Zarazne bolesti među ljudima instinktivno stvaraju strah jer one su kroz povijest bile naš neprijatelj koji bi se iznenada pojavio i nerijetko odnosio živote. One se obično pojave vrlo neočekivano, a kako mogu oboljeti i mlađe i zdrave jedinke, strah je puno veći nego kod izloženosti nekom drugom riziku.
Primjerice, netko tko puši zna da može za 10 godina dobiti rak pluća, ali taj strah je rijetko motivirajući da osoba prestane pušiti - kaže dr. Branko Kolarić, epidemiolog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar i redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Budući da se i kao stručnjak i kao profesor bavi epidemijama, prof. Kolarić pravi je sugovornik o novoj bolesti Covid-19 i njezinoj usporedbi sa zaraznim bolestima u povijesti.
Mi smo se već u proteklih petnaestak godina suočili sa sličnim bolestima, ali one ni izbliza nisu izazvale ovakav globalni strah.
- Da, SARS i MERS, to su također bolesti iz iste grupe virusa - koronavirusi. U slučaju aktualne pandemije mi još nemamo čvrstih, na znanosti temeljenih dokaza i znanja, te aktivno proučavamo i pratimo stanje dok istodobno provodimo mjere suzbijanja i prevencije. U slučaju pojave novih bolesti koristimo se iskustvima iz prošlosti, radimo usporedbe i pokušavamo “ubosti” na pravo mjesto te predviđati tijek bolesti. SARS je 2003. godine bio nova bolest kao što je sad Covid-19.
No, za razliku od Covida, SARS je bio bolest koja je imala nižu virulenciju, dakle teže se prenosila, a višu smrtnost. Ta se bolest zaustavila nakon nekoliko mjeseci epidemije. MERS je bio primarno bolnička infekcija koja se javila 2012. i iste godine je zaustavljena. No, nova bolest se proširila na mnogo zemalja i zarazila više od 100 tisuća ljudi, što je više nego 10 puta nego u slučaju SARS-a i MERS-a zajedno. Covid-19 ima veći potencijal za širenje od SARS-a i MERS-a, ali nižu smrtnost.
Je li Kina dobro reagirala kad je grad Wuhan pretvorila u višemilijunsku karantenu?
- Uvijek je donošenje odluke o karanteni za neki grad jako teško, no mislim da je Kina dobro odredila posao. To je država u kojoj postoje mogućnosti izbijanja novih bolesti uzrokovanih mikroorganizmima zbog bliskog kontakta velikog broja ljudi i životinja. Pojave novih bolesti kao Covid-19, SARS ili ptičja gripa, koja je izazvala dosta panike, događaju se jer se neki novi mikroorganizmi sa životinja prilagode na čovjeka.
Kad se počnu prenositi s čovjeka na čovjeka, postanu opasni jer smo kao populacija jako osjetljivi, odnosno nitko nema protutijela koja bi ih zaštitila. Stoga one mogu uzrokovati zarazu, a katkad i smrt, u velikog broja osoba. Primjerice, ptičja gripa je bolest koja je imala smrtnost 30-50 posto, a ljudi su se zarazili od ptica.
Tada smo bili zabrinuti zbog mogućnosti da u svinja, koje se mogu istovremeno zaraziti i ljudskom i ptičjom gripom, dođe do rekombinacije virusa u kojoj bi novi virus zadržao smrtnost ptičje gripe, a mogućnost prijenosa s čovjeka na čovjeka kao ljudska gripa. Takav ishod imao bi katastrofalne posljedice na ljudsku vrstu. Što se Covida-19 tiče, mi razmatramo matematičke modele i na temelju njih predviđamo broj oboljelih, jer vjerojatno postoji još ljudi koji su zaraženi, ali nisu registrirani jer ili imaju blage simptome ili ih uopće nemaju.
Puno se zadnjih godina pisalo o pandemiji španjolske gripe 1918./1919 godine. Je li to najstrašnija pandemija u povijesti?
- Španjolska gripa je zacijelo, što se tiče broja žrtava, najveća pandemija u povijesti: prema različitim procjenama, pokosila je između 20 i 200 milijuna ljudi, što je više nego u Prvom i Drugom svjetskom ratu zajedno. Njezina smrtnost bila je između 2,5 posto i 10 posto, a počela je na kraju Prvog svjetskog rata 1918., kad su ljudi bili podložniji zaraznim bolestima: iscrpljeni, gladni, higijenski uvjeti su bili lošiji, a nije bilo antibiotika ni cjepiva.
Ljudi su od gripe umirali tako da bi dobili sekundarne upale pluća koje se nisu mogle liječiti antibioticima. Bio je drugi društveni kontekst, a danas ta gripa sigurno ne bi imala tako visoku razinu smrtnosti kao 1918. godine. Zabilježena su tri vala pandemije, od kojih je bio najgori drugi kad su neuobičajeno često umirali mlađi ljudi u dobi od 20 do 40 godina. Pretpostavlja se da je došlo do mutacije virusa i da se efikasno prenio širom svijeta zbog brzih manevarskih kretanja vojski.
U 20. stoljeću bilo je još nekoliko pandemija gripe.
- Da, azijska gripa 1958. godine odnijela je između milijun i milijun i pol žrtava, hongkonška 1968. godine između 750 tisuća i milijun, a 2009. godine svinjska gripa (H1 N1) do 290 tisuća života. Zanimljivo je da su navedene pandemije krenule iz Azije, baš kao i kuga te velike boginje. Izgleda da to područje pogoduje mikroorganizmima.
Kao što mi imamo svoju evoluciju i instinkte za održanje vrste, tako i mikroorganizmi imaju svoju evoluciju i nastoje se prilagoditi okolini i osigurati svoju opstojnost. Uspješni su oni mikroorganizmi koji se prenose, ali pritom ne ubiju domaćina prebrzo. Recimo, virus ebole nije jako “uspješan virus” jer prebrzo ubija domaćina i takva epidemija sama sebe uruši. Jedan od najbolje prilagođenih virusa, iz perspektive mikroorganizma, jest HIV koji se i do 10 godina razmnožava u ljudskom domaćinu prije nego što dođe do pojave simptoma bolesti. Na taj način osoba može biti dugo izvor zaraze za druge, a da toga nije svjesna.
Zašto se događaju ovakve epidemije poput Covida?
- Događale su se i kroz cijelu povijest, no postoje i neke značajne razlike. Recimo, SARS se ne bi mogao proširiti iz Kine do Kanade prije sto godina jer bi putovanje trajalo nekoliko tjedana i ljudi bi umrli ili se izliječili prije nego što bi došli do odredišta. Danas za desetak sati stignete iz Kine do Kanade: moderni način života i moderne tehnologije nam, s jedne strane, jako pomažu, a s druge strane otvaraju mogućnost širenja bolesti.
Posljednjih tridesetak godina više je od 40 bolesti koje su prešle sa životinja na ljude. Zašto?
- Da, praktički se svake godine pojavljivao neki novi mikroorganizam koji ranije nije bio značajan za ljude. Stalno smo okruženi virusima i bakterijama oko nas i u nama, a mnogi od njih su korisni i pomažu nam. Primjerice, bakterije koje žive u našim crijevima omogućuju nam adekvatnu probavu. No, neki od mikroorganizama se, vrlo često i kao posljedica slučajne mutacije, okrenu protiv nas i uzrokuju bolesti.
No, globalno zatopljenje, građenje velikih brana, krčenje šuma, ukratko sve što djeluje na ekosustav utječe na mikroorganizme i oni se prilagođavaju na nove uvjete te postaju uzročnici novih bolesti i životinja i ljudi. Tako se dogodilo s HIV-om u Africi koji je evoluirao iz virusa SIV koji nose majmuni.
Zašto je važno naći nultog pacijenta?
- Jedan je razlog da možemo objasniti pojavnost bolesti. Od kontakata nultog pacijenta krećemo kako bismo mogli pratiti epidemiju. Kod Covida u Hrvatskoj još imamo situaciju da znamo sve pacijente i njihove kontakte. Kad ne bismo imali nultog pacijenta ili kad bi nam nedostajali neki kontakti, pojavila bi se mogućnost da se epidemija neobjašnjivo ubrzano proširi s nekim drugim izvorima zaraze. To se upravo događa u Italiji. Mi smo imali epidemiju ospica 2003. godine, kad smo imali nultog pacijenta pilota koji se vratio iz Kine i bio je zaražen genotipom D ospica koji kod nas nije uobičajen.
Tada smo pratili sve njegove kontakte, a onda su se odjednom pojavili neki neobjašnjivi slučajevi diljem Zagreba i epidemija se počela širiti bez jasne epidemiološke veze između oboljelih. Onda smo saznali da je pilot bio na pregledu u jednoj zagrebačkoj bolnici i svi ljudi koje ranije nismo mogli povezati s njegovim kontaktima bili su u hodniku te bolnice gdje je on praktički samo jednom trebao kihnuti da bi ih zarazio. Bolnice su, epidemiološki gledano, rizična mjesta i moj bi savjet bio: nemojte ići u bolnice ako ne morate jer su one idealna mjesta za razvoj rezistentnih mikroorganizama.
I MERS je bio bolnička infekcija, baš kao što se i ebola proširila u bolnicama. Zato ljude koji sumnjaju na zarazu koronavirusom upozoravamo da ostanu kod kuće i kontaktiraju svog obiteljskog liječnika i epidemiologa, a da ne dolaze direktno u bolnicu. To se pogotovo odnosi na osobe starije dobi i one s kroničnim bolestima, kod kojih Covid-19 ima veću smrtnost.
Spomenuli ste ospice koje su u prošlosti bile strašan ubojica.
- Španjolski su konkvistadori prenijeli ospice latinoameričkim populacijama koje su bile imunološki naivne kao što smo svi mi sad osjetljivi za koronavirus. Konkvistadori su dijelili deke zaražene ospicama domaćem stanovništvu i tako su ih desetkovali. Zarazne su bolesti kroz povijest u osjetljivim populacijama izazivala pomor, preživjeli bi jači pojedinci, a onda se postupno stvarao kolektivni imunitet.
Jedina efikasna mjera protiv virusnih bolesti su cjepiva?
-Da, to je jedna populacijska mjera koja može kontrolirati i zaustaviti virus. Postigli smo enormne uspjehe programom cijepljenja, smrtnost je padala eksponencijalno i onda kad smo se našli pred eliminacijom nekih bolesti, svjedočimo nama teško objašnjivim pokretima protiv cijepljenja i padu procijepljenosti te ponovnoj pojavi epidemija nekih bolesti kao što su ospice.
Kako je otkriveno cijepljenje?
- To se dogodilo u vrijeme pandemije velikih boginja u 18. stoljeću. Inače velike boginje su se pojavile 1000 godina prije nove ere u Indiji, a u 18. stoljeću engleski liječnik Edward Jenner uvidio je da se žene koje rade s kravama zaražavaju kravljim boginjama, prebole ih, ali ne umiru od njih. Te žene se nikad nisu zarazile velikim boginjama pa je Jenner shvatio da postoji povezanost. Nakon 20 godina promatranja uzeo je gnoj iz jedne ranice kod žene koja je oboljela od kravljih boginja i ubrizgao ga u ruku osmogodišnjem dječaku.
Nakon šest tjedana dječak je bio izložen velikim boginjama, no nije se razbolio. Na toj pandemiji velikih boginja otkriveno je cijepljenje, odnosno vakcinacija, što dolazi od latinske riječi vacca što znači krava. Zahvaljujući cijepljenju, velike su boginje iskorijenjene, a zadnji slučaj je bio 1977. godine. Jedan od zadnjih slučajeva velikih boginja u Europi bio je u Jugoslaviji 1972., kad se jedan hodočasnik vratio s hadža u Meki. Prema tome događaju snimljen je film “Variola vera”.
Ipak, nekoliko stotina variole čuva se u dva strogo čuvana laboratorija: u Atlanti i u Koltosovu.
- Po meni to nije opravdano čuvati, trebalo bi ih uništiti. Velike boginje su izvrstan materijal za biološko oružje, imaju smrtnost 30 posto, a brojne generacije su sad imunološki naivna populacija jer nisu cijepljene.
Osim virusnih, u prošlosti su nam muku zadavale i bakterijske bolesti poput kuge ili crne smrti.
- To je bila strašna pandemija, a uzročnik je bakterija Yersinia pestis, koju prenose štakorske buhe. U 14. stoljeću epidemija je počela u Mongoliji, a zaražena horda Tatara donijela ju je do Krimskog tjesnaca, gdje su opsjedali trgovačku postaju u Caffi, u kojoj je bila sklonjena mala skupina mletačkih trgovaca.
Prema jednom tumačenju, Tatari su bacali zaražena trupla preko zidina Caffe u namjeri da zaraze branitelje. Mletački trgovci koji su preživjeli opsadu Caffe i bolest, ukrcali su se na brod i pobjegli u Genovu odakle se proširila Europom. Ubila je 30 do 60 posto europske populacije toga doba. Tek nakon nekoliko stoljeća Europa se vratila na brojnost populacije koju je imala prije epidemije crne smrti.
Kolera i tifus bakterijske su bolesti koje su nam u prošlosti zadavale veliku glavobolju.
- One se još javljaju endemski, pa kad putujemo u ta područja, cijepimo se protiv kolere i trbušnog tifusa. Imamo i antibiotike kojima ih liječimo. Za koleru je zanimljivo da je tek u 19. stoljeću engleski liječnik John Snow postavio teoriju da se infekcija može širiti zagađenom vodom. Dotad se mislilo da se prenosi “mijazmama”, lošim zrakom koji kruži u Londonu.
Tad se London opskrbljivao vodom iz Temze južno od grada gdje se već slijevala kanalizacija. Nakon što se jedna pumpa pokvarila pa je premještena sjeverno od Londona, Snow je primijetio da na tom području nema kolere te zaključio da se ona može prenositi vodom. Tada se prvi put u povijesti koristilo “mapiranje” slučajeva kako bi se opisala epidemija, a tom se metodom i danas redovito koristimo.
Za tifus se veže i najpoznatiji kliconoša u povijesti: tifoidna Mary.
- Tifoidna Mary bila je jedna irska kuharica Mary Mallon, koja je tijekom 15 godina bila izvor za 53 epidemije trbušnog tifusa u SAD-u. Radila je u puno ustanova u kojima se pojavio tifus, a bolest se uvijek pojavljivala nakon što je ona došla u ustanovu. Mary je bilo zabranjeno da radi, no, kako se toga nije pridržavala, završila je tri godine u zatvoru. Onda je nakon izlaska iz zatvora otišla u New York i počela raditi pod lažnim imenom. Opet se u ustanovama gdje je radila pojavio tifus. Kliconoštvo je važan pojam u epidemiologiji, a odnosi se na ljude koji nose neku zarazu, a sami se ne razbolijevaju.
Zanimljivo je da kod Covida-19 pribjegavamo starim mjerama poput karantene?
- Kao što je poznato, prva karantena u povijesti napravljena je u Dubrovniku u 14. stoljeću. To je i danas mjera kojom se koristimo za ljude koji su oboljeli kako bismo ih izolirali od zdravih. Za respiratorne bolesti imamo neke opće mjere: pranje ruku, redovito provjetravanje i dezinfekcija prostora i smanjivanje bliskih kontakata. No, za takvu vrstu bolesti smo najmanje efikasni u sprečavanju prijenosa jer se najlakše prenose. Pranje ruku, cijepljenje, nadzor hrane i antibiotici četiri su najveća medicinska postignuća u povijesti koja smo, povijesno gledano, tek nedugo postigli. Covid-19 nam ponovno ukazuje na važnost tih dostignuća.
Kakav razvoj situacije oko Covida-19 predviđate?
- Nezahvalno je predviđati, no nadam da će se do ljeta širenje Covid-19 smanjiti, a zatim i obuzdati. Obično se respiratorni virusi prenose u zimskim mjesecima, a s dolaskom toplijeg vremena posustaju jer im ne pogoduje visoka temperatura. Također, nadam se da ćemo u idućim godinama naći cjepivo. No, pravu stopu smrtnosti i broj zaraženih od Covida-19 znat ćemo tek za godinu dana.
