Među nekim našim teolozima i svećenicima već duže vremena kruže zapisi predavanja što ih je dr. Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI., održao kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća na više radijskih postaja u Njemačkoj. Glavna tema tih predavanja, kasnije sjedinjenih u zasebnoj knjizi, bila je budućnost Crkve. Evo što je Ratzinger rekao u jednome od njih:
“Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti - Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.”
U nastavku predavanja Ratzinger je još rekao:
“Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama. Bit će to teška vremena za Crkvu jer će je proces kristalizacije i pojašnjenja stajati puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih. Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti, pa i od pompozne samovolje...”
Čuo sam se ovih dana s nekima od tih teologa, koji su mi ustupili ovaj zapis, i uvjerio se koliko su ih se snažno dojmile te Ratzingerove riječi, izgovorene prije ravno pola stoljeća (on je tada bio profesor u Münchenu), i koliko su ih ozbiljno shvatili. Jer, ono što je Ratzinger tada prorokovao, to se danas u znatnoj mjeri obistinjuje, ili se već obistinilo, osobito u zemljama Zapadne Europe.
A nagovijestio je, da rezimiram, ove nepovoljne tijekove (nepovoljne sa stajališta Crkve): krizu vjere, opadanje broja vjernika, gubitak crkava kao građevinskih objekata (“izgrađenih u vrijeme blagostanja”), opadanje društvene moći Crkve, slabljenje Crkve kao institucije, slabljenje njezina utjecaja, gubitak njezinih društvenih povlastica, osiromašenje...”
Ipak, usprkos svim tim na prvi pogled isključivo negativnim i zlogukim prognozama Ratzinger nije bio potpuni pesimist. U sklopu istoga predavanja on je - iako pomalo zagonetno - predvidio i svojevrstan preporod Crkve, rekavši da će “velika moć proteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve”. A kazao je i ovo: “Ona (Crkva - op. a.) možda više neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavna, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.”
Ratzinger, dakle, kao da je, iz perspektive onoga vremena, prije 50 godina, dao naslutiti mogućnost preobrazbe nekada, gledano čisto vanjskim mjerilima, velike i moćne Crkve, srasle s političkim i/ili nekim drugim društvenim strukturama, u tzv. malo stado, dakle u neku vrstu manjine, u kojoj vjera ne samo da neće odumrijeti nego će doživjeti novi zamah i preporod. I to stoga, po Ratzingeru, što će ti novi vjernici, to novo “mlado stado” (to je inače Isusov izraz), napokon početi doživljavati i prakticirati vjeru ponajprije ili isključivo u njoj samoj, ili zbog nje same, a ne više na razini ili u obličju nekog političkog (ili kakvog drugog) kulta, koji s vjerom nema, praktički, ništa zajedničko.
Joseph Ratzinger poznat je po dubini svojih teoloških promišljanja i sasvim je sigurno da je, kada je to izgovorio, vodio računa o postojanju i djelovanju nekih širih društvenih zakonitosti i uvjetovanosti koje će rezultirati ovako velikim, pa i dramatičnim promjenama. On nikada nije govorio napamet i nije se u svojim predviđanjima dao voditi, odnosno zavaravati, pukim površnim dojmovima ili emocijama. Utoliko se, vidim, naši teolozi, od kojih sam dobio ovaj njegov zapis, pomalo ljute na neke pripadnike naše crkvene hijerarhije - pridjev “naša” odnosi se na Katoličku crkvu u Hrvatskoj - koji na pojedina nepovoljna zbivanja ili trendove u Crkvi gledaju suviše pojednostavljeno i banalizirano, upozoravajući na njih na način koji nije daleko od širenja malodušja, obeshrabrenosti i defetizma. Ili ih čak iskorištavaju kao povod za prozivanje drugih, kao stvarnih ili tobožnjih krivaca za postojeće stanje.
Biskup Petar Palić
Kao, primjerice, hvarski biskup Petar Palić koji je na nedavnoj nedjeljnoj propovijedi, u povodu svetkovine svetoga Vlaha u Dubrovniku, istaknuo u prvi plan jednu od najbolnijih točaka Katoličke crkve u Hrvatskoj - strah od slabe vjere i vjerničkih slabosti. Nije se, doduše, izrazio tim riječima, ali tako se mogu parafrazirati i sažeti najkritičnije poruke što ih je izgovorio na sv. misi u dubrovačkoj katedrali. Rekao je, među ostalim, da živimo u vremenu “kad ni u našim vjerskim zajednicama vjera nije sama po sebi razumljiva”; da nam je “sekularizam ušao u kuće, postao dijelom našeg postojanja”; da “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija”; da nas je “zahvatila vjerska bezvoljnost”; da “za izrugivanje vjernika i šalu na račun Katoličke crkve nije danas potrebna nikakva hrabrost ni odgovornost”...
Nije, doduše, posve jasno, ako se pobliže razmotri Palićeva propovijed, kome su upućene te riječi kritike i prijekora. Jesu li adresirane Crkvi, zato što nije uzgojila “prave” vjernike, ili “bezbožnom” modernom društvu, koje se ponaša u skladu s onom Nietzscheovom “Bog je mrtav”?
A nije, također, jasna ni njegova primjedba da, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija” - imamo li u vidu činjenicu da se nove generacije hrvatskih vjernika već gotovo 30 godina obrazuju i opismenjavaju kroz pomno osmišljenu i organiziranu vjeronaučnu nastavu u osnovnim i srednjim školama, pa bi barem s te strane sve trebalo biti u najboljem redu.
Ali nije u pitanju samo biskup Palić nego i neki drugi (brojni) naši biskupi i svećenici u čijim propovijedima i javnim obraćanjima često ima previše gorčine, mrzovolje, raspirivanja defetizma i sklonosti da se za pojedine pojave i strujanja u Crkvi, što su ih oni sami okarakterizirali kao devijantne, optužuju drugi. Nekako u stilu “svi su krivi, samo ne mi”. Ovo što je u svojoj nedavnoj propovijedi dramatično naglasio biskup Palić nije više nikakva iznimka u crkvenome diskursu, već postaje neka vrsta svakidašnje svećeničke jadikovke, ritualnog samosažaljenja i duhovnog plakanja nad teškom sudbinom kršćanina vjernika u modernom društvu.
Crkva u Hrvatskoj kao da sve više postaje tjeskobna, mrzovoljna i depresivna, što se čini pomalo neobičnim, ako ne i apsurdnim, imamo li na umu činjenicu da po popisu stanovništva iz 2011. katolički vjernici tvore čak 86,2 posto stanovništva, dok se samo 3,81 posto građana deklarira kao ateisti. Znači li to da je Crkva nezadovoljna svojim vjernicima (koji tvore veliku većinu u populaciji); ili je opet u strahu od one “šačice”, nepunih 5 posto, ateista i agnostika - ili je nešto treće u pitanju? Ili je pokojni prof. Tomislav Ivančić ipak imao pravo kad je rekao da se najviše ateista u Hrvatskoj može vidjeti u crkvama?
Porazgovarao sam o svemu ovome s nekolicinom naših svećenika i sociologa religije, među inima i s istaknutim zagrebačkim svećenikom don Antonom Šuljićem. Uz načelnu napomenu da nema običaj komentirati propovijedi pojedinih biskupa, pa to neće učiniti ni ovaj put, kad je riječ o propovijedi biskupa Palića, rekao mi je:
- Generalno, naši biskupi, kao i svi biskupi i svećenici Katoličke crkve, trebali bi nakon evanđelja održati homiliju, dakle tumačenje Božje riječi koja je pročitana te je pokušati posadašnjiti. To što neki još uvijek “propovijedaju” relikt je pretkoncilski orijentirane Crkve, pa se taj relikt osjeti i u nekoj vrsti žala za pozicijama koje je Crkva imala, a kojih se, čini se, nije posve odrekla. Kritike javnosti, političke poruke, a osobito moraliziranje i dizanje moralne panike nije baš u duhu koncilskoga naputka o homiletskome govoru... Osobno, ako me pitate, ne bih rekao da je u našoj Crkvi baš toliko naglašen strah od ateizma; mislim da je u “propovijedima” o kojima je riječ naglašeniji strah od gubitka vlastitoga stada, premda je Isus jasno rekao da stado treba pustiti tamo gdje je zbrinuto, a potražiti izgubljenu ovcu. Od etiketa baš i nema puno koristi i uglavnom ih valja čitati kao osjećaj vlastite nemoći i posljedicu ideologiziranog shvaćanja Crkve.
Pritom mi je Anton Šuljić posebno naglasio:
- Znate, morat ćemo se naučiti biti manjina, “pljuvačka svijeta” - kako kaže sv, Pavao, ili “malo stado”, kako nas uči Isus. Crkva koja sebe još uvijek doživljava kao vlast ili moć još nije prešla Rubikon.
Don Anton Šuljić
Na moje pitanje što bi Katolička Crkva u Hrvatskoj trebala, u postojećim okolnostima, napraviti i kako da opet bude proaktivna, ponosna i jaka, kao nekada, u svojim “zlatnim” godinama, umjesto da se sve više prepušta malodušju, samosažaljenju i prebacivanju krivnje na druge, Šuljić je odgovorio:
- Nema tu čarobnog štapića. Crkva bi morala slijediti papu Franju i njegovo neprestano upućivanje prema rubovima, prema potrebnima, siromašnima, ljudima u problemima, prema isključenima i obespravljenima. A takvih danas ima ohoho! Baš onako kako je Isus rekao: “Siromaha ćete uvijek imati!” No, biramo li feudalni duh pretočen u crkvene ideološke obrasce koji nam nudi pozicije, birokratsku nedodirljivost, udobnost, utjecaj i sl., tada smo izabrali i put prema vlastitoj irelevantnosti. Crkva bi morala moći postati čovjeku važna tamo gdje je čovjek treba. Zato me čude tolike negativne reakcije, i u Hrvatskoj i među svećenstvom, na postupke i pouke pape Franje. Bojim se da ni mlađe generacije svećenika nisu daleko od toga da prihvate neku vrstu neofeudalnog obrasca, što je velika šteta. Imamo dobru priliku “svima biti sve”, ali morali bismo smoći snage osloboditi se vlastitih važnosti i osobito juridički shvaćenoga kršćanstva, tradicije koja zarobljava, potrebe da dociramo i moraliziramo...
S druge strane, jedan moj dobar znanac iz redova Crkve, koji me zamolio da ga ne imenujem, smatra da su naše crkvene elite potpuno nespremno ušle u novo tisućljeće i da se u Crkvi u Hrvatskoj, jednako kao i u hrvatskoj politici, već duže vremena osjeća “gap” ili “rupa” u liderstvu. Svoje mi je kritičko mišljenje potkrijepio ovim riječima:
- Nakon Tuđmana i Kuharića hrvatska politika i Crkva u Hrvatskoj nisu dobili prave nasljednike, i to se danas itekako osjeća. I onda je najlakše krivnju prebacivati na vjernike i ateiste, samo ne pogledati sebe. Ako stado luta, što rade pastiri, tj. svećenici? Ako je stado postalo plijen vukova, jesu li pastiri obavili svoj posao? Svećenici su, nažalost, često nekompetentni i nemaju vremena za vjernike jer su se pretvorili u službenike, u obične činovnike, kao da nisu duhovni ljudi. Pritom se - to osobito vrijedi za biskupe - više brinu o svom komforu nego o vjernicima. Kao da su prestali biti duhovnici, evangelizatori... Nekada je, vidite, nadbiskup Kuharić u starim cipelama i u iznošenom sakou poderanih laktova dolazio k predsjedniku Tuđmanu, a pogledajte današnje biskupe - ušminkane, sa zlatnim satovima, u skupim automobilima - i kako onda očekujete da im ljudi vjeruju? A bjelovarsko-križevački biskup Huzjak, opet, ide u lov pa upuca lovca... Postoji hrpa takvih loših primjera i to onda dovodi do užasnih problema. Jedno od važnijih pitanja jest i to jesu li mladi svećenici kroz studij na KBF-u stvarno pripremljeni da se nose s problemima i izazovima novih vremena. Obrazovni program na KBF-u, takav kakav je danas, iz kojega su izbačeni gotovo svi predmeti koji imaju veze s duhovnošću, poput mariologije, ne uči buduće svećenike pravoj duhovnosti i stoga oni, kad dođu na župu, nemaju ni vremena ni volje ni sposobnosti da se bave evangelizacijom, nego se zatvaraju u svoje kabinete i bave svojim internim odnosima, svojim komforima, svojim “dvorskim igrama”... I daleko su od onoga što se zbiva na terenu, u obiteljima vjernika. A tu imamo i problem “slizanosti” Crkve s vlastima na lokalnoj i državnoj razini, odnosno usmjerenosti Crkve na pojedine političke dužnosnike od kojih se uvijek traži novac za nešto. Vrh Crkve ne čini ništa proaktivno, i još se upetljava u dnevnu politiku - naravno da to ne može dobro završiti...
Po mišljenju mog sugovornika, kontrapunkt svim tim negativnostima i zastranjenjima u vrhu Crkve jest bujanje laičkih aktivnosti i osnivanje brojnih duhovnih zajednica koje vode mladi, talentirani i uistinu duhovni ljudi (poput Božje pobjede, Obnove u Duhu Svetom, karizmatske molitvene zajednice Nanovo rođeni, Molitvene zajednice Srce Isusovo, udruge Ime dobrote itd.), no problem je, potužio mi se, što se tim laičkim pokretima ne daju ni mrvice od inače izdašnih financijskih sredstava što ih biskupi dobivaju iz državnog proračuna pa se moraju snalaziti sami, kako znaju i umiju.
Poseban je problem u svemu ovome odnos između Crkve, tj. vjernika, i ateista. Neki svećenici i sociolozi religije s kojima sam razgovarao smatraju da Crkva ateistima pristupa preagresivno i da ih unaprijed diskriminira i isključuje kao manje vrijedne članove društva u odnosu na vjernike. A upravo se među njima, drže, nalaze brojne “izgubljene ovce” (sinonim za vjernike koji su “odlutali” zbog svojih životnih nedaća i problema, odnosno zbog nenalaženja odgovora na njih u svojoj župi) kojima treba prići i pomoći im. I, one koji to požele, opet “priključiti stadu”.
Sociologinja religije s Instituta “Ivo Pilar” dr. Nikolina Hazdovac-Bajić, autorica studije “Nereligioznost u Hrvatskoj: sociološki aspekti organiziranja nereligioznih i ateista”, spada u one znanstvenike i analitičare koji smatraju da Crkva u Hrvatskoj s ateistima treba voditi dijalog, i to sustavan i organiziran, te da je na to čak i obvezna, po zaključcima Drugoga vatikanskog koncila.
- Što se tiče Crkve u Hrvatskoj - tvrdi dr. Hazdovac-Bajić - ona bi se svakako trebala više otvoriti u smislu dijaloga prema drugima. Treba podsjetiti da je Katolička crkva imala važnu ulogu u poticanju znanstvenog interesa za ateizam i nereligioznost. Nakon Drugoga vatikanskog koncila 1965. ustanovljen je u Vatikanu Sekretarijat za nevjernike. Njegov predsjednik kardinal Franz König izjavio je tada kako “za Crkvu danas ne postoji važniji i aktualniji problem od intelektualnog i pastoralnog susreta s ateizmom”. Stoga je Vatikan 1969. sazvao međunarodnu konferenciju “Kultura nevjerovanja”. Ondašnji papa Pavao VI. tim je povodom održao govor u kojem je istaknuo da je Katolička crkva svjesna pojave i rasprostranjenosti ateizma, nereligioznosti i procesa sekularizacije, ali istovremeno u njima ne vidi apriornog neprijatelja, nego im želi pristupiti sa željom da ustanovi njihove uzroke i izgradi dijalog na temelju zajedničkih vrijednosti. I današnji papa Franjo u tom smislu i sam pokušava Crkvu otvoriti prema drugima, a u nekoliko svojih javnih istupa u kojima se dotaknuo ateizma nije ateistima odricao moral, nego je tvrdio da mogu voditi ispravan život i prema tome, u duhu vjere, čak biti iskupljeni.
Možda je najdalje (i najhrabrije) u svojim promišljanjima otišao teolog i publicist Ivica Šola, koji razlikuje dvije vrste ili dvije kategorije ateista, jedna od kojih su, zapravo, implicitni vjernici, a pravo i definitivno rješenje problema odnosa između Crkve i ateista vidi u njihovu svojevrsnom savezništvu.
- Rijedak je - rekao mi je - duboki, inteligentni, propaćeni ateizam camusovskog tipa koji ne može pomiriti postojanje dobrog Boga i patnje i stradanja nevinih. Taj herojski ateizam je oblik metafizičke pobune, nije bojovan i isključiv, on je krik, odnosno molitva bez nade u uslišanje. To je tjeskoba nad nebesima koja su se ispraznila, jeza nad Božjom šutnjom. Takvi ateisti, koji su puno pomogli vjeri u njezinu pročišćavanju od sofizama i olakih odgovora zapravo su Jobovi koji nisu izdržali. S druge strane, ono što danas nazivamo ateizmom koji je pretežit zapravo je plitki, ponekad i bizarni, pasivni nihilizam, stanje anesteziranog i lijenog duha, daleko od Camusova patosa ili Nietzscheove barbarske genijalnosti, površan i sveden na konzumeristički impuls zadovoljenja sada, odmah i ovdje. U tom pasivnom nihilizmu nema mjesta ni za Boga ni za vraga, tek fascinacija tehnikom i zaslonima kao novim oltarom u koje od domova do javnih mjesta i zrakoplovnih luka bleji usamljena gomila bez ikakvih metafizičkih pitanja i dilema osim stalne konektiranosti u začaranom krugu lajkanja i dislajkanja.
Izlaz je, međutim, smatra Šola, u ovom:
- U tom cajtgajstu prevladavajućeg pasivnog nihilizma ateisti i teisti kojima je metafizika, transcendencija još uvijek pitanje vrijedno bavljenja, bilo odbijanjem bilo uranjanjem, postat će saveznici, u smislu da će u kulturu vratiti ne toliko odgovore, koliko zaboravljena pitanja. Naime, i ateistima i vjernicima duh pasivnog nihilizma, njegova plitkost, duhovna kastriranost, odsutnost zapitanosti, svođenje čovjeka na produžetak tehnike, jednako je neprihvatljiv. I oduran. Jer nije više glavno pitanje postoji li Bog, nego postoji li čovjek. Na ovo drugo pitanje već sada je puno teže odgovoriti. Neka nam Bog pomogne!