Od prvih hrvatsko-slovenskih pregovora o granicama 1991. pa do sklapanja Sporazuma o arbitraži 2009., pitanje svih pitanja, srž naših sporenja bio je u različitom gledanju na ovlaštenje suda (arbitraže) koji će na kraju riješiti spor: hoće li primijeniti važeće međunarodno pravo ili kriterij pravičnosti? Radilo se prvenstveno o morskim granicama, zahtjevu Slovenije za utvrđivanjem njezine veze s otvorenim morem i slovenskom suverenošću nad cjelokupnim Savudrijskim zaljevom, jer u vrijeme Jugoslavije nisu bile precizirane morske granice između republika. Hrvatska se ustrajno pozivala na međunarodno pravo, tj. pravna pravila koja jednako obvezuju države Hrvatsku i Sloveniju i Međunarodni sud pravde u Haagu. Smatrali smo da je haški Međunarodni sud najpogodnija institucija za rješenje naših graničnih prijepora sa Slovenijom jer je donio presude u brojnim sporovima baš zbog morskih granica. Glavno je tijelo Ujedinjenih naroda ima 15 stalnih izvrsno plaćenih sudaca najvišega moralnog ugleda, mandat im traje devet godina, a nakon proteka toga roka mogu biti ponovno birani (pa u odlučivanju na njih ne može utjecati ni njihova vlastita vlada).
Slovenija je inzistirala na arbitraži i primjeni kriterija pravičnosti. Nikada nije prihvaćala isključivu primjenu međunarodnoga prava (na koje se, inače, u javnosti redovito poziva) i odlučivanje Međunarodnoga suda pravde.
Pravičnost ovlašćuje sud (arbitražu) da o spornom predmetu odluči mimo prava, onako kako sudac smatra da je najpravičnije. Takav način odlučivanja nastao je i njeguje se u tzv. common law državama (Engleskoj, Australiji i dr.) posebice u imovinskim sporovima.
Međunarodni sud pravde također može rješavati spor primjenom načela pravičnosti ex aequo et bono, u prijevodu s latinskoga po pravičnosti i dobru (pravednosti i čestitosti), krać. pravičnosti, ako ga na to obje stranke u sporu izričito ovlaste. Do danas nijedna država nije ovlastila taj sud da joj spor o granicama riješi na temelju pravičnosti. Nijedna nije željela da joj o tako važnom pitanju kao što je državni teritorij odlučuje pojedinac ili skupina sudaca prema njihovu vlastitome shvaćanju pravičnosti, mimo prava, ma tko oni bili. To je stajalište u skladu s načelom da sud ne stvara pravo, nego ga primjenjuje.
Valja reći da je i arbitraža sredstvo sudskog rješavanja sporova. Za razliku od Međunarodnoga suda pravde, u arbitražni sud stranke imenuju arbitre (suce), utvrđuju način na koji će arbitri spor presuditi (na temelju međunarodnog ugovora ili pravičnosti, primjerice). Bilo je primjera kada su arbitražnome sudu stranke diktirale čak i pravila na temelju kojih će donijeti odluku.
Godinama smo se, dakle, sa Slovencima sporili: pravičnost ili pravila međunarodnoga prava? Na kraju su se u pregovore uključili dužnosnici Europske unije, iako je nekadašnji glavni tajnik Vijeća EU Javier Solana, 15. rujna 2006. u pismu nekadašnjoj našoj ministrici vanjskih poslova Kolindi Grabar-Kitarović, doslovice napisao: “Neriješeni bilateralni sporovi, uključujući granična pitanja, nisu u nadležnosti EU”. Pod snažnim pritiskom Bruxellesa, suočeni sa slovenskom nogom u vratima na našem ulasku u EU, prihvatili smo 2009. arbitražni sporazum. Arbitražu umjesto Međunarodnog suda pravde u Haagu ili Međunarodnoga suda za pravo mora u Hamburgu. Strateški ciljevi i politički razlozi su prevagnuli nad pravnima, ali i nonšalantnost i brzopletnost naše političke elite, po mojoj prosudbi.
