Zagrebačka jazz scena u posljednjih je nekoliko mjeseci nakon niza godina stagnacije doživjela pravu renesansu. Otvaraju se klubovi specijalizirani za tu vrstu glazbe, postojeća mjesta sve se češće odlučuju na uvrštavanje jazza u svoj program, a oni koji su otprije bili skloni takvoj vrsti repertoara zbog veće konkurencije sve se jače trude oko kvalitete i originalnosti. Ne postoji dan u tjednu kada se u gradu ne može čuti barem nekoliko svirki najhibridnijeg glazbenog žanra.
Načelo kvalitete
Jedan od protagonista scene koja u nas, kako se čini, periodično ulazi i izlazi iz mainstreama, jest gitarist Joe Pandur, koji je prije nešto manje od dva mjeseca započeo suradnju s novootvorenim klubom Boogie. Iskusni glazbenik, koji je zahvaljujući angažmanima proputovao veliki dio svijeta i družio se s brojnim kultnim džezerima poput Ane Moure, Boba Cranshawa i Joséa Jamesa, na novom mjestu u zagrebačkoj Margaretskoj ulici zadužen je za uređivanje i organizaciju glazbenog programa.
“Do suradnje s Boogiejem došlo je mojim dugogodišnjim poznanstvom i suradnjama sa, sad već mogu reći, glazbenom ikonom grada - Tomom Ricovom. On je i prije otvaranja kluba bio zaslužan što se u zagrebačkim lokalima vrtjela visokokvalitetna soul, funk, disco i groove glazba te drugi žanrovi srodni jazzu. Sve je to i vodilo realizaciji Boogieja”, objašnjava Pandur te pobliže opisuje kojim se kriterijima vodi prilikom odabira glazbenog programa: “Glazbenici u Boogieju biraju se prvenstveno po načelima kvalitete. Pokušavamo imati bandove koji imaju realizirane i definirane projekte - bez obzira na stil, to može biti i latinoamerička glazba, soul, funk, elektro jazz i slični žanrovi.”
Nadodaje da o ozbiljnosti kluba govori i izvrsna tehnička opremljenost: “Naš cilj je imati kontinuirani tjedni program sa stalnim stranim gostovanjima. U klubu postoji kompletna glazbena infrastruktura; od monitora, bubnjeva, pojačala, klavijatura, sve do ‘kućnog’ tonmajstora, mislim da se po tome razlikujemo od drugih. Isto tako prostor nam dopušta i veće bendovske formacije, ne bojimo se bendova sa sedam ili deset muzičara.”
Dug popis
Kako kaže, od kraja listopada, kada je klub otvoren, do kraja ove godine planiraju ugostiti tridesetak bendova s više od sto glazbenika, što je poprilično uvjerljiva brojka. No, osim kvantitete, kao što je i naglasio, posebno se drži do kvalitete; do sada su ugostili sve od reda vrsne glazbenike - legendarnog američkog trubača Charlesa Tollivera, londonskog gitarista Femija Temowova, koji je poznat kao glazbeni direktor Amy Winehouse, kontrabasista Mylesa Slonikera, koji kad ne svira jazz nastupa s Nickom Caveom, zatim slovenskog pijanista s njujorškom adresom Marka Churnchetza, bubnjara iz grupe Leb i Sol Mihaila Paruševa. Dug je i popis domaćih džezista koji su zasvirali na novoj pozornici – među ostalim tu su Saša Nestorović, Davor Križić, Miro Kadoić, Joe Kaplowitz, Yogi Lonich, Hrvoje Galler, Kruno Levačić i Janko Novoselić.
“Iako klub ne radi dugo, mislim da nam je jako dobro krenulo, a posjećenost je konstantno velika”, kaže Pandur. Prema njegovu mišljenju, publike za ovakav profil kluba ima dovoljno, a važnost postojanja ovog i sličnih mjesta vidi, među ostalim, i u činjenici da se Zagreb sve više predstavlja kao turistička destinacija. “Jazz klubovi esencijalni su dio noćnog života svake svjetske metropole; tu se skupljaju umjetnici, intelektualci, drugi glazbenici, ukratko ljudi sa stavom koji žele obogatiti svoj večernji izlazak nečim kvalitetnim. Naravno, tu je i sve veći broj turista koji čine veliki udio u publici na takvoj vrsti koncerata”, priča glazbenik, te nadodaje da jazz klubove sa stalnim programom uživo smatra najurbanijim dijelom noćnog života nekoga grada. “Zagreb je neko vrijeme bio uskraćen za taj dio noćne scene, no jazza je uvijek bilo. Sviralo se u Bacchusu, Melinu, Potepuhu, Bistrou Bardot, Gavelli, Funku, imali smo i Jazz klub u Gundulićevoj. Zatim tu je bio i VIP klub. No uvijek je nedostajao kontinuitet”, objašnjava Pandur te nadodaje da je s jazz festivalima ipak nešto drugačija priča: “Dražen Kokanović je imao izvrstan VIP jazz festival koji je doveo najaktualnije svjetske jazz umjetnike, isto kao i ekipa iz HDS-a i jazz.hr-a, Antun Tomislav Šaban i Davor Hrvoj, koji već desetljećima rade izvrstan posao i održavaju naš kontakt sa suvremenim jazz trendovima.”
Najvažnija misija
Iako postoji predrasuda da se glazbenici, pogotovo oni koji se posvete žanru poput jazza, u svojem radu susreću s ogromnim brojem prepreka, Pandur smatra da situacija ipak nije toliko loša kao što se nekada prezentira. “Ima jedan džezerski vic: ‘Koja je razlika između rock i jazz muzičara? Rock muzičar svira tri akorda za pet tisuća ljudi, dok jazz muzičar svira pet tisuća akorda za troje ljudi.’ No to se polagano mijenja. Jazz je već dugo akademska disciplina i jazz edukacija nikad nije bila na višem nivou, naši glazbenici već godinama idu po znanje na konzervatorije u Graz, Rotterdam, Köln, Boston ili New York”, kaže Pandur, koji se i sam školovao u Grazu. Veliku ulogu u olakšavanju glazbenicima, smatra, odigrao je i razvoj tehnologije.
“Boško Petrović mi je pričao da bi domaći džezisti u davna vremena išli gledati film desetak puta kako bi transkribirali jazz standarde iz nekog filma. Danas je situacija drugačija, sve je dostupno na internetu; YouTube, društvene mreže, online edukatori, razni jazz portali, sve je na dohvat ruke, odnosno svi materijali su dostupni s jednim klikom miša. Isto tako jazz glazbenici su shvatili važnost projekta i sve više izlaze s odličnim materijalima koji na ispravan način online promoviraju na društvenim mrežama i drugdje, te se takvim pristupom otvaraju vrata brojnih svjetskih festivala i klubova, čemu svjedoče recentne turneje hrvatskih jazz glazbenika po Kini. Postoje i klasičniji mediji koji se bave promocijom jazz glazbe – evo, HRT-ova emisija ‘Vrijeme je za jazz’ upravo je proslavila 700. emisiju”, kaže Pandur te zaključuje da bi najvažnija misija ljudi okupljenih oko takve vrste glazbe trebala biti “odgajanje novih generacija slušača jazza kroz pomno odabrani, kvalitetni i raznovrsni program”.