RAZGOVOR ZA GLOBUS

SPISATELJICA MELANIA MAZZUCCO 'Brigitte je izuzetno jaka, ali ne može ni ona opstati bez nekoga tko će joj pomoći. Tu leži naša odgovornost'

Melania Gaia Mazzucco, writer, Image: 425185220, License: Rights-managed, Restrictions: UK and ITALY OUT - Fee Payable Upon Reproduction - For queries contact Avalon.red - sales@avalon.red London: +44 (0) 20 7421 6000 Los Angeles: +1 (310) 822 0419 Berlin: +49 (0) 30 76 212 251 Madrid: +34 91 533 4289, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Avalon Editorial
Profimedia, Avalon Editorial

Melania Mazzucco

Nema tome dugo da je u nas objavljen “Ja sam s tobom” (prijevod Ana Badurina, OceanMore), dokumentarni roman talijanske autorice Melanije Mazzucco. U njemu je zabilježena sudbina žene iz Konga, Brigitte Zebe Ku Phakua, medicinske sestre i nekadašnje vlasnice i ravnateljice bolnice u Kongu koja je kao žrtva političkog nasilja, nakon što je odbila pokoriti se naredbi vojske i trovati i ubijati pacijente, u Kongu oteta i mučena pa raznim strašnim putevima stigla do Italije. Završila je na talijanskom kolodvoru, bez dokumenata, bez četvoro djece i supruga, slomljena.

Roman je zapravo dokument, svjedočanstvo. Mazzucco se i prije bavila emigracijom, odlascima iz razne nužde. Razgovarale smo u Zagrebu, gdje je na Festivalu kratke priče pripovijedala o svojim naporima da Talijanima približi problem izbjeglica, jer narativ koji pod Matteom Salvinijem dominira u toj zemlji blago rečeno nije im sklon, dapače usmjeren je protiv njih. “U pamćenju skoro svake talijanske obitelji leži barem jedna priča o emigraciji. Prije petnaest godina napisala sam ‘Vitu’, roman o mojem djedu, emigrantu“, kaže Mazzucco. Za “Vitu” je dobila najveću talijansku književnu nagradu, Stregu.

“Taj moj djed emigrirao je u SAD. Napravila sam neku vrstu epskog romana o dečku koji s puno svojih sunarodnjaka emigrira u zemlju u kojoj je zadnji od zadnjih. No, u 20. stoljeću došlo je doba kad se Italija promijenila. Mi smo postali Amerika za ostale. Imali smo veliku emigraciju za vrijeme 1990-ih, bavila sam se dosta emigrantima, napravila sam dokumentarac i o tome. A onda su se stvari još jednom promijenile. Mi više nismo Amerika gdje dolaze ljudi u potrazi za boljim poslom, već smo tek prva zemlja ulaska u EU ljudima koji bježe od siromaštva, rata, nasilja i pokušavaju se domoći Europe. Više nemamo emigrante, stižu nam izbjeglice, ljudi koji trebaju humanitarnu zaštitu. Bilo mi je bitno u ‘Ja sam s tobom’ ispričati priču o izbjeglici, dakle o nekome tko nije izabrao doći u Italiju, već je tamo završio igrom sudbine”, kaže.

“U talijanskoj je javnosti puno manipulacija o izbjeglicama. Mnogi kao da niti ne razumiju što se događa. Bitno mi je bilo naći jednu osobu i o njoj pisati, ne pisati o deset ili dvadeset ljudi. Nisam htjela masovnost, da ljudi postanu brojke. Izabrala sam Brigitte, ona dolazi iz Konga, dijela Afrike koji mi ne poznajemo, makar je jedna od najvećih, najbogatijih, a zapravo posve devastiranih, najsiromašnijih afričkih zemalja.”

