Zlatan Vehabović (1982.) pripada među najistaknutije umjetnike svoje i nekoliko generacija ispred i unatrag u našemu likovnom polju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine upisuje poslijediplomski doktorski studij slikarstva, a od 2016. godine na istoj instituciji radi kao asistent na Slikarskom odsjeku. Projekti u kojima je sudjelovao uključuju rad u svojstvu ambasadora kulture Europske komisije s ciljem predstavljanja Hrvatske u inozemstvu tijekom procesa pridruženja Hrvatske Europskoj uniji (2013.) te suradnju u dobrotvornoj kampanji “208 protiv mina”.
Od 2004. do 2013. godine radio je kao voditelj likovnih radionica i edukativnih programa namijenjenih djeci u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagreb. Godine 2006. bio je voditelj likovne radionice Street art za Kulturu promjene Studentskog centra u Zagrebu, a 2007. i voditelj radionice za djecu Projekt kreativnost i tehnologija u Centru za kulturu Maksimir. U 2016. godini sudjelovao je u prestižnom rezidencijalnom programu The Arctic Circle. Od 2006. godine do danas izlagao je na desetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i sudjelovao u više od četrdeset grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
U Zagrebu se 19. srpnja otvorila izložba “Tamno bijela zemlja” kojom je Vehabović predstavio ciklus od 21 slike nastalih nakon ekspedicije na Arktiku. Kustos izložbe koja u Umjetničkom paviljonu ostaje otvorena do početka rujna je Branko Franceschi. Upravo ova izložba povod je nešto širem razgovoru s ovim istaknutim umjetnikom.
Vaš najnoviji ciklus slika nastao je nakon sudjelovanja u ekspediciji na jedrenjaku čija se ruta protezala krajnjom nezamrznutom regijom polarnoga Arktičkog oceana uz obale otoka Svalbard. Možete li podijeliti dio sjećanja na to iskustvo s nama?
- Gledajući unatrag, kao da se sve desilo u nekom drugom životu. Najviše pamtim osjećaj umora nakon povratka na brod. Cjelodnevne ture po glečerima, golo kamenje i kiša uzimaju svoj danak u mokrim čarapama i ostaloj opremi. Mala kabina s mojim cimerom Oscarom i smrad dizela dok revidiramo dan.
Strah i uzbuđenje su se izmjenjivali, pretpostavljam. Ipak, jeste li znali što ćete napraviti s tim materijalom?
- Na terenu nisam imao pojma što će nastati. S malim fotoaparatom sam se osjećao kao potpuni amater među kolegama, dominantno fotografima otežanih desecima kila ozbiljne tehničke opreme. Ja, s druge strane bez bremena, sa samo tri rezervne baterije. Povremeno bih osjećao tjeskobu zbog nedostatka konkretnijeg plana o projektu koji je trebao tek nastati, no brzo bih se toga otresao podsjećajući se da brinem o trenutku, sada i ovdje. Jedino zaista važno mi je bilo zaista proživjeti iskustvo boravka na tom krajnjem sjeveru. No bilo mi je jasno da se tijekom putovanja ne smijem upuštati u bilo kakav konkretniji kreativni čin od dokumentiranja u strahu da ne propustim nešto od tog velikog iskustva.
Ciklus čini 21 slika. Krije li se ikakvo značenje u toj brojci, odnosno što nam naslov “Tamno bijela Zemlja” želi poručiti?
- Naslov se veže za opći ambijent i atmosferu Svalbarda. Krajnji sjever je gola siva pustinja. Sačinjena od blata, sivog mora prožetog plutajućim glečerskim ledom te smrznutih kopnenih stijena i blata. Nema skrivenog značenja u broju radova. Planirajući projekt nakon povratka, napravio sam maketu paviljona te se igrao s predlošcima tada još nenastalih slika pokušavajući odrediti formate, tj. dimenzije radova. U trenutku kada sam konačno odredio postav u mjerilu, brojka se zaustavila na tih dvadesetak slika.
Koliko je trajao rad na ovim slikama? Koji su se sve izazovi uspostavljali?
- Najveći izazov je bio u malom prostoru za greške u samom činu slikanja. Nakon definiranih predložaka ostalo mi je oko godinu i pol za izvedbu do roka. Što je za moj tempo i način rada jako malo. U prijevodu, svaka slika je morala nastati bez uobičajenih pokušaja i pogreški što je za mene poprilična rijetkost. No, dobra priprema vizualnih materijala te određene tehnološke promjene u bojama i platnu u odnosu na moj dotadašnji pristup, pokazale su mi se kao najvrednije odluke u cijelom projektu. Time sam uspio bez revidiranja i prepravaka izvesti svih 20 slika.
Kako je izgledala “revizija” materijala koji ste skupili u ovom slučaju? A kako inače izgleda selekcija u procesu? Otpadne li ikad neka slika?
- Prvo sam fotografski materijal organizirao kronološki po danima. Svako iskrcavanje, svaku lokaciju kategorizirao - što na sreću nije bilo teško jer su naše voditeljice držale dnevnik iskrcavanja koji smo na kraju ekspedicije dobili. Sagledavajući svaki teren i svaki naš field trip zasebno, dobio sam jasan uvid u kronologiju svih bitnih vizuala.
Potom sam izabrao one koji najbolje korespondiraju s ključnim sjećanjima i proveo gotovo dva mjeseca kolažirajući ih, režući i preslagujući. Na kraju je nastalo 40-ak, 50-ak vizuala koje sam selekcijom srezao na ključnih 20. Potom sam napravio maketu paviljona u mjerilu kako bih dobio jasniju predodžbu postava i, još važnije, kako bih odredio formate slika za svaki od predložaka.
Onda slijedi fizički dio pripreme platana - prepariranja i napinjanja na rame - koji je u ovom volumenu jednako vremenski zahtjevan te je u konačnici prošlo gotovo pola godina priprema. No, taj dio bio je očekivan. Ono što nisam očekivao bili su vrlo rani tehnološki problemi u samom procesu slikanja uzrokovani specifičnom skalom suptilnih sivila prirode koje nisam mogao dobiti klasičnim industrijskim bojama kojima sam dotad slikao. Tako da sam i boju počeo raditi sam.
Od 21 slike koju sam naslikao, njih 20 je u krajnjoj selekciji postava. Jedna slika je otpala u postavu, naprosto jer stvarnost ne podliježe idejama makete i svakako je dobro ostaviti malo prostora slučajnosti. Postav izložbe je najzabavniji dio procesa.
Kakav je onda njezin “život”? Te “odbačene” slike.
- Život slike koja nije izložena je teško predvidjeti. Katkad nađe svoje mjesto ako izložba putuje u drugi muzej ili galeriju. Katkad dobije novi kontekst u različitim grupnim izložbama. No nije isključeno da završi u smeću. Ovisi o razlogu izostavljanja. Ako je isključena zbog specifičnosti određenog postava, najčešće nalazi svoje mjesto kasnije kada se izložba seli. Takav je slučaj izostavljene slike s ove izložbe. Zastupljena je u katalogu, no ne i u postavu.
Prethodni ciklusi nastajali su na temelju interpretacije tuđih iskustava pretočenih u tekst i fotografije. Kada se odlučujete na interpretaciju, koja vam je transakcija u njoj najzanimljivija? I što vam znači biti osoban, odnosno intiman u polju slike?
- Moj interes u umjetničkom djelovanju je uperen na mjesto gdje se dotiču ono što zovemo zajedničko, tj. grupno iskustvo i osobno ili kako ste sami rekli intimno. Mislim da je to razmeđe najzastupljenije u adolescenciji kada tektonike osobnosti još nisu fiksirane. Kada se sve ono što nas određuje formira u nama putem kulturnih vrijednosti, umjetnosti te ostalih biranih sadržaja. Moji prijašnji projekti su, dakle, bili svojevrstan hommage nekima od mojih formativnih heroja. Gledajući njihove živote i dosege kroz prizmu svojih radova htio sam sebi objasniti svijet.
Što po vama osigurava dobar međuodnos slika na izložbi? Moraju li one slijediti nekakav narativni slijed? Recite nam nešto više o ovomu slijedu.
- Mislim da je jako važno tretirati svaki rad zasebno. Posebno u samom procesu slikanja. Pristupiti mu kao da prije njega ni poslije ne postoji niti jedna naslikana slika. To nije uvijek lagan zadatak te često praktični život i manjak koncentracije uzimaju svoj danak, no to je važna vodilja u ovom polju umjetnosti. Svijet definitivno ne treba još slika i ako motivacija iz koje nastaju ne dolazi iz pravog mjesta, slike se svode na dekoraciju. Cijeli ovaj uvod navodim jer je zavodljivo i lako skliznuti u koncipiranje izložbe slika takoreći aranžirajući galerijski ili muzejski prostor. Narativni princip s druge strane nosi stanovite opasnosti. Sekvenciranje slika putem linearnog narativa riskira izložbu učiniti predimenzioniranim stripom.
Ranije sam bio veliki pobornik naracije u slikarstvu, no sve sam dalje od takvog uvjerenja. Slika nije film, strip, niti dokumentarna fotografija. Njezine prednosti kao umjetničkog medija su u sasvim drugim čimbenicima. Svaka slika je one man army. Omeđena sa svoja četiri kuta, sve što je u njoj dobro mora se desiti unutar te površine čineći je takoreći nesocijalnim bićem u društvu ostalih.
No svakako bi trebala postojati koherentna poveznica između izloženih slika, ali to nije nešto čemu mislim da treba pridavati veliku pažnju. Budući da je autor koji ih slika jedan, njegov karakter, stremljenja i zajednička nit će ih time neizostavno povezati.
Kako biste opisali svoj rad? Kako ga se imenuje žanrovski? Imam osjećaj da cijela jedna generacija upraćuje taj isti trend. Istaknutiji među njima su Šandrk, Pavlović... Griješim li?
- Pokušat ću odgovoriti anegdotom. Nedavno, registrirajući svoj račun na Spotifyju, njihov algoritam je zatražio da profilira moj glazbeni ukus. Nakon pet sekundi češljanja moje glazbene datoteke, Spotify me je smjestio u kategoriju sad rock. Malo je jeftina ova analogija, no čini mi se preciznija od termina ovakav ili onakav realizam, kojim se pomalo lijeno klasificira određeni broj ljudi iz moje generacije. Figuracija, tradicija klasične reprezentacije, realizam, mimesis, kako god to zvali je ipak samo sredstvo. Za sadržaj i ono što zaista određuje kvalitetu nečega ipak treba gledati malo dalje.
Kako slikarstvo u Hrvatskoj živi bez kritike? Nije li to najpogubniji moment naše aktualne kulture?
- Ne bih se složio da je izostanak kritike razlog za težak položaj kulture. Kultura se nalazi na periferiji društvenih interesa zbog brojnih kompleksnih ekonomsko-društvenih razloga, gdje je ona kolateralna žrtva naše teške i nikada završene tranzicije. S druge strane, dobra kritika je poput svake kreativne discipline. Potreban je veliki senzibilitet, znanje te literarno umijeće za suvislu analizu. I u najrazvijenijim sredinama takvo što nije često niti se podrazumijeva da je zastupljeno u svakom trenutku. Uvjerenja sam da sve što se tiče bilo koje kreativne industrije - pritom mislim na puno šire polje od same umjetnosti - najviše ovisi o dobrom školstvu i generalno o obrazovanju. Ako postoji kvalitetan obrazovni kadar od ranih godina nadalje, ma koliko male promile društva on zauzimao, i umjetnost, a posredno i kritika će se razviti. No stojimo kako stojimo, obrazovno pitanje je goruće i neriješeno.
Jednom ste rekli da umjetnost mora, po prilici, gađati neuroze svakodnevice. Koje su vama trenutno u fokusu? I kako, s druge strane vidite društvenu neurozu, ali i indiferentnost prema nizu kulturocida koji proživljava Zagreb prvenstveno. Najrecentniji primjer je devastacija HDLU-a.
- Smatram da je trenutno najvažnije pitanje ekološki održiv razvoj društva. I pod time mislim na puno širu sliku od naše lokalne, no njoj svakako pridajem puno više značaja. Što se same kulturne baštine tiče, moram priznati s određenom dozom krivnje kako me osobno puno više zanimaju važna pitanja dugoročne lokalne održivosti – npr. kako će naša rastuća zajednica rješavati goruće pitanje otpada. Kakvu vrstu obrazovanja će moj petogodišnji sin imati u osnovnoj i srednjoj školi. Te naposljetku na sveučilištu unutar kojeg dijelim odgovornost predajući na akademiji. Mislim da kao zajednica moramo raditi na jasnoj viziji koje su naše mogućnosti te u kojem smjeru želimo ići.