Ako ste tijekom osamdesetih godina kupili neku ploču ili kazetu s potpisom Jugotona, zasigurno vam među imenima na poleđini nije moglo promaknuti ono Siniše Škarice. Dugogodišnji urednik ove legendarne diskografske kuće te njezina kasnijeg nasljednika, Croatia Recordsa, u mirovini je već deset godina, ali radi više nego ikad. Krajem ljeta izašla je njegova knjiga “Tvornica glazbe” s podnaslovom Priče iz Dubrave, prvi dio svojevrsne biografije hrvatske i jugoslavenske diskografije koji je privukao veliku pažnju javnosti i glazbene kritike. Škaricu smo uhvatili u njegovoj vikendici, u Srimi pored Vodica, gdje upravo završava esej o Nenadu Ninčeviću, koji će biti uvršten u drugi dio ove biografije.
- Odmah po objavljivanju knjige “Kad je rock bio mlad”, koja je izašla u prosincu 2005. godine, uhvatio sam se posla na ovoj knjizi, koja se u tom trenutku zvala Pop katalog. Naime, imao sam ideju napraviti knjigu koju bi pratilo šest dvostrukih CD-a, za 60. obljetnicu Jugotona 2007. godine. No kako sam u dogovoru s urednikom odlučio u nju uvrstiti i svoje male eseje koje sam godinama pisao za izdanja u Croatia Recordsu, pisanje se odužilo i zato mi je trebalo punih deset godina, tijekom kojih sam nadopunjavao tu građu. Prvi dio pokriva rođenje Jugotona od 1947. do kraja 60-ih, jednog vrlo uzbudljivog razdoblja u diskografiji, ne samo kod nas nego i u svijetu, drugi pokriva razdoblje 70-ih i 80-ih godina, a treći razdoblje Croatia Recordsa od 1991. do danas - kaže Škarica te dodaje da će se zagrebačka promocija održati krajem ovog mjeseca, a krajem listopada promocija će se održati i u Beogradu. Izlazak drugog dijela knjige u planu je do kraja ove, a trećeg na proljeće sljedeće godine.
Pomorske veze
Ploče su, piše Škarica, u njegov rodni Šibenik najčešće pristizale pomorskim vezama, te je još kao gimnazijalac s vršnjacima osnovao prvi rock bend u Dalmaciji, VIS Magneti, a tijekom studija u Zagrebu bio je član rock skupine Mi. Knjigu započinje esejom o pedesetim godinama, koje naziva vremenom kada su se ploče vrtjele brže, a vrijeme teklo sporije. Sve do kraja šezdesetih festivali su imali ključnu ulogu na našoj glazbenoj sceni, a tadašnja najveća jugoslavenska zvijezda zabavne glazbe bio je Ivo Robić, pobjednik prvog Opatijskog festivala sa skladbom “Tata, kupi mi auto”, koju je otpjevao u duetu s tada 16-godišnjom Zdenkom Vučković.
- To je jedna misao pokojnog Nikice Kalogjere, koji je rekao da se popularna glazba kod nas rodila na radiju, a prohodala na festivalima. A ja bih rekao da je odrasla u diskografiji. Radio je bio medij koji je najranije postao dio kućne zabave; svako kućanstvo relativno je brzo bilo u prilici kupiti radioprijemnik i glazba se slušala prvenstveno s radija, a izvođači su bili slabo poznati. Osim Ive Robića, koji se nametnuo svojim glasom, marljivošću i talentom u jednoj tada tek stasaloj diskografiji. Gramofoni i gramofonske ploče tek 60-ih godina polako ulaze u kućanstva, pa se tako često čuje ona priča da su popularniji pjevači s početka 60-ih, poput pokojnoga Cuneta Gojkovića ili Crvenih Koralja i Borisa Babarovića, prodali više ploča nego što je bilo gramofona. Naravno, to nije bilo tako, međutim činjenica jest da je 60-ih godina naglo rasla prodaja gramofona i već krajem 60-ih to je postala prava industrija, da ne spominjemo sedamdesete, kad je longplejka preuzela ulogu prvog nosioca zvuka u odnosu na singl koji je do tada bio i najpraktičniji i najjeftiniji.
A pjevači su bili zvijezde u onoj mjeri u kojoj su se predstavljali s omotima gramofonskih ploča, ali ne odmah u početku, jer su u početku ti omoti bili unificirani i služili su prvenstveno zaštiti - priča Škarica, koji u svojoj osobnoj kolekciji ima više od 5000 vinila, ali kaže lako je prebolio pad njihove popularnosti u 90-ima i prelazak na CD. Smatra da je CD donio jednu novinu, a ta je da su se zbog njegova manjeg formata počele tiskati knjižice i knjige koje su ga pratile, te je tako pisana riječ došla u prvi plan. I on sam je, ističe u knjizi, mnogo toga o glazbi naučio čitajući, prije svega britanske tjednike poput Melody Makera ili domaće mjesečnike kao što je bio Džuboks.
