SUSRET U SOVINJAKU

SLAVENKA DRAKULIĆ Starost danas, sama po sebi, nije vrijednost, jedino je teret. Vrijedna je samo ako starci mogu biti potrošači

OBJAVLJENO:
  • 17.08.2018. u 10:09

  • Goran Šebelić / HANZA MEDIA

     

    Pet toplijih mjeseci u godini Slavenka Drakulić provede u istarskom Sovinjaku, nedaleko od Buzeta. Zimi je tamo dvadesetak ljudi, ljeti ih je duplo više. Ostatak godine Drakulić uglavnom dijeli između Zagreba i Stockholma. U Sovinjaku, makar je kolovoški petak, konoba Sancta Terra ne radi. Konobarica nas pušta na praznu terasu s koje puca pogled na Čičariju. Utješno piri povjetarac, a daju nam i dvije čaše vode. Terra Sancta odmah je preko puta crkve sv. Jurja, pod istim krovom je i mjesni odbor i lokalni pikado klub Sova.

    “Volim tu poziciju da sam i u Hrvatskoj i u Švedskoj. Biti na rubu, jednom nogom ovdje, drugom tamo. Jer, tako se puno jasnije i više vidi, kad si izmaknut. Mislim da je to za pisca jako dobro”, govori Drakulić.

    Ima tome skoro da je Fraktura objavila njezinu zbirku priča o starosti i onome što sa starošću stiže. Naslovljena “Nevidljiva žena” izgrađena je od emocija, misli i situacija koje starost donese onima koji ostare, ali i njihovim bližnjima. Majka je ostarjela, a kći pripovijeda što znači susret s majčinom starošću. Ili supruga priča o mužu kojem je starost izbrisala statusne simbole i mnogošto od onoga što sa statusom ide. Razne perspektive, različiti ljudi i – starost.

    Dugo ju je, kaže Slavenka Drakulić, zaokupljala tema starenja, znala je da će pisati o njoj.

    “Počela sam o tome razmišljati prije sedam, osam godina, ali je potrajalo dok sam pronašla pravu formu. U međuvremenu sam napisala ili završila dvije, tri druge knjige, a ova je čučala u pozadini, čekala da dođe na red. Nije to samo tema starosti i ženske starosti, tu je i odnos s roditeljima kad se razbole, ostare, umru, kad se osjećaš odgovorno za njih, kad prerasteš fazu u kojoj si ti dijete, a oni roditelji ili fazu u kojoj ste nekako ravnopravni, i kad dođe vrijeme kad se čovjek osjeti odgovornim za njih, jer su ostarjeli. Moraš se brinuti o njima, pitaš se hoćeš li ih smjestiti u dom, počinju rođaci umirati… To je i kao tema u literaturi jako zanimljivo, malo je, doduše, o tome pisano. Ili se barem meni tako učinilo kad sam tražila stranu literaturu, tragala za knjigama koje bi mi pomogle, inspirirale me… Nisam se baš mogla osloniti na puno napisanog.”

    U Hrvatskoj je u razmaku od samo nekoliko mjeseci dvoje pisaca bitno različita opusa, Drakulić i Pavao Pavličić, objavilo knjige o starosti. “Pavličićevu knjigu nisam pročitala, ne mogu o njoj govoriti. To nam se i generacijski nametnulo kao tema. No, to su posve sigurno dvije različite perspektive i dva različita načina pisanja. On o starosti piše iz muške, ja iz ženske perspektive.”

    U zemlji koja demografski stari, ekonomski osiromašuje, duhom kopni, Drakulić kaže da nam nije nužno očekivati više knjiga o – starosti, starenju, da se društvena zbilja ne mora nužno zrcaliti u književnoj produkciji.

    “Uzmimo kao primjer prozu o ratu - jako je dugo trebalo da se takva pojavi u suvremenoj Hrvatskoj. Odmah nakon rata, od 1995. do 2000., vrlo je malo pisano o tome. Tek kasnije u nas dolazi do eksplozije proze o ratu. Dakle, ne bih rekla da društvena zbilja nužno nameće književne teme. Možda je drugačije kad se radi o publicistici, ali ako govorimo o fikciji, tu zakonitosti nema. Ni ova moja knjiga ni na koji način nije motivirana demografskom i socijalnom situacijom u Hrvatskoj.”

