Sve negdje tamo od početka rata glas nacionalista nije se čuo toliko glasno kao posljednjih nekoliko godina. Sve negdje od kampanje za parlamentarne izbore 2015. nacionalisti (nikako ih ne brkati s patriotima), ekstremni desničari, ksenofobi i šovinisti sve glasnije i sve slobodnije huškaju protiv “drugih” i “drugačijih”. Nije rijetkost ni iz saborskih klupa čuti uvrede na račun komunista, homoseksualaca, lezbi, Roma, migranata muslimana...
A najžešće se “udara” na Srbe, oni su bili i ostali arhineprijatelji hrvatskih ekstremnih desničara i šovinista koji sebe deklariraju kao “domoljube”. Neki preferiraju pak da ih se zove “suverenistima”.
Mržnja prema “drugima” i “drugačijima” kapilarno se spustila s političkih i drugih javnih foruma sve do osnovnih škola. Ne pretjerujemo; u veljači ove godine jedan je učenik pročelje škole “ukrasio” ustaškim simbolima i porukom “Mrzim školu i Srbe”.
Dakako, nije sve ostalo na riječima. Zaredala su se ove godine protusrpska djela, točnije nedjela. Početkom ljeta na Braču su pretučeni sezonski radnici, među kojima je bilo i Srba. Prije toga beogradski vaterpolisti morali su se skakanjem u more spašavati od huligana koji valjda nisu mogli podnijet činjenicu da srpske japanke stupaju po svetim hrvatskim pločama splitske rive. Istim pločama po kojima su poslije skakali novi naraštaji “domoljuba” vičući ustaški poklik “Za Dom spremni” na koncertu Marka Perkovića-Thompsona, pjevača koji je novac zgrnuo na pjesmama u kojima koketira s ustaštvom. Osim “jugokomunističkim” novinarima, malo kome je više čudno što se taj nacionalistički dernek na Rivi platio javnim novcem.
Ukratko, Hrvatska je unatrag nekoliko godina postala država u kojoj čak i predsjednica Republike poskrivećki, kao da je u ilegali, odaje počast žrtvama ustaškog režima. Valjda zato što se boji da bi joj dio njezinih birača zamjerio da usred dana, predvodeći svitu najviših državnih dužnosnika, dođe u Jasenovac, pokloni se žrtvama i održi govor u kojemu bi jednom za svagda stavila NDH i Antu Pavelića tamo gdje im je mjesto – u najsramotniji kutak hrvatske povijesti.
U eri premijera Andreja Plenkovića Hrvatska je postala država u kojoj je dijelu građana de facto dopušteno javno vikati “Za Dom spremni”; zemlja u kojoj dojučerašnji ministar i politički tajnik najjače političke stranke iznad kamina u kući koju iznajmljuje turistima (!?) drži sliku Hitlerova saveznika Pavelića; zemlja u kojoj ni predsjednik Vlade ni predsjednica države nemaju potrebu sjesti u crne limuzine, otići u Uzdolje i na licu mjesta osuditi napad na naše građane srpske nacionalnosti. Premijer je divljački napad komentirao osudom samog čina, ali i ocjenom da ga treba promatrati kao izoliran slučaj, a ne kao posljedicu društvene klime. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije učinila čak ni to – taj je dan “prespavala”.
I dok Plenković ne vidi korelaciju između rastućeg nacionalizma i napada na “druge” i “drugačije”, pa valjda tako ni u svježem napadu visokorangiranog državnog službenika na srpskog povratnika u Viškovu, mi iduću godinu vidimo kao odličnu godinu za nacionaliste željne “tulumarenja” bez puno inhibicija.
Samim pogledom na kalendar 2020. jasno je da će prilika za javne demonstracije snažnih nacionalističkih strasti biti napretek – tri važna izbora (za predsjednika RH, za šefa HDZ-a i parlamentarni) te mnogo okruglih obljetnica.
SIJEČANJ: Drugi krug predsjedničkih izbora: prekomjerno granatiranje nacionalizmom
Nacija će već na samom ulasku u 2020. biti izložena velikim dozama nacionalizma. Nadati se možemo tek da neće biti (previše) šovinizma u finišu izborne kampanje gdje se očekuje paralelni duel ljevice i desnice (Zoran Milanović protiv aktualne predsjednice i Miroslava Škore) te derbi na desnici između Škore i Grabar-Kitarović. Ta naelektrizirana nacionalistička atmosfera kreirana krajem prosinca dosegnut će vrhunac početkom siječnja 2020., kad će se održati drugi krug predsjedničkih izbora - bez obzira na to tko prođe u pripetavanje. U slučaju da prođu Škoro i Grabar-Kitarović parnim danima možemo očekivati lov na centrističke birače, a neparnima nemilosrdnu tučnjavu za svaki glas ljute desnice.
Ako u drugi krug prođe Milanović – kao što sugeriraju aktualna istraživanja pulsa birača – velika je prilika da ćemo biti svjedoci još jačeg nacionalističkog divljanja. I to bez obzira hoće li s bivšim premijerom i šefom SDP-a u drugi izborni krug ući Škoro ili Grabar-Kitarović, jer nije teško zamisliti da će se posljednji dani utrke pretvoriti u bitku tko je veći Hrvat, tko više štuje Gospu, tko će duže, jače i brutalnije blokirati Srbiju na njezinu ionako sporom (suspendiranom?) putu prema članstvu u Europskoj uniji...
Dok će se dvoje/dvojica finalista za petogodišnje stolovanje u park-šumi na obroncima Medvednice voditi bespoštedni ideološki rat, premijer Andrej Plenković molit će se svim svecima koje štuje - a da ih štuje, uvjerili smo se kad je ljetos bespogovorno poslušao naredbu nekog fratra, kleknuo i pomolio se pred oltarom – da nacionalistička bujica ne pokupi i njega u kakav jarak.
Jer, 1. siječnja 2020. Hrvatska preuzima šestomjesečno predsjedanje Vijećem Europske unije, a Plenković će se brojnim europskim državnicima, kao i stranim službenicima koji će tih pola godine biti stacionirani u Zagrebu, svim silama truditi dokazati da Hrvatska nije ksenofobna državica puna isfrustriranih nacionalista koji se iskaljuju na svojim “drugačijim” sugrađanima. Vrag je naime u tome što su ti “drugačiji” hrvatski građani ujedno i građani-državljani zemlje članice Unije.
VELJAČA: 30. obljetnica HDZ-ova sabora u Lisinskom i Tuđmanova govora o NDH
Veljača će početi u odbrojavanju dana do predsjedničke inauguracije. Posljednja, održana 15. veljače 2015., nije prošla bez kontroverzija jer je novoizabrana predsjednica na svečanost polaganja prisege na Markov trg pozvala, između ostalog, korifeja ekstremne desnice Velimira Bujanca, Tomislava Merčepa, kojemu se tada sudilo zbog njegove uloge u počinjenju ratnog zločina nad srpskim civilima, te vođe “šatoraša” Josipa Klemma i Đuru Glogoškog koji su u to vrijeme u Savskoj rušili Vladu Zorana Milanovića – u jednom trenutku i plinskim bocama.
U slučaju izbora Miroslava Škore za novog predsjednika države, Velimir Bujanec – ako se dotad ne posvađaju – opet može računati na mjesto u prvim redovima na Markovu trgu. Naime, kao što je prije pet godina “gurao” HDZ-ovu kandidatkinju, tako danas gura Škoru prema Pantovčaku.
Ako pak aktualna predsjednica bude reizabrana, Bujanec će inauguraciju gledati na televiziji, a mjesto u prvim redovima mogao bi opet dobiti Marko Perković-Thompson, a možda i urednik ekstremno desnog Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić kojemu je predsjednica nedavno dala intervju.
U svakom slučaju popis uzvanika na predsjedničkoj inauguraciji otkrit će tko je “in”, a tko “out” na desnoj političkoj i parapolitičkoj sceni. U slučaju Milanovićeve pobjede na inauguraciji nitko od spomenutih vjerojatno neće biti, što će samo po sebi biti povod za novo “cipelarenje” bivšeg šefa SDP-a da ne diše dovoljno hrvatski jer u prvim redovima nema dovoljno “domoljuba”. Međutim, možda smo sasvim u krivu, možda Milanović ovaj put uspije kupiti desnicu nekom pričom koja će biti uvjerljivija od one iz kampanje za parlamentarne izbore 2016., kad je odjednom otkrio “dedu ustašu”.
Potom slijedi prva od velikih okruglih obljetnica u 2020. godini. Nema nikakve sumnje da će nacionalisti biti u deliriju 24. veljače, kad će se obilježiti 30. godišnjica od održavanja Prvog općeg sabora HDZ-a. Povijesna uloga HDZ-a i prvog predsjednika Franje Tuđmana tog će dana, nema sumnje, poprimiti mitomanske razmjere. Bit će zanimljivo promatrati kako će se šef HDZ-a Andrej Plenković u sjećanju na taj slavni datum stranke – čiji član tada i još dugo poslije nije bio – odnositi prema najznačajnijim porukama koje je tada odaslao Tuđman u svom čuvenom govoru. Hoće li se i na koji način Plenković, kao predsjedatelj Vijeća EU, referirati na Tuđmanovu tvrdnju kako NDH nije bila samo puka “kvislinška tvorba” nego i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom ili će taj dio preskočiti kako ne bi razljutio tog dana posebno osjetljive nacionaliste?
OŽUJAK/TRAVANJ: Hoće li Plenković prije dolaska u Jasenovac morati zabaniti ZDS?
Sljedeći neizostavni datum u našem kalendaru jest 31. ožujka, kad će se politički vrh na Plitvicama prisjećati “Krvavog Uskrsa”, smrti prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića.
Travanj je pak posljednjih godina postao politički jako delikatan kako za predsjednicu Grabar-Kitarović, tako i za šefa HDZ-a i Vlade. Dok predsjednica krišom polaže vijence kod jasenovačkog spomenika, Plenković je i ove godine morao organizirati posebnu, “državnu” komemoraciju, zato što ga na pravoj komemoraciji, održanoj par dana prije, tamo nisu željeli vidjeti predstavnici antifašista, te - posebno bitno - predstavnici Židova, Srba i Roma, naroda koji su bili najveće žrtve ustaškog zločinačkog režima. Ako Hrvatska u siječnju dobije novog predsjednika države, jasenovačka komemoracija bit će jasan znak prihvaćaju li predstavnici Židova, Srba i Roma politiku novog šefa države. To će biti posebno zanimljivo u slučaju ako pobijedi Škoro koji je u dosadašnjem dijelu kampanje bio vrlo oprezan kada su teške povijesne i ideološke teme u pitanju, a ljudi iz njegove kampanje dosad su ga snažno gurali udesno, odnosno u “posebnu jasenovačku kolonu”.
Što se tiče Plenkovića, Jasenovac bi se mogao pretvoriti ili u njegov veliki poraz ili veliku pobjedu. Nijanse će presuditi. Naime, od premijera zemlje koja predsjeda Vijećem EU očekivat će se da s kompletnim diplomatskim zborom, državnicima europskih zemalja te predstavnicima Srba, Židova, Roma i antifašista bude u istoj koloni.
Što ako uvjet za to bude da poklik “Za Dom spremni” mora potpuno kriminalizirati i tretirati kao kazneno djelo? Što će desničari, “suverenisti” i “domoljubi” na to reći? I, možda najvažnije, kako će se jasenovačko pitanje reflektirati na unutarstranačke izbore u HDZ-u?
Naime, ako se plan u međuvremenu ne promijeni, izbori za novog šefa HDZ-a održat će se upravo u travnju ili svibnju. Desno krilo u stranci samo čeka Plenkovićev “krivi” potez koji bi oni stranačkoj bazi mogli prodati kao protuhrvatski i time ugroziti njegove šanse na tim izborima.
SVIBANJ: 75 godina od Bleiburga i 30. obljetnica državnosti
A potom slijedi svibanj – mjesec u kojemu se obilježavaju brojne ratne pobjede, ratni porazi, kao i brojne žrtve “naših” i “njihovih” vojnika i civila. Odmah na početku svibnja obilježava se 25. godišnjica “Bljeska”, akcije koja je prethodila “Oluji” i konačnoj pobjedi u Domovinskom ratu.
Pobijedi li na predsjedničkim izborima Škoro ili Kolinda Grabar-Kitarović, ta će se obljetnica proslaviti s velikim naglaskom na slom “velikosrpskog okupatora”, a uz šefa države spremno će stajati sve braniteljske i sve moguće desne političke i parapolitičke organizacije u ovoj zemlji. Ako izbori za šefa HDZ još ne budu održani, i Plenković će taj datum sasvim sigurno iskoristiti za dizanje rejtinga među tvrdim nacionalistima unutar stranke.
No, sve dosad nabrojeno bit će kamilica prema megalomanskoj proslavi 30. godišnjice od pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, održanima 6. svibnja 1990.
Svi prvaci HDZ-a: i Plenković i njegovi oponenti međusobno će se natjecati tko će održati jači govor, tko će ulogu HDZ-a i Franje Tuđmana u stvaranju i obrani države dići u više biblijske sfere. Uglavnom, bit će to pjesma za uši svakog hrvatskog žestokog nacionalista. Samo osam dana kasnije (14. svibnja) HDZ-ovci će na hodočašće u Veliko Trgovišće gdje proslaviti 98. obljetnicu rođenja svog prvog predsjednika i gdje će Plenković još jednom podsjetiti da je baš on pravi sljedbenik političke misli Franje Tuđmana i da ni mrtav s Tuđmanova puta skrenuti neće. Natjecanje u “tuđmanizmu” moglo bi biti zabavno ako Škoro postane predsjednik Republike pošto se i on smatra Tuđmanovim sljedbenikom.
