Sve je manje vremena u kojem Hrvatska mora odlučiti hoće li pristati na ponudu Slovenije da sufinancira gradnju zajedničkog odlagališta radioaktivnog otpada u mjestu Vrbina pokraj nuklearne elektrane Krško ili će izgraditi svoje vlastito u koje će prebaciti polovicu otpada koji je u nuklearci nastao u proteklih 38 godina njezina rada. Vlada je u studenome usvojila Odluku o donošenju Nacionalnog programa provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada po kojoj bi se trebalo uspostaviti skladište radioaktivnog otpada u današnjoj vojarni Čerkezovac na istoimenoj planini na području koje se spominje i pod imenom Trgovska gora, a nalazi se u općini Dvor u Sisačko-moslavačkoj županiji uz rijeku Unu koja predstavlja granicu s Bosnom i Hercegovinom. Dvor je jedna od najsiromašnijih hrvatskih općina u kojoj samo središte mjesta izgleda kao da je rat završio prije mjesec dana jer mnoge kuće do danas nisu obnovljene, a još je više onih koje imaju vrata i prozore, ali zjape prazne jer su ljudi trbuhom za kruhom napustili taj kraj u kojem gospodarske aktivnosti gotovo da ne postoje. Malobrojno stanovništvo, pretežno starije dobi i srpske nacionalnosti preživljava od mirovina i sitne poljoprivrede.
Nekoliko stotina metara od nuklearke Krško, u selu Spodnji Stari Grad, od granice s Hrvatskom na Bregani udaljenom samo 13 kilometara, život je daleko od beznađa. Stanovnici kao da se natječu tko će imati ljepšu kuću i okućnicu, posla im ne nedostaje i malo je čiji automobil stariji od pet godina. Na suživot s elektranom ljudi su se već navikli, mnogi u njoj i rade, u svojim dvorištima uzgajaju voće i povrće kao što su uza samu nuklearku zasađene velike plantaže jabuka i jagoda, a količine zračenja se svakodnevno mjere i pokazuju da nisu ništa veće nego u Ljubljani ili Zagrebu. Prije nekoliko godina iz sela Vrbina u kojem se nalazi nuklearka iseljeno je zadnjih 11 obitelji, kojima je slovenska država sagradila kuće na drugim mjestima, da bi tamo uredila poslovnu zonu na kojoj niču razni gospodarski objekti. A malo dalje s druge strane elektrane već je nasipano zemljište na kojem će se graditi silosi budućeg odlagališta za koje se čeka izdavanje građevinske dozvole.
U nuklearnoj elektrani Globusu kažu kako se sav otpad trenutačno nalazi u privremenom odlagalištu unutar same elektrane, a riječ je o 2271 kubnom metru nisko i srednje radioaktivnog otpada koji se skladišti u bačvama te 1264 kruta komada istrošenog goriva koje predstavlja visokoradioaktivni otpad. Polovicu niskoradioaktivnog otpada bi, kažu u Krškom, trebala preuzeti Hrvatska koja je i 50-postotni vlasnik elektrane i dobiva polovicu proizvedene struje. Sve je pola-pola.
Na fotografiji: Vrbina, NE Krško
U Ministarstvu zaštite okoliša i energetike otkrivaju nam kako je 22. siječnja 2019. održana 12. sjednica Međudržavnog povjerenstva za praćenje provođenja Ugovora između vlada Hrvatske i Slovenije o uređenju statusnih i drugih pravnih odnosa u vezi s ulaganjem, korištenjem i razgradnjom elektrane Krško. Na sjednici se raspravljalo i o Programu zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva. Očekuje se da će revizija Programa biti završena najkasnije do svibnja, a Povjerenstvo će je moći potvrditi na sljedećoj sjednici zakazanoj za rujan. U Ministarstvu nam u ovom trenutku ne mogu dati konkretniji odgovor hoće li hrvatska polovica otpada ostati u Sloveniji ili će se ipak graditi odlagalište u Hrvatskoj. Bez odgovara ostavljaju i pitanje koliko bi Hrvatsku koštala jedna, a koliko druga opcija. Budući da treba negdje trajno uskladištiti i niskoradioaktivni otpad iz bolnica koji je već godinama privremeno smješten u prostorijama Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu, Hrvatskoj odlagalište dugoročno treba čak i ako sav otpad iz Krškog ostane u Sloveniji. Je li sadašnji način skladištenja siguran i hoće li barem taj bolnički otpad završiti na Trgovskoj gori – pitanja su na koja nam u Ministarstvu zaštite okoliša također nisu odgovorili.
