PIŠE DARKO HUDELIST

BLAGDAN TRAGEDIJE I PORAZA: JE LI VLADA UČINILA SVETOGRĐE NAD VUKOVAROM? Zašto je uvođenje novog blagdana naljutilo ljevicu, ali i tvrdu desnicu

Vukovar, 030519
Proslava Dana grada Vukovara pocela je polaganjem vijenaca na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarovic i premijer Andrej Plenkovic zajedno su polozili vijenac kod spomen obiljezja.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX

 

Najava Vlade RH i premijera Plenkovića da se dan pada Vukovara, 18. studenoga, od iduće godine obilježava i slavi kao blagdan i neradni dan - i to pod prilično pompoznim imenom “Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje” - izazvala je zbunjenost, nezadovoljstvo, pa i konsternaciju, čak i u onim dijelovima hrvatske političke javnosti koje obično nazivamo konzervativnima ili desnima.

Među prvima je reagirala bivša predsjednica HDZ-a i hrvatske Vlade Jadranka Kosor, koja je na svom Twitteru napisala: “Zaista ne bih kao praznik mogla slaviti dane kad su iz vukovarske bolnice ranjenici odvedeni na Ovčaru i tamo zatučeni - a među njima i Siniša Glavašević, najmlađa žrtva stara 16 godina. Dani užasa u Vukovaru su datumi kojih se moramo sjećati u tišini i ponizno.”

Usporedo s njom na svom se Facebook-profilu oglasio i politički komentator i publicist Marko Ljubić, s porukom da se tom i nekim drugim promjenama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima pristupilo “bez dubinskog znanja o svrsi blagdana” i “ispod svake minimalne razumne granice nacionalnog samopoštovanja i svijesti”, okarakteriziravši nastalu gužvu i “zbunjolu” ni manje ni više nego - “stampedom jurnjave za prisvajanjem rana Vukovara”.

A vrlo je sličnim riječima “promaknuće” tragične obljetnice pada Vukovara u “Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje” javno prokomentirao i jedan od simbola hrvatske političke desnice, ujedno i aktualni predsjednički kandidat stranke DESNO, Anto Đapić, koji je, usput rečeno, zbog tog svog kritičkog istupa zaradio instant-pohvale i priznanja i na nekim ljevičarskim portalima - kakve možda nije doživio u cijeloj svojoj višedesetljetnoj političkoj karijeri. Izgleda da je najava Vlade RH o izmjenama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima (barem kratkoročno) ujedinila desnicu i ljevicu, iako treba biti objektivan i korektan pa istaknuti da nisu sve predložene promjene loše. Onaj dio “blagdanskih amandmana” koji se tiče vraćanja Dana državnosti na stari i povijesno valorizirani 30. svibnja, koji se obilježavao u prvih desetak godina postojanja RH, dočekan je s puno više odobravanja i simpatija jer je danas ipak mnogima (ako već ne većini) jasno da je tom datumu bio oduzet pijetet i važnost kakvu zaslužuje isključivo zbog primitivno shvaćene detuđmanizacije, pa i osobne mržnje prema predsjedniku Tuđmanu (mislim na onu poznatu akciju HSLS-a i Ive Škrabala iz 2001., iz vremena koalicijske Vlade Ivice Račana).

Sastao sam se ovih dana s Antom Đapićem i on mi je tom prigodom izložio čak pet svojih rezervi u pogledu proglašenja dana pada Vukovara blagdanom i neradnim danom.

Prvo, on je uvjeren - a i većina drugih, vidim, tako rezonira - da se takva odluka donosi isključivo iz dnevnopolitičkih razloga, tj. u političko-promidžbene svrhe (vezano za predstojeće predsjedničke izbore). “To je kompromis državnog vrha”, kaže Đapić, “prema gradu Vukovaru, smišljen ponajprije zbog toga da ovaj put, u studenome, ne bude novog velikog prosvjeda - baš usred predsjedničke izborne kampanje.”

Drugo, velika je pogreška, po Đapićevu sudu, izdvajati Vukovar (kao i Škabrnju) iz konteksta cijele Hrvatske, jer su oba ta grada branili, u Domovinskom ratu, dragovoljci iz cijele zemlje, a ne samo Vukovarci i Škabrnjani. “To prijeti”, upozorava Đapić, “da se Vukovar i Škabrnja tretiraju kao incidenti, što nikako ne bi bilo dobro.”

Treće, u zemljama s izrazito naglašenom katoličkom tradicijom - a Hrvatska svakako spada među takve - nije uobičajeno niti primjereno slaviti smrt. “U katoličkoj se tradiciji”, kaže Đapić, “ne slavi smrt, nego život. To se jasno vidi na primjeru Velikog tjedna. Na Veliki petak nema mise i raspelo s Isusom je tada pokriveno, a misno je slavlje tek u nedjelju, na Uskrs. Naš identitet nije žrtva, mi smo pobjednici. Žrtva se poštuje, ona se cijeni, ali naš identitet je ‘Oluja’. Židovi su od žrtve napravili svoj identitet - to je Holokaust - ali mi smo narod drugačiji od njih. Vukovar svakako mora biti integriran u hrvatsku političku vertikalu, u njemu na dan 18. studenoga mogu biti kolone - ali nikako ne i slavljenje. Pad Vukovara ne može biti državni blagdan jer to nije bio blag nego težak dan. To je, u tom trenutku, bio poraz - a pobjeda je, u ratu, nastupila 1995., s ‘Olujom’...”

Četvrto, ističe Đapić, ako Hrvati baš budu zapeli oko toga da kao svoj državni blagdan slave dan kada je pao Vukovar, Srbi bi, slijedom te iste logike, taj isti dan mogli slaviti kao dan svoje pobjede.

I peto, po Đapićevu mišljenju, u nazivu novog državnog blagdana, “Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata”, nije dovoljno jasno definirano tko je u ratu bio agresor a tko žrtva, pa bi njime, pod određenim okolnostima, mogle biti obuhvaćene i srpske, a ne samo hrvatske žrtve. “Mene to frapantno podsjeća”, rekao mi je Đapić, “na članak 6. Deklaracije o Domovinskom ratu od 13. listopada 2001., u kojem se spominjao izraz ‘tijekom Domovinskog rata’, koji je vukao na zaključak da je to po svom karakteru bio građanski rat i dopuštao mogućnost da se procesuiraju i hrvatski ratni zločini. Tu su Deklaraciju zajedno napisali Šeks i Arlović, i ona je bila usvojena konsenzusom HDZ-a i SDP-a, a usprotivio joj se moj Klub, tj. Klub HSP-a - kao i HNS Vesne Pusić, ali on, naravno, iz sasvim suprotnih razloga. I ako se sada bude slavio blagdan pod isto takvim neutralnim nazivom, ‘Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata’, Pupovac bi mogao dobiti manevarski prostor da u Saboru iziđe s prijedlogom o Danu srpskih žrtava u Hrvatskoj. Recimo, o Danu sjećanja na Aleksandru Zec, kao spomendanu. Pupovac bi to posve legitimno mogao zatražiti - evo, ja bih to napravio da sam na njegovu mjestu!”

Split, 190119.
Danas je u hotelu Cornaro stranka Desno predvodjena Antom Djapicem predstavila svoj program i nacin rada kojim ce djelovati u buducnosti kao i na sljedecim izborima.
Foto: Paun Paunovic / CROPIX
Paun Paunovic / CROPIX

Anto Đapić

 

Od svih ovih pet Đapićevih argumenata meni se nekako najozbiljnijim učinio onaj kulturološko-civilizacijski, pod rednim brojem 3 (a i Đapić misli da on ima posebnu težinu jer nije usko politički), pa bih iskoristio ovu prigodu da kažem nešto više o njemu.

Prije svega, treba reći da postoje dvije vrste nacionalizma. Jedan je pozitivan, on oživljava, vodi prema napretku i prosperitetu, on je uistinu državotvoran. Drugi može biti poguban, pa i “smrtonosan”, za narod koji ga promiče; može čak dovesti i do gubitka njegove države. Zato ne valja brkati ta dva nacionalizma.

Jednom sam nacionalizmu (i to onome u hrvatskom narodu) posvetio svoju knjigu “Rim, a ne Beograd”, ali ne zato što bih po prirodi bio nacionalist (još manje šovinist), nego zato što sam bio fasciniran “povijesnim inženjeringom” koji je stajao iza velikoga državotvornog jubilejskog projekta Katoličke crkve u Hrvatskoj, pod nazivom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” - ciklusa jubilejskih slavlja što ga je još u Stepinčevo vrijeme osmislio isusovac Stjepan Krizin Sakač, a u Kuharićevo doba dodatno razradili glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić i zadarski crkveni povjesničar mons. Eduard Peričić.

U istoj ili sličnoj mjeri, rekao bih, u kojoj je povjesničarka Mirjana Gross bila fascinirana “povijesnim inženjeringom” koji je stajao iza pravaške ideologije, tako da je toj temi, koliko god po prirodi inače zazirala od (osobito hrvatskoga) nacionalizma, posvetila dvije svoje značajne knjige, jednu iz 1973., a drugu iz 2000.

U “povijesni inženjering” ulaze i državni blagdani, o kojima ovdje govorimo. Blagdani - to nisu naprosto neradni dani, kada se ljenčari i banči, kada se više jede i pije nego inače, i kada se ti dani spajaju s vikendima, samo da se što duže ne bi išlo na posao. To su, prije svega, dani koji se izravno tiču identiteta naroda u kojem se obilježavaju i slave, i koji nam govore kakav je to narod i kakav je taj njegov identitet. Zato Marko Ljubić u svom spomenutom komentaru odluke o državnim blagdanima i uspoređuje, s punim pravom, s “trasom, kojom se usmjerava pripadnost, vrijednosti i identifikacija pripadnika naroda i njegove državne politike”. Blagdani su, dakle, nešto s čime se ne bi smjelo igrati.

Iz “povijesnog inženjeringa” kojim se određuju i raspoređuju državni blagdani u političkom životu jednoga naroda stvara se puna i vjerodostojna slika o tome je li povijest tog naroda uspješna, tj. pobjednička, ili nije, je li okrenuta napretku i prosperitetu ili nije, te ima li svoju unutarnju koherentnost i konzistentnost ili nema. I tu možemo razlikovati dva posve oprečna tipa nacionalne povijesti, o kojima sam pisao u svojoj knjizi. A o kojima mi je, među ostalima, govorio i istaknuti (danas pokojni) beogradski povjesničar umjetnosti i akademik SANU Dejan Medaković (u našim beogradskim razgovorima, u razdoblju 2006.-2008.).

Imamo, s jedne strane, hrvatsku nacionalnu povijest, u kojoj prevladavaju kontinuiteti; a s druge srpsku nacionalnu povijest, u kojoj prevladavaju diskontinuiteti. Hrvatska se povijest, drugim riječima, temelji na kontinuitetu, a srpska na diskontinuitetu. Odatle i ta široko rasprostranjena teza - spominje se i u ovim aktualnim komentarima o novoj definiciji “dana pada Vukovara” - da Hrvati obično slave pobjede, a Srbi poraze. Ali zašto je to tako?

U knjizi “Rim, a ne Beograd” objavio sam grafički prikaz pod nazivom “Usmjerenje hrvatske povijesti od ranoga srednjeg vijeka do stvaranja hrvatske države”, pomoću kojega sam, na najjednostavniji mogući način, prikazao kontinuitet na kojem se temelji 13 stoljeća duga povijest hrvatskoga naroda. Riječ je o ravnoj crti koja ima svoj jasan početak (uspostavljanje prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom), koja ima svoj vektor ili usmjerenje (pojedine čvorišne točke raspoređene na toj crti, od ranoga srednjeg vijeka, kada su Hrvati imali svoju samostalnu i čak dvaput međunarodno priznatu državu, do najnovijih vremena, tj. do razdoblja 1975.-1984., kada je hrvatski narod, predvođen Katoličkom crkvom, proslavljao veliki državotvorni jubilej “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”) i koja ima svoju puninu ili dovršetak - stvaranje samostalne hrvatske države, u razdoblju predsjednikovanja Franje Tuđmana 1990.-1998. Iz te se skice već na prvi pogled dade iščitati to da na njoj nema nijednog povijesnog neuspjeha ili poraza, nego imamo sve same uspjehe i pobjede.

Vukovar, 030519
Premijer Andrej Plenkovic obisao je radove na obnovi vodotornja u drustvu gradonacelnika Ivana Penave.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX

Andrej Plenković u Vukovaru

 

To, naravno, ne znači da Hrvati u svojoj povijesti nisu nikada doživljavali poraze, neuspjehe, posrtanja i padove. Imali su ih, kako da ne, ali oni su na ideološko-konceptualnoj razini jednostavno izbrisani! Njih je hrvatski narod “zaboravio” i oni se nikada nisu obilježavali kao važni povijesni datumi, a pogotovu ne kao državni blagdani. Hrvati su početkom 12. stoljeća imali realan gubitak svoje ranosrednjovjekovne samostalne države ulaskom u personalnu uniju s Ugarskom, a 1527., stavivši se pod vlast Ferdinanda I. Habsburškog, postali su sastavnim dijelom Austrije, odnosno od 1867. do 1918. Austro-Ugarske. A 1918. su, opet, kao “guske u magli”, ušli u Jugoslaviju. I u hrvatskoj je povijesti, dakle, bilo diskontinuiteta, i te kakvih. Međutim, u Hrvata su postojali vrlo mudri i domišljati “inženjeri povijesti” (raznorazni ideolozi, mislioci, nacionalni stratezi, kulturnjaci, političari, književnici i ostali javni djelatnici) koji su bili u stanju kompenzirati nedostatak ili gubitak realnih kontinuiteta u povijesti svojega naroda stvaranjem ideologija, kao i odgovarajućih, na njima utemeljenih političkih praksâ, koje su se temeljile na svojevrsnome “virtualnom kontinuitetu”, kao djelotvornom nadomjestku za nepostojanje kontinuiteta u stvarnome društvenom i političkom životu.

Tako su Hrvati u 19. stoljeću imali pravaše i pravašku ideologiju, koja je “izbrisala” gubitak hrvatske ranosrednjovjekovne samostalne države stvaranjem ideologije o hrvatskom državnom pravu i Pacta conventa, a u 20. stoljeću “inženjere povijesti” iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji su, među ostalim, osmislili Jeleninu ili Hrvatsku marijansku godinu 1975.-1976. i Branimirovu godinu 1979. kao karakteristične čvorišne točke ili orijentire u kojima je bila sadržana misao o državotvornosti hrvatskoga naroda zasnovanoj na čvrstim i neraskidivim povijesnim vezama Hrvata i hrvatskih narodnih vladara s Rimskom Crkvom i rimskim papama.

Iz nekih dosad ne sasvim razjašnjenih razloga Srbi takve domišljate “inženjere povijesti” nisu imali. Oni nisu uspjeli uspostaviti svoju “nacionalnu strijelu vremena” u kojoj bi na adekvatan način bili kompenzirani njihovi najveći padovi i neuspjesi (i gubitci državnosti) pa su dolazili u takve situacije da pojedine događaje iz svoje povijesti nazivaju “greškama” - i onda traže načine kako da te “greške” “isprave”. Ali u stvarnoj povijesti i politici, ne ideološki-konceptualno. Najvećim su se (i najsudbonosnijim) pokazale ove tri “greške”: gubitak srednjovjekovne srpske države u ratu s Osmanlijama u 14.-15. stoljeću, 1915. godina (u kojoj je predsjednik srpske Vlade Nikola Pašić između “Velike Srbije”, koju su mu ponudile sile Antante, i Jugoslavije optirao za ovo drugo) te pad Aleksandra Rankovića 1966., u Titovoj SFRJ.

Dodatni je problem - ne samo za Srbe nego i za ostale narode koji su zajedno s njima živjeli u Jugoslaviji - bio u tome da se “pogreška” učinjena u prošlosti mogla, u punom smislu riječi, kompenzirati samo ratom, jer je, osim u znanstvenofantastičnom romanu ili filmu, nemoguće poništiti prošlost i vratiti se, kao vremeplovom, u nju.

To što su hrvatski “inženjeri prošlosti” - pravaši i katolici - u svoje vrijeme (ili u svojim vremenima) izbrisali, poništili i kompenzirali, omogućivši time uvjete za stvaranje hrvatske države (jednom kada to postane moguće), hrvatska Vlada u ovo naše današnje vrijeme proglašavanjem dana pada Vukovara blagdanom i neradnim danom nastoji (i to u doslovnom smislu riječi) ozakoniti - što će, ako se to doista dogodi, biti presedan u čitavoj 13-stoljetnoj (zapravo već 14-stoljetnoj) povijesti hrvatskog naroda. To će biti prvi put da jedan poraz (i to težak i bolan poraz, u najdelikatnijem razdoblju Domovinskog rata - ali koji je u daljnjem tijeku rata bio pretvoren u pobjedu) bude uzdignut na razinu povijesne vertikale hrvatskog naroda.

Drugim riječima, mi ćemo uskoro, u našem političkom životu, imati na djelu jedan “negativan vektor” koji će, umjesto prema budućnosti, prosperitetu i životu, biti usmjeren prema prošlosti, povijesnom neuspjehu i smrti.

Posljedice tog “negativnog vektora” ili negativne usmjerenosti hrvatskog naroda prema porazu, slomu i neuspjehu mogle bi biti dvojake.

Prvo, to bi moglo prouzročiti samosažaljenje u Hrvata, tj. stvaranje i pospješivanje mentaliteta žrtve, koje bi, neumitno, vodilo prema nacionalnoj depresiji. Upravo se to, da podsjetim, dogodilo Srbima 70-ih i 80-ih, tj. uoči izrade Memoranduma SANU. Cijeli je Memorandum SANU, zapravo, sazdan na svijesti o toj, hipertrofiranoj depresiji srpskog naroda, što su njegovi autori, vrlo realistički, opisali ovim riječima (Hrvati ih nipošto ne bi smjeli podcijeniti jer bi se, danas-sutra, i sami mogli naći u sličnoj situaciji):

“Postojeće depresivno stanje srpskog naroda, sa sve žešćim ispoljavanjima šovinizma i srbofobije u nekim sredinama, pogoduje oživljavanju i sve drastičnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna. Dužnost nam je da nijednog trenutka i ni u jednom slučaju ne previdimo i ne potcenimo te opasnosti.”

A drugo, to bi Hrvate također moglo odvesti i u nacionalni resantiman, tj. u zazivanje mržnje i osvete spram onog naroda za koji misliš da te je unesrećio. A (i) to se, isto tako, dogodilo Srbima u Titovoj SFR Jugoslaviji, vezano za Jasenovac i druge ustaške zločine počinjene u NDH.

Vukovar, 111019.
Fra Ivica Jagodic gvardijan Franjevackog samostana u Vukovaru i voditelj projekta Popis svih vukovarskih zrtava.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
 

Kontinuirano blagdansko, spomendansko i komemoracijsko podsjećanje i kolektivno prisjećanje na “zlo koje smo pretrpjeli” moglo bi u nama, Hrvatima, proizvesti suprotan, neželjeni učinak - ono bi u nama samima moglo izazvati zlo, pa bismo i mi mogli postati zli (a da toga ne budemo ni svjesni). Jednako kao što bi nas Hrvate moglo pretvoriti u zajednicu umišljenih, ogorčenih i osvetoljubivih ljudi - narcisoidnih i neosjetljivih na druge - pa, samim time, i nesposobnih za snalaženje u svijetu realnih političkih odnosa.

“Resantimanski učinak” o kojemu govorim mogao bi, štoviše, narasti na “entu potenciju” ako bi se, prema najavama u medijima, “slavljenje” pada Vukovara, proširilo na (gotovo) cijeli tjedan, u smislu da komemorativne svečanosti započinju 14. studenoga, kada su JNA i srpske paravojne snage presjekle obranu Vukovara na dva dijela, a završavaju 20. studenoga, tj. na dan pokolja na Ovčari. Pretpostaviti je da bi se - u odgovarajućemu državnoblagdanskom, tj. neradničkom raspoloženju - određene “svečanosti”, paralelno s onima službenima, odvijale i u vukovarskim i inim kafićima i restoranima; svakako ne u poniznosti i pijetetu nego u nečemu sasvim suprotnome od toga. Na određen način, to je svetogrđe i pretvaranje Vukovara u Disneyland.

Ovakav nacionalizam, kakav se nastoji promicati slavljenjem pada Vukovara, nije oživljavajući i državotvoran, nego petrificirajući i, samim time, kontraproduktivan. To je promicanje statike, a ne dinamike, na povijesnopolitičkom planu. Sasvim nezasluženo, Hrvatima i hrvatskoj povijesti i identitetu želi se nametnuti srpski kompleks - a zapravo isključivo iz dnevnopolitičkih, tj. političkopromidžbenih razloga.

U ljeto 2016., kad sam završavao pisanje knjige “Rim, a ne Beograd”, nazvao sam Andreja Plenkovića, s namjerom da se sastanemo i da mu, barem u jednome kraćem razgovoru na kavi, malo detaljnije protumačim hrvatsku povijesnu vertikalu koju je kroz jubilejski projekt “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” promicalo vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj, s nadbiskupom Kuharićem na čelu (a prije toga na čelu s nadbiskupom Stepincem). No on za to nije bio zainteresiran. Prvo, upravo je toga dana imao predizborni TV-dvoboj (na HTV-u) sa Zoranom Milanovićem, pa se spremao za nj. A drugo, rekao mi je da ga ta, povijesna tema baš i ne zanima. Šteta, jer da je malo dublje ušao u nju, sigurno mu se ne bi dogodio ovaj “gaf” s inauguriranjem dana vukovarskoga poraza u blagdan koji se slavi i koji je neradni dan.

Na kraju, koje bismo to datume iz naše novije povijesti uistinu trebali obilježavati i slaviti kao državne blagdane? Mislim da bi to svakako trebala biti ova četiri:

prvo, 30. svibnja (1990.), kao dan spomena na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora;

drugo, 25. lipnja (1991.), kao dan proglašenja RH neovisnom državom (dakle kao Dan neovisnosti Hrvatske);

treće, 5. kolovoza (1995.) kao dan pobjede u Domovinskom ratu;

i četvrto, 15. siječnja (1998.), kao dan mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, kojim je činom, izbjegavajući konačno ratno rješenje, predsjednik Tuđman poštedio tisuće hrvatskih, ali i srpskih života.

A Vukovar i vukovarske žrtve da ostaju u dostojnom spomenu i sjećanju, bez dnevnopolitičkih natruha. Možemo to i ovako reći: povijesni inženjering da, ali izborni inženjering nikako ne.

Vukovar, 030519
Premijer Andrej Plenkovic obisao je radove na obnovi vodotornja u drustvu gradonacelnika Ivana Penave.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX

Andrej Plenković u Vukovaru

 

Izdvajamo

Iz drugih medija