TKO NAJVIŠE ŽALI ZA BIVŠOM DRŽAVOM?

HRVATSKA DESNICA ZADNJE UTOČIŠTE JUGOSLAVIJE Biti Jugosloven postalo je etiketa za ideološke neprijatelje. Primjena jednostavna: pljuni pa zalijepi!

Zagreb, 050115. Savska 66.
Predsjednik Udruge 100-postotnih Hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) 1. skupine Djuro Glogoski odrzao je ispred Ministarstva branitelja konferenciju za medije na temu - Izjava predsjednika Vlade RH Zorana Milanovica od 3. sijecnja 2015.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Ni četvrt stoljeća od međunarodnog priznanja hrvatske države hrvatski nacionalisti ne vjeruju da je Jugoslavija baš posve mrtva. Ne prestaju ratovati protiv preminule države. Kako godine cure, tako u nekim glavama pokojnica kao da postaje sve življa. Skoro dvije godine Hrvatska je bila prisiljena gledati pobunjenički šator usred Zagreba, koji je jasno definirao svoje ratne ciljeve: 1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena – stajalo je na velikom transparentu. Nećeš ti neprijatelja! Države koja se zvala Jugoslavijom odavno nema. A nema ni Jugoslavena. U Hrvatskoj se na posljednjem popisu stanovništva tako izjasnio 331 građanin. Što bi Zoran Milanović rekao, šaka jada.

Fantom iz prošlosti

Lako je zaključiti da se previše energije, dragocjene, troši na borbu protiv nepostojećeg, vjerojatno izmišljenog protivnika. Da su besposleni veterani izmaštali ugrozu zbog koje mogu i moraju ostati u ratnom stanju. Ili su samo ušli na političko bojno polje, pa se svojim jugoetiketama služe kao političkom, ideološkom i patriotskom diskvalifikacijom, čijim se argumentiranjem ne moraju zamarati? Primjena je vrlo jednostavna: pljuni i zalijepi! No, ako ćemo ozbiljno, zaista što je Hrvatskoj danas Jugoslavija?

Svakako povijesna činjenica. Prošlost iz koje je Hrvatska izašla. Ali od koje se ne uspijeva odmaknuti. Premda su već odavno stasale generacije koje su rođene u samostalnoj Hrvatskoj. Povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da se Hrvatska opsesivno bavi Jugoslavijom. Da je bivša država postala svojevrsni ključ kroz koji se čita i prošlost i budućnost. Fascinantno je, kaže, kako je moguće toliko negirati i odbijati jedan dio povijesti 20. stoljeća i istodobno ne moći se odlijepiti i uspostaviti nekakav realan odnos prema nečemu što ne postoji evo već 25 godina. Racionalnim se može smatrati diferenciran odnos prema Austrougarskoj, iz čije se povijesti neke stvari ocjenjuju pozitivnim, neke negativnim, ali se oko njih nitko više ne pjeni. Sličan razuman odnos prema Jugoslaviji nemoguće je uspostaviti sve dok, kako kaže Jakovina, Hrvatska u svojim glavama intenzivno vodi dijalog s fantomom, nekim koga nema.

Službeni i javni diskurs prema Jugoslaviji i danas je gotovo bez izuzetka negativan, nabrijan, nimalo nijansiran. Svaka pozitivna konotacija gotovo da je proskribirana. Negativistička retorika, razumljiva u vrijeme rata i secesije, danas je potpuno iracionalna. Institucionalizirana desnica i ljevica u tom se protujugoslavenskom stavu uglavnom ne razlikuju. U odnosu prema Jugoslaviji između HDZ-a i SDP-a vlada gotovo konsenzualna suglasnost. HDZ, ovaj današnji – Franjo Tuđman iz razumljivih je razloga ipak imao nešto stratificiraniji pristup – nije se odmakao od mantre o Jugoslaviji kao tamnici naroda, vremenu mraka i svekolikog propadanja. Predsjednica države ovih je dana, objašnjavajući izbacivanje Titove biste s Pantovčaka, izjavila da je tim činom pokazala odnos prema kompletnom nasljeđu njegova vremena. Cijelo jedno povijesno razdoblje pospremila je u Kumrovec. Novi šef HDZ-a Andrej Plenković prošlost misli riješiti formulom o dva totalitarizma, pa će formirati komisiju koja će se u tom ključu baviti i vremenom Jugoslavije.

