar Mario Matijević (on je formalno predsjednik Društva prijatelja solinske baštine), novinar-urednik u Javnoj ustanovi u kulturi “Zvonimir”. Uostalom, kao i privremeni upravitelj te ustanove, povjesničar Špiro Žižić.
Među stručnjacima angažiranima oko revitalizacije Salone valja spomenuti Dražena Pejkovića, savjetnika za urbanizam gradonačelnika Splita, koji upravo piše knjigu “160 godina splitskog urbanizma”, u kojoj će usporediti činjenice da je Salona u ranom srednjem vijeku imala 50.000 stanovnika, a da je grad Split tu brojku dosegnuo tek sredinom 20. stoljeća.
Aktualni gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara dosta blagonaklono i prijateljski gleda na Solin i Salonu, već je nekoliko puta izjavio da su “Split i Solin jedan organizam”, a meni je otkrio da je imao vrlo srdačan i prijateljski susret s gradonačelnikom Solina Daliborom Ninčevićem, s kojim se suglasio o izgradnji mosta sv. Duje, koji će spojiti splitski poluotok s Kaštelima.
- To će - kazao mi je Opara - omogućiti premještanje ranžirnog kolodvora i dopustiti Solinu izlazak na more. Time će drugi najveći rimski grad uopće i glavni grad rimske provincije Dalmacije, Salona, poslije 1400 godina napokon izaći na svoje more!
Ugledni splitski arheolog i povjesničar akademik Nenad Cambi - koji je i sam, svojedobno, dvije godine vodio arheološka istraživanja u Saloni - rekao mi je, zaključno, o ovoj temi:
- Salonu treba uključiti u suvremeni život; drugačije to, bojim se, neće ići. Najveći je problem Salone privatno zemljište. Don Frane Bulić je nekoć išao pravim putem, otkupljivao je zemljišta, jer samo na otkupljenom zemljištu vi možete raditi slobodno.