GLOBUSOV SPECIJAL

36 MJESECI UZALUDNOG TRUDA Zašto se Plenkovićev veliki plan da reformira HDZ sve više pokazuje kao veliki podbačaj

    AUTOR:
    • Marko Špoljar

  • OBJAVLJENO:
  • 16.07.2019. u 17:32

Zagreb, 080916.
Trg Petra Preradovica.
Zavrsni skup Hrvatske demokratske zajednice na Cvjetnom trgu u Zagrebu.
Na fotografiji: Davor Ivo Stier, Zeljk Reiner,Suncana Glavak, Darinko Kosor i Andrej Plenkovic.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

 

Točno prije tri godine, 17. srpnja 2016., Andrej Plenković je kao jedini kandidat, glasovima 98 tisuća članova stranke, izabran za novog predsjednika HDZ-a. Na čelo najveće hrvatske stranke dolazi “blitzkriegom”, samo mjesec dana nakon što je, pritisnut “aferom konzultantica” i neuspjelim preslaganjem parlamentarne većine, Tomislav Karamarko bio prisiljen na abdikaciju.

Nakon fijaska sa žestokim nacionalistom Karamarkom i vjerojatno ispravno ocjenjujući da s takvim profilom lidera - koji neće imati podršku većine centrističkih birača - ne mogu pobijediti na rujanskim izborima 2016., stranački patrijarsi odabiru Plenkovića, tada zastupnika u Europskom parlamentu, za novog šefa HDZ-a. Taj potez pokazao se efikasnim, HDZ je brzo dignuo svoj rejting i pobijedio na parlamentarnim izborima održanim samo dva mjeseca pošto je Plenković došao na čelo stranke.

Plenković je uoči izbora za novog šefa HDZ-a kao i neposredno nakon što je izabran obećao da će “mijenjajući HDZ, mijenjati i Hrvatsku”.

A kako je planirao promijeniti HDZ, pa onda i Hrvatsku? Tako što će odrezati krajnje desno, ultranacionalističko i ksenofobno krilo stranke kako bi pročistio HDZ i učinio ga modernom europskom strankom desnog centra. Procjenjivao je vjerojatno da će takav HDZ onda imati veći potencijal jer će postati prihvatljiv i velikom dijelu umjerenih, centrističkih glasača. 

“Želim HDZ profilirati kao okupljajuću, državotvornu stranku čvrsto usidrenu u desnom centru na baštini demokršćanstva i univerzalnih načela”; “Moja misija angažmana za predsjednika HDZ-a bila je da ga politički pozicioniram tamo gdje ga je želio trasirati predsjednik Tuđman. To je jasno profilirani desni centar, narodnjačkih i demokršćanskih vrijednosti”; “Naše vrijednosti su narodnjaštvo, demokršćanstvo, državotvornost, domoljublje, ali i sve europske vrijednosti, od poštovanja individualnih prava do zaštite manjinskih. S te pozicije HDZ čini najviše za Hrvatsku”, tvrdio je Plenković pošto je izabran (odabran?) za novog šefa HDZ-a.

Dakle, aktualni premijer planirao je HDZ transformirati u stranku koja će nalikovati na neke zapadnoeuropske demokršćanske i konzervativne stranke desnog centra poput, primjerice, njemačkog CDU-a - glavnog stupa Europske pučke stranke kojoj pripada i HDZ. Biti član ili glasač desnocentrističke stranke u zapadnim zemljama ne znači razlikovati se samo od birača i članova stranaka lijevog centra nego i od birača i članova stranaka krajnje desnog dijela političkog spektra. Naime, zapadne konzervativne i demokršćanske stranke ne asimiliraju radikalnu desnicu, a kamoli da joj pripadnici krajnje desnice budu organski dio njihove organizacije.

U Njemačkoj je CDU, zatvorivši vrata ksenofobima i ultranacionalistima, možda i svjesno žrtvujući dio biračkog tijela, takve svoje simpatizere prepustio antiimigrantskom i izrazito antimuslimanskom AfD-u (Alternativa za Njemačku). Dok su se oni kojima je i AfD previše “light” okupili oko neonacističkog NPD-a.

U istočnoj Europi nominalno konzervativne i/ili demokršćanske stranke često su de facto izrazito desne, a u slučaju mađarskog Fidesza ili poljskog PiS-a (Stranka zakona i reda) ultarnacionalističke i ksenofobne stranke.

HDZ se nalazi negdje između CDU-a s jedne te PiS-a i Fidesza s druge strane, ali po strukturi članstva i biračkog tijela više sliči na istočnoeuropske sestrinske stranke jer u sebi HDZ još uvijek sjedinjuje i demokršćanske, konzervativne i građanske vrijednosti s klerikalnim i tvrdim nacionalističkim elementima.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.

Globus
 

Izdvajamo

Iz drugih medija