BILO JEDNOM PRIJE INTERNETA... KAKO SMO UOPĆE PREŽIVJELI BEZ NJEGA? 'Bizarno mi zvuči da su moji roditelji nekad naručivali telefonsko buđenje...'

Kako su se ljudi dogovarali za susrete u doba kada nije bilo mobitela, jesu li doista jedni druge čekali dok netko ne bi došao na dogovoreno mjesto, a tek kako li su kratili vrijeme čekanja kad nisu mogli čitati ili gledati nešto na internetu koji nam je danas dostupan na ekranu mobilnog telefona…

Pitanja su to koja si u nevjerici postavlja 30-godišnji novinar Jutarnjeg lista Filip Pavić. Kad je on počeo sam izlaziti, već je imao mobitel. Prvi je dobio u 6. ili 7. razredu. Bilo je to početkom novog milenija, a već tada je kod kuće imao i kompjutor s internetom, koji mu je tako od malih nogu bio izvor raznih informacija pa danas za sebe kaže da je digitalni urođenik. Uz mobitel i internet - dvije danas neraskidivo povezane tehnološke novotarije koje su prije 20 godina krenule u masovnu primjenu - on je odrastao igrajući kompjutorske igrice sa samo pet godina. I zato mu je teško vjerovati da su i bez toga ljudi normalno živjeli i radili.

Njegova starija kolegica, znanstvena novinarka Tanja Rudež, dobro pamti kako je svoje prve novinarske tekstove, početkom 90-ih godina, pisala na pisaćem stroju pa ih nosila u redakciju gdje bi ih daktilografkinje pretipkavale u tadašnja primitivna računala za obradu teksta. Sredinom 90-ih i ona je nabavila svoj prvi takav kompjutor na kojem je pisala i tekstove spremala na diskete, koje su također već odavno dio povijesti. Internetom i e-mailom, kaže, počela se koristiti 1997., a prvi mobitel je nabavila 2000., četiri godine nakon što ga je u Italiji prvi put vidjela i pomislila koje je to čudo koje čovjeku omogućava da uvijek bude dostupan, što je posebno važno novinaru koji dosta putuje.

“Prije interneta sam redovito odlazila u čitaonice američke i britanske ambasade i tamo kopirala članke o znanosti iz Timea, Newsweeka i New Scientista, učila iz njih i nastojala to prenijeti svojim hrvatskim čitateljima. Zapravo sam kasnila mjesec dana, što je danas nevjerojatno. Kada danas neko novo otkriće bude objavljeno u nekom svjetskom stručnom časopisu, ja o tome pišem već iste večeri”, govori Tanja Rudež i dodaje kako joj je Facebook otvorio sasvim novi svijet i postao kanal za komunikaciju sa znanstvenicima iz cijeloga svijeta, kojima je odjednom mogla postavljati pitanja, a prije je više bila osuđena na domaće sugovornike, koji su često bili dosta zatvoreni za javnost.

“Ne slažem se s ljudima koji smatraju da su društvene mreže gubljenje vremena jer preko njih često dobijem razne korisne informacije. Kad je bila havarija u Fukušimi, tragali smo za Hrvatima koji žive u Japanu. Telefonske veze bile su u prekidu, a meni se prijatelj odande javio preko Facebooka. Time sam ušutkala sve one koji su tvrdili da se zaposlenici ne bi trebali koristiti Facebookom na poslu jer tako gube dragocjeno vrijeme za rad. Internet je napravio revoluciju u novinarstvu, informacije su postale mnogo dostupnije, a i moji tekstovi su, osim u printu, objavljeni i na internetu, pa ih čita mnogo širi krug ljudi u cijelom svijetu, a ne više samo u Hrvatskoj”, govori Tanja Rudež, kojoj u privatnom životu društvene mreže omogućavaju da lakše bude u kontaktu s velikim brojem dragih ljudi koji žive u raznim dijelovima svijeta.