    Kako se starost kao tema nametnula u njezinu autorskom svijetu? “Nikad ne znate odakle teme dolaze. Ljudi često pitaju kako vam je nešto palo na pamet, odakle je došlo. Zanima ih kako netko piše, je li to ujutro, navečer, koliko vremena treba, žele čuti te tehničke detalje... Nešto se u životu dogodi, nešto vas razveseli, potrese, pročitate nešto, pisac je poput nekakva akumulatora, sve skladišti negdje u glavi, u emocijama, u memoriji, a kada će se nešto od toga nametnuti kao tema, ne možeš znati. Ne znam što je meni bilo okidač da se bavim starošću, nisam sigurna da su to moje godine. I za bilo koju drugu temu nisam sigurna kako mi se nametnula, to više ne pamtim. No, kad ljudi pitaju koliko često pišem, kakva mi je rutina pisanja, u tome je skriveno i jedno drugo pitanje - kako čovjek stvara, odakle dolazi kreativnost, što je talent, odakle dolazi, nasljeđuje li se ili je bogom dan, je li stvar nekakvog specijalnog treninga, školovanja… Iz moje perspektive najvažnija je - disciplina. Jer, mnogi imaju briljantnih ideja, poznajem puno talentiranih ljudi koji su malo napisali, jer nisu imali discipline da svaki dan sjede i rade.”

    Piše, kaže, svaki dan. “Čovjek kojem je pisanje i profesija i vokacija, a ja sam novinarka i spisateljica, nikad ne piše samo jednu stvar. Uvijek imate ili nešto naručeno, ili ste nešto obećali isporučiti, ili nešto planirate napisati, ili morate napisati neki tekst koji treba poslati ili je neka konferencija u pitanju. Uvijek je puno posla. I nema druge nego - pisati. Svaki dan treba nešto od toga napisati, napraviti. Nemojmo zaboraviti čitanje, čitanje je ključno za pisanje, bilo da čitaš knjige koje su ti potrebne za to što radiš ili nešto drugo. No, ne čita se više iz zabave, jer se ne stigne, čita se uglavnom ono što je na neki način vezano uz ono što pišeš. Disciplina je opet ključ. Samodisciplina. Jer, pisanje traži samodisciplinu i ustrajnost.”

    Penalizira li društvo više žensku nego mušku starost, je li ženama teže i starjeti? “Što se žena tiče - kakva im je pozicija u manje ili više patrijarhalnom društvu, takva im je i starost. Logika je vrlo jednostavna. U takvom društvu za žene je najvažnija mladost i ljepota. Kakva im onda može biti starost!? Tad i ne mogu postati ništa drugo nego sve više nevidljive. Nisu posebno žene penalizirane u starosti ili nisu penalizirane više nego što su inače. U sistemu u kojem dominiraju muškarci, žene nisu bile jednakopravne čak ni kad su formalno imale jednaka prava. Da i ne govorimo o tome da se sad ta neravnoteža ponovno mijenja, i opet sve više na štetu žena.”

    “Ali, kad starost dođe, žene se bolje snalaze, bolje stare nego muškarci, jer uvijek imaju više uloga, rade, brinu se za kuću, djecu, za svoje roditelje. Odlazak u mirovinu za njih ne znači gubitak smisla postojanja. Kaže mi jedna gospođa: ‘Sad mi je puno lakše otkako ne moram ići na posao, jer sve ono što doma i inače obavljam sad mogu raditi mirnije, baviti se kućom i unucima, ali i ići u kino, čitati…’ Može biti da je to jedan od razloga zašto žene žive duže od muškaraca. One se naprosto i dalje osjećaju korisnima. Nađu si smisao. A muškarci često svoj životni smisao gube odlaskom u mirovinu, gubljenjem društvenog statusa koju su imali dok su bili zaposleni. To je druga strana medalje dominacije u društvu, kad se nađeš bez funkcije po kojoj si bio netko i nešto, odjednom ostaješ izgubljen. Ako ti je smisao bio zarađivati, graditi karijeru, kad padneš na 2500 kuna, ne da postaneš nevidljiv i suvišan, nego i tvoj identitet strada. Od dominirajuće pozicije postaneš teret i obitelji i društvu.”

    Starost se u ovom našem dijelu svijeta ne veže uz optimizam… “Ali u Americi je, primjerice, situacija nešto drugačija. Promovira se pozitivan odnos prema starosti. Stariji ljudi su još uvijek u stanju uživati u životu i ono najvažnije – u stanju su trošiti. Komercijalizacija njihovih potreba vrlo je važna, od knjiga za samopomoć do organizacije putovanja i izleta za stare, smještaja u staračke domove. Ideja je: ostarjeli ste, ali zato sad možete raditi stvari koje nikada niste radili, otići tamo gdje nikad niste bili, uživati u stvarima u kojima prije niste mogli uživati. Jest, možete ako ste zdravi i imate novac. U kulturi u kojoj su vrhunske vrijednosti ljepota, brzina, proizvodnja, mladost ne možeš pokazati da si star, siromašan, da si klonuo duhom, da nemaš tog optimizma - to se ne nosi.”