“Vraga je bilo bolje”, obrecnuo se svojedobno, dok je bio premijer, Zoran Milanović na primjedbu televizijskog novinara kako mnogi ljudi misle da im je prije, u socijalizmu, bilo bolje nego sada. “Da je bilo bolje, ne bi propalo…”, kratko je apsolvirao temu ostavštine bivše države. Pravu provalu jugofobije izazvalo je nedavno formiranje Nove ljevice, i to samo zato što ta stranka bez kompleksa govori o prošlosti, a njen lider Dragan Markovina ne pristaje, kako je rekao, da se zataji i prebriše pola stoljeća hrvatske povijesti, po njemu, operacija kojom se pokušava eliminirati kompletna lijeva antifašistička baština. Odmah su proglašeni žestokim Jugoslavenima. Uobičajenu histeričnu hajku na svaku lijevu ideju, prebukiranu optužbama o “galvaniziranim jugomozgovima”, intonirala je Bruna Esih, ideološka sestra blizanka bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića, koja je novoosnovanu partiju optužila da “reafirmira jugoslavenski komunizam”, a dodatni je uzgon toj potjeri dao akademik Ivan Aralica koji je Novu ljevicu proglasio “nasljednikom Titova režima” i protivnikom hrvatske države.

Iskorak iz zaboravljenosti

Desnici je mnogo lakše da se i dalje tuče s debelo mrtvom Jugoslavijom i traga za njenim navodnim jatacima, nego da se okrene realnim problemima današnjeg vremena. HDZ je svoj program stvaranja samostalne Hrvatske gradio nasuprot Jugoslaviji, u čemu je devedesetih imao snažnu potporu Slobodana Miloševića i njegove ratne politike. SDP je godinama živio u bijegu od vlastite prošlosti, strahujući od difamacije da su protivnici hrvatske države – oni koji ne žele ili ne vole Hrvatsku – i pronositelji jugoslavenskih ideja. Za iskorak iz tih zarobljenosti nekadašnjim shemama treba odvažnosti i političke imaginacije. U čemu je Hrvatska kronično u deficitu.

Jugo fatamorgane, priviđenja, duhovi mrtve Jugoslavije, koji muče jedan dio nacije, mogu biti izraz nesigurnosti, strahova, fobija, možda nekih kompleksa. Jugoslavenska ideja ima hrvatske korijene. Njeni su začetnici, a kasnije i pronositelji bili Hrvati. O strahu govori i Ustavom izričito zadata zabrana ulaska Hrvatske u bilo kakve balkanske ili jugoslavenske asocijacije, odnosno svako udruživanje koje bi moglo dovesti do “obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva”. Očito je da bivši vlastodršci i njihovi pisci Ustava nisu vjerovali ni vlastitom narodu da je s projektom Jugoslavije definitivno raskrstio. Premda je početkom devedesetih osamostaljenje Hrvatske referendumskom odlukom plebiscitarno izglasano. Istina, usporedba s Jugoslavijom u nekim aspektima može biti frustrirajuća. Na primjer, slika hrvatske predsjednice kraj ograde Bijele kuće i fotografija Josipa Broza Tita kako s jednim od američkih predsjednika - a susreo se s trojicom: Kennedyjem, Nixonom i Carterom - u tamošnjim salonima raskomoćen opušteno puši cigaru, kao da je u svome.

Ekonomske usporedbe

Još veću neugodu, pa možda i kompleks manje vrijednosti proizvode ekonomske usporedbe. Ekonomist Tihomir Domazet šokirao je javnost izračunom da je hrvatski BDP 2013. realno bio 7 posto niži od predratnog, onog iz 1986., koja je bila posljednja normalna godina prije rata. - Nikada se, u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske, nije dogodilo da u četvrt stoljeća nije bilo rasta - rekao je tada Domazet. Njegove su nalaze da Hrvatska u posljednjih 25 godina nije ostvarila nikakav ekonomski napredak potvrdila i neka druga istraživanja. Američka istraživačka organizacija Conference Board, specijalizirana za praćenje dugoročnog ekonomskog rasta, tvrdi da je 2013. hrvatski BDP bio niži za 300 milijuna američkih dolara nego 1980. Hrvatska je od osamostaljenja zabilježila najgore ekonomske rezultate među svim bivšim komunističkim zemljama, danas članicama EU. Dok je Hrvatska stagnirala, Kina je porasla 16 puta, Indija sedam, Turska četiri, SAD dva i pol, a zemlje srednje i istočne Europe 1,2 puta. Poraznu dijagnozu dodatno je zasolio ekonomist Josip Tica, prema kojem je kupovna moć prosječne plaće u Hrvatskoj 2015. bila za 27 posto manja od kupovne moći prosječne plaće iz 1978. Njegova tvrdnja da su zarade otprije četrdesetak godina osiguravale bolji standard zvuče nevjerojatno. Dio Hrvata svakako živi mnogo bolje, ali Tica svojim osporavateljima odgovara da je današnji standard rezultat prekomjernog zaduživanja te da stanje u cijeloj zemlji ne treba suditi po Zagrebu.

