INTERVJU

VLADIMIR STOJSAVLJEVIĆ ZA GLOBUS 'Čini mi se da je sve neovisno devastirano. Ponekad pomislim kako je HDZ vrhunac socijalizma'

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 16.04.2019. u 18:00

Neja Markičević / CROPIX

Potiranje intelektualnih vještina, kao i kulture odlika je svih država, ne samo u nas. Brzina stvaranja novih tehnologija omogućava svima da se okušaju kao autori. Naravno, prednjače oni koji za to nisu sposobni. To je sloboda demokracije, ona njezina negativna sloboda

Vladimir Stojsavljević (1950.) hrvatski je Kulturträger, erudit, pisac, redatelj, novinar, kolumnist. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer režija. Dobitnik je niza priznanja i nagrada za svoje predstave i dramske tekstove, a desetljećima se bavi organizacijom kulturnoga života: multimedijalnih projekata, kazališnih predstava, festivala poput Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa itd. Jedan je od pionira kulturnog marketinga u nas. Novinarstvom se bavio od 1967. godine (započeo u Omladinskom tjedniku, a prestao raditi kao novinar Nacionala 1997. godine) i tijekom vremena pisao je u svim značajnijim tjednicima i dnevnicima bivše i nove države.

Roman “Opijum za narod”, koji je neposredan povod ovom razgovoru, slika je Zagreba iz godine 1964. Priča nije nostalgično sjećanje na ugodno doba odrastanja, nego je, uz dokumentarnost, opora priča o unaprijed izgubljenim nadama. Iako autor opisuje vlastitu obitelj – likovi majke, oca i dviju sestara – ustvari opisuje zaboravljeno doba Zagreba, godinu poplave, vrijeme u kojemu je posijano sjeme sadašnjosti, doba hladnog rata, prvog navikavanja na televiziju koja se kolektivno gledala i vrijeme stvaranja životnog okvira glavnog lika, dječaka Velimira.

Počnimo s pričom o vašem ulasku u teatar. Kad ste se osjetili kao autor, kako je išlo s tom autoakreditacijom sebe – umjetnika?

- U pučkoj školi radio sam u dramskoj grupi. Slobodne aktivnosti u tom vremenu bile su važan dio školovanja. Nastupalo se javno. Tako sam zahvaljujući svojoj omiljenoj profesorici engleskog, Branki Vegar, radio i glumio u “Modrim prozorima” Danka Oblaka. Predstava je izvedena u ondašnjem Domu JNA, što je bilo prestižno. O tome pišem i u romanu “Opijum za narod”. No kasnije u srednjoj školi počeo sam za omladinsku družinu u omladinskom klubu u Šrapčevoj pisati tekstove. Povuklo me pisanje dijaloga, nisam još imao artikuliranu ideju o dramskom tekstu. To je došlo kasnije kad sam počeo stvarati povijesne drame.

Kad ste se prebacili na zagrebačku Akademiju, pokojni oskarovac Vukotić rekao vam je da se vratite na film, a i Babaji se sviđao vaš filmski rad. Zašto ste ipak odabrali teatar?

- Da, imao sam razdoblje stvaranja amaterskog filma u Kinoklubu Zagreb. Pokazao sam Vukotiću te filmove i njega su zainteresirali pa me počeo nagovarati da krenem dalje na filmsku režiju. Ali nakon Ljubljane već sam bio dokraja uvučen u kazalište. A i krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih zaživio je Zuppin Teatar &TD. Prvenstveno izborom suvremenih tekstova Ionesca, Grassa i ostalih.

&TD je bio mjesto progresa i izgledalo je kao da će napredak biti nužnost. Sada je devastiran i, nažalost, prestao je biti važan studentskoj populaciji. Kako je došlo do toga? Do ove infrastrukturalne devastacije?

- Ne može funkcionirati isključivo st udentsko kazalište. Zupin recept je bio pravi.

Neja Markičević / CROPIX
 

Koji je to bio recept?

- Zuppa je stvorio profesionalni ansambl od onda najboljih glumaca i producirao vrhunske predstave otvarajući teme i kritiku vremena. A nakon tih predstava stavljao je na repertoar Sekovske, odnosno studentske predstave. Gledatelji dakle nisu bili studenti, nego veoma ozbiljna publika, ljubitelji kazališta.

Kao novinar ste djelovali skoro trideset godina. U Poletu ste skupa s pokojnim Matičevićem, među prvima, pokretali “kontroverzne” teme, poput one o homoseksualnosti. Danas su neki tabui revitalizirani, žensko tijelo na primjer, zahvaljujući uvrnutoj desnici koja pedalira u javnom prostoru.

- Kao novinar počeo sam u Omladinskom tjedniku još u gimnaziji. Urednik mi je bio Antun Vujić koji me i naučio pisati članke. Kasnije se to proširilo na Start, Studio, Vjesnik itd. Unutar toga bio sam i urednik kulture u Poletu u vrijeme Cice Kustića. Pokušao sam se otvoriti prema novim mladim ljudima. Boris Buden objavio je baš u Poletu svoje prve tekstove. I mnogi danas uvaženi autori.

Otvarao sam i teme, posebno homoseksualnost i feminizam. Podsjećam da je u isto vrijeme Studentski list na naslovnici objavio parolu “Feministkinje nogom u pičku”. Mi smo htjeli udomaćiti takozvane nepoželjne teme. Donekle smo i uspijevali.

Zanimljiva je anegdota da vas je Sina Karli na to podsjetila i da ste se otprilike tada i prestali baviti novinarstvom, kada ste shvatili da je prošlo trideset godina.

- Radio sam neki veliki intervju za nju. Bilo je to 1997. godine, a ona je onda donijela neki moj rani tekst i čestitala mi 30 godina rada u novinama. Otišao sam kući i shvatio da je novinarstva dosta.

Kako vidite danas stanje u medijima, nakon što su neprofitni mediji političkim odlukama zaista devastirani? Kultura se prati tek na razini spektakla, a kritika je devastirana i svedena na prepričavanje. Može li umjetnost postojati bez dijaloga o njoj?

- Čini mi se da je sve neovisno devastirano. Ponekad pomislim kako je HDZ vrhunac socijalizma. Ipak, mediji prvenstveno ovise o autorima. Kad imate jake autore imate i jake medije.

Materijalna sredstva su bila veća, ali i novinarske slobode u vašoj mladosti. A danas više no ikada živimo nalog antiintelektualnosti. Slažete li se?

- Potiranje intelektualnih vještina, kao i kulture odlika je svih država, ne samo u nas. Brzina stvaranja novih tehnologija omogućava svima da se okušaju kao autori. Naravno prednjače oni koji za to nisu sposobni. To je sloboda demokracije, ona njezina negativna sloboda.

S Jurom Ilićem radili ste u Danici, pisali ste za Start, za Danas, za Večernjak... Prisjetimo se tog perioda.

- Jure Ilić bio je odličan urednik, ne samo Danice. Imao je instinkt za aktualnost. Tih osamdesetih pisao sam i za Start, neko vrijeme i za Večernji. Uglavnom kazališne kritike ili prikaz velikih festivala, a ponekad i intervjue s kulturnjacima. Primjerice, napravio sam prvi intervju sa Šparemblekom. Sve to pisanje omogućavalo mi je i da inauguriram i nova imena. Pogotovo će to kasnije biti u Globusu i Nacionalu.

Radili ste s Montažstrojem, posebno ističete rad Ivana Vidića, a tu je bio i Eurokaz i Tjedan suvremenog plesa. Bili ste i ostali pravi Kulturträger. Jeste li toga svjesni?

- S Mirnom Žagar radio sam godinama na festivalu. Kao promotor i organizator. Kasnije sam i s Gordanom Vnuk na Eurokazu radio iste vrste posla. Svjestan sam te pozicije Kulturträgera i ponosan sam na nju. Montažstroj je dio mog ozbiljnog bavljenja mladim stvaraocima. U “Augustu Cesarcu” sam kao ravnatelj pokrenuo za gimnazijalce jednogodišnje upoznavanje kulturnih dobara. Čitali smo nove dramske tekstove studenata dramaturgije, pokazivali filmove u izboru pokojnog Vladimira Tomića, pozivali u goste aktualne redatelje poput Magellija, Bobanice itd.

Malo je poznato da vas se poduže nagovaralo da dođete u Ministarstvo kulture u kabinet Andree Zlatar-Violić. Čega se rado sjećate iz tog perioda? Čega nerado?

- Doktorica Zlatar i ja poznajemo se od ranih osamdesetih i stvarni smo prijatelji. Nakon uspješnog zajedničkog rada u gradskom poglavarstvu, nije mi se dalo biti opet u okrilju politike. Ali, pristao sam. Sustav je u ministarstvu očajno spor. Sjećam se nekih sajmova knjiga kao lijepih događaja, nekih programa, nekih projekata, a nerado se sjećam mnogih sastanaka s umjetnicima koji su bili neugodni jer su se korisnici sredstava sve više pretvarali u tražitelje novca bez obzira na to kakav program nudili.

Jeste li ikada zažalili zbog ulaska u politiku, u ovom našem incestuoznom društvu koje također povremeno izgleda kao da nije društvo?

- Na neki način jesam. Ali da nisam bio u Ministarstvu, ostao bih zakinut za istiniti uvid kako funkcionira naša politika bez obzira na ideologiju. Danas je to svima bjelodano, ali prije desetak godina još to nije bilo tako vidljivo.

Kulturne politike na mahove ima i nema. Zašto je tome tako? Zašto je kultura našim političkim elitama uvijek neka vrst “sablasti”?

- Naša politička elita uglavnom kulturu procjenjuje kao nešto što troši puno novca. Nitko ne vidi kulturne industrije koje privređuju niti činjenicu da je kultura proizvodnja.

Tvrdite, kao i Zuppa, da se radi na tome da se intelektualci ujedine i da je zapravo zadnji takav pokušaj koji je i donio neku vrst rezultata bio oko Tripala, ranih sedamdesetih. Tko “radi” na tome?

