Reći za nešto da je najbolje, najvažnije ili najveće u današnje vrijeme i nema previše smisla; superlativi su toliko često upotrebljavani da im je značenje devalviralo i rijetko ih tko uzima za ozbiljno. To pogotovo vrijedi za glazbu. Zahvaljujući modernoj tehnologiji i mogućnosti da svatko s nešto osnovnog znanja o računalima u vlastitoj sobi snimi pjesmu ili čitav album u današnjem trenutku nastaje daleko više glazbe nego ikada ranije u povijesti. I onda je tu još internet koji omogućava da sve te pjesme pođu u svijet praktički istoga trenutka kad su dovršene. Ono što se želi istaknuti mora se proglasiti najboljim. Iako najčešće nije.
Ipak, još uvijek postoje neki albumi kod kojih superlativi nisu pretjerivanje, albumi koji su jednom proglašeni najboljima i ma koliko se taj status propitivao i pokušavao opovrgnuti oni nisu izgubili na snazi, ljepoti i važnosti. Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band legendarni je album Beatlesa koji glazbena kritika najčešće proglašava najboljim albumom rock glazbe i koliko god ta kvalifikacija bila subjektivna i podložna nečemu toliko krhkom kao što je osobni ukus, ona druga kvalifikacija – o najvažnijem i najutjecajnijem albumu rock glazbe – gotovo je neoboriva.
Album je objavljen prije pola stoljeća, 1. lipnja 1967., godinu dana nakon što su Beatlesi završili američku turneju, odlučili se odmoriti od živih svirki i posvetili se radu u studiju. Razloga za takvu odluku bilo je mnogo. Prethodnih godina su živjeli u nevjerojatno napornom ritmu album-turneja-album, a počelo ih je smetati i to što često sami nisu čuli što sviraju zbog preglasne vriske djevojčica. Tada su koncerti bili daleko tiši i nije postojao tehnički način da se problem prevlada, na stadionima su svirali s opremom kakva se danas koristi da bi se ozvučile ribarske fešte u malim mjestima uz more. Znamenita izjava Johna Lennona kako su “Beatlesi popularniji od Isusa” izazvala je popriličan bijes u Sjedinjenim Američkim Državama, počele su stizati prijetnje smrću, a kap koja je prelila čašu bila je petarda koja je iz publike doletjela na pozornicu za vrijeme koncerta u Memphisu. Stvarčica je eksplodirala pod nogama Georgea Harrisona koji je mislio da je došlo do pucnjave i incidentom je bio toliko potresen da je čak razmišljao napustiti bend.
Abbey Road
Kada već nisu svirali uživo, mogli su stvarati u studiju. I jesu, itekako. Na snimanje ovog albuma utrošeno je 700 studijskih sati što je za ono vrijeme bio apsolutni rekord koji ni danas nije lako dostići budući da je studijsko vrijeme jednako skupo. Procjenjuje se da je album stajao oko 25 000 funti dok je, usporedbe radi, na produkciju prvog albuma Beatlesa Please Please Me potrošeno svega četiristo funti.
Kada su se nakon turneje vratili u Englesku, uzeli su predah od tri mjeseca za vrijeme kojega se svatko od njih četvorice bavio vlastitim interesima. Glasine o razlazu benda bile su sve češće i glasnije, Lennon je glumio u filmu, McCartney je s Georgeom Martinom radio glazbu za soundtrack, Harrison je otputovao u Indiju gdje ga je Ravi Shankar podučavao sviranju sitara, a Ringo Starr je vrijeme proveo sa suprugom i sinom. No, nisu se raspali, vratili su se u Abbey Road studio i krenuli s radom na onome što će postati najvažniji rock album svih vremena.
Album su najavila dva genijalna singla koja, u skladu s uobičajenom praksom onog vremena, nisu završila na ploči. “Strawberry Fields” i “Penny Lane” su objavljeni kao singl s dvije A- strane, mnogi ga još uvijek smatraju najboljim singlom svih vremena, a George Martin je jednom prilikom izjavio da mu je to što je dopustio da pjesme ne završe na albumu najveća pogreška u životu.
Paul McCartney je došao s idejom da snime album koji neće odsvirati oni već vojni sastav izvjesnog narednika Peppera. To im je trebalo dati slobodu da eksperimentiraju s glazbom i potpuno se prepuste jer će, ako se pretvore u vlastita alter-ega, biti lakše odmaknuti se od očekivanja i pritisaka. Koncept i ideja su zaživjeli iako ga se drže samo dvije pjesme na albumu “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band” i “With a Little Help of My Friends” koju kroz usta Ringa Starra pjeva fiktivni lik Billy Shears. Unatoč tome što je koncept labav i nije dosljedno proveden, o ovom se albumu često govori kao o prvom pravom konceptualnom albumu i istovremeno onom koji je pokazao da u rock i pop glazbi ništa nije nemoguće.
Glazbeno, riječ je o čudesnom cušpajzu i mješavini najrazličitijih utjecaja – rock, pop, jazz, blues, kabare, vodvilj, indijska klasična glazba – štošta je ubačeno u kotao narednika Peppera, a rezultat je, ta ipak su Beatlesi u pitanju, sjajan i neponovljiv.
Divan cover
Album se smatra revolucionarnim i zbog niza tehničkih inovacija koje su upravo na njemu prvi puta upotrijebljene, a kasnije su postale standardom i upravo u tome leži još jedan razlog ogromnog utjecaja koji je ovaj album izvršio na budućnost popularne glazbe – u mnogočemu je bio prvi! To je prvi album na kojem su tekstovi pjesama otisnuti na ovitku, a i sam je ovitak najpoznatiji i najprepoznatljiviji ovitak nekog albuma suvremene glazbe uopće. Dizajnirao ga je umjetnik Peter Blake i na njemu Beatlesi odjeveni u mondure benda narednika Peppera stoje okruženi brojnim poznatim osobama, od Karla Marxa i Aldousa Huxleya do Boba Dylana i Marylin Monroe. Cover je doživio brojne interpretacije i posvete, a Lennon je inzistirao da među poznatima budu i Isus te Hitler, no ta je ideja odbijena. Na naslovnici albuma sva četvorica, John, Paul, George i Ringo imaju brkove. Trend je pokrenuo Harrison kojemu su služili kao krinka za vrijeme putovanja po Indiji, a ostatak benda je prihvatio modu.
Popularnosti albuma doprinijele su i kontroverze koje je stvarao. Lomila su se koplja oko pjesme “Lucy in the Sky with Diamonds” jer je netko primijetio da prva slova imenica u naslovu pjesme ustvari znače LSD i počela su govorkanja o tome da Beatlesi čine suptilnu propagandu korištenju droga, a “A Day in the Life” je zbog stiha “I’d love to turn you on” bila zabranjena na BBC-u.
Album je 1968. dobio četiri Grammyja, uključujući i onaj za album godine kao prvi rock album kojem je to ikada uspjelo i tako se i formalno upisao među najznačajnija ostvarenja suvremene glazbe. Njegov je utjecaj zaista nemjerljiv i stotine pa i tisuće albuma koji su došli nakon njega sigurno ne bi zvučali tako kako zvuče da njega nije bilo. Glazbeno su Beatlesi možda imali i boljih te, paradoksalno, zaokruženijih ostvarenja, ali ako je utjecaj u pitanju – i to ne samo na glazbu, već na popularnu kulturu generalno – tu mu stvarno nema premca. Sretan rođendan naredniče Pepper!