Iranski nuklearni program, službeno zaustavljen dogovorom s međunarodnom zajednicom 2015., prema tvrdnjama izraelskog premijera Benjamina Netanjahua otprije desetak dana, samo je nastavljen u tajnosti. Kada se tome pridoda namjera američkog predsjednika Trumpa da nuklearni dogovor poništi, jer ga smatra lošim, otvara se pitanje daljnje eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Izrael nikako neće prihvatiti nuklearni Iran, a poništi li Trump nuklearni dogovor i ponovno nametne sankcije Iranu, otvara se prostor i za američku intervenciju.
Postavlja se pitanje može li doći do izravnog sukoba između Izraela i Irana. Iranske su snage aktivno angažirane u Siriji, gdje pružaju potporu sirijskoj vojsci, ali i sudjeluju u borbenim operacijama, posebno protiv sada već razbijene terorističke Islamske države. U Siriji je aktivna i teroristička organizacija Hezbolah, koju Iran obilato podržava i opskrbljuje. Kao odgovor, Izrael često izvršava zračne udare na iranske snage u Siriji te isporuke oružja Hezbolahu koje se kreću onuda, no do sada se Iran zbog toga nije pretjerano uzbuđivao.
Propadne li iranski nuklearni dogovor, Izrael bi se mogao odlučiti za preventivni udar. Izraelsko zrakoplovstvo vično je strateškim udarima na nuklearnu infrastrukturu duboko u neprijateljskim zemljama, te je dosad uništilo irački nuklearni reaktor Osirak 1981. i sirijski nuklearni reaktor 2007. No ti su programi bili veoma centralizirani, te su stoga i mogli biti neutralizirani jednim snažnim udarom. Iran je iz tih grešaka arapskih zemalja učio, te je njegov nuklearni program znatno raspršeniji, i ukopan duboko pod zemljom gdje je god to moguće. Iran je k tome prostorno golema zemlja, daleko veća od Sirije i Iraka, i mnogo udaljenija od Izraela.
Iranska vojska ne pati od kronične loše uvježbanosti, problematičnog zapovjednog lanca i slabe razine tehničke kulture, kao što je pak u svim arapskim vojskama, već je dobro organizirana i opremljena, sa snažnom domaćom vojnom industrijom. K tome, Iran je godinama svjestan mogućnosti iznenadnog izraelskog napada te je izgradio impresivnu mrežu protuzračne obrane.
Iransko ratno zrakoplovstvo jedno je od većih u svijetu te raspolaže s više od 300 borbenih aviona, uključujući i četrdesetak teških lovaca presretača F-14A Tomcat te osamdesetak lovaca bombardera F4E Phantom II. Riječ je o borbenim avionima 3. generacije s kojima je Izrael dobro upoznat, no F-14 i rakete AIM-54 iznimno velikog dometa i dalje su smrtonosna kombinacija. Borbeni avioni kraćeg dometa su 36 MiG-ova 29A i UB, šezdesetak američkih F-5E/F Tiger II te 24 kineska F-7M Airguarda.
Protuzračnu obranu čini mješavina sustava različita porijekla. Većinu čine MIM-23B I-Hawk srednjeg dometa s tridesetak bitnica, potom sličan broj bitnica moderniziranih S-200 dometa do 400 km, zatim sustavi S-75 i Kub, desetak Pantsira S1, tridesetak sustava Tor, pa i sličan broj britanskih Rapiera. Tu je i manji broj domaćih Bavar 373 velikog dometa, te Raad i Talaash srednjeg dometa. Rusija je prije nekoliko godina isporučila i osam bitnica raketnog sustava S-300PMU-2.
Ukratko, Iran raspolaže višeslojnim, integriranim sustavom protuzračne obrane koji pokriva cijelu zemlju te predstavlja značajnu prijetnju bilo kakvom napadu. Njega pak štiti brojno lovačko zrakoplovstvo, a zrakoplovne baze su većinom koncentrirane upravo duž zapadne granice.
Probijanje kroz takvu protuzračnu obranu bilo bi iznimno složeno, a najočitija ruta kojom bi se izbjegla glavnina zapadnih zrakoplovnih baza vodila bi preko Perzijskog zaljeva, pa blizu Omana okretanje na sjever i u sam Iran. Zbog velikih udaljenosti bilo bi nužno koristiti najpotentnije izraelske borbene avione, F-15I Ra’am, za koje su rezervirane ključne strateške zadaće. No njih Izrael ima samo 25, a kroz Iran je razasuto dvadesetak lokacija važnih za nuklearni program, što udar na sve njih čini nemogućim. Najnoviji izraelski avion, F-35I Adir, tek je ušao u upotrebu i dosad je isporučeno devet aviona, no ima “kraće noge” od F-15I.
Uključivanjem ostalih F-15 i F-16 mogao bi se postići dovoljan broj borbenih aviona za udar na sve ciljeve, no tu bi se javili golemi logistički problemi: Izrael ima samo 13 KC-707 i KC-130 zračnih cisterni, koje bi bile nužne za postizanje potrebnog doleta lovaca, ali bi bilo nedovoljno za više desetaka borbenih aviona. K tome bi bilo nemoguće osigurati borbeno traganje i spašavanje za oborene pilote zbog udaljenosti, a u operaciji takvih razmjera gubici nekih aviona bili bi izvjesni. Izraelsko ratno zrakoplovstvo inače raspolaže s oko 400 borbenih aviona.
Bez sudjelovanja SAD-a, ovakav bi udar naprosto previše koštao, a nakon njega bio bi zajamčen otvoreni rat. Teško stoga da bi se Izrael upustio u ovakvu operaciju. Alternativa bi bila udar na jedan visokovrijedan cilj, a Netanjahuovo izlaganje prije desetak dana otkrilo je upravo takvu metu: prema izraelskom premijeru, Iran je većinu svoje kritične dokumentacije o nuklearnom programu smjestio na jednoj lokaciji u Teheranu. Ako je to točno, bila bi to idealna meta za znatno unazađivanje iranskog programa na koju bi mogao biti izvršen udar poput onih na irački i sirijski nuklearni reaktor. Ipak, takvo koncentriranje vitalnih informacija je izuzetno nepromišljeno, a čak i ako kopije nisu postojale prije Netanjahuova govora, dosad su zasigurno napravljene.
Također treba imati na umu da je Izrael nuklearna sila, premda to nikada nije službeno potvrdio. Iran se nalazi unutar dometa balističkih projektila Jericho II i III, koji mogu nositi nuklearnu ili konvencionalnu bojnu glavu. Opcija napada balističkim raketama bila bi daleko sigurnija, bez rizika od gubitka aviona i posada, a s konvencionalnim bojnim glavama možda bi se i izbjegao otvoreni rat. Ipak je ova opcija najmanje vjerojatna, te će ključno pitanje biti je li SAD spreman sudjelovati u zračnom napadu. Ako jest, to će znatno olakšati posao Izraelu, no izvjesno je da bi na Bliskom istoku time buknuo još jedan američki rat, ovaj put protiv daleko moćnijeg i organiziranijeg protivnika nego li su to ikad bili Irak, Afganistan ili Libija.
