ČEKAJUĆI IZRUČENJE

HOĆE LI TODORIĆ OTVORITI SVOJU CRNU BILJEŽNICU Globus otkriva tko ima razloga strahovati od 'Gazdinog' povratka u Hrvatsku

London (UK), 090418.
Ivica Todoric bjezi od novinara nakon sto je izasao iz policijske stanice u cetvrti Kensington gdje se treba tri puta tjedno prijaviti.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

 

Otezanje s povratkom u Hrvatsku dosad se za Ivicu Todorića pokazalo kao dobra taktika. Tjedan ili dva uoči njegova vjerojatnog povratka, čak i uz obnovu rada Povjerenstva za sukob interesa i buku iz oslabjelog SDP-a i drugih, brojčano slabijih oporbenih stranaka, priča o Agrokoru danas je podgrijavanje stare juhe. Nagodba je zaključena, Todorić nije spašen, ali nije ni iza rešetaka, Agrokor preuzimaju najveći vjerovnici, većinom sa sjedištima izvan Hrvatske, a porezni obveznici zasad na spašavanje koncerna nisu potrošili ni kune.

Teško da je desetljećima vodeći hrvatski poduzetnik vjerovao u svoju dugoročnu neizručivost Hrvatskoj. Znao je, međutim, da će tijekom dugih mjeseci pod medijskom paljbom njegov slučaj izaći iz fokusa javnosti. Jednostavno, postao je dosadan, a težina ostalih problema koji pritišću Vladu na početku jesenske runde pokušaja s reformama sustava tolika je da Todorić, čak i kada se pojavi na ulaznim vratima Remetinca (a to će biti najkasnije deset dana nakon što rješenje o njegovoj predaji hrvatskom pravosuđu postane pravomoćno), neće dugo zadržati poziciju na naslovnicama. Osim, naravno, ako sam ne odluči govoriti, a mogao bi.

Proces spašavanja Agrokora od loše uprave, a države od monopola jednog, za sustav odavno prevelikog, poduzetnika dosad ni u jednom trenutku nije prekoračio granicu izvan koje bi se mogao smatrati političkom hajkom na Ivicu Todorića. Todorićevi prvi iskazi istražiteljima pokazat će kani li on sam krenuti u obračun s politikom i s ljudima koji su mu omogućili da postane vladarom hrvatske ekonomije, a onda ga, kad je zagustilo, gotovo svi ostavili na suhom.

Odigra li Todorić po tom scenariju, finiš afere Agrokor doista bi mogao postati političkim procesom, jedino što hajka neće biti usmjerena na Todorića, nego na sve njegove protivnike i na sve koje on po vlastitom sudu može smatrati izdajnicima. On sam izgubio je sve, više se nema čega bojati, ali zato kao osvetnik može uživati u lavini afera koja nijedan zakutak korumpiranog sustava neće ostaviti netaknutim.

U svakom scenariju prvi na udaru bit će najistaknutiji protagonisti rušenja njegova modela biznisa – Martina Dalić (kao glavni izvršitelj), Andrej Plenković (kao njezin zaštitnik), Božo Petrov (kao inicijator procesa), Ante Ramljak i ”grupa Borg” (kao Vladini ”plaćenici”), ali i drugi ešalon državnih igrača, u kojemu su ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, visoki dužnosnici SOA-e, financijski regulatori koji su dopustili ulazak Knighthead Capitalu...

Ništa od toga, međutim, neće biti pretjerano zanimljivo. Dalić je ionako već otišla iz politike, premijer još ima većinu u sabornici, Petrov je uglavnom dosad sve rekao, kao i smijenjeni Ante Ramljak. Čak i danas obnovljena afera Borg ispuhat će se kada netko napokon objavi Članak 23 Zakona o Vladi, onaj u kojemu piše: “Posebni savjetnici i savjeti mogu se imenovati na cijelo vrijeme trajanja mandata predsjednika Vlade ili na određeno vrijeme dok priroda posla to zahtijeva. Za posebnoga savjetnika može se imenovati i osoba koja nije u stalnom radnom odnosu u Vladi, a rješenjem o imenovanju može joj se odrediti naknada za rad”, i onda, za aferu najvažnije: “Na imenovanja i razrješenja posebnih savjetnika ne primjenjuju se odredbe propisa o zapošljavanju državnih službenika.”