Pedeset godina proučavam međunarodno pravo. Kada sam u nacrtu našega arbitražnog sporazuma sa Slovenijom pročitao da se Arbitražnome sudu nalaže pravno spojiti (koridorom) slovensko more s otvorenim morem, primjenom međunarodnoga prava, ali i “pravičnosti i načela dobroga susjedstva”, usprotivio sam se i javno dao ostavku na mjesto predsjednika hrvatskoga dijela Mješovitoga hrvatsko-slovenskog povjerenstva za granice. Prvo, “otvorenog mora” nema na izlasku iz Tršćanskoga zaljeva, to je zaista bio apsurdan zahtjev. Drugo, pravičnost i dobrosusjedski odnosi, smatrao sam, omogućit će sucima da o našemu državnom teritoriju odlučuju na temelju njihova osobnog shvaćanja što je pravično a što nije, a ne sukladno pravilima međunarodnoga prava. Imao sam posebice na umu sporazum Račan – Drnovšek iz 2001., izuzetno štetan za Hrvatsku. Nikad nije stupio na snagu, ali je bio dogovoren između dvojice najviših državnih dužnosnika – predsjednika vlada! Svaki će sud takav dokument pažljivo razmotriti i vrednovati.
Zašto sam sve ovo napisao? Jer je u Globusu (14. srpnja 2017.), serioznom i rado čitanom tjedniku, gospodin Ivan Jakovčić, zastupnik u Europskome parlamentu, izjavio da ja, Davorin Rudolf, “uvijek nastupam kao političar s desnog hrvatskog spektra i koristim svoj pravni ugled u političke svrhe”. Uz to je dodao: “Znam da načelo ‘pravičnosti’ kod takvih osoba ne postoji”. Tako Jakovčić rezonira, jer u pregovorima sa Slovencima nisam prihvatio dijeliti Savudrijski zaljev “pravično” već po pola, jer nisam i ne bih prepustio nikome i najmanji dio hrvatskog teritorija. S teritorijem se ne trguje. Dobrosusjedski odnosi mogu se unapređivati (pa i uvažavati posebni interesi susjeda), racionalnim dogovaranjem i uređenjem pravnog režima na granici i u pograničnim područjima: povlasticama, olakšicama, posebnim pravima, slobodnim prolaskom brodova i zrakoplova, zajedničkim mjerama i nadzorom očuvanja okoliša, sporazumnim uređenjem održivog ribolova i sl., a ne komadanjem državnog teritorija. Najbolja je granica ona koja je pravična za obje države, ne vidi se, građani je u praktičnome životu ne osjećaju, a postoji.
Sada imamo prilike vidjeti što je “pravičnost” u sudovanju koju gospodin Jakovčić voli i zagovara. U odluci Arbitražnoga suda o razgraničenju Hrvatske i Slovenije izražena je u onom anegdotalnom koridoru, spoju u Tršćanskome zaljevu, koji tobože povezuje slovensko morsko područje s otvorenim morem! S kojim otvorenim morem? Ako se željelo Sloveniju povezati s istinskim otvorenim morem, valjalo je uspostaviti koridor preko gotovo čitavoga Jadrana do mora pred obalama Crne Gore ili Albanije (jer te dvije države nisu proglasile svoje gospodarske, ekološke ili ribolovne pojaseve).
Sud se toliko uzoholio pa je u Savudrijskoj vali 4/5 zaljeva “pravično” dodijelio Sloveniji, a Hrvatskoj 1/5. Ili: umjesto da u zaljevu primijeni analogna pravna pravila o povlačenju morskih granica na moru (sadržana u Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982. koja jednako obvezuju Hrvatsku i Sloveniju), primijenio je dvojbeno valjana pravila i praksu o razgraničenju na kopnu! I što je najbizarnije: nije razlikovao jurisdikciju (privremeno ostvarivanje vlasti, uprave ili policijskog nadzora na nekom području) od suverenosti (trajne i najviše vlasti na teritoriju unutar granica svake države).
