SLAVONSKO BIENNALE

VJEROVANJE U ZABLUDE Splitski umjetnik prikupio 50 epruveta homeopatske otopine - čiste emocije

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 16.01.2019. u 14:53

Osijek, 191218
Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlozba Slavonski biennali.
Na fotografiji: Rad ViceTomasovic, C30.
Foto:Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

ViceTomasović: C30

 

Splitski umjetnik Vice Tomasović oponašanjem znanstvene metode tijekom 11 mjeseci mjerio je svoje emocije: svaki put kad bi osjetio neku duboku ili intenzivnu emociju, kao što je ljubav, ljutnja, umor ili ljubomora, uzeo bi si kap krvi iz prsta, razrijedio je sa 100 kapi vode, i to ponovio 30 puta kako bi dobio homeopatsku otopinu čiste emocije. Svaku od 50 na taj način dobivenih epruveta označio je nazivom emocije, homeopatskom potencijom, količinom i bar kodom. Emocije je klasificirao prema parametrima vrijednosti, moralnosti, intenziteta i trajanja, a svaka emocija dokumentirana je i vremenom kada je doživljena, vremenom uzimanja uzorka krvi i vremenom dovršetka postupka.

Ovaj rad, koji propituje alternativnu znanost kao formu suvremene umjetnosti, izložen je na 26. Slavonskom biennalu koji se do kraja veljače održava u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Tema biennala je “Ravna ploča”, a pred umjetnice i umjetnike postavljen je zadatak da kroz svoj rad prikažu i naglase svijest o vjerovanjima u zablude, propitivanjem činjenica i načina kako one djeluju na ljude. Teza o Zemlji kao ravnoj ploči, naglašavaju organizatori, idealno pristaje u krajolik post-istine o kojem svoje mišljenje izražavaju empiričari, zasnivajući ga na subjektivnom iskustvu, a ne na znanju. Naša je stvarnost, kažu, obilježena negiranjem evolucije i znanstvenih činjenica, a besmislice postaju relevantne jedino stoga što su izgovorene, napisane ili podijeljene na društvenim mrežama.

“Ova tema svojevrsni je nastavak na prethodni biennale, čiji je naslov bio ‘Granice vidljivosti’, a fokus je bio na tzv. migrantsku i izbjegličku krizu, nešto oko čega je 2015. i 2016. godine bilo najviše razgovora i polemike u medijima. Za ovo izdanje pozvala sam Sandru Križić Roban kao predsjednicu žirija i u razgovoru smo došle do toga da bi bilo poželjno napraviti nastavak na prethodni biennale, u smislu teme koja jednako reflektira trenutak u kojem sada živimo. Sandra je predložila naslov ‘Ravna ploča’ i složile smo se da je to savršeno pogođen trenutak, sa svim tim teorijama zavjera, s eksplozijom pobijanja znanosti, antivakserskim pokretima i slično. To nije ništa novo, ali čini mi se da je u zadnje vrijeme uzelo maha i počeli su se pojavljivati neki novi pojmovi kao što su fake news, post-istina ili post-globalni svijet. Meni je to bilo jako zanim­ljivo kao prirodan prijelaz iz jedne teme u drugu”, objašnjava kustosica izložbe Valentina Radoš, koja biennale vodi od 2010. godine, a upravo za izložbu “Granice vidljivosti” prije dvije je godine dobila nagradu Hrvatskog muzejskog društva.

Emica Elveđi / HANZA MEDIA
 

Slavonski biennale manifestacija je koja postoji još od 1968. godine, no već odavno ne nosi samo regionalni pečat, te je prerastao iz izložbe lokalnog karaktera u važnu međunarodnu bijenalnu izložbu.

“Bila mi je zanimljiva ta poveznica s 1968. godinom u povijesnom smislu i s 2018. godinom gdje svijet izgleda potpuno različit; dakle krajem 60-ih, kad je čovjek prvi put kročio na Mjesec, to se slavilo kao veliki korak za čovječanstvo, a danas ima puno onih koji smatraju da je to velika laž te smo postavili ta pitanja u natječajnom tekstu - što zapravo danas znači istina u svijetu u kojemu živimo, s kakvim se zabludama susrećemo i na koji način o njima razmišljamo”, ističe Radoš.

Od 136 prijavljenih radova izabrana su 33, a kreću se od doslovnog tumačenja ravne ploče, kartografski, preko radova koji se obračunavaju s rodnim i društvenim ulogama, socijalnim i političkim pitanjima pa sve do crnohumornih dosjetki i nadrealističkih konstrukcija.

Osijek, 191218
Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlozba Slavonski biennali.
Na fotografiji: Rad Mateja Knezevica, Teorija o Zemlji kao ravnoj ploci nailazi na sve vise zagovornika diljem zemaljske kugle.
Foto:Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Rad Mateja Kneževića

 

Uz spomenutog Tomasovića, još se jedan umjetnik odlučio za iskustveni pristup temi: Niko Mihaljević oformio je ekspediciju čija je svrha bila empirijski dokazati da je otok Prvić uistinu kopno okruženo morem. Kako bi to dokazao, zajedno s prijateljima oplovio je brodom oko Prvića, a rezultat plovidbe efektna je umjetnička knjiga koja sadrži transkript cijelog razgovora koji se odvijao na tom putovanju. Ivica Malčić u svom radu “Dark Side of the Earth” ističe kako u vremenu u kojem se znanstvena otkrića zanemaruju u korist dogmi i utopija pravu istinu treba stalno naglašavati i ponavljati, pa on stoga sedam puta ponavlja jedan te isti motiv Zemljine kugle u formi osmrtnice s tekstom.

Osijek, 191218
Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlozba Slavonski biennali.
Na fotografiji: Rad Ivice Malcic, Dark side of the Earth.
Foto:Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Ivica Malčić: 'Dark side of the Earth'

 

U nadrealističkom smjeru kreće se rad austrijskog umjetnika Romana Pfeffera, koji je prikazao video sebe kako stoji u jednom bečkom parku i na glavi drži čamac, inače olimpijski osmerac s kojim se sudjelovalo na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Iako takav čamac teži oko 90 kilograma, video nije trik ili fotomontaža, nego umjetnik doista balansira s čamcem na glavi.

Darija Žmak Kunić po vokaciji je kiparica koja se u svom radu pod nazivom “Ne, mama će” bavi rodnim ulogama. Izražava se kroz kekse na kojima su utisnute izjave kao što su “Mama, strah me”, “Mama, dođi”, “Mama, volim te”, “Mama, dosadno mi je”, a kojima se referira na svoj trenutni život kao majke dvoje male djece, koja možda nema ni prostora ni vremena, a ni snage baviti se kiparstvom.

Osijek, 191218
Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlozba Slavonski biennali.
Na fotografiji: Rad Darije Zmak Kunic, Ne mama ce.
Foto:Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Darija Žmak Kunić: Ne, mama će

 

Marija Škrobo Arambašić za svoj crtež rapidografom na papiru dobila je posebno priznanje žirija, a osvrnula se na temu ravne ploče u Slavoniji. Crtež prikazuje ravan slavonski pejzaž, no ta ravnina horizonta, ističe, nije apsolutna. “Izbjegla sam prikaz ikakvog raslinja da bih dodatno naglasila trenutnu opustošenost, fizičku, ali i emocionalnu. Ravninu i pustoš Slavonije može uzburkati i pokrenuti obrazovanje i ulaganje u budućnost”, kaže o svom radu ova osječka umjetnica, a vrlo sličnu poruku, ali u drugom mediju, šalje Mario Matoković. On u svom videoradu prikazuje krajolik u nestajanju, kao reakciju na kontinuirano zanemarivanje i destrukciju Slavonije.

Jedan od najboljih radova je i onaj Šibenčanke Lane Stojićević, koji je ovo proljeće već bio izložen u galeriji HDLU na samostalnoj izložbi ove umjetnice. Polazišna točka za rad pod nazivom “Sunny Side” bila je specifična arhitektura, točnije futuristička staklena kupola iznad bazena hotela Zora u Primoštenu, građenom krajem 60-ih godina.

“Iako smo daleko od idealizirane atmosfere ljetne dokolice koja je sačuvana u turističkoj reklami o Primoštenu iz 1971., iz fascinantnog objekta još snažno isijava duh vremena i atmosfera kontrastnog hladnoratovskog perioda u kojem je nastao. Inspirirana činjenicom da je na spomenutoj reklami dokumentiran slavni gost hotela Orson Welles s partnericom i suradnicom Ojom Kodar, iz futurističke kupole izvlačim fragmentirani narativ. Minimalnim intervencijama i djelomično razotkrivenim staromodnim filmskim efektima, kupola je izmještena u svijet znanstvenofantastičnih filmova 60-ih godina. Tako bazen postaje svemirski brod, a slogan ‘Dođite i vidite istinu’, kojim je Jugoslavija u skladu s politikama nesvrstanosti pozivala inozemne goste da dožive sunčanu stranu socijalizma, postaje slogan Sunny Side misije”, navodi Lana Stojićević u legendi koja prati njezin rad.

Naime, uz sve radove postavljene su i legende u kojima sami autori opisuju svoja djela, a kustosica Valentina Radoš smatra važnim da se na izložbi čuje i njihov glas.

Emica Elveđi / HANZA MEDIA

Kritstina Marić: Glava u pijesku

 

Spomenimo još dva rada koja, osim umjetničkog, imaju i sociološki potencijal: rad Jasmine Jakopanec istraživački je projekt koji je nastao tijekom varaždinskog Špancirfesta, gdje su anketirane osobe odgovarale na pitanja koliko imaju prijatelja na Facebooku, koliko pratitelja na Instagramu, a koliko pravih prijatelja, što je na kraju dalo vrlo zanimljive rezultate koja nam autorica predstavlja na oglasnoj ploči.

Ana Kuzmanić ovogodišnja je dobitnica nagrade “Radoslav Putar”, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost, a njezin rad temelji se na istraživanju koje je radila među stanovnicima zagrebačkog Voltinog naselja. Njihove priče prebacila je na mjedene pločice koje je postavila na klupe u parku; kvartovski park nekoć je bio bitno i važno mjesto susreta, gdje su ljudi razmjenjivali informacije i povezivali se, što je danas zamijenjeno društvenim mrežama. Intervencija je dokumentirana kroz spontanu reakciju slučajnih prolaznika koji su objavom fotografija na društvenim mrežama isprovocirali širu društvenu raspravu.

 

Grand Prix Biennala osvojio je Matija Debeljuh za rad “Studija za gubilište”, svojevrsnu predradnju za eksperimentalni film u nastajanju koji se temelji na romanu Mirka Kovača, a dio izložbe su i građevinske skele - one u prostoru služe kao simbolička konstrukcija, dodatna vizualna komponenta na tragu filmske ideje o nestabilnosti prostora i vremena u kojem živimo. Novouvedenu nagradu “Vlastimir Kusik” osvojio je Davor Sanvincenti, koji će u sljedeće dvije godine dobiti samostalnu izložbu u produkciji muzeja, a dodijeljene su i tri nagrade Ex Aequo. Jednu od njih dobio je Mitar Matić za rad “Enkaustike”.

Osijek, 191218
Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlozba Slavonski biennali.
Na fotografiji: Rad Mitra Marica, Enkaustike
Foto:Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Mitar Marić: Enkaustike

 

Enkaustika je antička metoda slikanja u vosku i danas se vrlo rijetko koristi, a predlošci za četiri slike iz ove serije digitalne su fotografije divljih životinja snimljene fotoaparatom sa senzorom pokreta.

Osijek, 191218
Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlozba Slavonski biennali.
Na fotografiji: Rad Mitra Marica, Enkaustike
Foto:Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Mitar Marić: Enkaustike

 

“Fotografija nastaje u trenutku koji odredi senzor pokreta, a autorova je uloga tek da odredi kadar u kojemu će se vjerojatno nešto dogoditi. Prizori koji nastaju u ovakvim uvjetima potpuno su drugačiji od onih koje stvara autor kada dijeli prostor sa životinjama. Životinje su uhvaćene u opuštenim kretnjama, nesvjesne autorove prisutnosti. U kontekstu paradigme Zemlja je ravna ploča, sličan alat formiranja stvarnosti vidim u fotografijama planeta Zemlje nastalim snimanjem iz svemira odnosno fotomontažom, ovisno o uvjerenjima promatrača. Nedostatak osobnih iskustava u gledanju na Zemlju kao planet (rijetki među nama su astronauti) vidim kao jedan od ključnih čimbenika u re/formiranju ove nove stare paradigme”, kaže Matić, čiji će rad biti otkupljen i za muzejski fundus. Odličan plakat za izložbu, kao i naslovnicu kataloga, potpisuje Igor Kuduz.

Izdvajamo

Iz drugih medija