Ostalo je jednostavno, može se pronaći u medijima, u samom početku Agrokorova urušavanja na prvoj obrambenoj liniji zajednički su bili svi tadašnji članovi vladajuće koalicije. Oni su zajednički sastavili prvi tim savjetnika, pisaca lexa (Zakona o postupku izvanredne uprave...), oni su uputili lex u sabornicu gdje je izglasan, oni su Trgovačkom sudu uputili prijedlog da se Ante Ramljak postavi za Vladina izvanrednog povjerenika u koncernu. Sve dalje događa se u internom krugu između vjerovničkog vijeća i Ramljaka, uključujući i izbor savjetnika i visinu njihovih naknada.

Todorić bi, međutim, mogao poželjeti zagrepsti dublje, i tu može postati zanimljivo. Tu će, kao poduzetnik starog kova koji iznad svega cijeni lojalnost, vjerojatno ostaviti na miru Adrisova šefa Antu Vlahovića, koji se od početka oštro suprotstavio lexu i nagodbenom rješenju za Agrokor (jer mora i pred vlastitim dioničarima pokazati da se do zadnjeg daha bori za povrat milijarde kuna teškog Agrokorova duga Adrisu), kao i Milana Artukovića iz Francka, čija se kompanija zbog izloženosti Agrokoru danas nalazi u ozbiljnom problemu.

Pitanje je, međutim, kakav će Todorić stav zauzeti prema Emilu Tedeschiju, kojega je desetljećima smatrao “mlađim partnerom” na putu prema uspjehu, ili prema Marici Vidaković i Nadanu Vidoševiću, najjačem tandemu hrvatskog biznisa, s kojima je također godinama njegovao posebne odnose. Tedeschija je već na svojem blogu predstavio kao “sudionika zavjere”. Vidaković je u njegovo doba mogla biti sigurna da će Kraš imati ne samo povlašteno mjesto na Konzumovoj polici, nego i najbolju moguću cijenu za proizvod. Vidošević je i kao Tuđmanov ministar u Vladi Nikice Valentića i kasnije kao šef HGK pa onda i kao predsjednik Uprave Kraša u Agrokoru dočekivan kao saveznik. Kada je Vidaković okupila frontu Agrokorovih dobavljača i stavila se ne čelo borbe za svaku lipu koju im duguje Agrokor, otvoreno se suprotstavila Todoriću. Vidošević je pak, dijelom sigurno i zbog vlastitog procesa, ostao nijem na cijelu situaciju.

Korak dublje, stižemo do bankara. Hoće li istražitelji čuti kakvi su točno bili odnosi između Ivice Todorića i Bože Prke (vodio je PBZ sve do pada Agrokora), Franje Lukovića (Zaba, a kasnije njezin vlasnik UniCredit, sve do dolaska Sberbanka bili su najveći Agrokorovi kreditori) i Markusa Ferstla (vodio je Hypo Alpe Adria banku u Zagrebu, danas je na čelu beogradskog ogranka VTB-a, ruske banke koja se uz Sberbank pojavljuje kao veliki Agrokorov vjerovnik). Još dublje, stižemo do mirovinskih fondova, vjernih kupaca dionica Agrokorovih kompanija. Što ih je tamo zadržalo i nakon što je bilo jasno da je riječ o izdanjima najvišeg rizika? U fondovima, kao i u Hanfi, vodećem regulatoru financijskog tržišta, odlučili su se za šutnju. Možda su time zaslužili i jednak tretman od Todorića, barem ako istražitelji ne krenu toliko duboko.

Stari telefonski imenik Agrokorova tornja otkriva duboku povezanost pojedinih članova svih hrvatskih vlada i brojnih za državu ključnih institucija (HNB-a, Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja...) s najvećom privatnom kompanijom u državi. Hoće li Ivica Todorić otvoriti svoju “crnu bilježnicu” i progovoriti o umreženom sustavu koji se temeljio na međusobnim uslugama? Kako će, raspriča li se, proći njegovi bivši partneri iz Srbije, Slovenije i BiH koji su također bili duboko umreženi s politikama svojih država?

Postoji, naravno, mogućnost da se sve zadrži na površini. Todorić nije krenuo u svoj životni projekt s namjerom da ga uništi, njegova obrana može se temeljiti na njegovim uspjesima i na kontinuiranim dogovorima s nizom hrvatskih vlada i državnih institucija. U takvu scenariju šutjet će i svjedoci, koji su od 10. travnja 2017. kada je na njegov zahtjev aktiviran lex imali dovoljno vremena za pripremu.

Todorićev povratak novi je test hrvatskog pravosuđa, najveći nakon suđenja bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Iz procesa protiv Sanadera do danas nismo saznali ništa o tome što se doista događalo u Hrvatskoj u vrijeme njegova mandata, čak ni to zašto je otišao. Sada znamo zašto je Todorić otišao, čekamo odgovor na pitanje kako je i uz čiju pomoć njegov model biznisa toliko dugo preživio.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija