KOMUNIKACIJSKI ŠUM

GLOBUS O OPUSU PROFESORA PLENKOVIĆA, PREMIJEROVA OCA Od divljenja Marxovu vizionarstvu do pohvale tržišnom gospodarstvu

Zagreb, 230519. KBC Rebro.
Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske sudjelovao je na predstavljanju robotskog sustava u centru za robotsku kirurgiju KBC Rebra.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Andrej Plenković

Čime je premijerov otac, komunikolog dr. Mario Plenković, zadužio hrvatsku znanost i zaslužio da mu se dodijeli počasno zvanje professor emeritus te zašto dio sveučilišne zajednice smatra cijelu proceduru dodjele nevaljanom

Pišući u “Kapitalu” o načinu proizvodnje, o razvijanju proizvodnih snaga i skraćivanju vremena cirkulacije svih elemenata u proizvodnji, Marx je istakao da su poboljšane komunikacije (kao hardverski sistem) preduvjet svakog podizanja proiz­vodnosti rada. Kad se danas, više od stotinu godina poslije Marxa, govori i piše o ulozi i značenju sistema javnog komuniciranja, onda je uputno prisjetiti se tih njegovih riječi jer doista o komuniciranju mnogo toga ovisi, ako ne i sve - tim riječima 1989. godine svoju knjigu “Suvremena radio televizijska retorika” započinje prof. dr. sc. Mario Plenković, jedan od najuglednijih hrvatskih živućih komunikologa, dugogodišnji sveučilišni profesor, prvi doktor informacijskih znanosti u bivšoj Jugoslaviji… Široj javnosti ipak poznatiji kao otac premijera Andreja Plenkovića.

Na prijedlog rektora Damira Borasa Senat zagrebačkog sveučilišta upravo je pokrenuo postupak da se Plenkoviću dodjeli počasno zvanje professor emeritus, šest godina nakon što je 2013., navršivši 65 godina, otišao u mirovinu sa zagrebačkog Grafičkog fakulteta na kojem je od 1998. vodio Katedru za komunikologiju. Od sredine 90-ih godina živi u Sloveniji, trenutačno u Rogaškoj Slatini sa svojom drugom suprugom Vlastom Kučiš, a na Studiju medijskih komunikacija Fakulteta za elektrotehniku, računarstvo i informatiku (FERI) u Mariboru predaje odnose s javnošću, strateško komuniciranje i komunikologiju te je predstojnik doktorskog studija strateškog komunikacijskog menadžmenta.

Napisao je 17 knjiga, uredio ih 16, autor je poglavlja u još 30-ak knjiga i više od 60 članaka objavljenih u stručnim časopisima posvećenih komunikaciji u kojima opisuje i hrvatsko društvo svoga vremena, prije i poslije demokratskih promjena s naglaskom na medije. Potkraj 80-ih zalaže se za aktivnije sudjelovanje građana u radijskim i TV programima. Njegova knjiga “Novi sustav javnog komuniciranja” tiskana je 1990. u tisuću primjeraka kao i “Poslovna komunikologija” iz 1991., prva koju je izdao nakon osamostaljenja Hrvatske. U njoj piše kako je “profit ili dobitak osnovna motivacijska i pogonska sila kojom okupljeni radnici ostvaruju svoju slobodu, svoj probitak i svoj kvalitetniji život” te ističe kako je knjiga namijenjena stručnjacima komunikolozima, studentima i poslovnim ljudima koji će imati glavnu ulogu u stvaranju poduzeća orijentiranih na tržišnu privredu i maksimalizaciju dobiti.

- Mnogi se danas čude tko je oborio komunizam s povijesne scene, kad to nije bio rat niti neka politička akcija - piše Plenković u svojoj knjizi “Komunikologija masovnih medija” 1993. i zaključuje kako je ključnu ulogu odigrala - tehnologija. Dok je 80-ih isticao naprednost samoupravnog socijalizma, 1993. to vrijeme u poglavlju o novinarskom kodeksu naziva - razdobljem boljševičkog režima.