“Prije smo mogli telefonirati, što je bilo jako skupo, ili pisati pisma, što je vrlo spora komunikacija. A preko Facebooka sam ponovno stupila u vezu s mnogim prijateljima iz djetinjstva i kolegama iz škole za koje godinama nisam znala gdje su i što rade”, zaključuje Tanja Rudež. Za razliku od nje koja je obilazila knjižnice, Filip Pavić je većinu stručne literature na studiju filozofije i komparativne književnosti nalazio na internetu u mnogim stručnim časopisima koji imaju on-line izdanja. A ni sam ne zna kako bi kao novinar došao do nekih informacija da nema interneta.

“Konstantno sam na internetu, najčešće na mobitelu - ponekad da se informiram, ponekad da se zabavim. Danas si više ne možeš dopustiti da ti je dosadno. Čim pomislim da bi mi moglo biti dosadno, već grabim mobitel”, priznaje Pavić, koji nikada nije telefonirao na telefonskoj govornici, a sjeća se da mu je kao dječaku stari kućni telefon s brojčanikom koji se okreće služio isključivo za igru. Priznaje da mu je krajnje bizarno da su njegovi roditelji naručivali telefonsko buđenje. A to je tada bilo sasvim uobičajeno jer prije samo 20 godina, 2000. godine, većina ljudi u Hrvatskoj nije imala ni mobitele ni pristup internetu.

Internet je u Hrvatskoj službeno uspostavljen 1992. godine i sredinom 90-ih ga je imalo oko 10.000 korisnika. U veljači 1993. registrirana je nacionalna domena.hr. Prva analogna mobilna mreža u Hrvatskoj je uspostavljena 1991. godine, a mnogi pamte kako je imala predbroj 099. Prvi modeli su izgledali poput manjeg kofera, težili oko četiri kilograma i koštali poput prosječnog automobila da bi s vremenom postajali sve manji i jeftiniji. GSM mreža s predbrojem 098 u Hrvatsku stiže 1995., a prvi operater postaje Cronet u vlasništvu tadašnjeg državnog HPT-a. Za razliku od analognih, GSM mobiteli su se mogli koristiti i u inozemstvu, a od 1999. omogućavaju i slanje SMS poruka. Krajem te godine s radom počinje drugi operater Vipnet i konkurencija novu tehnologiju na prijelazu u novo tisućljeće čini sve jeftinijom i dostupnom širokom broju korisnika. Prvi pametni telefon tržištu je u Americi predstavljen 2007. i u narednim godinama sve više istiskuje mobitele koji su do tada ponajprije služili za telefoniranje. Do tada je trend bio da su uređaji što manji i lakši, a današnji imaju velike ekrane i bezbroj funkcija poput kompjutora.

Najnovija istraživanja pokazuju kako se u Hrvatskoj u prosjeku internetom služimo podjednako kao i stanovnici većine drugih, pa i mnogo bogatijih europskih zemalja. Gotovo sve, i velike i manje tvrtke koriste se računalima i imaju pristup internetu, no još uvijek njih 30 posto nema svoje internetske stranice. Samostalno zna uključiti kompjutor 97 posto školske djece, a njih 90 posto samo pretražuje sadržaje na internetu. Internetom se samostalno koristi 77 posto djece predškolske dobi. U Hrvatskoj 92 posto roditelja ne zna što im dijete gleda na internetu.

Oko petine, ili 21 posto, hrvatskih građana nikad se nije koristilo internetom. Uglavnom je riječ o starijim ljudima, no zanimljivo je kako je internetski nepismenih čak 34 posto i među populacijom između 55 i 64 godine. Čak 91 posto korisnika interneta u Hrvatskoj čita vijesti na digitalnim platformama. Za 78 posto ispitanika internet je glavni izvor informacija i medij kojim se najviše koriste tijekom cijelog dana, a 53,6 posto ga smatra najpouzdanijim medijem s najtočnijim informacijama. Pametnih je telefona u Hrvatskoj više nego stanovnika, a pristup internetu ima 82 posto kućanstava. Oni koji nemaju internetski priključak kod kuće na pitanje zašto ga nemaju navode da im ne treba.

Prema Eurostatovim podacima, 2018. se 85 posto stanovnika Europske unije u dobi od 16 do 74 godine koristilo internetom, najviše u Danskoj čak 98 posto, a najmanje u Bugarskoj 65 posto, dok je Hrvatska bila na 75 posto, zajedno s Portugalom. Po broju internetskih korisnika nešto smo bolji od Italije. Koliko taj broj raste, pokazuju statistike iz 2007., kad se u EU internetom služilo 57 posto ljudi, a u 2012. godini 73 posto. Društvenim mrežama koristi se u prosjeku 56 posto građana EU, a 54 posto ih ima internet-bankarstvo.

Komunikacijski savjetnik i internetski aktivist Marko Rakar priznaje da je oduvijek volio promjene, pa mu je sasvim prirodno bilo prihvaćati nove tehnologije.

“Prije 25 godina pamtili smo telefonske brojeve jedni drugih, a danas, osim svojeg broja, čovjek malo koji zna napamet. Koristimo mozak, ali za druge stvari. Mobitel nam je postao eksterna memorija u koju spremamo svakakve stvari. Snimamo i pohranjujemo tisuće fotografija, fotografiramo stanje plinomjera ili neki tekst koji nam je zanimljiv, sve i svašta... Društvene mreže su mi omogućile da ostanem u kontaktu s ljudima koji su mi nestali s horizonta jer se ne krećemo više u istim krugovima ili ne živimo u istom gradu pa se nemamo prilike sresti”, kaže Rakar pa dodaje kako ima članaka iz prastarih novina u kojima piše kako će masovno širenje radija uništiti društvo. Slično se govorilo i za televiziju, što znači, zaključuje on, da je svaka tehnološka inovacija u svoje vrijeme bila viđena kao prijetnja.

“Društvo se promijenilo. Ne znam da li nabolje ili na lošije. Obično imamo potrebu idealizirati prošlost, a osobito djetinjstvo. Današnji se klinci igraju na playstationima, a nama je to čudno jer ih nije bilo kad smo mi bili djeca. Mom sinu od 18 godina je savršen provod da s 10 prijatelja igra videoigru, svatko u svojoj sobi, a u pozadini razgovaraju preko Skypea. Ne gledaju se u oči, ali to ne znači da je zbog toga njihova interakcija manje vrijedna nego što je bila naša u njihovim godinama. Kada on i ja rješavamo neki kompjutorski problem, ja ću pomoć potražiti u tekstu, a on će tražiti video. Očito su mladi vizualniji nego što smo mi ikada bili. Drukčije im se razvijao mozak”, ističe Rakar. Ne može si, priznaje, zamisliti da tri dana provede bez interneta i mobitela, pa se po tom pitanju smatra - izgubljenim slučajem.

Sva moja komunikacija je digitalna. Postao sam jedan od onih koji pošalje poruku da pita smije li nazvati. Odavno nemam papirnati adresar, nemam više ništa papirnato, olovkom se koristim samo kad se potpisujem… Digitalno doba u kojem se sve može trajno i besplatno bilježiti, svaka interakcija i komunikacija, drastično utječe na koncept privatnosti. Sve je manje toga moguće učiniti privatnim. Prosječni telefon danas je jači od najboljih računala prije 10-ak godina. Moj televizor više nije spojen na antenu, nego na internet. Možda još samo državna uprava povremeno šalje faks”, govori Rakar i uzima primjer internetskih portala koji su daleko čitaniji od papirnatih novina jer se stalno dopunjuju novim sadržajima, a sve manje ljudi u određeno vrijeme ispred televizora čeka željenu emisiju.

Gotovo polovica korisnika interneta u Hrvatskoj na njemu provede četiri sata na dan ili više, a najčešće se njime koriste za komunikaciju putem e-maila te traženje korisnih informacija i informiranje o aktualnim događajima. Četvrtina Hrvata provodi dva sata na dan ili više na Facebooku. Stručnjaci u Europi i Americi sve više upozoravaju na pošast prekomjerne upotrebe interneta, no ne mogu se usuglasiti koliko ga je razumno koristiti, pa se po različitim kriterijima govori o 10 do 40 posto populacije koja je ovisna o internetu, odnosno on im negativno utječe na mentalno zdravlje. Prema hrvatskim istraživanjima 3,4 posto srednjoškolaca ovisno je o internetu.

“Civilizacija se razvija, no svatko bi trebao promisliti kako želi provoditi svoje vrijeme - na internetu ili nekako drugačije. Provođenje vremena za internetom postaje problematično kad osoba izgubi kontrolu nad tom aktivnošću pa, umjesto planiranih pola sata, provede cijelu noć ili mu ta aktivnost postane dominantna. Čak i kada shvaća da je u problemu, osoba si ne može sama pomoći. U pozadini svake ovisnosti je psihička bol”, govori za Globus dr. Irena Rojnić Palavra, psihijatrica u Dnevnoj bolnici za ovisnost o internetu i videoigrama koja u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan postoji već nekoliko godina i jedina je u Hrvatskoj specijalizirana za tu vrstu ovisnosti koju je tek prije godinu dana kao dijagnozu prepoznala i Svjetska zdravstvena organizacija.

Godišnje se kod njih po posebnom programu liječi 20-ak pacijenata, a pretežno je riječ o muškarcima u dobi do 30 godina koji su većinom od djetinjstva vezani uz kompjutore i on-line videoigre zbog čega zapostavljaju sve drugo u životu - školovanje, posao, hobije, društvene i seksualne kontakte, čak i osobnu higijenu… Do sada su imali samo jednu pacijenticu koja im se obratila zbog problema s društvenim mrežama. Muškarci su i inače skloniji svim vrstama ovisnosti pa ni ova o internetu nije iznimka. U programe odvikavanja su uključeni i članovi njihovih obitelji i rezultati su, kaže dr. Rojnić Palavra, prilično dobri.

“Svakako bismo trebali više voditi računa koliko vremena provodimo na internetu i kakvim sadržajima pristupamo. Videoigre, pornografija i društvene mreže su mnogo adiktivniji sadržaji od nekih drugih. Ako si sretan sa svojim životom, male su šanse da ćeš postati ovisnik. Važno je njegovati ljudske, osobne kontakte, provoditi vrijeme vani na zraku… Ljudi su se otuđili, vrijednosti promijenile. Premalo pričamo, premalo se družimo i iskazujemo emocije, a imali smo i rat. Koliko vremena ljudi provode na dan u aktivnom razgovoru sa svojom djecom? Mnogi manje od minimalnih sedam minuta koliko preporučuju stručnjaci. Ovisnosti postoje oduvijek, a internet je samo novi medij za njihov razvoj i, kako se tehnologija razvija, očekivati je da će broj takvih ovisnika biti sve veći ako se nešto drastično ne promijeni u društvu”, ističe Rojnić Palavra. Podsjeća kako je u knjizi “Digitalna demencija” opisano da se sve više oslanjamo na tehnologiju te sve manje pamtimo, pa nam kržljaju kognitivni kapaciteti. Kako se tome oduprijeti?

“Tako da nađemo mjeru u korištenju tehnologije. Roditelji ne bi trebali maloj djeci dopuštati da se stalno igraju na tabletima i kompjuterima. Također bi trebali više kontrolirati koje sadržaje djeca pretražuju na internetu”, savjetuje Irena Rojnić Palavra, koja smatra da bi za sve bilo dobro da ponekad, recimo kada su na godišnjem odmoru, pokušaju koji dan ne koristiti internet i vjerojatno će im goditi da se malo odvoje od virtualne stvarnosti.

Broj 0800 606 606 Centra za sigurniji internet namijenjen je kao psihološko savjetovalište svima koji se ne znaju nositi s teškoćama koje doživljavaju u virtualnom svijetu. Psihologinja Lidija Štelcer nam otkriva kako ih zovu i djeca i njihovi roditelj, odnosni svi koji smatraju da su na internetu postali žrtve nasilja.