    “Poznata je knjiga Nore Ephron ‘Vrat je prava tužibaba’, u kojoj ona, na duhovit način, opisuje koliko novaca potroši mjesečno ne da bi ostala mlada i lijepa, koliko ode na frizera, pedikera, šminku, vježbanje, odjeću itd. Dakle, ako se ponašate kako treba, ako slijedite pravila ishrane, upute za vježbanje, ako koristite određenu kozmetiku i uzimate vitamine, ako sve to radite… nema razloga za paniku i depresiju. Simpatičan mi je taj optimizam i volim humorističan pristup starosti, ali on ipak nije dan svima. Pa, čak i ako imate novac i zdravlje, mislim da je sa 70 praviti se da vam je 45 - potpuno besmisleno. Zašto bih se ja pravila mlađom nego što jesam?”

    Goran Šebelić / HANZA MEDIA
     

    Starost je u nas lišena čak i poštovanja koje je nekad išlo ljudima duga vijeka i velika životnog iskustva; poštovalo ih se zbog mudrosti koja im se s godinama pripisivala. “U zapadnim civilizacijama ne postoji iskustvo kao vrijednost koja se poštuje. Jedino se u tradicionalnim kulturama starost poistovjećuje s mudrošću. Dakle, u nekoj agrikulturnoj zajednici ljudi su iz iskustva znali kad točno treba posijati pšenicu, hoće li padati kiša i slično… cijenio se taj tip korisnog znanja i savjetodavna funkcija starijih ljudi. Ali, kome je to potrebno danas, tko bi starce uopće slušao, tko bi im dao glasa, gdje bi to bio forum na kojem bi se starci zato što su životno iskusni mogli oglasiti? Ne postoji. Starost danas, sama po sebi, nije vrijednost, jedino je teret. Vrijedna je samo ako ti starci mogu biti potrošači. Čak im nitko više ne ustupa stolicu u tramvaju.”

    Sve glasnije prijete ukidanjem prava na pobačaj. Ozračje je takvo da smo jedva ratificirali Istanbulsku konvenciju, puno je truda uloženo da ju se u javnosti - krivo interpretira. Ženska prava za koja su mnogi mislili da su zacementirana ponovno se dovode u pitanje. Takav stav potiču i Crkva i vlast. Je li danas teže negoli u socijalizmu biti žena?

    “U socijalizmu su zakoni štitili ženska prava. Pozitivno zakonodavstvo i emancipacija žena je išla u paketu socijalističke države. Danas idemo unatrag. To što smo odrasli i obrazovali se s idejom da društvo može ići samo naprijed, da nam može biti samo bolje, to je naš problem. Naravno da se društvo može okrenuti unatrag. To smo vidjeli s ratom. I rat je korak u natrag. I to ne samo zbog rušenja i uništavanja, zbog pogibija i ranjavanja već i zbog promijenjenih vrijednosti. Odjednom pripadnost naciji postaje najvažnija, odjednom tradicionalne konzervativne vrijednosti, uključujući i vjeru, dominiraju. Naravno da se mijenja i odnos prema ženama”, otpije gutljaj odavno mlake sovinjačke vode pa nastavi.

    “Ono što još imamo preostalo od tog pozitivnog, emancipatorskog zakonodavstva, ostalo je iz socijalističkog vremena i samo je pitanje kad će to ukinuti. Pritisak Crkve je veliki, prije svega na pravo izbora, abortus im je trn u oku. Crkva u našem društvu ima silan utjecaj na državu - do te mjere da čovjek može sumnjati da živi u sekularnoj državi, makar ona nominalno jest sekularna. Uostalom, zašto taj status ne bi imala kad ga već može imati? Crkva ima pravo raditi svoje, pa i miješati se u državne poslove i društvo, ako im političari i vlast, ali i građani, to dozvoljavaju. Ili direktno, ili preko svojih udruga koje su dobro organizirane, dobro financirane, koje vode lukavi ljudi koji znaju zakone i znaju kako se postaviti u javnom prostoru. Dapače to su ljudi od kojih bi se moglo učiti kako se organizirati, kako organizirati građanski protest, kako organizirati referendum. Od njih se može jako puno naučiti. Ako im vlast daje prostora, ako tolerira takvo ponašanje, takav govor, znači da je to vlasti prihvatljivo.”

    U situaciji u kojoj ženu, ako želi napraviti pobačaj, šalju od bolnice do bolnice, jer u svakoj bolnici je prigovor savjesti, iako po zakonu mora osigurati doktora za takav zahvat, a država ništa ne čini, jasno je koji je stav vlasti. Vlast to podržava, dodaje.

