Svjedočimo sve beskrupuloznijoj stvarnosti, brutalnomu medijskom posredovanju koje se zatim pokaže lažnim, mimikriranim. Čitati ili ispisivati tekstove o takvoj stvarnosti, o takvoj fikciji, o takvoj anticipaciji (barem na tren) djeluje izlišno. Ulazimo, kao kreatori, kao čitatelji – konzumenti, u polje opasnosti gdje će se (instinktivno) ići analizirati vjerodostojnost opisa, faktografija (čak neovisno o tome koliko je jasno da se uvijek radi o fikciji). Druga opasnost je inherentnost pesimizma takvih narativnih struktura za koji smo školski, religijski i medijski informirani da ga tretiramo kao “otrov”.
Pesimizam, ispisuju naši polupismeni samoprozvani duhovni učitelji, koji dobivaju i previše medijskog prostora, stvara rak. Tih “naših” ima nažalost previše u medijskom polju. I njima se vjeruje. Kao pisac i novinar drugačijeg životnog iskustva, odnosno svjedočenja možeš biti u “problemu”. Mislimo i znamo i aktivno osjećamo strukturu takvog narativa, uobličen je i situiran u našoj memoriji, u našem DNK ako želite.
Vjerovanja su temeljena na takvim pripovijestima: zlo je osigurano, a dobro će jednom biti, ili kada jednom krene po zlu, sve se raspada, ili zlo nikada ne dolazi samo. Ekonomska kriza je većini ljudi (koji je dotad nisu iskusili) djelovala kao nemoguć scenarij. Drugima je ona bila (“medijska”) potvrda njihova permanentnog stanja. Iskustva i jednih i drugih pripadaju nazivniku univerzalnog ljudskog iskustva klasnog pripadanja koje nas nerijetko vrlo binarno kategorizira, ili imaš ili nemaš. Što god to (ne)imanje podrazumijevalo: novac, sreću, zdravlje, ljubav. Suvremenom čovjeku, uz zdravlje, na top listi prioriteta je novac. Duhovnjačka ekonomija i politika mu prodaju iluziju da posjedovanjem tih dviju vrlo materijalnih karakteristika našega života osiguravamo karte za one puno apstraktnije: sreću i ljubav.
Da ne duljim s uvodom, bacam se na povod uvoda: roman je to “Prosječni indeks sreće” portugalskog pisca Davida Machada. Onako “blurbovski”, ukratko: naš glavni junak, Portugalac Daniel, živi podosta lagodno i sretno, sve dok se stvari (iznenada?) ne promijene nagore nakon što Portugal pogodi ekonomska kriza. Daniel ostaje bez posla i više nije u stanju plaćati stambeni kredit. Njegova žena, koja također ostaje bez posla, napušta ga i odvodi sa sobom djecu u potrazi za boljim životom. Daniel na neki način ostaje i bez dvaju najboljih prijatelja. Xavier nije izašao iz svojeg stana zadnjih dvanaest godina – pao je u duboku depresiju nakon što se web stranica za uzajamnu pomoć koju su kreirali njih dvojica pokazala promašajem. Njegov drugi prijatelj, Almodovar, uhićen je pri očajničkom pokušaju da poboljša vlastite materijalne prilike.
Razmišljajući o svojoj i Almodovarovoj djeci, Daniel se pita kakva budućnost čeka novu generaciju. No ne prepušta se beznađu, iako mu se život urušio. On ima nepokolebljivu volju za obnavljanjem, jer sadašnjost je besmislena ako ne vjerujemo u bolju budućnost. Priča o nesuđenom piscu Danielu, koji uslijed ekonomske krize ostaje bez svega – doma, posla i obitelji – čita se kao sekularna verzija ”Knjige o Jobu”, u kojoj sve što može poći po zlu doista i pođe, bez ikakvog moralnog opravdanja. Minucioznim promatranjem i finim slojem društvene kritike David Machado gradi iznenađujuću priču o trima muškarcima čije prijateljstvo pobjeđuje sve nedaće i sve apsurde današnjeg društva. Himna humanizmu koja pobjeđuje krizu neoliberalizma i prekida s individualizmom i konzumerizmom.
Valja se sjetiti našeg velikog književnog proroka Meše Selimovića koji je sumirao ono što Machado razrađuje na tristotinjak stranica: ”Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.” Inspirativno je čitati hommage prijateljstvu pred izgledan Treći svjetski rat, ili već odvijajući. Roman “Prosječni indeks sreće” dobitnik je Nagrade EU za književnost 2015.