U dva dana u dva zagrebačka kazališta, u Kerempuhu i Zekaemu, premijeru su imale dvije predstave u svojevrsnoj hrvatsko-srpskoj koprodukciji. Prvo je u Zekaemu izveden “Huddersfield” po tekstu srpskog pisca Uglješe Šajtinca (1971) i u režiji Renea Medvešeka, a potom u Kerempuhu “Blue Moon”, po romanu Damira Karakaša (1967) i u režiji hvaljenog beogradskog redatelja Borisa Liješevića.
Oba teksta nisu nova. “Blue Moon” je praizvedba, dok je “Huddersfield” već igrao u sjajnoj postavi JDP-a s Nebojšom Glogovcem, s praizvedbom u Leedsu u Velikoj Britaniji. Obje se predstave bave generacijom koja je iznijela rat, s tim da se “Blue Moon” bavi onime što je prethodilo “godini nultoj”, a “Huddersfield” razornim posljedicama, krivim srastanjem koje onemogućava uklapanje u nekakav regularan život. Rat je prisutan tek u podtekstu: u “Blue Moonu” rat je grmljavina izdaleka, u “Huddersfieldu” stvar je već prošla i ostavila žrtve raštrkane naokolo da se nose s ostatkom života kako god znaju.
Kerempuhov “Blue Moon”, s izvrsnim Rakanom Rushaidatom u glavnoj ulozi zagrebačkog rokabilija Čarlija s kraja osamdesetih, jedna je od onih rijetkih predstava koje možete svakome preporučiti, ili svakome starijem od trideset godina: zabavno a pametno, lako i lepršavo priča najtežu priču generacije stasale osamdesetih, o tome kako smo se slomili u ratu, ili kako nam je rat rascijepao život napola. Kao inače kod Karakaša: smiješ se, i rugaš, sve ti je jako smiješno i istodobno nekako glupo, a u stvari je strašno tužno. Kroz tu lakoću ismijavanja i ne primijetiš koje si brdo boli upravo pregazio.
Beogradska kazališta imala su prije nekoliko godina val predstava u kojima su tematizirali raspad Jugoslavije, ali mi smo većinom ostali imuni na to, zahvaljujući sveopćem zazoru od svega što nas podsjeća da je svijet stvoren prije 1990. i hrvatske neovisnosti. Tema je dobila legitimitet velike scene s velikim hitom “Tri zime” postavljenim u zagrebačkom HNK prije dvije godine po tekstu Tene Štivičić, koji priča o jednoj obitelji od kraja Drugog svjetskog rata do danas.
Sličan je i Karakašev zamah dok priča o Čarliju, nesvršenom studentu bez para koji Zagrebom kraja osamdesetih manevrira s dičnom kokoticom, pisac u pozadini plete priču o tome što nam se dogodilo, kako smo došli tu gdje jesmo i što će nam se tek dogoditi. Ta povijesna potka, od dida ustaše do prvih znakova rata koji naizgled izbija bez ikakve veze sa sadašnjicom, u predstavi je istaknuta u izvrsnoj dramatizaciji koju uz pisca Karakaša i redatelja Liješevića potpisuje dramaturginja Dina Vukelić. Uz sjajne glumce (izvrsni Filip Detelić, Jerko Marčić, Marko Makovičić, Mirela Videk Hranjec i Branka Trlin, plus Vilim Matula koji jako lijepo, slobodan od stereotipa, utjelovljuje ličkog djeda i australskog povratnika) treba istaknuti suzdržane a efektne kostime Vedrane Rapić.
Zekaemov “Huddersfield” je mračniji, mada i Šajtinac olakšava publici s ponešto humora ili pretjerivanja koji se mogu shvatiti kao izgovor za nervozni smijeh, sa sjajnim Dadom Ćosićem u liku onoga što bi mogao biti Karakašev Čarli deset godina kasnije, nesvršeni student koji nikad nije uspio stati na svoje noge, nego živi s ocem, čovjekom kojem je rat uzeo posao, a onda ženu i razlog za život, pa sav svoj očaj istresa na sina.
Tomislav Zajec sjajno je prepjevao Šajtinčev tekst na hrvatski, s nizom malih izmjena kojim je dramu uspješno preselio. Radnja se izvorno zbiva u provinciji u Srbiji, što ovdje postaje Karlovac. Izvrstan je Damir Šaban kao otac, prenaglašen i karikaturalan u svojim psovkama i istovremeno tako krhak i ljudski. Ukratko: uz malu pomoć “s one strane”, dobili smo dvije različite i na različit način moćne predstave, s bolnim i okrepljujućim uvidom u katastrofu koja nas je zadesila i njezine posljedice.