    “K tome imamo i ozbiljan demografski problem, da se sve manje ljudi rađa, a sve više umire, to je problem i u drugim zemljama, ali kod malih naroda uvijek postoji strah da će iščeznuti, i on je opravdan. No, ne može se to promijeniti tako da natjerate žene da ponovo rađaju četvero ili petero djece. Moraju postojati socijalni, društveni, politički uvjeti za to, ako hoćete, i psihološki uvjeti. Masa ljudi koji odlaze, ne iseljavaju samo zato što u Hrvatskoj ne mogu naći posao, nego i zato što ne mogu više živjeti u zemlji u kojoj su vrijednosti tako nazadne a obećanja tako prazna. Ono što neki nazivaju tradicionalnim vrijednostima, to je pripadalo 19. stoljeću, agrarnom društvu, plemenskom društvu. Ne možete zemlji koja živi u 21. stoljeću nametnuti takve vrijednosti, odnosno možete pokušati”, drži Drakulić.

    “Situacija je takva da samo žene mogu to riješiti. Jer, to je njihov interes. Ali, moraju masovno prepoznati da je to njihov interes i moraju se suprotstaviti. Nitko to za njih neće učiniti. Ženska prava nisu zagarantirana jer drže da žensko tijelo ne pripada samo njoj, da žensko tijelo pripada zajednici i ta zajednica određuje koja je ženina rodna uloga, što je za nju dobro i što bi ona trebala i morala. Žene imaju svoju volju. Mogu se organizirati, biti ekonomski nezavisne i boriti se za svoja prava. To je put koji su prošle žene na Zapadu. Kod nas su ženama ti pozitivni zakoni bili dio političkog sistema, i generacije žena ovdje žive s uvjerenjem da se to nikad neće promijeniti. Ali, pitanje je vremena kad će se promijeniti. Osvijestiti žene da su one same te koje se moraju izboriti za svoja prava je težak, pionirski posao. Jer, kod nas te demokratske tradicije nema, a ona se ne može razviti preko noći.”

    Nakon knjiga o Fridi Kahlo i Dori Maar napisala je i knjigu u kojoj govori o životu Mileve Einstein. Tri jake žene koje su bile u vezi s tri jaka, ali silno ekscentrična kreativca. Kani li toj trilogiji dodati i neki novi “nastavak”, u tom kontekstu pisati o četvrtoj ženi? “Ne, definitivno ne. To je bilo neko istraživanje kako u različitim okolnostima, povijesnim i društvenim, i nekim osobnim, dvoje talentiranih ljudi, dvoje umjetnika ili ljudi od znanosti, imaju odnos u kojem jedan dominira nad drugim i kako takvo dvoje žive zajedno.”

    U fokusu su joj sad druge teme. “Zanima me, nešto o tom pišem, to su uglavnom tekstovi za strane medije, zanima me što se događa u Europi, što se promijenilo s 1989., u kojoj mjeri se promijenilo, što se dogodilo nakon vala izbjeglica 2015., potom s dolaskom desnih stranaka koje su izrasle na strahu od izbjeglica. O tome smo se osvjedočili na izborima u Italiji, u Njemačkoj, u Austriji. Bit će zanimljivi skori izbori u Švedskoj. Svagdje pratimo uspon desnih stranaka i naravno da ovaj kontekst ide na ruku i desnici u Hrvatskoj.”

    Val je, na neki način, krenuo s Orbanom. “Trenutno mi se čini da je najzanimljiviji Viktor Orban, njegovo ponašanje i potezi, i način na koji je Višegradska grupa s njime na čelu stvorila blok, kako se ponovo otvorio jaz između Istočne i Zapadne Europe, unutar EU. Pokazalo se da, makar su sve demokratske institucije u bivšim socijalističkim zemljama uspostavljene, demokracije zapravo nema. U Mađarskoj vlada ‘liberalna demokracija’, a zapravo autokracija. Ali, pokazuje se da u situacijama koje se percipiraju kao opasne građanima odgovara autokracija. Ne može se u 25, 30 godina izgraditi demokracija. Mogu se postaviti temelji, napraviti institucije, ali mentalitet ljudi se jako sporo mijenja. Zem­lje nekadašnjeg sovjetskog bloka su se razočarale u Europu, jer ih Zapad gleda kao građane drugog reda. A sad su stekli neku samosvijest, odbijaju primiti izbjeglice i tako su otvorili novi front prema Zapadu. EU se pokazala koliko birokratiziranom toliko i nejedinstvenom organizacijom. Tako da je raspad koji svi nekako slute i boje ga se, kao i uloga koju je u tome počela igrati Istočna Europa vrlo zanimljivo pratiti. Lideri zemalja Višegradskog bloka u Orbana gledaju s divljenjem. Jer on radi što hoće. Orban je na vrijeme shvatio nešto jako važno: kad uđeš u EU, možeš raditi što hoćeš. Još nitko nije kažnjen za to što je radio. Sve okolne zemlje, Rumunjska, Bugarska, Srbija, Hrvatska - odnosno njihovi političari - gledaju ga sa zavišću. Njegove ideje, bojim se, imaju sve više pristalica među njima. Posljedice se već osjećaju.”

    Izdvajamo