Jugoslavija je bila nedemokratska zemlja, koja je u svojih pedesetak godina života prošla put od poratne boljševizirane despocije do light varijante jednopartijskog, komunističkog režima, koji se nesmiljeno obračunavao s političkim protivnicima, ali je istodobno u mnogim aspektima imao emancipatorski potencijal i snažno je komunicirao sa zapadnim svijetom. Pedesetih godina Jugoslavija je po gospodarskom rastu bila u svjetskom vrhu, odmah iza Japana; osamdesetih na koljena ju je bacila teška ekonomska kriza, koja je rezultirala velikim nestašicama, pa i onim čuvenim korištenjem automobila po par-nepar modelu. Ali, ukupan se saldo bivše države može smatrati pozitivnim. Nije, međutim, Jugoslavija bila toliko uspješna, koliko je Hrvatska ekonomski neuspješna. Hrvatska je početkom devedesetih bila treća najbogatija tranzicijska zemlja, da bi četvrt stoljeća kasnije u istom krugu postala druga najsiromašnija država, konstatira Maruška Vizek. Hrvatska je ekonomski počela tonuti poslije osamostaljenja, zbog rata i gubitka jugoslavenskog tržišta, ali i onoga što nije imalo nikakve veze s ratom, a odvijalo se u sferi horor privatizacije i vlasti nesposobnih da razvojno pokrenu državu. Pogledati primjer Ine, kompanije koja je devedesetih financirala dobar dio ratnih potreba, a danas je svedena na ostatke ostataka!

Optužbe o jugofilstvu

Svejedno, na hrvatskoj političkoj sceni nema nositelja jugoslavenskih ideja. Ni jedna se validna politička opcija ne može smatrati projugoslavenskom. Tvrtko Jakovina kaže da ih nema već tridesetak godina. Od druge polovice osamdesetih, još mnogo prije osamostaljenja Hrvatske, o Jugoslaviji se ovdje moglo misliti samo u konfederalnim varijantama. Optužbe o nekoj aktualnoj jugofilskoj opciji smatra potpunom besmislicom koja vrijeđa zdrav razum. Ali, sve da i nije tako, sve kad bi se u Hrvatskoj i javila nekakva jugoinicijativa, kad bi se i našlo zagovornika nekakve nove, treće Jugoslavije, nigdje na prostoru bivše države nema zainteresiranih za takvu operaciju. Nema partnera s kojima bi se mogla praviti jugoslavenska država. U Srbiji je odium prema jugoslavenskom projektu možda još izraženiji nego u Hrvatskoj, kaže profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović, koji jako dobro poznaje situaciju u Beogradu. U Srbiji se Jugoslavija povezuje s vlašću Slobodana Miloševića, koji nije ostao u dobrom sjećanju. Usto, Srbija je mlađa od Hrvatske, kao samostalna država funkcionira tek od 2006., pa je njena državotvornost još potpuno neiživljena. Dakle, za strahove i paranoje o nekakvom reprintu bivše Juge, kojom bi se Hrvatsku navodno htjelo zaskočiti, nema baš nikakvog razloga.

Titova popularnost

Ali, za razliku od oficijelne politike, koja mrkim okom gleda na svaki eventualni jugo-diskurs i spremna je prognati svaku pozitivnu asocijaciju na prošla vremena, javnost u Hrvatskoj ne pokazuje takvu odbojnost. Josip Broz i dalje uživa veliku popularnost, a i tekovine jugoslavenske države sasvim pristojno kotiraju. Jugonostalgija je zapravo drugo ime za razočaranost hrvatskim postignućima. Nije to žal za bivšom državom i njenim režimom, nego žal zbog onoga u što se Hrvatska pretvorila. Nostalgija za osjećajem socijalne sigurnosti, izvjesnim poslom, dostupnim obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom, društvom koje ne razdiru ogromne socijalne razlike, pa se stoga čini pravednijim. Očekivalo se da će Hrvatska vratiti svoje ljude iz iseljeništva, a događaju se rijeke novih odlazaka u potrazi za dostojanstvenim životom. Umjesto kruhom javnost se hrani pričama o užasnim stradanjima u nekadašnjem režimu. Riječ je o pokušaju ispiranja mozga. Progonu uspomena. Službena je politika praktično prihvatila emigrantski stav da je sve u jugoslavenskoj Hrvatskoj bilo pogrešno i zločinačko.

