BETON MAHALA

ZAGREB NEVIĐENIM OVACIJAMA ISPRATIO AMATERSKU PREDSTAVU S JUGA SRBIJE Je li bilo ikad da se Safet bez drame i bez mrštenja mogao vjenčati s Milicom?

PROMO

 

Ponedjeljak, amaterski izvođači iz Novog Pazara: tko bi očekivao da će predstava biti rasprodana i da će zagrebačka publika na kraju glumce pozdraviti na nogama, vičući im bravo, bravo? Stižu iz maloga grada na granici Srbije, poznato nam je samo ime redatelja Branislava Trifunovića, koji potpisuje autorstvo s Novopazarcem Rifatom Rifatovićem - a ni mlađi brat Sergeja Trifunovića nije baš tolika zvijezda da bi izazvao takvo oduševljenje. Pogotovo kad se i ne pojavi, kao te večeri na Ljetnim noćima teatra Exit kad je gostovala “Beton Mahala” u izvedbi mladih glumaca novopazarske skupine “Joj, evo ih ovi”.

Ne vjerujem ni da je zbog jugonostalgije, jer većina valjda ni u Jugoslaviji nije znala da postoji grad Novi Pazar, da je u Srbiji, a da u njemu većinu čine muslimani, odnosno Bošnjaci, da su Turci tamo ostali vladati debelo nakon početka 20. stoljeća. Pogotovo što priča nije nimalo nostalgična, nema tu nikakve bolje prošlosti, samo greza sadašnjost.

Nema rata ni ratnih zločina jer Novi Pazar i Sandžak izvukli su se iz devedesetih bez rata, nema Slobodana Miloševića, ima nečega što sliči na govore lokalnih bošnjačkih stranki, ima puno svakodnevnog nacionalizma, puno međunacionalne netrpeljivosti. I beznađa, zajedničkog za sve manje gradove širom Balkana, ma koliko etnički očišćeni bili.

Tako je “Beton Mahala” svojevrsna regionalna uspješnica, rijedak primjer da jedna praktično amaterska predstava doživi više od 50 izvedbi i niz gostovanja u više zemalja regije. Ugodno je slušati o tuđem nacionalizmu i tiho uzdisati: uh, kod nas nije tako! Gdje će ti kod nas Safet naći djevojku Milicu? A i da se nađu, oboje bi valjda bili Hrvati, molili krunicu i vjenčali se u crkvi. I djeca bi im išla na vjeronauk, kao u tolikim obiteljima hrvatskih Safeta ili Milica. Sanjina i Mile, pardon.

 

Mladi glumci igraju tekst u čijem su nastajanju sudjelovali, napravljen je po stvarnim situacijama. I čini mi se da je to ono što je oduševilo zagrebačku publiku: neposrednost u prenošenju stvarnih problema i stavova. Ono što smo gledali nije bila neka papirnata umjetnost, nego stvarna, svakodnevna frustracija od udaranja o zidove jednog ksenofobnog, zatvorenog društva.

Oni su djeca i idu zajedno u školu, u istom gradu, ali taj grad je strogo podijeljen po nacionalnoj liniji. Ne mogu skupa ni na kavu, jer ovome otac ne da u srpske kafiće, drugi ne smije u bošnjačke. Podjela je debelo ukorijenjena u povijesti: prizori predstave vezani su čitanjem isječaka iz Wikipedije o povijesti Novog Pazara, grada koji je u tursko doba bio jedan od najvećih na Balkanu. Srbi su ga više puta osvajali i razarali, do 1912. kad Sandžak ulazi u sastav Srbije.

Djeca ipak znaju za vrijeme “kad nije bilo ovako”, neko očito idealizirano zlatno doba zajedništva iza 1945. Je li bilo ikad da se nije znalo tko je Hrvat a tko Srbin, tko je Srbin a tko Bošnjak? Je li bilo ikad da se Safet bez drame i bez mrštenja mogao vjenčati s Milicom? Kad Safet pita roditelje - a kako su onda oni, što bi bilo da se otac zaljubio u neku druge vjere, oni mu odgovaraju da je to i onda bilo isključeno. Serem vam se na takvu ljubav, odgovara zgroženo mladić. Ako želiš Milicu, van iz kuće.

Svi su jako dobri: Ema Muratović, Lejla Pluncević, Ajtana Dražanin, Vahid Džanković, Amar Ćorović, Nedim Nezirović i Petar Kostić. Predstavu igraju već četvrtu godinu i bilo bi zanimljivo znati kako su u međuvremenu sazreli. Jer sa 25 godina više nisi u dobi kad govoriš “ne želim da moj grad bude onaj iz kojeg se odlazi”, nego si otišao.

U Novom Pazaru predstava nije igrala nakon premijere, što je i razumljivo. Zamislite da netko u Zadru postavi predstavu o ljubavi Danijela Subašića i njegove djevojke, suprotno želji roditelja koji žele etnički čiste gene za svoje unuke. Pljeskat ćemo istini, ali ne onoj o nama.

- Kad ljudi ne smiju da se pozdrave s tobom na ulici, a ne daj bože da ti odgovore na telefonski poziv ili SMS, onda vidiš da je vrag odnio šalu - opisao je Rifat Rifatović kako su dočekani u rodnom gradu. Ovacije u Zagrebu dođu im kao kompenzacija.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija