Nepripremljenost Europe za prevenciju i zaštitu od pandemije, koju smo tjednima gledali kako se razvija u Kini, donosi niz važnih lekcija o odgovornostima i ranjivosti otvorenog društva u vremenu globalne povezanosti. Za Europsku uniju jedna od najvažnijih jest nužnost promjena, posebno načina donošenja odluka koje se često donose presporo, reaktivno i temelje se na najnižem zajedničkom nazivniku. Svijet se mijenja, i Europa se mora mijenjati.
Takva temeljita promjena poseban je izazov za Europsku uniju, zajednicu koja je s vremenom postala gotovo ovisna o predvidljivosti, procesu i procedurama. Uobičajeno manevriranje unutar briselskog kruga i komunikacija jezikom koji razumiju samo upućeni od male je pomoći u ovakvoj situaciji. Da bi Europa mogla kvalitetno odgovoriti na povijesni izazov krize kroz koju prolazimo, trebaju nam nedvosmislene odluke i jasno vodstvo.
Dok kriza naplaćuje strašnu cijenu društvu i kroz sukob i nadmetanje političkih poruka ogoljuje polariziranost svijeta, Europska unija mora snažnije definirati svoju svrhu i politički se okupiti oko novog sadržaja, kao što se prije 70 godina okupila oko zajednice za ugljen i čelik.
U toj jednadžbi tri su ključna elementa: globalno povezivanje, zajednička sigurnost i strateški suverenitet.
Prvi element, povezivanje (ili uvriježeni termin “connectivity”), već se neko vrijeme koristi u žargonu vanjske politike kao termin koji definira geostrateško ulaganje u fizičku i regulatornu infrastrukturu u globalnim razmjerima. Infrastruktura nije neutralna po pitanju vrijednosti, svaki fizički objekt dolazi i s nizom normativnih i regulatornih odlika, što znači da je ulaganje u infrastrukturu istovremeno i ulaganje u sustav društvenih vrijednosti i vladavinu prava.
Geopolitičko značenje ulaganja u infrastrukturu postalo je još jasnije nakon što je Kina Pojasom i putom (Belt and Road globalna je strategija razvoja ulaganjem u infrastrukturu koju je kineska Vlada usvojila 2013.) pokazala svu učinkovitost takvog pristupa u jačanju globalnog pozicioniranja. I druge su države relativno brzo shvatile da u nerazvijenim i srednje razvijenim zemljama postoji novostvorena, golema potreba za ulaganjem u modernu infrastrukturu.
Po konzervativnim procjenama Svjetske banke, samo u zemljama u razvoju u tu svrhu treba uložiti oko dva bilijuna eura godišnje. Tko god bude vodio u investicijama u infrastrukturu u globalnim razmjerima, postat će vodeća sila u svijetu. Međutim, još ne postoji sila koja sama može uložiti razmjerno potrebama.
Godinama je EU ostvarivala neravnomjerno malo političkog utjecaja u odnosu na količinu novca koji je ulagala, do te mjere da su je i vlastiti vođe opisivali kao “payer and not a player” (onoga tko plaća, ali ne donosi ključne odluke). Na primjer, u posljednjem budžetskom ciklusu, od 2013. do danas, EU i zemlje članice su zemljama u razvoju dale oko 414 milijardi eura bespovratne pomoći. Sjedinjene Države dale su oko 173 milijuna, a Kina je uložila oko 460 milijardi, ali ne kroz bespovratna sredstva nego kroz komercijalne kredite. U svjetskim razmjerima, ulaganja EU predstavljaju 38% svjetskih direktnih investicija, 21% dolazi iz SAD-a, a 6% iz Kine.
Taj očiti nesrazmjer uloženog i dobivenog bio je ozbiljna tema i prije krize koju je prouzročila pandemija kovida, ali je postala važnijom kad smo shvatili da su naši problemi još i veći od nemanja ključnog političkog utjecaja na globalna zbivanja. Kad smo se probudili i shvatili da se nalazimo usred pandemije bez osnovnih sredstava kao što su zaštitne maske i osnovna medicinska oprema, postalo je jasno da smo, povrh svega, ovisni o vanjskim proizvođačima i da je naš isključivo komercijalni odnos prema povezivanju i lancima vrijednosti (value chain) u trenutku od financijskog profita postao sigurnosni problem.
To nas uvodi u drugi dio jednadžbe. Ako postoji neki središnji element europskog okupljanja oko zajedničke ideje, to je pitanje kolektivne sigurnosti. Europska unija mora postati i sigurnosna unija – ali ne samo na papiru ili u političkim govorima, ili isključivo kroz prizmu vojnih obrambenih kapaciteta. Europa mora razviti sposobnosti koje bi joj omogućile da se može znatno efikasnije nositi sa sigurnosnim izazovima našega doba: gospodarskom sigurnošću, digitalnom sigurnošću, sigurnošću javnog zdravstva, biološkom sigurnošću i sigurnošću okoliša, sigurnosti strateških resursa i sigurnosti komunikacija.
Način vođenja globalnih sukoba se promijenio, i sve se više vodi kroz samodostatnost ili ovisnost o svjetskim lancima vrijednosti, monopolima na rijetke materijale, baterije, ili pak pandemiju lažnih vijesti, dezinformacija. Najveći rizici pred Europom su istovremeno rizici napada na sustave (gospodarske, informatičke, energetske, zdravstvene) i rizici napada na emocije i integritet društava i svakog pojedinog građanina.
Treći element u jednadžbi jest pitanje strateškog suvereniteta Europske unije. Da bi mogla pravodobno i cjelovito zaštititi svoje građane, Unija mora imati sposobnost projekcije snage prema van i mora se moći ponašati kao strateški suverena sila. U prijevodu, Europa mora imati kapacitet i političku volju kako bi bila u stanju raditi izbore koji u cijelosti štite naše zajedničke interese i vrijednosti.
Svijet koji će nastati nakon što prođe pandemija koronavirusa treba suverenu Europsku uniju, ne samo zbog stabilnosti i održivosti same Unije nego i zbog balansiranog odnosa svjetskih sila i stabilnog svjetskog poretka. Tom novom svijetu trebat će EU koja nije samo jako bogata nositeljica progresivnih ideja nego snaga koja ima i političku snagu, izdržljivost i vjerodostojnost kojima može istinski utjecati na svjetska zbivanja.
Unija tu snagu ne može postići navikama i procesima kojim se dosad snalazila, manevrima i udovoljavanjem sebičnim interesima pojedinih aktera. Snagu koja je potrebna može postići samo ako u ovoj krizi bude djelovala s osjećajem za zajedništvo, bez kolebanja i donošenjem smjelih odluka.
Da bi stekla strateški suverenitet, kroz sigurnosnu i politiku povezivanja, Europska unija treba razmišljati strateški i dugoročno:
Racionalno procijeniti svoju ovisnost o svjetskim lancima vrijednosti (posebno za strateška dobra kao što su farmaceutski i medicinski materijali, rijetki materijali, baterije i druge strateški važne proizvode) i diverzificirati njihovu proizvodnju i dobavu koliko god je to moguće. Diverzifikacija se može ostvariti, s jedne strane, ulaganjem u vlastite proizvodne kapacitete, a s druge strane ulaganjem u zemlje u neposrednom okruženju ili u onim regijama u kojima društva mogu dijeliti europske vrijednosti održivosti i reciprociteta.
Zaštititi stratešku domaću industriju, u skladu s Direktivom EU o provjeri stranih investicija. Njemačka je nedavno napravila prvi važan korak u tom smjeru i preinačila uputu o provjeri iz “direktna prijetnja” u “moguća ugroza” javne sigurnosti i društvenog sustava.
Značajno pojačati investicije u informacijsku tehnologiju “Made in EU” i domaće informacijske sustave, koji postaju jedan od ključnih uvjeta za opstanak kompleksnih sustava o kojima ovisimo.
Podjednako povećati investicije u znanje, uložiti u inovacije, istovremeno čuvajući najbolju svjetsku razinu standarda i zaštite. Za proizvode za koje nije moguće osigurati različite izvore dobave trebamo uložiti u stvaranje nove generacije proizvoda, od 6G do novih materijala.
Primjerenim instrumentima podržati znatno veća ulaganja vodećih europskih industrija i privatnih subjekata u stratešku infrastrukturu zemalja u razvoju, istovremeno promovirajući standarde koji osiguravaju održivost i reciprocitet, ekološki prihvatljiv gospodarski razvoj, stabilnost i otpornost na izazove.
Ali, prije svega, moramo jednom i zauvijek nadići razmrvljenost europskih ulaganja, jer ta razmrvljenost, gotovo po definiciji, limitira snagu učinka kakav bi donijelo zajedničko djelovanje. Potrebno je stvoriti središnju europsku platformu potpore europskim investicijama gdje bi se na jednom mjestu susretali projekti, investicije i financijski instrumenti.
I na kraju, ali osobito bitno, beskompromisno štititi demokratske vrijednosti i vladavinu prava, slobodu govora i transparentnost – bilo unutar EU, u neposrednom susjedstvu ili u dalekim zemljama. Zaštita tih temeljnih vrijednosti doslovno spašava ljudske živote, uključujući i one u Europi.
Europska unija nastala je iz užasne tragedije II. svjetskog rata, krize joj nisu nepoznate i, ako ništa drugo, pokazala je da se iz njih svaki put izvuče jača.
Kao što poručuju naši susjedi i prijatelji iz Italije: “Insieme. Senza paura.”
(Piše Romana Vlahutin, veleposlanica, hrvatska diplomatkinja, Ambassador at Large for Connectivity u Europskoj službi za vanjske poslove i članica Europskog vijeća za međunarodnu politiku. Stavovi izrečeni u članku su njezini osobni, i nužno ne odražavaju stavove, ili na bilo koji način obvezuju instituciju u kojoj radi)