Svake godine u Vukovaru susretnem Vladu Ercegovića, voditelja splitske kinoteke Zlatna vrata. Baš svake se godine na podunavskom festivalu u tom gradu sukobimo oko iste stvari. Nakon odgledanog novog filma Woody Allena ja najčešće napuštam Dvorac Eltz sa suzom u oku. Dio je od smijanja, dio od oduševljenja, a dio od alergije na ambroziju, koja svake godine dohvati i pokoju novu žrtvu. Vlado, s druge strane, nestrpljivo čeka da se pojavim kako bismo se ukrstili u stavovima. On smatra da Allen nije snimio niti jedan dobar film nakon Metaka iznad Broadwaya, dok ja mislim da mu baš svaki film valja – i da većina spada u Panteon. I tako, tko zna koji put, javno se raspravljamo kao da ne znamo da ni jedan neće odstupiti. No, bez obzira na činjenicu da polako postajemo Statler&Waldorf Vukovarskog filmskog festivala, Woodyja niti jedne godine ne propuštamo.
Važno društvo
I ove godine perivoj dvorca Eltz odzvanjao je oduševljenjem gledatelja. Woody Allen, redatelj filmova koje navodno mogu shvatiti samo intelektualci, svake godine redovito veseli slavonski puk koji eto godinama iz dunavskog dvorca putuje u Pariz (Ponoć u Parizu), Rim (Rimu s ljubavlju), na Azurnu obalu (Čarolija na mjesečini) ili pak u Novu Englesku (Nerazuman čovjek). Sada nas je vremenski stroj vremešnog majstora odveo u Hollywood tridesetih. I dok je europski Hollywood toga vremena, onaj nacistički u Babelsbergu, ozbiljno zaprijetio međunarodnim prihodima američke filmske industrije, ovaj Woodyjev sveo se na onu poznatu tezu Orsona Wellesa o filmskim producentima. Nije važno koji film producirate, nije vas ni briga tko glumi, pa do određene mjere ni koliko ste zaradili. Jer nakon što već s prvih nekoliko milijuna osigurate egzistenciju sebe i svoje obitelji (i njihove obitelji), jedino je važno da imate pristup na ručkove i kave s takvima kao što ste vi. Taj Caffe Society, društvo koje pije, jede i nabraja imena ljudi s kojima se pije i jede i nabraja imena, prikazan je nevjerojatno uvjerljivo, zabavno i tragično.
Čarobni sastojak
U takvom društvu do određene mjere ambiciozni Jessee Eisenberg može postati mafijaški mogul, Steve Carell može voditi veliki filmski studio, a Kirsten Stewart, napokon artikulirana i istrgnuta iz iritantne i gotovo maloumne emo aure Sumrak sage, može pokazati kako je prvenstveno talentirana sekretarica. Dodamo li tu čarobni sastojak Blake Lively, gotovo da dobivamo vrijeme i mjesto u kojem čovjek poželi živjeti. Ipak, Woody nas je još u svojoj Ponoći u Parizu upozorio da nema boljeg vremena od našeg i da nostalgija koju osjećamo kad šmrcamo nad estetikom art decoa ima iza sebe itekakvu mračnu pozadinu – baš kao i svatko od nas. Stoga umjesto da žalimo što se u npr. Zagrebu stare kavane pretvaraju u dućane kozmetike, u Karlovcu atmosferilije ubijaju Kino Edison, a u osiječkoj vili Bathory stanuju vrane, budimo sretni da makar na sat i pol možemo probati živjeti u svijetu koji nam se sviđa – ali bez obaveza i odgovornosti. Više poželjeti od velikog majstora režije ne možemo i ne smijemo.