Tvornica Elektron
Preteča Jugotona bila je prijeratna tvornica Elektron, koja je nakon rata nacionalizirana, te je 1947. osnovano novo poduzeće koje je naslijedilo opremu Elektrona. Bio je to mali pogon, gotovo ručne proizvodnje, sa samo nekoliko preša, a uz ploče proizvodila se i plastična galanterija koja je tvrtki bila isplativija: kutije za sapun, brijaći aparati, remeni za ručne satove, dječji autići, čepovi za boce, kozmetička ambalaža i sl. Od samih početaka na čelu Jugotona bio je Slavko Kopun, generalni direktor koji je na toj poziciji bio punih 30 godina i koji je, piše Škarica, stvorio socijalistički diskografski Hollywood. Bio je, piše, autoritativan čovjek koji je kod sugovornika i suradnika izazivao poštovanje, ali nipošto nije vladao željeznom rukom.
- Nismo baš bili u ljubavi, mnogi nisu bili u ljubavi s njim, no to nije ni bitno, jer pokušavajući mu dati mjesto koje je zaslužio, shvatio sam kakva je velika nepravda napravljena prema njemu. Ljudi su ga, nažalost, zaboravili, a da ne kažem da ga je kultura zaboravila. Otišao je u tišini 2003. godine, a o njemu se ništa ne zna, za što smo svi krivi. Čak mu ni Institut hrvatske glazbe ili Porin nisu nikada ništa posvetili, pa čak ni posthumno u godini kada je preminuo. To je velika nepravda čovjeku koji je iz male manufakture napravio tvornicu, zaista tvornicu glazbe, koja je bila sinonim za diskografiju, ne samo u bivšoj državi nego na cijelom ovom prostoru - ističe Škarica, koji je Kopunu posvetio esej u svojoj knjizi.
“Kada je 23. rujna 1963. u Dubravi presječena vrpca modernog Jugotona, ono što je trebalo izgledati kao diskografski raj na zemlji postalo je stvarnost’’, piše autor, a negdje u to vrijeme nastaje i Jugotonov zaštitni znak, simpatična žuna koju je osmislio Slavko Drobnić, animator Zagreb filma. Jugotonov kompleks projektirao je arhitekt Igor Skopin, koji je sedam godina ranije projektirao i susjedno zdanje Jadran filma. Jugotonov kompleks imao je igralište za mali nogomet i rukomet, stazu za boćanje, restoran društvene prehrane, zubarsku i liječničku ambulantu za zaposlenike i vlastitu autobusnu liniju, a svi koji su bili zaposleni duže od pet godina dobivali su stanove. Godinu dana nakon preseljenja u Dubravu Jugoton otvara i svoje prvo prodajno mjesto u Bogovićevoj ulici, koje je dizajnirao Vjenceslav Richter, a zatim se otvaraju i dućani u svim većim jugoslavenskim gradovima: Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Skoplju, Splitu, Rijeci, Novom Sadu, Prištini, Valjevu, Čačku, Pančevu, Subotici, Banjoj Luci i Titogradu.
Sjajna generacija
Kao diplomirani pravnik, Škarica se u Jugotonu zaposlio 1974. godine i to kao urednik naklade, a pet godina kasnije postaje prvi urednik Jugotonove pop-rock redakcije, te uređuje neka od najvažnijih izdanja novog vala. Upravo je on zaslužan što je Paket aranžman, na kojemu su sudjelovala tri ključna benda srpskog novog vala, Idoli, Šarlo Akrobata i Električni orgazam, ugledao svjetlo dana, a uz to razdoblje vezana je i jedna anegdota. Naime, jedna je novinarka svojevremeno upitala Škaricu “Vi baš i niste dolazili pred Zvečku?”, na što je on odgovorio “Zvečka je dolazila k meni”, što nije mogao biti točniji odgovor, s obzirom na to da su kroz njegov ured u Dubravi prošla sva značajna imena novog vala. Je li novi val bio autohtoni domaći proizvod ili samo kopija nekog trenda izvana?
- Pa sve što se radi u pop i rock glazbi je po nekom sistemu copy/paste. Kad se kod nas stvarala rock scena, svi su htjeli biti Cliff Richard i Shadowsi, a generacije punka i novog vala sigurno su isto tako preslušavale probuđenu britansku punk i novovalnu scenu i pokušavale biti nekakav odgovor na ono što su čuli. No sigurno je to bila i domaća pojava, jer su u pitanju bili prvi bendovi i prva rock generacija koja je govorila o sebi i svojoj sredini na novi način, kritički, jezikom ulice. Štulić, Divljan, Rundek ili Stublić bili su sjajna generacija vrlo talentiranih i zrelih autora, koji su mahom bili studenti i već su imali zreli pogled na život i potrebu da govore kritički - smatra Škarica.
Sredinom 80-ih Jugoton je držao više od 60 posto cjelokupne jugoslavenske diskografije, a najžešći konkurenti bili su mu beogradski PGP RTB, zagrebački Suzy registriran u Mariboru, Helidon iz Ljubljane, sarajevski Diskoton i Diskos iz Aleksandrovca.
- Jugoton definitivno jest bio najveći, ali PGP RTB uvijek je bio blizu, a koristili su i tu simbiozu s RTV Beograd, što je bilo puno bliže nego odnos Jugotona i RTV Zagreb. Zanimljivo da u to vrijeme nije postojala diskografska industrija, ona nije bila zasebna grana, nego je spadala u zajednicu naftnih proizvođača i prerađivača i na tom nivou je postojala zajednica diskografa. U principu su se diskografi pridržavali pravila igre ako je neki izvođač bio ekskluziva. Recimo, PGP RTB imao je od 1961. do 1969. primat nad Opatijskim festivalom, pa ako su se pjesme nekog izdavača koji je ugovorom bio vezan uz Jugoton pojavljivale na Opatijskom festivalu, onda su se objavljivale na pločama PGP-a, ali uvijek je pisalo “s dozvolom Jugotona”; ne na samom izdanju, ali su ugovori bili regulirani na taj način.
Početkom 80-ih godina pojavljivale su se prve ekscesne situacije, recimo Neda Ukraden je za Jugoton objavila album “Hoću tebe”, na kojemu se našao i njezin do danas najveći hit “Zora je”, koji se prodao u više od pola milijuna primjeraka, a ona je na vrhuncu slave prešla u sarajevski Diskoton, iako je još imala važeći ugovor s Jugotonom. Onda je u jednom trenutku tu došlo do prepucavanja, do prijetnji tužbama, ali moram priznati da su to bile iznimke - pripovijeda Škarica. A što misli o famoznoj komisiji za šund, koja je svojevremeno zabranila pjesmu Haustora “Radnička klasa odlazi u raj” i objavljivanje debi albuma Sex Pistolsa?
Mit o cenzuri
- Tu kritiku koja se mitologizira, posebno ovih zadnjih desetak godina, ja to odbacujem. Apsolutno je postojala autocenzura, ali ako je bilo loše, onda su autori o tome progovarali: u “Nedjeljnom komentaru”, u “Poljska u mom srcu”, u “Radnička klasa odlazi u raj” ili, u krajnjoj liniji, u Bijelom dugmetu. Nemojte to preskočiti, jer oni su prvi koji su pokrenuli taj jaz između generacija i koji su podijelili roditelje i djecu kod nas. Ali ako govorimo o cenzuri, ona se odnosila samo na to da se ne pjeva protiv Tita i protiv bratstva i jedinstva, ali sve drugo apsolutno je bilo na jedan pravi način izražavano i artikulirano. E sad, tu se pojavila i poneka idiotarija, kao što je bio slučaj s pjesmom “Radnička klasa odlazi u raj” grupe Haustor, čija se zabrana pripisivala čak i samom Stipi Šuvaru, no ja sam uvjeren da on nije bio u pitanju, već da je tu odluku donio neki aparatčik. Jer nakon dvije godine Haustor ulazi u studio, snima “Treći svijet” i na njemu se pojavila “Radnička klasa odlazi u raj” i nitko više nije postavio pitanje njene podobnosti. Čak i kad je postojao taj problem na nivou Republičkog sekretarijata za kulturu tu u Hrvatskoj, u Beogradu je pjesma uredno bila objavljena u Džuboksu, kao i razgovor s Rundekom.
Dakle, tamo nitko nije obratio pažnju, a ovdje je neki aparatčik smatrao da je to nešto što nije dopustivo. A u slučaju Sex Pistolsa Savez komunista je rekao da pjesme “Anarchy in the UK” i “God Save the Queen” vrijeđaju ugled kraljice i Britanije. Dakle, jedna socijalistička zemlja štiti monarhiju i njezina suverena! I ta ploča, “Never Mind the Bollocks”, stvarno nije objavljena, a što je najsmješnije, nisu je htjele objaviti ni EMI ni A&M, dvije velike svjetske etikete, nego se na to odvažio tek Virgin Records. Hoću vam reći da su te stvari postojale svagdje u svijetu i tih problema nije kod nas bilo ništa više nego kod njih; dapače u mnogim slučajevima se tu nešto i slobodnije objavljivalo nego vani - objašnjava Škarica.
Je li uz njegove uspjehe bio i poneki propust? Poznato je da je Ekatarina Velika svoj drugi album snimala u Zagrebu, s producentom Vladimirom Smolecom, i htjeli su ga objaviti za Jugoton, no Škarica ih je - odbio, te su album na kraju objavili za Založbu kaset in plošč RTV Ljubljana.
- Mi smo tada snimali “Dok čekaš sabah sa šejtanom” Zabranjenog pušenja i u tom trenutku nam je izlazio prvi album Doriana Grayja “Sjaj u tami”. Iskreno, meni se zvuk EKV-a činio previše artificijelnim, zvučalo mi je pozerski. Ja znam što se dogodilo s Ekatarinom i koji kult oni uživaju danas, ali to je naprosto bilo tako. Osim toga, mi smo imali pravilo da ne objavljujemo iste ili slične albume. Tako smo godinu dana ranije odabrali Zabranjeno pušenje s “Das ist Walter”, a ne Elvis J Kurtovića s “Mitovima i legendama o kralju Elvisu”, što mi je danas krivo, ali to je meni bila neka vrsta travestije, a ovo drugo je bilo pravo, autorsko izdanje i dali smo prednost Zabranjenom pušenju. Tako i u slučaju EKV-a. U to vrijeme se pojavljivao Massimo koji je odlično zvučao i mi smo uzeli Dorian Gray.
Previše slično
Spominjali smo na početku i Nenada Ninčevića, koji je na prva tri albuma Tutti Frutti Banda pisao sjajne tekstove. Oni su došli 1986. u Jugoton s odličnim materijalom, ali mi smo ih odbili. Zašto? Zato što je mene to jako podsjećalo na Bajagu i instruktore koji su godinu-dvije ranije već inaugurirali tu priču dosjetke, tog jednog baritona koji priča kroz glas, što je kod Tutti Fruttija bio Ivo Amulić. I kako su te stvari bile previše slične, mi smo ih odbili - kaže nekadašnji urednik, a od svega što je prošlo kroz njegove ruke možda je najmanje poznato da je upravo on autor refrena za pjesmu “Program tvog kompjutora” riječke grupe Denis & Denis iz 1984. godine. Kako je došlo do toga?
- Kada sam dobio njihovu demo-kazetu učinila mi se jako dobrom i na kolegiju smo svi bili zadovoljni tim novim zvukom koji su oni prezentirali, međutim učinilo mi se da jedna pjesma ima poseban potencijal, ali joj je nedostajalo nešto u refrenu. Onda sam izmijenio taj refren koji nije postojao, tj. dodao sam četiri linije teksta i nazvao sam Davora Tolju jednu večer i rekao mu da imam ono što nam treba za tu pjesmu da ona stvarno bude hit. Davor baš nije bio oduševljen, rekao je da zvuči kao termostat tvoga bojlera, no kad je prespavao, shvatio je da je to dobro, nazvao me drugi dan i pristao - prisjeća se Škarica kako je nastao ovaj veliki hit, čija je autorica inače bila Domenika Vanić, kasnije poznata i kao Nikka Car.
A kakav je odnos imao s jednim od Jugotonovih najvažnijih izvođača, Johnnyjem Štulićem?
- Sad nemam nikakav odnos, no bio je odličan. Ja pazim inače da u poslu ne miješam poslovno i privatno, jer to je odnos urednika i izvođača, i ako se tu privatno upletalo, postojala je mogućnost da ne budete objektivni, a ja sam Škarica, ja režem (smijeh). Ali Johnny je bio jedan od rijetkih s kojima sam prekršio to pravilo i koji je dolazio kod nas doma i družio se s nama. On nije vozio, ali znao je reći: “Ajmo danas do Samobora u Babylon na škampe, ti voziš, a ja plaćam.” Inače je bio vrlo jednostavan za suradnju; bilo je važno dati mu studio, ton-majstora i on radi. Problem je nastao 1991. kada se on javio iz Nizozemske i kad nas je sve poslao na jedno mjesto.
A istina je da se njemu sve uredno plaćalo; kada je snimao album “Između krajnosti”, već je bio živio u Nizozemskoj, pa mu je Jugoton platio i mjesec dana smještaja u hotelu Palace. On je naprosto pomiješao neke stvari; on je autor i izvođač, što mu nitko ne može osporiti, ali vlasnik snimaka je Jugoton odnosno Croatia Records i to isto nitko ne može osporiti.