JASMINKA POKLEČKI STOŠIĆ

RAVNATELJICA UMJETNIČKOG PAVILJONA ZA GLOBUS Na Bukovčevoj izložbi imamo senzacionalnih otkrića. Pronašli smo vlasnika slike “Putifarova žena”

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 16.09.2018. u 13:38

Neja MarkiČeviĆ/Hanza media

Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona

 

Ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić u pripremama je za izložbu “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja” koju ćemo početkom listopada moći vidjeti u Umjetničkom paviljonu. Diplomirala je povijest i arheologiju. Niz je godina bila kustosica u Klovićevim dvorima, u koje je došla u vrijeme Ante Sorića, a gdje su bile zapažene njezine izložbe o Jurju Kloviću te o stećcima. Od kada je na čelu Umjetničkog paviljona, organizirala je izložbe Joana Miróa i Alberta Giacomettija, ali i suvremenih autora, primjerice upravo smo ovih dana mogli gledati hvaljenu izložbu Zlatana Vehabovića koji je izložio svoje slike vezane uz ekspediciju na Arktiku. Jedan od uzora u vođenju ove institucije joj je bivša višegodišnja ravnateljica paviljona Lea Ukrainčik.

Neja MarkiČeviĆ/Hanza media

Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona

 

Koji je koncept izložbe “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja”?

- Umjetnički paviljon ove godine slavi 120 godina postojanja. Galerija je otvorena 1898., a inicijator njezina osnutka bio je upravo Vlaho Bukovac. To i jest glavni razlog što sam još 2016., osmišljavajući izložbeni program za ovu godinu, odlučila da upravo izložbom posvećenom Vlahi Bukovcu svečano proslavimo naših 120 godina. No nisam željela da to bude još jedna u nizu Bukovčevih izložbi, već sam zamislila da bude drugačija od svih dosadašnjih. Razmišljajući kako to postići, došla sam na ideju da koncepcija izložbe obuhvati oba umjetnika – Vlahu Bukovca i Alexandrea Cabanela. Cabanel se nametnuo kao odabir jer je veliki francuski slikar bio Bukovčev profesor na École des Beaux-Arts u Parizu. Izložba će pružiti retrospektivan pregled Bukovčeva stvaralaštva kroz ponajbolja slikarova djela, obuhvatit će, dakle, cjelovit opus od pariške faze, zagrebačke do praške. Sam postav izložbe neće biti posve kronološki određen, u postavu izložbe neće biti “sparivanja” Bukovčevih i Cabanelovih slika. Izložba obuhvaća više od 140 slika. Moram reći, dok nismo krenuli u pregovore za posudbe Cabanelovih djela, nismo bili svjesni koliko je teško dobiti njegove slike na posudbu. Ipak, u Zagreb će nam doći jako lijepe i važne slike slavnog francuskog majstora. Izdvojila bih, primjerice, majstorovo amblematsko djelo “Izgubljeni raj” koje nam dolazi iz Musée d’Orsay, kao i prelijepo ulje na platnu “Albayde” iz Muzeja Fabre u Montpellieru.

Koliko je Cabanel važan za Bukovčev opus? Koliko je utjecao na njega?

- Sasvim sigurno Cabanel je iznimno važan za likovno obrazovanje Vlahe Bukovca, pa time i za Bukovčev opus. Treba reći da Bukovac do dolaska u Pariz nije imao formalno likovno obrazovanje. Njegovo likovno obrazovanje i usavršavanje zapravo kreće upravo na École des Beaux-Arts u proljeće 1877., s profesorom Cabanelom. Alexandre Cabanel je, uz primjerice Jean-Léonea Gérômea ili Williama Bouguereaua, onovremeni vodeći umjetnik koji ima svoju klasu i daje poduke studentima na tadašnjoj pariškoj Likovnoj akademiji. Prema podacima, kroz Cabanelov je atelje od 1864. do 1889. godine prošlo više od 600 učenika. U memoarima Georgea Moora, uglednog novelista i slikara, zabilježeno je kako je Bukovac izričito htio pohađati Cabanelovu klasu jer se divio slavnom slikaru, no Cabanel je tada u klasi već imao osamdeset studenata godišnje te isprva nije mogao primiti našeg slikara u svoj već ionako prenapučen atelje. (Predomislio se nakon što je vidio njegove crteže, op.a.).

Treba istaknuti kako je u to vrijeme Cabanel bio vrlo cijenjen, nagrađivan, priznat slikar, poznat naročito kao vrsni portretist. On je, primjerice, nekoliko puta portretirao tadašnjeg vladara Francuske, Napoleona III. Koliko je Cabanel bio cijenjeni slikar, potvrđuje i podatak da je Napoleon III kupio njegovo remek-djelo “Rođenje Venere” koje se danas nalazi u Musée d’Orsay.

Uz to, Cabanel je bio i odličan pedagog, blizak sa svojim studentima, uvijek spreman pomoći. Tako im je pomagao da izlažu na pariškom Salonu, favorizirajući svoje studente i koristeći svoj utjecaj kao član žirija Salona da im se prime radovi. Konkretno u Bukovčevu slučaju, Cabanel je Bukovcu savjetovao da pažljivo promatra svaki predmet pod svim kutovima prije nego što krene crtati, što je Bukovcu omogućilo napredak u tehnici. Još jedan podatak, Bukovac je u Cabanelovoj klasi najprije šest mjeseci kopirao grčke i rimske skulpture, a potom je krenuo s crtanjem prirode i crtanjem modela. No tek je 1879. godine, po dopuštenju učitelja Cabanela, počeo slikati bojama. Jednom kada bi Cabanel svojem učeniku dopustio da slika bojama taj bi od tada imao slobodu u svome radu.

Kada govorimo o utjecaju, Cabanelov utjecaj na Bukovca vidljiv je u usporedbi njihovih nagih ženskih figura, naročito na platnima velikih dimenzija kao što su, primjerice, Cabanelovo “Rođenje Venere” ili “Venera pobjednica” u usporedbi s Bukovčevom “Velikom Izom”, pa kasnije i s “Andromedom”. Isto tako je Cabanelov utjecaj na Bukovca vidljiv i kroz portrete.

Nedavno smo u Klovićevim dvorima imali priliku vidjeti izložbu koja se odnosila na Bukovčev pariški opus. Treba li nam još jedna izložba slične teme?

- U Klovićevim dvorima bila je predstavljena samo pariška faza, dok će naša izložba biti retrospektivna i obuhvatit će cijeli slikarov opus, dakle od pariške, preko zagrebačke do praške faze. Uz to, tu su i djela Alexandrea Cabanela koja će biti, moram to naglasiti, prvi put izložena u Hrvatskoj i regiji. Važna je to činjenica jer manje-više je poznato, naročito u stručnim likovnim krugovima, da je Cabanel bio Bukovčev profesor, ali nikada nitko u Hrvatskoj nije priredio Cabanelovu izložbu, niti se itko ikada kod nas bavio Cabanelom. Svi su, da tako kažem, uvijek samo pričali o Cabanelu, no sada će se moći i vidjeti njegova djela.

A treba li nam još jedna izložba slične teme... Ako tako razmišljamo, onda bismo mogli postaviti pitanje i drugačije – treba li nakon naše izložbe Bukovca i Cabanela dogodine ili ubrzo ponovno Bukovčeva izložba? Mišljenja sam da takva pitanja ne treba postavljati te da uopće ne treba na taj način razmišljati. Naročito ako inzistiramo da je Zagreb metropola poput srednjoeuropskih. Pa ako je tomu tako, onda, valjda, u godini dana Zagreb može “podnijeti” dvije izložbe djelomično slične. Ja bih, za razliku od nekih kolega, rekla da dvije ovako velike izložbe nisu problem, nego dobitak.

Koje su razlike u koncepciji?

- Glavna razlika u koncepciji ovih dviju izložbi jest što će “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel: povijesni susret učenika i učitelja” obuhvatiti cijeli Bukovčev opus i što će se, zahvaljujući slikama Cabanela, moći vidjeti učiteljev utjecaj na učenika. Na izložbi ima i novih otkrića, i to senzacionalnih. Uz već poznate Bukovčeve slike, moći će se vidjeti i nekoliko novootkrivenih bisera, među kojima se naročito svojom monumentalnošću i ljepotom ističe ulje na platnu iz 1886. godine, izuzetnih dimenzija, 176 puta 256 centimetara, “Putifarova žena”. Riječ je o slici koja se nalazi u privatnoj kolekciji i ovom prigodom će prvi put biti izložena u Hrvatskoj. Ovo maestralno ulje na platnu nastalo je u razdoblju kada je Bukovac živio i radio u Parizu.

Slika je apsolutno otkriće i prvorazredna ekskluziva ove izložbe. U literaturi je ova slika zabilježena, no desetljećima se nije znalo gdje se nalazi. Mi smo, istražujući, uspjeli saznati tko je vlasnik. Uz nju na izložbi bit će još jedno izuzetno novootkriveno slikarovo ulje, također iz privatne kolekcije. Slika je nastala 1898. godine i ovo će biti, također, njezin prvi “izlazak” u javni prostor. Ima još nekoliko slika za koje se zna da postoje, ali godinama nisu bile dostupne, i do njih smo uspjeli doći.

Iz kojih ste institucija posudili Cabanelove slike, iz kojih Bukovčeve? Od kojih privatnih vlasnika?

- Bukovčeva djela posudili smo, osim iz hrvatskih muzeja i privatnih zbirki, i iz muzeja iz Crne Gore, Srbije, Slovenije i Bosne i Hercegovine, no isto tako i iz inozemnih privatnih zbirki. Neki vlasnici su htjeli biti javni, pa će se na izložbi moći pročitati njihova imena, a neki su željeli ostati anonimni i mi ćemo to poštovati. Djela Alexandrea Cabanela doći će na izložbu iz pet francuskih muzeja – Petit Palais, Musée des Beaux-Arts de la Ville de Paris, Musée d’Orsay iz Pariza, Musée Inguimbertine iz Carpentrasa, Palais de Compiègne Musée et domaine nationaux iz Compiègnea te Musée Fabre iz Montpelliera. Naročito smo ponosni što nam je ovaj muzej na ovom predstavljanju partner izložbe.

Treba istaknuti da je Musée Fabre, kada je riječ o opusu Alexandrea Cabanela, globalno najznačajniji. I to zbog dva razloga – Cabanel je rođen u Montpellieru te je još za života nekolicinu svojih slika poklonio Muzeju, a isto to je učinio i slikarov veliki mecena i prijatelj Alfred Bruyas. Iz Ruske Federacije Cabanelove slike stižu iz Državnog muzeja Ermitaž.

Surađujete s Igorom Zidićem, ali i s francuskim stručnjacima?

- Smatram da je Zidić neprikosnoveni autoritet i ponajbolji poznavatelj opusa Vlahe Bukovca, u Hrvatskoj i šire. Shodno tome, on je bio posve logičan odabir, pa sam ga i pozvala na suradnju 2016. S druge strane, htjela sam da se u izložbu uključe francuske kolege kako bi svojom stručnošću dali prilog dionici o Alexandreu Cabanelu, ali i svoj pogled na našeg Vlahu Bukovca. Mislim da je za hrvatsku umjetnost itekako bitno kada strani povjesničari umjetnosti iznose svoj sud o našim likovnim stvaraocima. U tom kontekstu obratila sam se kolegi Michelu Hilaireu, povjesničaru umjetnosti, direktoru Muzeja Fabre u Montpellieru, koji je ponajbolji poznavatelj Cabanelova opusa. Bez imalo razmišljanja pristao je sudjelovati u ovom projektu i srdačno prihvatio moju ponudu. Vrlo je oduševljen Bukovčevim slikarstvom koje je, do sada, za njega bilo potpuna nepoznanica. On je, uz Zidića, autor izložbe. Tako da izbor djela Vlahe Bukovca i stručnu tekstualnu obradu Bukovčeva opusa za katalog izložbe radi Igor Zidić, a stručni dio vezan uz Alexandrea Cabanela obradio je tekstualno za katalog izložbe, uz kolegu Hilairea, i povjesničar umjetnosti Pierre Stépanoff, voditelj Zbirke slikarstva od 14. do 19. stoljeća u Muzeju Fabre. Pierre je u svojem tekstu dao vrlo zanimljivu opservaciju pojedinih Bukovčevih slika, što smatram vrlo važnim. Ja sam pak radila na izboru i posudbi djela Alexandrea Cabanela.

Zašto naši kolekcionari kupuju pretežno Bukovca, za kojeg su spremni izdvojiti i 100 tisuća eura, pa čak i za one slike koje je potpisao pseudonimom Paul Andre, dok rjeđe kupuju suvremenu umjetnost?

- Neki koji kupuju, a koje poznajem, kupuju iz ljubavi, iako mislim da je češće riječ o investiciji i prestižu, a tek potom o ljubavi. Tu vam leži i odgovor zašto ne kupuju suvremenu umjetnost. Ali, ima još nešto kod djela suvremene umjetnosti – ne razumije ih svatko. A znate kako je, novac obično ne prati pametne, već spretne.

Kada je Bukovac, uopće, postao statusni simbol?

- Ima tome već dosta dugo, nije to novijeg datuma, no nije se toliko javno govorilo i pisalo o tome kao posljednjih godina.

Sljedeća izložba koju pripremate u Paviljonu jest ona Alexandera Caldera, koji se smatra jednim od najznačajnijih američkih kipara 20. stoljeća. Što ćemo moći vidjeti na izložbi i odakle su posuđena djela?

- Slavnog američkog kipara Alexandera Caldera predstavit ćemo u okviru našeg ciklusa “Najveći kipari 20. stoljeća” koji smo započeli 2014. izložbom Joana Miróa, nastavili onom Augustea Rodina i Alberta Giacomettija. Još prošle godine “zatvorili” smo listu s posudbama djela za tu izložbu. To će, treba reći, biti još jedna izložba koja će u Zagreb i Hrvatsku “dovesti” djela globalno važnog umjetnika, nikada viđena na ovim prostorima. Iako, moram biti preciznija, nekoliko Calderovih djela bilo je prošle godine na našoj izložbi “Strast stvaranja”. Skulpture ćemo posuđivati s doista velikog broja destinacija. Evo, ekskluzivno za Globus, najavljujem posudbe, između ostaloga, i iz kolekcije Peggy Guggenheim u Veneciji, kao i iz galerije Tate Modern u Londonu.

Dosta ste izložbi napravili u suradnji s francuskom Fondacijom Maeght. Kako je došlo do suradnje?

- Vrlo jednostavno. Najprije, rekla bih da sam bila na pravome mjestu u pravo vrijeme, pa sam upoznala neke važne ljude iz galerijskog svijeta u Parizu. Jednom kada uđete u te krugove i kada se, da tako kažem, ljudi uvjere da ste kao osoba u redu, stvar se razvija automatski. Tako sam, između ostalih, upoznala i gospodina Adriena Maeghta, vlasnika Fondacije, kao i gospodina Oliviera Kaeppelina, donedavnog direktora Fondacije.

Treba li izlagati djela autora međunarodne reputacije, poput Miróa ili Kleea, pa čak i kad nisu njihova najvažnija djela?

- Vrlo dobro se zna koja su najvažnija djela poznatih umjetnika. No trebali bismo biti vrlo iskreni i otvoreno reći da je takva djela, još uvijek, jako teško dobiti za izlaganje u Hrvatskoj. I nemojmo misliti da će se to uskoro promijeniti. Nema nitko ništa osobno protiv nas u velikim svjetskim muzejima, baš suprotno. Ali oni ne razmišljaju emocijama, već glavom. Prije svega posao, potom emocije. Stoga svaka međunarodna izložba koju priredimo u Hrvatskoj, u bilo kojem gradu i muzeju, predstavlja napredak na toj “ljestvici prema najvažnijim djelima”. Zato je moj odgovor pozitivan, da, treba izlagati djela velikih umjetnika iako nisu najznačajnija djela jer, u suprotnom, nećemo imati što izlagati.

Izložbu Giacomettija nisu dočekale sasvim pozitivne kritike, Zvonko Maković je primjerice pisao da “postav u mraku degradira Giacomettija”. Nije to jedina kritika izložbi koje ste organizirali. Kako reagirate na kritike? Shvaćate li ih osobno?

- Odgovorom na ovo pitanje nadovezat ću se na vaše prethodno pitanje – na izložbi Giacomettija u Umjetničkom paviljonu bila je amblematska kiparova skulptura “Čovjek koji hoda”. To je jedno od najznačajnijih kiparovih djela. Već to što sam tu skulpturu uspjela pokazati u Hrvatskoj je veliki uspjeh. Osvrtala bih se na kritike kada bi bile objektivne i opravdane. Inače, opravdane kritike smatram poticajnima iako, rijetko će vam tko priznati, ali, da, kritika isprva pogodi. Pa ipak smo samo ljudi.

Pokrenuli ste i ciklus izložbi zbirki kolekcionara, zbirki Hanžeković, Roglić, Vugrinec. Koliko je javnosti značilo da vidi što je u pojedinim opusima?

- Javnost je uvijek znatiželjna i uvijek voli znati kako je i što se događa kod nekog drugog u njegova četiri zida. Što je i razumljivo. Znatiželjna smo bića. Stoga i ne čudi što su sve navedene izložbe bile izuzetno dobro posjećene. No ono što je naročito važno, ovaj je ciklus omogućio i struci da sazna gdje se neka djela nalaze, kao i da neka djela vidi prvi put. A to je prilično važno. Naročito, primjerice, ako netko piše doktorski rad ili koji drugi stručan tekst, knjigu, monografiju i slično. Ovo predstavljanje privatnih kolekcija je, na neki način, i evidentiranje djela koja se u tim kolekcijama nalaze.

Izlagali ste dosta suvremenih autora u Paviljonu, posljednja u nizu bila je hvaljena izložba Zlatana Vehabovića. Koji se suvremeni autor, po vašem mišljenju, najbolje snašao u dijalogu s ovim prostorom?

- Tijekom ovih pet godina koliko sam na čelu Paviljona izdvojila bih sjajnu izložbu Borisa Demura, čiji je autor bio kolega Radovan Vuković. Od multimedijalnih umjetnika svakako se dobro snašao Dalibor Martinis, pa i Ksenija Turčić. Ma, zapravo, mislim da svi suvremeni umjetnici ostvare jako dobru komunikaciju s interijerom Paviljona zato što rad koji izlažu u Paviljonu osmišljavaju baš posebno za ovaj prostor.

Razgovarale smo i kada su stećci uvršteni u popis kulturne baštine UNESCO-a. Vi ste bili kustosica izložbe u Klovićevim dvorima koja je dala nov pogled na stećke. Kako ste došli na ideju o izložbi?

- Ta mi je izložba naročito srcu draga jer je upravo ona dala poticaj našem Ministarstvu kulture da, zajedno s ministarstvima Srbije, BiH i Crne Gore, pokrene upis stećaka na UNESCO-ovu listu zaštite kulturne baštine. Taj proces dovršen je prije dvije godine i stećci su upisani na tu listu. Stećci su me, mistični takvi kakvi jesu, oduvijek zanimali, tako da je izložba, zapravo, zatvorila taj jedan krug mojeg interesa spram njih.

Koja je najposjećenija izložba koju ste do sada organizirali u Paviljonu?

- “Alberto Giacometti: Portreti sadašnjosti”, koja je imala 42 tisuće posjetitelja.

Jeste li ostvarili sve ciljeve koje ste si zacrtali kad ste došli na ovo mjesto?

- Oni koji me dobro poznaju znaju da su moji ciljevi vječita borba sa samom sobom. Jedan ostvarim, drugi si već nametnem.

Neja MarkiČeviĆ/Hanza media

Vlaho Bukovac, Putifarova žena, 1886., ulje na platnu, 176 x 256 cm, privatno vlasništvo

Vlaho Bukovac, Autoportret sa cigaretom, 1911., ulje na platnu, 83 x 63 cm, Narodni muzej Beograd (desno)

Neja MarkiČeviĆ/Hanza media

Alexandre-Cabanel, Izgubljeni-raj

 

Izdvajamo

Iz drugih medija