“Djeca se koriste tehnologijom kako bi prošla nekažnjeno za vršnjačko nasilje. Na primjer dijete djetetu može slati neke prijeteće poruke preko raznih aplikacija za dopisivanje. Neki snime video ili fotografiju drugog djeteta koju bez njegove dozvole objave i ismijavaju u komentarima. Tako je dijete dovedeno u neugodnu situaciju, socijalno isključeno i izloženo javnoj sramoti, što mu jako utječe na samopouzdanje. Ono više ne zna kako se ponašati i najčešće se povlači u sebe. Tada se treba obratiti odrasloj osobi koja će mu pružiti podršku. Takvog nasilja ima sve više. Počinje već u osnovnoj školi, obično u sedmom razredu, a eskalira kroz srednju školu”, naglašava Lidija Štelcer, koja je više puta primila veoma emotivne pozive adolescentica koje su vršnjaci ucjenjivali seksualnim snimkama. Držala je i predavanja u školama, čak i osnovnima, po cijeloj Hrvatskoj u kojima su zabilježeni slučajevi objavljivanja takvih eksplicitnih materijala na internetu. Učenici su ostali prilično šokirani kad im je psihologinja rekla da su oni koji dijele i distribuiraju takve materijale koji spadaju u dječju pornografiju zapravo počinili teško kazneno djelo.

Nasilje na internetu je adolescentima, dodaje Štelcer, sve češća zamjena za fizičko nasilje, a među nasilnicima je sve više djevojčica čije su žrtve obično druge djevojčice. Kod odraslih su pak tipični slučajevi seksualnog uznemiravanja. Oni, obično nakon prekida veze, jedni druge ucjenjuju s nekim materijalima koje posjeduju, najčešće videima ili fotografijama koje bi drugu osobu mogle osramotiti. Češće su žrtve žene.

“Ima ljudi koji su u odrasloj dobi upoznali tehnologiju, a ne znaju joj kritički pristupiti i stoga imaju veće šanse postati žrtve. Mlađi koji su odrasli s internetom lakše se snalaze. Treba se upoznati s tehnologijom i - kao i u svemu drugome - kritički razmišljati. Ljudima obično savjetujemo da na internet ne stavljaju ono što ne bi htjeli da vide njihova baka ili potencijalni poslodavac. Malo ljudi to doista razumije pa objavljuju svoje slike u raznim situacijama, ali i pišu svoja razmišljanja u kojima ponižavaju druge po raznim osnovama. Mladi vide što pišu odrasli pa misle da mogu i oni”, ističe Lidija Štelcer i dodaje kako unatoč svim upozorenjima danas više nego ikada ljudi na internet stavljaju snimke svojih seksualnih odnosa.

“Prije su ljudi u kafićima pili kavu i razgovarali, a danas se dopisuju preko mobitela. Ponekad je stvarno zdravo isključiti mobitel. Ako smo mogli bez njega živjeti prije, možemo i danas. Jako mi je teško svojoj djeci, koja imaju 9 i 10 godina, objasniti kako smo živjeli u predinternetsko vrijeme. Oni ne mogu razumjeti da negdje nema interneta. Kažem im da imaju puno igračaka kojima se mogu igrati bez interneta ili neka im bude dosadno jer dosada i te kako može kod ljudi pokrenuti kreativnost. Današnjoj je djeci čudno da su se obitelji nekada okupljale da bi zajedno pogledale film na televiziji. Ljudi su se promijenili. Ti novi klinci pametniji su od nas utoliko što se znaju koristiti tehnologijom i što raspolažu s više informacija nego njihovi vršnjaci u predinternetsko doba. Međutim, nisu svjesni da im ponekad te informacije mogu i naštetiti, da je ponekad bolje biti i uskraćen za neke sadržaje. Čini mi se da današnji mladi manje kritički razmišljaju. Od svega što im se nudi, više ne znaju što je dobro, a što loše. Prije smo birali najljepše fotografije da bismo ih stavili u album, a danas sve koje budu snimljene završe na internetu i tamo ostaju zauvijek. Ako i izbrišeš fotografiju, netko je, po potrebi, može pronaći”, zaključuje psihologinja Štelcer.