Neke je, doduše, nedavno dao ministar Tomislav Ćorić kazavši kako je Trgovska gora već dva desetljeća potencijalna lokacija za zbrinjavanje radioaktivnog otpada te ju je Nacionalni program donesen krajem prošle godine samo potvrdio.
"Nitko nema razloga strahovati s obzirom na to da će realizacija tog projekta, ako do nje dođe, biti u skladu s najvišim ekološkim standardima. Ne vidim razloga za dizanje panike. Hrvatskoj je potrebno jedno mjesto na kojem će se taj otpad dugoročno skladištiti. Većina zemalja ima takva mjesta. Strah proizlazi iz činjenice da je prije 30 ili 40 godina došlo do katastrofe u Černobilu. U međuvremenu je tehnologija toliko uznapredovala da takve vrste ekscesa ne postoje. Tko je zainteresiran za sigurnost ljudi na području Trgovske gore, može otići do Krškog i vidjeti kako je riječ je o jednom od najrazvijenijih dijelova Slovenije s obzirom na naknade koje primaju", ističe Ćorić i otkriva kako bi svoj dio otpada iz Krškog Hrvatska trebala preuzeti do 2025. godine. Ako ne dođe do dogovora sa Slovenijom oko zajedničkog odlaganja otpada iz nuklearke, može se, kaže, očekivati da bi svoje odlagalište Hrvatska počela graditi u roku od tri do pet godina.
Iako je odlagalište predviđeno 40-ak kilometara zračne linije od Petrinje, njezinoj se izgradnji oštro usprotivio petrinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Reformista Darinko Dumbović, koji ne vjeruje da je taj otpad bezopasan za okoliš, a stručnjake koji to tvrde naziva – doktorima smrti i pokvarenim intelektualcima.
Na fotografiji: Darinko Dumbović i petrinjski Zeleni prsluci
"Ovdje žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Svakih 50 godina izbije rat. Koja će vojska zaustaviti ljude kada jednom zarate i taj otpad pobacaju u Unu. Nuklearno skladište treba biti na nekom sigurnijem mjestu", govori Dumbović i najavljuje nove prosvjede ako Vlada bude inzistirala na odlagalištu u Čerkezovcu. Podršku je zatražio od sisačko-moslavačkog župana HDZ-ovca Ive Žinića, ali je nije dobio. Žinić smatra da je Čerkezovac kod Dvora logičan odabir jer tamo i sada ima uskladištenog radioaktivnog otpada. Prema njegovim riječima, na djelu su jeftino prikupljanje političkih bodova i politikantstvo.
Načelnik Općine Dvor Nikola Arbutina iz SDSS također Dumbovićev potez opisuje kao - njegovo sredstvo za skupljanje političkih bodova. "Za Dvor nikoga nije briga. Gospodarska slika je loša jer mladi odlaze, čak i oni koji su imali posao. Oko 50 ljudi iz Dvora je otišlo na Island, jedan za drugim. Država prema nama pokazuje potpunu nebrigu, a sada nas se odjednom sjetila. Prvi put je u travnju 2015. iz Zagreba došao poziv da Općina Dvor sudjeluje u odabiru mikrolokacije za zbrinjavanje niskoradioaktivnog otpada. Održali smo na tu temu sjednicu vijeća kao i zborove građana u svih devet mjesnih odbora i jednoglasno se izjasnili da smo protiv toga. U svim dokumentima piše da je bitan stav lokalne zajednice. Naš stav je jasan. U procesu javne rasprave sam postavio pitanje ekolozima i stručnjacima za radioaktivnost zašto su im stavovi tako dijametralno različiti? Jedna struka tvrdi da je nešto sigurno, a druga da je opasno. Odgovor nisam dobio", ističe Arbutina i zaključuje kako ni jedan od njegovih argumenata predstavnici države nisu uvažili, ali su mu obećali da bi općina Dvor, ako tamo bude skladište, dobivala određena financijska sredstva.
Na fotografiji: Nikola Arbutina, načelnik općine Dvor
"Rekao sam im da to nije regulirano niti jednim zakonskim aktom. Najvažnije je zdravlje ljudi. Nadam se da će sav otpad iz Krškog na kraju ipak ostati u Sloveniji. Ne želim na ovom problemu skupljati političke bodove kao što rade neki moji kolege političari u Hrvatskoj i u BiH, no nadam se da će u BiH oko toga biti više stručnih argumenata što bi nama u Dvoru moglo pomoći da država odustane od projekta", kaže Arbutina.
Vlasti u BiH i Republici Srpskoj su još prije dvije godine najavile da će poduzeti sve mjere kako bi spriječile izgradnju odlagalište kod Dvora nakon što su se protiv tog projekta zajednički izjasnile općine u susjednoj državi koje gravitiraju rijeci Uni - Novi Grad, Cazin, Velika Kladuša, Bužim, Kostajnica i Bosanska Krupa.
"O tome se ovdje priča već godinama i nitko se od nas ne brine. Zašto bismo se brinuli? Možemo se mi na glavu postaviti, bit će kako drugi odluče. Neka dovezu što god hoće. Ovdje su sve ljudi stariji od 70 godina, nas 20-ak. Nama je svejedno. Moja djeca su u Srbiji i nemaju namjeru ovdje živjeti", kaže Ankica Grčić (70) čija je kuća u selu Matijevići najbliža vojarni Čerkezovac. Sa suprugom Stojanom živi od jedne skromne mirovine. Iako je cijeli život provela u svom selu, nikad nije otišla do vojarne udaljene nekoliko minuta vožnje planinskom makadamskom cestom od njezine kuće.
Na fotografiji: Ankica i Stojan Grčić
"Nas nitko nije pitao kad su odlučivali o lokaciji za spremište nuklearnog otpada. Ako to mora ovdje biti, možda bi bilo bolje da nam plate da se iselimo, da odemo iz ove sirotinje. To bi bilo poštenije nego da trpimo eventualne posljedice od tog zla koje bi se tu odložilo", kaže Ankičin muž Stojan Grčić.
Nekoliko kuća dalje sa suprugom i dvoje djece živi Ivan Tomeković, koji svaki tjedan odlazi u vojarnu da bi uzeo ostatke hrane koju koristi za napoj za svinje.
"Da ima radioaktivnosti, moje bi svinje već svijetlile. To su šuplje priče. Ne bude gore bilo nikakvog nuklearnog otpada. Ja vam kažem. Znam. Za početak to nije Trgovska gora kao što svi govore, nego Čerkezovac", govori nam Tomeković koji se 1996. u Matijeviće doselio iz Čazme. Preživljava od poljoprivrede i raznih fizičkih poslova i kaže da se jako teško živi jer su sve tvornice propale.
Predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva mr. sc. Ivica Bašić je kao inženjer za determinističke sigurnosne analize 15 godina radio u NE Krško, a zadnjih 14 godina privatno se bavi analizama sigurnosti nuklearnih elektrana. Upozorava kako prema njegovim saznanjima o Nacionalnom programu postoji preferentna lokacija za skladište u Čerkezovcu, ali i opcija da niskoradioaktivni otpad iz nuklearne elektrane ostane u Vrbini pokraj Krškog. No u oba slučaja, prema njegovu mišljenju, Hrvatskoj s obzirom na obaveze koje je preuzela u EU i Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, treba vlastito skladište i odlagalište radioaktivnog otpada iz bolnica i ustanova koje se koriste radioaktivnim izvorima u svom normalnom radu jer se taj otpad ne može unedogled privremeno skladištiti u "Ruđeru Boškoviću" ili nekom drugom mjestu koje nije službeno i u skladu s propisima deklarirano ni kao skladište ni kao odlagalište radioaktivnog otpada.
Objašnjava kako niskoradioaktivni otpad koji nastaje u nuklearnoj elektrani čine istrošeni ionski izmjenjivači, talog iz komora za isparavanje, istrošeni filtri, papir, ručnici ili radna odjeća koju nose radnici, laboratorijska oprema i alat... Iskorišteno gorivo iz elektrane je, dodaje Bašić, visokoradioaktivni otpad koji će i tako ostati u prostoru elektrane duže vrijeme na hlađenju u bazenu za istrošeno gorivo i snižavanju radioaktivnosti.
"Odluka o lokaciji skladišta pa potom odlagališta je politička. Prednost je Trgovske gore što se, kako su pokazale razne studije, ona nalazi na seizmički stabilnom području gdje već postoji skoro za tu namjenu tehnički adekvatan vojni objekt. No, iako je to rješenje tehnički prihvatljivo, teško se može nametnuti lokalnom stanovništvu silom. Potrebno je uspostaviti zdrav dijalog s lokalnom zajednicom i razriješiti moguća otvorena pitanja ili iracionalne strahove. Svako takvo skladište i odlagalište mora zadovoljiti veoma visoke međunarodne sigurnosne norme, posebno glede zračenja ili potencijalnih ispusta i zbog toga se ljudi koji žive u blizini nemaju zbog čega brinuti. Izgradnjom skladišta godišnje doze radioaktivnosti na tom području ne bi bile ništa više nego danas, odnosno ništa veće od doza prirodnog zračenja koje je u Hrvatskoj relativno nisko u odnosu na neke druge dijelove Europe, recimo višestruko niže nego u Finskoj jer to ovisi o kemijskom sastavu zemljišta. Studije pokazuju da takvo odlagalište nema nikakva utjecaja na ljude i prirodu. Sada se takav otpad skladišti u Krškom, gdje ljudi žive u neposrednoj blizini i mjerenja radioaktivnosti u okolišu koja se provode pokazuju da nema utjecaja na zdravlje. Općina na čijem se teritoriju skladište nalazi može imati od njega koristi jer će država, u skladu s propisima, lokalnoj samoupravi plaćati određenu naknadu", govori nam Bašić. Ističe kako Slovenija planira u Vrbini sagraditi podzemni silos kao trajno odlagalište za niskoradioaktivni otpad iz elektrane Krško, a vjerojatno u jednom trenutku i za visokoradioaktivni otpad, gorive elemente te ostali materijal nastao razgradnjom nuklearne elektrane nakon životnog vijeka. Slovenija, dodaje, Hrvatskoj nudi da se, umjesto jednog, tamo sagrade dva silosa. Hrvatska bi u tom slučaju financirala izgradnju jednog i plaćala godišnju rentu za skladištenje.
Ljudi koji žive u selu uz nuklearku Krško nisu, kažu nam, sretni što se pokraj nje gradi i odlagalište.
Na fotografiji: Brigita i Milan Srpčić, selo Spodnji Stari Grad
"Mi živimo tu, ali i Zagreb prema kojem teče Sava udaljen je samo 40 kilometara i jednako bi bio ugrožen da, ne daj Bože, u Krškom nešto pođe po zlu", ističe Martin Drugović iz Spodnjeg Starog Grada. Njegovi sumještani, supružnici Brigita i Milan Srpčič, kažu kako ih slovenska država više ništa ne pita otkako je odabrala lokaciju iako su oni bili protiv.
"Ljudi koji poput nas žive u kućama u krugu od 1500 metara od elektrane zadnjih nekoliko godina dobivaju godišnje od države 350 eura naknade. Hrvatska bi trebala preuzeti svoj dio otpada kao što dobiva i polovicu struje iz Krškog. No Slovenci su naivni i uvijek na kraju ispadne onako kako Hrvatska kaže. Bojim se da će sav otpad ostati ovdje. Nema nam druge nego vjerovati da nismo u opasnosti", zaključuje Brigita Srpčić.
"U ovom kraju sve više ljudi obolijeva od raka. Nisam sigurna da to nema veze s nuklearkom. Političari nam mogu pričati što god žele", govori Tanja Levstik, koja se, priznaje, ipak osjeća sigurno jer zna da slične elektrane i odlagališta otpada postoje i u većini drugih europskih zemalja.
Na fotografiji: Slaven Dobrović
Bivši ministar zaštite okoliša, saborski zastupnik Mosta i profesor na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje Slaven Dobrović smatra da Hrvatska treba težiti vlastitom rješenju za skladištenje niskoradioaktivnog otpada, a koje uostalom može izgraditi i uz pomoć EU fondova. Jedinica lokalne samouprave na čijem području bi se skladište izgradilo bi, prema njegovim riječima, trebala imati financijske koristi od ekološke rente i otvaranja novih radnih mjesta. Ujedno, kvalitetno izvedeno i uz valjani nadzor takvo skladište praktički, dodaje, nema kontinuiranih štetnih emisija u okoliš, odnosno rizici se svode na ugroze kroz elementarne nepogode poput potresa, klizišta ili požara.
"Osim onoga iz Krškog, imamo i niskoradioaktivni otpad iz drugih civilnih i vojnih izvora i kao država smo dužni odgovarajuće ga zbrinuti. Kao alternativa vlastitom skladištenju moguće je predavati ga nekome na brigu što bi moglo biti jako skupo, a ne mora pružati posebnu sigurnost. Alternativno rješenje - skladište u Sloveniji - moglo bi, jednako kao i nuklearna elektrana, biti blizu hrvatske granice, nadomak Zagreba. Koliko god mala vjerojatnost incidenta bila, eventualni štetni utjecaj se sasvim sigurno ne bi zaustavio na državnoj granici, bez obzira tko kome plaća ekološku naknadu. Stoga mislim da bi kvaliteti javne rasprave pridonijelo bolje informiranje što, koliko i kako dugo se planira skladištiti. A izbor lokacije treba potvrditi ili provesti putem jasnih i transparentnih kriterija. Ovako, u nedostatku argumenata, ljudi su zbunjeni i nitko nikome ne vjeruje. To pitanje se treba rješavati za stolom, a ne na ulici ili za političkim govornicama", ističe Dobrović, koji prednost Čerkezovca kao potencijalne lokacije vidi u tome što se radi o bivšoj vojarni s podesnom infrastrukturom u kojoj se prema informacijama već skladištio sličan vojni materijal.