Dan Brown je megaloman. Piše isključivo o velikim temama, referira se ili citira samo velike pojedince iz prošlosti, a akcija u njegovim romanima zbiva se u spektakularnim krajolicima dobro poznatim suvremenim zasićenim umovima. Dok čitate njegove knjige, teško se oteti dojmu da se pred vašim očima odvija scenarij za prosječni holivudski blockbuster, pogotovo kad znamo da njegov najpopularniji lik, profesora religijske simbolike Roberta Langdona, tumači (u dva filma do sada) Tom Hanks.
Novi Brownov roman “Postanak” na hrvatski je preveden već mjesec dana nakon njegove svjetske premijera. U njemu se ovaj američki književnik koji je svjetsku slavio stekao romanom “Da Vincijev kod” bavi ni više ni manje nego najvažnijim ljudskim pitanjima: Kako je sve počelo i kamo idemo? Centralni lik romana računalni je poduzetnik i futurolog Edmund Kirsch koji odluči svijetu obznaniti svoje revolucionarno otkriće koje bi trebalo dupkom promijeniti naše poimanje svijeta i, prije svega, za svagda raskrstiti s “mračnim religijama”.
Efektan mizanscen
Mora se Brownu priznati da zna efektno postaviti mizanscen svog romana; lik Kirscha oblikovan je po formuli karizmatičnog i ekscentričnog poduzetnika koji mijenja svijet – a la Steven Jobs, Bill Gates ili Elon Musk. “ S obzirom na Kirschevu reputaciju inovatora u računalnoj znanosti, čovjek bi ga lako mogao zamisliti kao tehno-štrebera zakopčanog do grla. Umjesto toga, on se pretvorio u suvremenu pop-ikonu koja se kretala među slavnima, odijevala po najnovijoj modi, slušala zakučastu alternativnu glazbu i skupljala gomile neprocjenjivih impresionističkih i suvremenih umjetničkih djela”, opisuje svoj središnji lik Brown. Kako Kirsch vrlo brzo silazi s pozornice, njegovu ulogu preuzima njegovo čedo – superiorna sintetička inteligencija s britanskim naglaskom pod imenom Winston, koji postaje presudni pokretač radnje – a kasnije ćemo saznati i glavni zaplotnik. Naš Robert Langdon, koji je zapravo nova inačica Indiane Jonesa, i pri ovom zadatku – nakon što Kirscha u presudnom trenutku ubiju, on će morati biti taj koji će svijetu obznaniti, nakon niza peripetija, veliko otkriće čovjeka koji je bio i njegov student i prijatelj – mora imati lijepu pomoćnicu. U ovom slučaju to je prelijepa 40-godišnja Ambra Vidal, direktorica Guggenheimova muzeja u Bilbau i zaručnica španjolskog prestolonasljednika. Ona cijeli roman provede u večernjoj bijeloj haljini s crnom prugom preko torza i u mojoj (vjerojatno šturoj) imaginaciji ona je odmah poprimila lik Penelope Cruz.
Beletristička juha
Naravno, kako se glavna bitka u romanu vodi između religije i znanosti, ateista i vjerskih fanatika, znanstvenika i kreacionista..., tu je i cijeli niz likova vjerskih poglavara, upoznajemo i (imaginarnog) španjolskog kralja, a nakon Gehryjeva muzeja u Bilbau glavno mjesto radnje postaje Sagrada Famila Antonia Gaudíja uz još nekoliko atraktivnih lokacija u Barceloni. U ovu ambicioznu beletrističku juhu ubačeno je mnogo citata Winstona Churchilla “(Uspjeh je sposobnost da se iz jednog neuspjeha ide u drugi i pritom ne izgubi entuzijazam”) i Williama Blakea, mnogo suvremene znanosti s naglaskom na teoriju primordijalne juhe i svima omiljene entropije kao i malo bizarnih katoličkih kultova. Svemu je dodan još i dark web, fake news, blogeri pobornici teorija konspiracije... Voila! Pred nama je još jedan megahit.
Teško se oteti dojmu da Brown svoje romane piše kao po nekoj formuli. Previše često ta njegova fast food literatura nalikuje na natuknice s Wikipedije – kako uvede neki pojam ili osobu, recimo Winstona Churchilla - tako u kratkim crtama opiše tko je ona. Veliki pasaži teksta su posvećeni i opisima umjetničkih djela i grandiozne arhitekture. “Guggenheimov muzej u Bilbau izgledao je kao plod izvanzemaljske halucinacije – uzvitlani kolaž izvijenih metalnih obličja koja su se, naizgled posve nasumično, upirala jedna o druga”, opisuje Brown, bome posve u stilu Fox Newsa, Gehryjevo kontroverzno remek-djelo.
Voze Teslu
Američki kritičari, koliko god imaju respekt prema autorovu tržišnom uspjehu, ne štede riječi pokude za Brownov stil pisanja. Tako kritičar Washington Posta u prvoj rečenici svoga teksta o romanu “Postanak” piše da je taj triler toliko glup da čitatelj osjeća kako njegovi kvocijenti inteligencije nestaju poput prhuti. Revoltirani kritičar, naravno, pretjeruje.
Nisam čitala ništa što je Brown napisao nakon “Da Vincijeva koda”, postmodernog kvazieruditskog trilera u stilu Umberta Eca kojeg pamtim prvenstveno kao – dosadnog. U tom svjetlu mi “Postanak” i nije tako loš pogotovo jer je Brown efektno uhvatio Zeitgeist – pa tako Kirsch baš kao i Brown sam, što nam pak otkriva New York Times, vozi najnoviji automobil Tesla Model X. A i tema koje se prihvatio, rata koji je danas prisutniji nego ikad, između pobornika znanosti i vjerskih fanatika, nudila je cijeli niz efektnih obrata. No, kako to već biva, finale romana je razočaravajuće, a teorija koju je Brown prigrlio već mnogo puta viđena.
Nezgodno vrijeme
Brown je na romanu radio, prema vlastitom priznanju, četiri godine, a glavna inspiracija mu je bio vlastiti brat, skladatelj Greg Brown, koji je napravio Misu za Charlesa Darwina – odlomci iz njegova “Porijekla vrsta” pjevaju se u stilu crkvenih napjeva. Lansiranje romana, u listopadu ove godine, dogodilo se u nezgodno vrijeme jer je glavno mjesto radnje - Barcelona - upravo proživljavala dramatičnu postreferendumsku krizu u kojoj nije bilo mnogo mjesta za divljenje pseudoznanstveno trilerskoj Brownovoj fantaziji. I dok se odgovor na pitanje kako smo nastali kreće u poznatim gabaritima suvremene znanosti, posebno je razočaravajuće razrješenje enigme kamo idemo, odnosno kakva nas (bliska) budućnost očekuje. Dominacija tehnologije koja i kod Browna poprima dijabolične karakteristike toliko je već mnogo puta histerično objavljena da još malo koga može iznervirati. Finale romana donosi još nekoliko bizarnih obrata – kao neobičan odnos između španjolskog kralja i njegova dušebrižnika - no to treba možda nonšalantno pripisati pomanjkanju koncentracije vrijednog američkog autora bestselera. Nema sumnje da će se “Postanak” prodavati i čitati – uostalom riječ je o solidnoj beletrističkoj zabavi koja dobronamjerne, a možda zahtjevnije čitatelje svojim banalnostima još može i zabaviti.