Jakovčić tvrdi da je Slovenija arbitražnom odlukom praktički izgubila sve što je tražila. Ne impresionira ga podjela Savudrijskog zaljeva 80:20 posto u korist Slovenije. Dobro smo prošli, jer je Ljubljana zahtijevala kompletan akvatorij. Vjerujem da Jakovčić zna da u svijetu nema morske obale bez morskog pojasa uz tu obalu (more je akcesorij kopna i slijedi kopno) i da je slovenski zahtjev bio redikulozan. Kaže da Slovenija ni Geru nije dobila. Geru nismo dobili ni mi. Jer je oduvijek na hrvatskome području. “Stvari nam idu u prilog”, ustvrdio je Jakovčić pa je “arbitražna odluka polazište za donošenje konačne bilateralne odluke o hrvatsko-slovenskoj graničnoj crti na moru i na kopnu”. Pitam se kako zastupnik Istarskoga demokratskog sabora (IDS) u Bruxellesu pojašnjava jednoglasno donesenu odluku Sabora – i glasovima, dakle, Jakovčićeva IDS-a – da je uradak Arbitražnoga suda o granici između Hrvatske i Slovenije za nas bez ikakve pravne i stvarne valjanosti?
Jakovčić je ispričao novinaru Globusa da je o razgraničenju sa Slovenijom često razgovarao s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Jednom prilikom mu je rekao “kako je pravedna podjela zaljeva: 2/3 Sloveniji, 1/3 Hrvatskoj”. Dodao je: “Osjetio sam da se slaže (Tuđman – op. D.R.) s tom idejom”. Kako sam sa Slovencima o granici pregovarao početkom devedesetih godina prošloga stoljeća i prije potpisivanja Arbitražnog sporazuma 2009., a bio sam i ministar vanjskih poslova sredinom 1991., to me Jakovčićevo otkriće iznenadilo. Znam kakve su bile predsjednikove smjernice za razgovore s našim sjevernim susjedima, pa sam u dvojbi je li Jakovčić pomiješao osobe s kojima je razgovarao? Njegov prijedlog o podjeli Savudrijskog zaljeva u omjeru koji pogoduje Sloveniji u biti je poput dogovora o razgraničenju Ivice Račana i slovenskog premijera Drnovšeka iz 2001? Koliko se sjećam, tom dogovoru je žestoko i s oduševljenjem aplaudirao baš ondašnji župan istarski Ivan Jakovčić. Posebice mi je teško prihvatiti Jakovčićevu proročansku tvrdnju “da bi danas Tuđman bio sklon dogovarati konačno rješenje na temelju arbitražne odluke”. Poznavajući našega prvog predsjednika, prije negoli bi mu Jakovčić započeo izlagati o pravičnosti i prihvatljivosti nedavno donesene arbitražne odluke, valjalo bi skloniti sve pepeljare s Tuđmanova stola i držati otvorena izlazna vrata Tuđmanova kabineta tako da naš Ivan može na vrijeme neozlijeđen umaknuti.
Jakovčića očigledno ne brine tko je odgovoran za skandaloznu odluku našega stručnog tima u Haagu koji je najprije, u pismenome dijelu arbitražnoga postupka, uredno zahtijevao granicu sredinom prirodnoga korita rijeke Dragonje, potom, u drugoj rundi usmenoga dijela postupka, napustio to stajalište i prihvatio zahtjev Slovenije o granici umjetnim kanalom sv. Odorika! Zašto smo prepustili Sloveniji 453 hektara zemljišta i odrekli se ušća rijeke Dragonje kao polazišta za povlačenje granice u Savudrijskom zaljevu?
Na kraju jedan detalj: mi rabimo termine Savudrijski zaljev, Savudrijska vala pa i Dragonjski zaljev. Slovenci kažu Piranski zaljev. To je njihovo prirodno pravo. Nikome ne smeta što morski prolaz između Francuske i V. Britanije Francuzi zovu La Manche, a Britanci British Channel. Nama su, međutim, svojedobno zamjerali iz Ljubljane što i mi ne kažemo samo Piranski zaljev. Briga me za tu slovensku zamjedbu, neće nam oni diktirati kako ćemo zaljev zvati. Ali, zašto gospodin Jakovčić, tijekom razgovora za Globus čitavo vrijeme rabi samo naziv Piranski zaljev?