 Njegova prva knjiga iz 1980. nosi naslov “Demokratizacija masmedija” i podnaslov “Mogućnosti i perspektive daljnjeg samoupravnog razvoja”, a u predgovoru piše da je “nastala iz njegovog višegodišnjeg nastojanja da se poboljša sistem masovnog komuniciranja u našoj zemlji”. Naglašava kako “samoupravni model osigurava dvosmjerno komuniciranje, tj. stalan dijalog svih samoupravnih subjekata radi oblikovanja informacije i donošenja najracionalnijih odluka”. Na kraju knjige je i autorova biografija, u kojoj se navodi da je rođen 1947. na Hvaru te da je 1976. završio postdiplomski studij informacijskih znanosti u Zagrebu, a 1979. obranio doktorsku disertaciju “Model javnog radio-televizijskog informiranja i komuniciranja u samoupravnom društvu” i stekao zvanje doktora informacijskih i organizacijskih znanosti te da radi na Radio-televiziji Zagreb i kao predavač kolegija radio-televizijsko novinarstvo na Fakultetu političkih nauka.

 “Teorija i praksa javnog komuniciranja” naslov je Plenkovićeve knjige iz 1983., a u uvodu piše kako je “u osnovi srušen odnosno nadmašen kapitalistički sistem rada i života, ali još uvijek nije izgrađen novi sistem samo­upravnog socijalističkog društva koji će zamijeniti kapitalistički sistem” zbog čega se svijet nalazi u “velikom inter­regnumu”. U članku “Samoupravno društvo i komuniciranje” objavljenom 1987. u časopisu Informatologia Yugoslavica Plenković, kako sam kaže, “analizira problem izgradnje sistema javnog komuniciranja u otvorenom samoupravnom društvu”.

U zborniku radova “Hrvati u Sloveniji”, u izdanju zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti 1997., Plenković objavljuje tekst pod naslovom “Stavovi Slovenaca o Hrvatima i drugim susjednim narodima: prilog razvoju dobrosusjedskih odnosa” u kojem komentira istraživanje provedeno među slovenskim građanima. Iste je godine pripremio knjigu “Istraživačko novinarstvo - Novi modeli javnog komuniciranja”.

U izdanju mariborskog Europskog centra Plenkoviću 2013. izlazi priručnik na engleskom jeziku “Communication science in network marketing” (Komunikološka znanost u mrežnom marketingu) koju je napisao zajedno s Dragicom Korenjak i Markom Korenjakom, a koja se lako može uvrstiti u self help literaturu budući da i samo pojašnjenje na naslovnici kaže da uz ovu knjigu čitatelj može postići uspjeh u prodaji i izgraditi uspješan tim suradnika.

- Knjiga je namijenjena onima koji žele postati gospodari svoga života. Naučit ćete formulu da postanete uspješni, da postižete izvrsne rezultate u prodaji i uspostaviti društvo uspješnih suradnika bez obzira na obrazovanje, profesiju, dob ili spol. Samo trebate iskoristiti blago u sebi: želja, upornost, vjera u sebe - piše na jednoj od prvih stranica.

Hrvatsko komunikološko društvo, kojem je bio predsjednik od 1993. do 2014., izdalo je Plenkoviću 2014. knjigu “Medijska komunikacija”, u kojoj je u poglavlju o utjecaju vjerskih sloboda na komunikaciju i povjerenje među narodima na temelju provedenog istraživanja zaključio “da je budućnost građanske tolerancije, komunikacije i povjerenja među drugim narodima u korelaciji s čovjekovim vjerskim slobodama”.