U mladoj generaciji, s druge strane, nema jugonostalgije, ali ima mnogo manje zazora, nelagode i straha da se i nepoželjne i proskribirane teme javno i kritički otvaraju. Djeca rođena u samostalnoj Hrvatskoj nemaju iskustvo života u Jugoslaviji, ali o tim se vremenima ne boje razgovarati. Profesora Dejana Jovića situacija podsjeća na Jugoslaviju 1968. godine, kada su se državom zavaljale velike studentske demonstracije protiv crvene buržoazije. Jović ne najavljuje slične nemire, nego primjećuje da današnja mladost, dvadesetak godina nakon rata, ima otklon prema službenom narativu, kakav je prema jugoslavenskom režimu i njegovom jahanju na partizaniji imala šezdesetosmaška generacija. S jasnom perspektivom da neće živjeti ništa bolje od svojih roditelja današnja se omladina puni gnjevom protiv političke klase i njenih velmoža.

Poljska praksa

Ideju premijera Plenkovića da se prošlost, pa onda i odnos prema Jugoslaviji apsolvira osnivanjem svojevrsne komisije za povijest profesor Tvrtko Jakovina smatra iluzijom. Ako već govorimo o jugoslavenskom vremenu, onda me to podsjeća na partijske komisije i zaključke partijskih kongresa, kaže. Plenkovićeve recentne tvrdnje da su zemlje srednje i istočne Europe upravo tako razriješile odnos prema povijesnim pitanjima ne stoje. Treba samo usporediti mišljenja koje o tim temama imaju bivši predsjednik Poljske Lech Wałęsa i današnji lider vladajuće radikalno desne stranke Pravo i pravda Jarosław Kaczyński, koji poljskom državom vlada neformalno, ali efikasno sa svog zastupničkog mjesta u Sejmu. Wałęsa je vrlo kritičan prema svom nekadašnjem suradniku. Tvrdi da desnokonzervativna vlast Jarosława Kaczyńskog svojim podjelama u društvu riskira građanski rat. Jakovina također podsjeća i na primjer Rumunjske, gdje su zadnja dva predsjednika države, a onda i premijer, formirali svaki svoju komisiju za povijest i svi su objavljivali izvještaje, međusobno potpuno neusklađene.

Kako kao povjesničar gleda na tendenciju da se kompletna povijest Jugoslavije ugura i riješi pričom o jednom od dva totalitarizma? Mislim da je Jugoslavija tu kolateralna žrtva – odgovara Jakovina, objašnjavajući da je osnovni cilj kako do najveće moguće, međunarodnoj zajednici prihvatljive razine rehabilitirati NDH. Zato se na umjetan način stvara balans i Jugoslavija se maksimalno ocrnjuje, kako bi se posljedično NDH učinila svjetlijom. Riječ je, dakle, o reviziji povijesti, a ne o njenom bistrenju.

Tako do daljnjeg svako spominjanje Jugoslavije i jugoslavenske ideje ostaje ovdje prije svega politička diskvalifikacija. Zajednički nazivnik za sve ideološke neprijatelje. Politička psovka. Faktor eliminacije, bez suvišnih pitanja. Nešto kao cigan ili srbin (malim slovom jer nije riječ o etničkoj pripadnosti) ili komunjara. O tome vrlo ilustrativno govori recentna obrana predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koju je upravo pokrenulo desetak ženskih udruga iz Domovinskog rata. Za, po njima, nedopustivu kritiku šefice države ženski zdrug optužio je one “koji nas žele vratiti u zagrljaj jugofilskih, staljinističko-boljševičkih struktura koje su poražene u cijelom svijetu, osim u Hrvatskoj”, usput ih nazivajući “suučesnicima agresora”. Rat se, dakle, nastavlja! Jugoslavija kao dežurni neprijatelj mora živjeti, makar je nepovratno mrtva!

Izdvajamo

Iz drugih medija