Još je bilo faktora koji su presudili da to bude Brigitte. “Nisam htjela priču u kojoj se sretan kraj već dogodio. Izabrala sam Brigitte jer se njezina priča u tom trenutku događala, bila sam tamo dok se ta žena borila za opstanak, za novi život. Nije to bila prošlost, već sadašnjost.” Srele su se u Centru Astalli, isusovačkoj službi za izbjeglice u kojoj rade mnogi pravnici i socijalni radnici, profesionalci potrebni ljudima koje život i more naplave u Italiju. Brigitte je u to doba proživljavala gotovo nadrealnu životnu dramu koja bi mnoge ostavila bez zdrave pameti. Bilo joj je trideset i osam kad joj se život posve slomio. Završila je u Italiji, na rimskom kolodvoru Termini, ne znajući ni u kojoj su je to zemlji ostavili ni što će sad sa sobom, ni gdje su joj djeca i obitelj s kojom je do jučer imala za kongoanske prilike vrlo dobar život.

Iscrpljena, gladna, silovana, ponižena, bolesna, kolodvorom luta danima. Hrani se otpacima iz kanta za smeće. Ovako to u knjizi opisuje Mazzucco: “Grabi ostatak sendviča. Grize gdje su nepoznata usta ostavila otisak zuba. Guta zalogaj kruha za tost omekšan od majoneze i vlažan od tuđe sline. Gadi joj se. Prisiljava se progutati. (...) Večera i ruča otpatke putnika. Uči razabrati koji putnik gricka bez teka i bacit će pola sendviča. Koliko vremena ima da ga pokupi s tla prije nego što joj ga odnese netko drugi, još gladniji ili samo spretniji od nje. (...) Poniženje truje okus ostataka, kao da jede izmet.”

Pored nje dnevno prolazi, jer Terminim je prometan – deset tisuća ljudi. No, nitko ju ne vidi. “Ona nije jedina luda crnkinja koja tuda tumara. Kolodvor je magnet za izgubljene. (...) Nitko joj ne daje milostinju. Uplakana crnkinja doista ne djeluje kao prosjakinja ili potrebita. Spava na tlu i jede otpatke... ali nosi dobre traperice, krznenu kapu i lijepu jaknu koja je već zapela za oko mnogim pohlepnim pogledima”, piše dalje Mazzucco. Neprepričljivo je nasilje koje je ta žena preživjela u Kongu. Roman koji je napisala Mazzucco, zapravo njezina dobro napravljena bilješka života Brigitte Zebe Ku Phakua, mnogima će biti emocionalno zahtjevno štivo.

“Kad smo se počele nalaziti, nisam bila sigurna hoće li od toga biti dokumentarna priča, počele smo se sastajati, u to doba nije imala posao, bila je sama, imala je vremena, nalazile bismo se svaki dan. Rekla sam joj: ‘Brigitte, ne moraš mi pričati što se događalo u Africi’, jer znala sam da je bilo dramatično. Tek smo se upoznale, pretpostavljala sam da bi joj takvo što bilo teško pričati strankinji. No, zamolila sam ju, ako može, da sa mnom podijeli ono što je doživjela u Rimu, što trenutno živi, da mi pripovijeda što joj se sve dogodilo od dana kad je ovamo stigla. Zato knjiga i počinje s Brigitte koja luta po željezničkom kolodvoru. Dan za danom, tjedan za tjednom, postale smo prijateljice, ja sam vjerovala njoj, ona je vjerovala meni, ona je znala da je ne želim i neću izdati, da sam s njom, kako kaže i naslov knjige. Tako je to trajalo godinama”, govori autorica o nastajanju knjige.

Ubrzo je Mazzucco postala svjesna da se život Brigitte, ti prvi strašni tjedni u Rimu koje je proboravila na kolodvoru, događao moguće ispred njezinih očiju. “Brigitte je živjela na željezničkom kolodvoru, spavala vani, na kiši, a ja bih svaki dan prošla po toj željezničkoj stanici, ali nisam ju primijetila. Onda je ona našla klupu na Piazza Venezia i živjela tamo. U to doba sam odlazila svaki dan raditi u knjižnicu smještenu na Piazza Venezia. Svako jutro bih išla autobusom, ali ni tad ju nisam primjećivala. Ili sam ju, možda, vidjela kako očajna viče i baulja pa sam je se bojala.”

Topografija njezine priče je priča i o našoj vlastitoj odgovornosti. “Od nje sam naučila koliko silno čovjek može propatiti, a i dalje ostati na životu. Brigitte je izuzetno jaka osoba, ali ne može ni ona opstati bez nas, bez nekoga tko će joj pomoći. Tu leži naša odgovornost. Ti ljudi nisu obični imigranti koji traže bolji život, već ljudi koji se bijegom iz vlastite zemlje često bore da sačuvaju goli život. Naravno da im treba i posao i znanje jezika, običaja, ali treba im i psihološka pomoć i svaka druga. Devedeset posto žena izbjeglica u Italiji pate i prođu kao i Brigitte, žrtve su nasilja. Možemo puno pomoći, ali moramo znati koji je najbolji put.”

Jer, svijet iz kojega dolaze mnogi od tih ljudi bitno je drugačiji, i njihova adaptacija, čak i da im je sve pruženo, nije jednostavna. Makar je Brigite bila medicinska sestra, ravnateljica bolnice, poslovna žena, njoj je Italija posve strana i svakodnevni detalji života Talijana su joj neobični. Jer, tamo odakle ona dolazi sve je drugačije - ljubav, obitelj, bog, makar je Brigitte katolkinja, ali način na koji žive vjeru je drugačiji. “Recimo, Brigitte misli da je strašno na koji način pokapamo naše mrtve. Jer oni u Kongu pjevaju 24 sata, pokriju preminuloga cvijećem. Oni pjevaju, makar su tužni, ali pjevaju, jer to je način da budu zajedno. Dok smo mi u šutnji. Zaključila je da u Italiji zapravo ne poznajemo smrt, jer činimo sve da ju izbjegnemo, s njom se ne suočavamo, dok je u Africi smrt dio svakodnevnog brutalnog života. Brigitte je trebala objašnjenje za mnoge stvari koje mi u Italiji činimo i koje su Europljanima posve prirodne, a ja sam pak trebala objašnjenja za mnoge njezine stavove i misli.”

Knjiga započinje dijalogom izbjeglice Brigitte i spisateljice Melanije. U to doba poznavale su se nekoliko mjeseci, Melania za tih susreta još ne donosi kameru i diktafon niti pred Brigitte radi bilješke. Ne želi je time uplašiti ili navesti da preuzme određenu ulogu. Još ne zna hoće li napisati njezinu priču. Odlučit će onda kad bude sigurna da je to Brigitte u redu i da jedna pred drugom neće glumiti. Njihovi razgovori u to vrijeme često su nalik isprekidanim digresijama.

“Jesu li stanovnici Rima Rimljani? pita jednog od tih popodneva Brigitte. Pa da, odgovaram zatečeno, iako u Rimu žive i mnogi koji nisu Rimljani. Rekli su mi nešto jako ružno, kaže odjednom smrknutno. Moraš mi reći istinu. Odnosno, je li to istina. Posrijedi je ovo. Rimljani su ubili Isusa Krista”, navodi u knjizi Mazzucco. Brigitte je praktična katolkinja, vjera je bitan faktor u njezinu životu, školovana je kod časnih sestara. Melania tad pripovijeda o Ponciju Pilatu, Isusu u Getsimanskom vrtu i uhićenju, a kasnije i ubojstvu Isusa. Brigitte pita zar su stvarno to učinili, kao da je zločin počinjen jučer, a ubojice nekažnjene. Melania objašnjava da Rimljani nisu znali tko je Isus i da nisu vjerovali u njegova Boga. Brigitte je pogođena. Tu je među Rimljanima, u Isusu je prepoznala sebe, ti ljudi što u Italiju stižu brodovima nedužni su, Talijani i Rimljani i Europa u cjelini, promijene li politiku, mogu učiniti bitnu razliku i mnoge spasiti.

“Bilo je puno takvih zbunjujućih, neobičnih trenutaka među nama, jer Brigitte se izražava vrlo doslovno, njezin simbolički sustav drugačiji je od ovdašnjeg. Mi smo pak vrlo europocentrični, a taj odnos između naša dva svijeta bitno je kompleksniji negoli ga se prikazuje, nije to samo odnos onoga koji spašava i onih koje se spašava. Mislim da mi puno možemo naučiti od tih ljudi”, kaže Melania Mazzucco.

Izdvajamo

Iz drugih medija