Autor se predstavlja i kao predsjednik Međunarodne federacije komunikoloških udruga (IFCA) od 2012. do 2014. i član Europske akademije znanosti i umjetnosti (EASA) od 2013. godine. Na zagrebačkom je Sveučilištu 1986. osnovao studij novinarstva, na zadarskom studij kulture i turizma, a na mariborskom studij medijske komunikacije. Od 1975. do 1987. bio je, navodi se, savjetnik glavnog direktora Radio-televizije Zagreb, a od 1988. do 1992. dekan zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Od dekana Fakulteta političkih znanosti Zorana Kurelića doznajemo da se Plenković na tom fakultetu zaposlio u veljači 1982. kao docent, a otišao je u prosincu 1998. kao redoviti profesor. Sporazumno su raskinuli radni odnos i od tada, tvrdi Kurelić, Plenković s FPZG-om nije ni u kakvu kontaktu. Za inicijativu da mu se dodijeli titula professora emeritusa doznali su na redovitoj sjednici Senata Sveučilišta održanoj 11. lipnja 2019., a dva dana poslije Fakultetsko vijeće na svojoj je sjednici usvojilo zajednički stav da se načelno protivi tome da rektor samostalno predlaže dodjelu zvanja professora emeritusa, a da institucije u kojima je predloženik bio zaposlen nemaju pravo dati mišljenje o tome. Taj je stav FPZG-a dostavljen Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu.

Plenkovića nije predložio ni Grafički fakultet, nego sam rektor Boras koji, istina, po Statutu na to ima pravo, no uobičajeno je da svoje najuglednije redovite profesore u trajnom zvanju za emerituse kandidiraju fakulteti na temelju odluke svojih fakultetskih vijeća. Sveučilište u Zagrebu godišnje dodjeljuje 15 počasnih zvanja i titula professor emeritus, a Senat - kao najviše upravljačko tijelo Sveučilišta u kojem su predstavnici svih fakulteta - određuje koliki broj svojih profesora pojedini fakultet može predložiti za tu titulu čiji nosioci od Sveučilišta primaju mjesečnu naknadu od 1833 kune. Taj im status omogućuje da rade razne poslove na fakultetu, poput predavanja, istraživanja i mentoriranja za koje su dodatno plaćeni. Zagrebačko Sveučilište ima 202 professora emeritusa, a ove ih je godine već imenovano 15.

Obrazlažući svoj prijedlog, rektor Boras je istaknuo da Plenković “ima posebne zasluge u znanosti, visoku odgovornost i znanstvenu aktivnost, istaknuti znanstveni i stručni rad” te da je “kao komunikolog sustavne grafičke komunikacije označio današnje grafičko-komunikativno vrijeme kao novi vremenski komunikacijski prag čovjekove humane vizualne komunikacije”. Prijedlog je izglasan s jednim glasom protiv, onim članice Senata Đurđice Čilić s Filozofskog fakulteta. Imenovana je tročlana komisija koja će napisati izvještaj o Plenkovićevu radu na temelju kojeg će na jednoj od idućih sjednica Senat izglasati njegovo imenovanje professorom emeritusom. Uvijek do sada bi Senat takvu odluku donio jednoglasno.

Protivnici Borasove inicijative ističu kako je neobično što se počasno zvanje daje čovjeku koji već nekoliko godina nije aktivan u hrvatskoj akademskoj zajednici jer je inače sve redom riječ o profesorima koji su na svojim fakultetima osobito važni u nastavi i znanstvenim projektima pa bi njihovim povlačenjem u mirovinu nastala velika šteta.

Nekolicina profesora koji podržavaju Plenkovićevo imenovanje tvrde nam da je on za titulu emeritusa trebao biti predložen još prije nekoliko godina kad mu sin nije bio premijer, ali ga Grafički fakultet nije mogao kandidirati jer je već ispunio svoju kvotu koja se određuje pet godina unaprijed. Ističu i kako je Plenković dugogodišnji glavni urednik u svijetu veoma cijenjenog stručnog časopisa Informatologia te da postoje jasni kriteriji da bi netko postao professor emeritus, da se taj status ne može dobiti preko veze, pa makar ti rektor bio prijatelj, a premijer sin.

Izdvajamo

Iz drugih medija