Vanja Kovačević rođen je 1972. godine i posljednja je generacija koja je služila JNA. U studenom 1991., dan prije njegova devetnaestog rođendana, smjestili su ga u autobus i s još pedeset ljudi poslali u rat. Njega, gradskog dečka koji je još dan ranije u Palachu za šankom pio pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy. Devetnaesti rođendan zatekao ga je u nekom selu: “Tada je bilo njihovo, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad.”
Otkako je tog prvog dana na ratištu ubio devetnaestero ljudi, opsjednut je brojem 19, a devetnaest godina kasnije nalazi se u bolnici, u sobi broj 19. Nakon što je učinio nešto nezamislivo, što će čitatelj doznati već u prvom poglavlju, Vanja je poslan psihijatru kojemu treba objasniti što ga je navelo na taj suludi čin. Svoj monolog pred psihijatrom Vanja započinje prisjećanjem na dan kada je dobio pušku u ruke, a zatim progovara i o svom djetinjstvu, odrastanju, ratovanju, očinstvu, preživljavanju i ubijanju. Jedina poveznica između njegova prijašnjeg i njegova sadašnjeg života jest njegov omiljeni bend Sisters of Mercy, čije mu pjesme služe i kao svojevrsna anestezija.
Ovo je, ukratko, sadržaj novoga romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića, koji je prošli tjedan predstavljen u Zagrebu i Rijeci. Žmirić je samozatajan pisac koji se rijetko pojavljuje u javnosti, ovo je njegova osma knjiga, a najviše priznanja dobio je za roman “Blockbuster” iz 2009. godine. Piše i kratke priče, poeziju, kolumnističke tekstove, a objavio je i “Riječke rock himne”, knjigu o nastanku najboljih pjesama riječkog rocka.
Osim što je uspješan pisac, Žmirić je i glazbenik, a svirao je s poznatim riječkim bendovima Laufer, Grad i Grč. Poveznica njegova djela s bendom Sisters of Mercy vidljiva je već i na naslovnici knjige, na kojoj se nalazi stilizirana slika lubanje iz udžbenika anatomije Henryja Greya, a koja prikazuje linije po kojima se secira lubanja, što je ujedno i logotip koji Sistersi već godinama koriste.
“Iako mi nisu omiljeni bend, Sistersi su bend koji je u jednom trenutku mojoj generaciji bio jako važan. Trebao mi je generacijski kôd, slamka spasa za koju će se jedan ovakav lik kao što je Vanja držati cijelo vrijeme jer on ne vidi izlaz i njemu je u životu apsolutno sve crno, i to neprobojno crno, a jedina slamka spasa mu je povratak u mladost, u Sisters of Mercy, u neki bend koji mu je nekada pričinjavao ugodu. To je prva razina. Druga razina je spominjanje tih pjesama, gdje on cijelu svoju ispovijest temelji na tome da se prisjeća tekstova Sisters of Mercy i pokušava ih uklopiti u ono što se njemu doista događalo u životu. A treća je razina upravo taj logotip, jer Vanja u jednom trenutku kaže da ima osjećaj kako njemu netko cijelo vrijeme secira lubanju i pokušava izvući misli iz glave i racionalizirati ih”, kaže Žmirić koji je, zanimljivo je spomenuti, kada su Sisters of Mercy 2006. godine svirali u Zagrebu, sa svojim bendom Grad bio predgrupa.
Roman koji bismo mogli nazvati i generacijskim, jer tematizira odrastanje u osamdesetima i čitavu jednu izgubljenu generaciju kojoj je rat nepovratno uništio najbolje godine, zapravo je antiratni roman, jer govori o besmislu rata, a baš kao i “Blockbuster” nastao je kao odgovor na društvena zbivanja u ovoj zemlji jer, kako kaže autor, dokle god se javnost u Hrvatskoj bude bavila tim ratom, on ima potrebu odgovoriti.
A odgovorio je vrlo gnjevno, jer kada njegov glavni lik gotovo u jednome dahu ispaljuje svoj monolog, u jednom trenutku počnete sumnjati da spomenuti psihijatar uopće postoji i shvaćate da se lik zapravo obraća nama, čitateljima.
“Izazov mi je bio gurnuti čitatelja u djelo na način da postane aktivan, a ne da bude samo pasivan čitatelj. Zato je roman pisan u formi drugog lica, kao ispovjedni čin, kao drama, kao dnevnički zapis. Psihijatar je cijelo vrijeme šutljiv, što je potpuno čudno, jer psihijatar s pacijentom obično ima dijalog. Međutim, ovo je monolog, i to sam napravio upravo zbog toga da bih čitatelja gurnuo u poziciju da on bude u psihijatrijskom kauču, da on bude taj koji sluša cijelu tu priču i da pokuša zapravo racionalizirati što se tom čovjeku uopće dogodilo kroz život i kako je to moguće, da bi na kraju uspostavio dijagnozu”, pojašnjava.
“Drugi izazov - a nadam se da sam u tome i uspio - bio mi je motiv da se uspostavljanjem dijagnoze glavnog lika Vanje Kovačevića zapravo personificira uspostavljanje dijagnoze cijeloga društva, jer je on de facto produkt društva; on je, kako i sam u jednom trenutku kaže, tek skup tuđih očekivanja, počevši od roditelja od malih nogu pa do formativnih godina i na kraju do onoga što se od njega očekivalo u ratu i onoga što se od njega očekivalo nakon rata”, objašnjava iscrpno Žmirić, koji nam je ovim djelom ponudio jednu drugačiju vizuru iz koje se rat promatra, a to je ona da je rat zlo za pojedinca i za njegov identitet.
“Knjigu sam pisao tri godine, imao sam osnovnu ideju, lik Vanje, nas dvojica puno smo razgovarali u mojoj glavi. Ja inače pišem uvijek, pišem u glavi, pišem dok hodam od kuće do posla, kad idem iz trgovine vodim dijaloge, monologe, slažem planove... Na početku sam znao da želim takvog lika, da taj čovjek mora učiniti nešto nažao sebi, da se mora unakaziti zbog nekog osjećaja krivnje, ali ujedno i da bi on mogao, kao što i sam kaže, ponovno se roditi. Na kraju, on ipak kaže da kada sve ogoli i dalje je onaj esencijalni ja koji je prihvatio igru i okoline i društva i pristao je na to da ode u rat i pristao je da postane ubojica i pristao je da razmijeni što veći broj ubojstava s druge strane kako bi on ostao živ. Sve su to njegovi pristanci koji u jednom trenutku postanu neizdrživi”, ističe autor, koji je i sam bio jedan od tih gradskih dečki koje su doslovce preko noći bacili u rat.
“Ovo je možda i najosobniji roman od svih mojih do sada. Zanemarivši one zaista brutalne dijelove romana, puno stvari koje su se meni događale u životu ubacio sam Vanji Kovačeviću u usta. Cijela ta priča s Vanjom toliko je suluda da ne možemo pravdati i racionalizirati njegove postupke, međutim možemo ga razumjeti. To je moja pobjeda s Vanjom Kovačevićem, s kojim se čitatelj svakako ne može poistovjetiti, ali može razumjeti kako se moglo dogoditi da se jedan normalan gradski dečko, roker, pretvori u to u što se na kraju pretvorio”, kaže Žmirić.
A između svih tih strašnih i krvavih ratnih priča i tragičnih sudbina ljudi poput Vanje, prekinutih prijateljstava, odnosa i rastućih nacionalizama, nalazi se čitav niz sjećanja na razdoblje prije rata, u kojemu ima i veselih, bezbrižnih priča poput obiteljskih odlazaka u šoping u Trst ili tipičnih dječjih nepodopština, cijeli jedan potencijalni scenarij oduzetih mogućnosti i života koji se više neće moći dogoditi. Kako je i zapisano na ovitku knjige, ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.
Osim generacijskim i antiratnim, ovaj roman svakako bismo mogli nazvati i romanom o poslijeratnoj Hrvatskoj, a neki događaji iz Žmirićeva djela savršeno opisuju događaje o kakvim svakodnevno čitamo na stranicama dnevnih novina: zataškavanje afera, kupovine mirovina, protežiranja podobnih i nepotizam. Zanimljivo je i kako je jedan Žmirićev prošlogodišnji Facebook status zapalio društvene mreže, a prenijeli su ga i brojni portali. Napisao je tada kako je nacionalno bratstvo laž i kako sin hrvatskog tajkuna ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika, jer da se on razumije samo sa sinom srpskog i bosanskog tajkuna.
Taj status, koji je u samo nekoliko sati bio podijeljen više od 10 tisuća puta, zapravo je bio dio priče na kojoj je tada radio, točnije upravo dio knjige “Pacijent iz sobe 19”, no da ga je tada objavio kao dio literarnog djela, reakcije ne bi, smatra Žmirić, bile ni izbliza tako burne. Dodaje i kako je neposredno nakon te objave sreo jednog poznanika, koji mu je tada prišao na ulici i rekao da dečki nisu dobro prihvatili ono s Facebooka.
“Rekao mi je da dečki nisu to dobro prihvatili, ali da me on branio jer da ja imam pravo reći sve što želim budući da sam bio tamo gdje je trebalo onda kad je trebalo. Ja sam mu na to rekao da mislim da svatko ima pravo reći što misli, da nije nužno da je netko prošao ratište, jer ja nisam išao u rat da bih sutradan imao pravo reći što mislim, nego sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli. Ljudi koji su bili u ratu misle da samo oni imaju pravo biti ljuti, dok nitko drugi nema pravo biti ljut. Ja mislim da nitko ne može monopolizirati emociju, uključujući i emociju ljutnje. To je poanta cijele priče koju jedan dominantan dio društva kod nas ne može prihvatiti, to je njima nepojmljivo, to je neki paralelni univerzum protiv kojeg se oni grčevito bore”, ističe Žmirić.
Za kraj smo ga upitali što je s ekranizacijom njegova romana “Blockbuster”. “Srđan Dragojević izjavio je da bi se pozabavio ekranizacijom ‘Blockbustera’ ako bi se nakon filma ‘Lepa sela lepo gore’ ikada više vraćao na tu temu”, kaže autor kojem sljedeće godine, također u izdanju Hena com, izlazi i zbirka kratkih priča, mikropriča proizašlih iz života i utemeljenih na stvarnim događajima - o ljudima koji su, kako opisuje, pogubljeni u urbanim vizurama i ne shvaćaju da i ne primjećuju ljude oko sebe.