Odmah nakon “utakmice” na domaćem terenu u Velikom Trgovišću za HDZ-ovce slijedi ekstremno teško gostovanje na Bleiburgu. Nakon što je ove godine austrijska policija počela hapsiti, a prije toga je skup skoro zabranjen, iduće godine – u zadnjim tjednim predsjedanja Unijom – Plenković tamo jednostavno ne smije doći. To bi mogli iskoristiti njegovi politički protivnici, tvrdeći da je sramotno što predsjednik stranke koja je stvorila Hrvatsku nema hrabrosti doći odati počast žrtvama “Titovih zločinaca”.
Zadnji dan mjeseca, 31. svibnja 2020., bit će ponovno Dan državnosti. Taj dan će vrh HDZ-a iskoristiti da još jednom prisvoji sve zasluge stvaranje slobodne i neovisne Hrvatske. Nema sumnje da se za novi državni praznik neće štedjeti; već sada se zna da će sva sila borbenih zrakoplova parati nebo nad Zadarskim kanalom u sklopu prvog međunarodnog vojnog aeromitinga u Hrvatskoj.
LIPANJ: Hoće li se predsjednik udostojiti doći u Brezovičku šumu (osim ako to ne bude Milanović)?
Ako dobijemo novog predsjednika Republike, i pogotovo ako to bude Škoro, njegov stav o tome tko je tko u Drugom svjetskom ratu najjasnije ćemo doznati 22. lipnja na Dan antifašističke borbe. Hoće li Škoro održati beskompromisni govor ili će koristiti famozni – ali? Hoće li uopće doći ili će poslati izaslanika da se osobno ne zamjeri ljutim desničarima, svojim glasačima?
SRPANJ/KOLOVOZ: 25. obljetnica Oluje: Tko ne dođe u Čavoglave, nije “pravi” domoljub
U srpnju ćemo sasvim sigurno znati ime novog ili starog šefa HDZ-a i počet će kampanja za parlamentarne izbore. HDZ će kompletnu nacionalističku mašineriju pripremati da bude spremna za megalomansku proslavu Oluje. Ipak se 5. kolovoza slavi 25. godišnjica ratne pobjede nad Srbima. Međutim, neće “državna” ceremonija biti lakmus tko je istinski “domoljub”, pravovjerni hrvatski nacionalisti bit će samo oni koji 5. kolovoza dođu u Čavoglave na spektakl pod ravnateljskom palicom Marka Perkovića Thompsona. Thompson je najavio da 2020. proslavu Oluje vraća u svoje Čavoglave – mitsko mjesto hrvatskog nacionalizma. Ako predsjednikom postane Milanović, jasno je da će se “woodstock” u Čavoglavama pretvoriti u miting usmjeren protiv crvenog predsjednika, protiv komunističke opasnosti koja prijeti da nakon Pantovčaka ponovno zavlada i Banskim dvorima. U slučaju pobjede Grabar-Kitarović Čavoglave neće biti previše udaljene od “državne linije”, a predsjednica će biti dobrodošla. Bude li poželjela, mogla bi i zapjevati. Škoro bi kao friški šef države mogao imati problema. Ne zbog svjetonazorskog profila nacionalističkih hodočasnika, nego zbog šefa parade – Thompsona, s kojim je u kumstvu, ali i posvađan. Jesu li Čavoglave pravo mjesto za pomirbu?
STUDENI: Dan sjećanja na Vukovar: posljednja prilika za predizbornu zloupotrebu
Najemotivnija, često i nacionalno vrlo nabijena, svake godine ipak bude obljetnica pada Vukovara. Ako Milanović bude predsjednik države, a parlamentarni izbori se do 18. studenoga ne održe – to je moguća varijanta – obljetnicu vukovarske tragedije neki bi mogli iskoristiti za mobilizaciju birača, za podjelu na “prave” Hrvate i “komunjare”. Sjećate se sigurno, dok je Milanović bio premijer, već smo imali situaciju s dvije kolone sjećanja.
Kako god bilo, tko god pobijedi na predsjedničkim izborima, i kada god bili parlamentarni, jedno je sigurno – 2020. će biti godina velikih, okruglih obljetnica i brojnih prilika za promociju svih nacionalističkih snaga kojih u Hrvatskoj nipošto ne manjka.