- Teatar &TD nije bio samo teatar nego mjesto intelektualnog okupljanja. Takvog mjesta danas nema. A valjalo bi ga i drugačije postaviti. To je na ovima koji dolaze. Protiv takvog okupljališta naravno da će biti politika jer takav bi prostor omogućio stvaranje nove društvene klime, manje raspadajuće kakva je sad. A osim politike, pojedinci u medijima nameću svoje privatne stavove koji negativno gledaju na neke društvene pokrete. Tako sve više iz medija doznajemo da je kultura nevažna. Mislim da to što svi sve mogu javno reći nije demokracija, nego kaos.

U vašemu romanu “Opijum za narod” pripovjedač je tek promatrač događaja koji se odvijaju u jednom vrlo zgusnutome vremenu u 1964. godini, “koja kreće uz pokvareni eier-konjak a završava s neugodnom metaforom poplave”. Uvijek je iznova teško dati dječaku, mladoj osobi taj glas u tekstu. U kojoj je mjeri ovaj roman doista “autobiografski”?

- Nisam pisao autobiografski roman, nego sam s elementima autobiografije pokušao rekonstruirati vrijeme mijena. Šezdesete su nalik našem vremenu osim što se tehnologija vrtoglavo mijenja, a ne postupno kao onda. Iako svi uglavnom pišu najboljim prijateljima, htio sam da roman bude zanimljiv i nepoznatim čitateljima pa sam se namučio tražeći momente napetosti koji vuku čitatelja dalje. Bilo je teško i načiniti balans između činjenica, faktografije i priče. Balans između pravih imena filmova, autora i ipak literarnih likova poput Velimira. Ne može se imati povjerenja u sjećanje. Ponovo sam proučio tisak iz onog vremena, neke knjige, neka pisma.

Osim toga, Velimir nije moj glas, jer bih inače napisao roman u ich-formi. Može se doživljavati kao portret mene, ali nije tako. I on je iskombiniran s nekim drugim životopisima kao i sestre. Kao i roditelji. Nisam koristio ni pojmovnik koji svi danas imamo kad sam pisao o Tomu Gotovcu ili drugim važnim autorima koji se pojavljuju. Nastojao sam stvoriti prave šezdesete, ispomoćno rečeno.

Tema, motiv romana je zapravo put u umjetnost, pa na tragu toga vas ne mogu ne pitati – zašto niste navedeni u većim teatrološkim preglednicima? Je li to zbog vaše profesionalne “koketaže”? Zbog toga što je našoj “eliti” nespojiv rad u umjetnosti s bilo kojim drugim radom?

- Pa to koliko me povjesničari kazališta navode u svojim tekstovima ili ne navode, nije moj problem. Zanimljivo je da nekoga tko ima 16 premijera po kazalištima u slobodnoj Hrvatskoj nije vrijedno spomenuti u pregledima. Mislim da je razlog moje novinarstvo, moj golemi raspon raznorodnih djelatnosti, a i vrsta ukusa kojom ti povjesničari raspolažu. Danas mi to uopće nije više važno. Važno mi je završiti rukopise koje sam odlučio završiti.

Neja Markičević / CROPIX
 

Restauracija vremena je tu da se pokaže promjena, brzina promjene te svakodnevice, promjena uvjerenja, “autobiografsko” je zapravo ispomoć... Zbog čega je još značajno to vrijeme?

- Šezdesete su značajne i zbog toga što uvode nove pojmove društvenih sloboda, kao i trendove. Upravo krajem šezdesetih kreću filmske mode koje s ekrana silaze na ulicu. U tom se vremenu stvaraju oblici manifestacija koje su danas već uvriježene. Mislim na festivale, urbana sajmišta itd.

Ipak, nostalgije nema. Što je to što nedostaje, a što ne nedostaje? Dokument je to o pravoj zagrebačkoj urbanosti. Dakle, nedostaje urbanosti?

- Nostalgije se valja čuvati jer vas ona lako zavede u sentiment. Zato sam i odustao od ich-forme. Urbanost koju Zagreb gradi desetljećima svako toliko netko pokuša urušiti. Ali ona se stabilizira živim ljudima, a ne likovima iz romana. Ona se prezentira ponašanjem građana koje susrećemo na ulici kad se krećemo gradom. Grad je smjesa raznih vjera, raznih nacija i raznih zanimanja. Odavno je već o tome pisano, Mumford primjerice.

Urbanost se, tvrdite, ubija i zbog nepismenih lektora. Primjer toga je pozdrav “bok”.

- Urbanost se ubija i glupim prijevodima. Kad gledate film koji se zbiva u New Yorku, a likovi se pozdravljaju s “Bog”, hvata vas smijeh. U Zagrebu se govorilo: klanjam se, boken, od čega je nastao skraćeni: bok! A izvan Zagreba se govorilo “Bog” u neurbanim i manjim sredinama. Svaki grad, pravi grad, na svijetu ima svoj jezik, i to nije pametno mijenjati. Čemu to rade Zagrebu, ne znam.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija