Bili su najbolji prijatelji, obitelji bi im se družile i nekoliko puta tjedno, razgovarali o svemu i svačemu ali jednu temu su gotovo nesvjesno zaobilazili. Nakon 12 godina – više zaslugom njihovih supruga – napokon su progovorili o Vijetnamskom ratu i sa zaprepaštenjem ustanovili da su obojica služili u marincima. “Nije to ništa čudno”, objašnjava jedan od njih, “to je kao kad imate oca alkoholičara, nerado to spominjete i ponašate se kao da problem uopće ne postoji.”
Te je tek jedna od začudnih zgoda u “Vijetnamskom ratu”, novoj dokumentarnoj seriji Kena Burnsa (koredateljica je njegova česta producentica Lynn Novick) koja je prošlog tjedna dočekana panegiricima u američkim medijima. Sam Burns je gotovo legenda, nevjerojatno različitih interesa, snimao je serije o baseballu, jazzu i razdoblju prohibicije, no ratovi su mu posebna strast. “Građanski rat” iz 1990. smatra se jednim od vrhunaca američke televizije, jednako kao i “Rat”, posvećen 2. svjetskom ratu. Nije on komercijalni filmaš, uglavnom radi za PBS (Public Broadcast Service), svaki njegov projekt okuplja jake sponzore jer se inače ne bi mogao realizirati, a mnogi od suradnika rade besplatno. Unatoč tome angažira vrhunska imena, tako su za “Vijetnamski rat” glazbu skladali Trent Reznor i Atticus Ross iz Nine Inch Nailsa, dobitnici Oscara za “Društvenu mrežu” Davida Finchera, a hitovi iz tog razdoblja koji odjekuju iz epizode u epizodu često su dobiveni u pola cijene.
Povijesni procesi
Serija ima 10 epizoda, ukupno trajanje je 18 sati, koštala je 30 milijuna dolara, a nastajala je gotovo čitavo desetljeće. Kad pogledate samo jednu od epizoda, začudite se da sve to skupa nije trajalo i duže, jer je tu toliko detalja, fascinantnog arhivskog materijala i sugovornika do kojih očito nije bilo lako doći. Što je najvažnije, prosječnom se gledatelju čini da zna puno o Vijetnamu, međutim ubrzo shvati da zapravo nema pojma ni o političkim finesama ni o pravim pokretačima tih povijesnih procesa. Dovoljan je tek jedan motiv, samospaljivanje budističkih svećenika (prvo se odigralo 1963.). Što znamo o tome? Jesu li se svećenici žrtvovali da upozore na eskaliranje rata? Nema veze. U tada već podijeljenom Vijetnamu na Sjever i Jug, u ovom potonjem prevladavali su budisti (preko 60 posto), ali je premijer (zapravo diktator) Ngo Dinh Diem forsirao katoličku manjinu i šikanirao sve koji nisu bili na njegovoj strani. Mogao je raditi što je htio kad je svog brata Ngo Dinh Nhua instalirao za glavnog političkog savjetnika, čija je pak supruga Madame Nhu posebno bila omrznuta zbog svog bezobrazluka i likovala nad stradanjem budista.
Periferija svijeta
Vrstan dokumentarist, Burns zna kako zadržati pozornost gledatelja. Rado počne radnju iz aktualne perspektive, s američkim vijetnamskim veteranom koji godinama spava s upaljenim svjetlom jer se plaši mraka, da bi se potom prebacio na lekcije iz povijesti. Pritom nastoji biti što objektivniji, pred kamerama će mu se naći bivši borci iz Sjevernog Vijetnama, ali i oni koji su im politički oponenti, građani koji su morali napustiti Hanoi nakon pobjede komunizma. Zapravo, nevjerojatno je kako je zemlja koja se doimala na periferiji svijeta malo pomalo opsjedala “srca i umove” ne samo Amerikanaca nego i Europljana pa i Australaca. Često je u pitanju bio domino efekt, kada se zemlja riješila francuskih okupatora (s 1954. na 1955.) i podijeljena je na Sjever i Jug točno po 17. paraleli, nije baš bilo jednostavno procijeniti pod čijim je tko utjecajem. Kina se isprva nije htjela petljati u strategiju komunističkog sjevera, u korejskom ratu je izgubila oko milijun ljudi i nije joj trebalo novo žarište, dok je Sovjetski Savez uveo novu doktrinu popuštanja prema Zapadu i prepustio vijetnamske istomišljenike sebi samima.
Silovanja i klanja
Bilo je tu bezbroj silnica, na Jugu je sve više jačao Viet Cong, lokalna “demokratska” vlast nije imala autoriteta jer su je smatrali korumpiranom, a istodobno ni Sjever baš nije bio jedinstven. Ho Chi Minh bio je neupitni autoritet, međutim mlađi kadrovi više su vjerovali agresivnijoj politici dinamičnog Le Duana. Također, kad su zaredala američka bombardiranja, običan puk zaželio se normalnog života i preferirao mirovne pregovore koji bi dokrajčili ratna razaranja. Svatko je u Vijetnamu vukao na svoju stranu, a zajednički nazivnik bile su neprestane likvidacije, zvjerska ubojstva, silovanja i klanja djece: radili su to najprije Francuzi, zatim Vijetnamci s obje strane a naposljetku i Amerikanci.
Malo je poznato da se Ho Chi Minh kao mladić kalio u Francuskoj i Americi, živio u Parizu i New Yorku, i vratio se u Vijetnam kao vrstan političar. Imao je nevjerojatan instinkt za približavanje običnom narodu, pustio je bradu da imponira tradicionalizmom (oponašao je seoske poglavare), odijevao se jednostavno i znao je komunicirati s običnim ljudima. Klonio se distance kakvu su preferirali diktatori i imao bar nekoliko aduta za borbu s protivnicima, čim bi jedan propao, prebacio bi se na drugi. Po uvjerenju, najprije se smatrao nacionalistom, a tek zatim komunistom. Citirao je čak i Thomasa Jeffersona i njegovu maksimu “Svi su ljudi stvoreni jednaki”.
Veza Amerike i Vijetnama krcata je paradoksima. Amerikanci su radije prepustili Vijetnam Francuzima nego da potpadne pod sovjetski utjecaj, i mladi J.F. Kennedy, koji se tamo prvi put zatekao 1945., osjetio je da se treba kloniti “vrućeg kestena”, međutim, već ga pedesetih nije mogao izbjegavati. Kad je 1960. izabran za predsjednika, američki su savjetnici već bili u Vijetnamu, godinu ranije poginula su i prva dva američka vojnika, a formula “ograničenog sukoba” omogućavala je slanje sve više novca i trupa. Nakon što je krajem 1963. ubijen u atentatu u Dallasu, njegov nasljednik Lyndon B. Johnson bio je svjestan da o vanjskoj politici nema pojma, isprva se pouzdavao u ekipu specijalista koju je okupio njegov prethodnik, važni su mu bili unutarnji odnosi, koji su pak eskalirali do otvorenih građanskih nemira.
Vijetnamski rat se u međuvremenu rasplamsavao i dobivao sve veći prostor u medijima: najprije su to bili kratki članci, no ubrzo su prerasli u udarne vijesti na naslovnicama. Martin Luther King cijenio je Johnsona, zagovarao je njegove društvene reforme, ali u jednom ga je razgovoru upozorio da Vijetnam više nije u mogućnosti ignorirati. Uostalom, na vijetnamskom ratištu su se rame uz rame borili bijelci i Afroamerikanci, a kod kuće je u mnogim državama vlast forsirala segregaciju. Od druge polovice šezdesetih jačao je studentski bunt, odbijanje služenja vojnog roka i bijeg u Kanadu postali su novi fenomen, a u američkoj javnosti jako su loše odjeknuli izvještaji o masakrima koje su njihovi “dečki” počinili su u Jugoistočnoj Aziji: kako je rekao jedan od specijalista s kojima je Burns razgovarao, ne biste vjerovali kako se u ratnim uvjetima vrlo brzo pokaže sklonost ljudi prema nasilju, i to onih koji se naizgled doimaju krajnje miroljubivo.
Korištenje glazbe
Rat je – kako je poznato - završio američkim povlačenjem, došlo je i do pravog egzodusa onih koji nisu htjeli imati ništa s novim komunističkim režimom, pa je zemlju napustilo gotovo dva milijuna ljudi. Posebno je fascinantno kako Burns koristi glazbu. Je li pjesma “The Sound of Silence” Simona i Garfunkela nastala kao komentar na tadašnju političku situaciju? Ne mora biti, ali se jako dobro uklopila u kontekst u koji ju je Burns postavio. Isto je s Jimijem Hendrixom i njegovim klasikom “Are You Experienced?”: kao da nam je nešto promaklo kad smo je očitavali kao nešto drugo. The Animals su bili britanski band, pa se njihov hit “It’s My Life” itekako slušao na radiopostajama diljem vijetnamskog ratišta. Uostalom, demonstracije protiv rata održavale su se čak i u Pragu, dakako prije nego što su u ljeto 1968. u njega ušli sovjetski tenkovi.
Ako pogledate prvu epizodu serije, nema šanse da ćete se na tome zaustaviti. “Vijetnamski rat” je kao stvoren za “binge watching”, a kad sve završi, svjesni ste da ste odgledali jedno od najvažnijih ostvarenja suvremene televizijske produkcije.