Prošlotjedni NATO-summit održan u Bruxellesu ponovno je uzdrmao Sjevernoatlantski savez, očekivano zbog nastupa američkog predsjednika Donalda Trumpa. On je nastavio svoju nesmiljenu kritiku europskih partnera, udarivši i na najbliže saveznike, Veliku Britaniju zbog Brexita te Njemačku zbog suradnje s Rusijom u projektu Sjeverni tok, a oštro je kritizirao i migracije prema Europi. No ono što je temeljito uzdrmalo briselske fotelje bili su Trumpovi zahtjevi za povećanje obrambenih izdvajanja. Već je NATO-summit u Walesu 2014. doveo eurokrate na rub suza, kada se Savez složio povećati izdvajanja za obranu na 2% BDP-a. Tada je, pod taktičnim Obamom, postalo jasno da je s raspadom unipolarnog poretka i jačanjem sve snažnije i ambicioznije Rusije došao kraj europskom parazitiranju na američkoj vojnoj moći. Europljani su pristali doseći željenih 2% godišnje za obranu, od čega 20% za modernizaciju i novu opremu. Ali do 2025. Na tome se počelo raditi, eurokratski, očekivano puževim korakom. Prosječno su europski vojni proračuni u 2017. rasli za samo 3,6%. SAD je u 2017. imao udio od 38,2% u ukupnoj svjetskoj obrambenoj potrošnji, dok ostatak NATO-a zajedno 16,1%.
Glavnina Trumpova bijesa usmjerena je upravo na Njemačku, ne samo zbog suradnje s Rusijom nego i zbog percepcije da upravo Njemačka najviše parazitira na snazi SAD-a i 35.000 američkih vojnika smještenih u njoj. To je nedavno izazvalo prijetnje da će ih SAD povući, a Njemačka je 2017. na vlastitu obranu trošila samo 1,2% BDP-a. Istovremeno, u pokušaju da što brže obnovi svoje sposobnosti, umjesto većih izdvajanja Njemačka forsira intenzivnu vojnu suradnju sa susjedima, od već uhodanih formacija poput Francusko-njemačke brigade i 1. Njemačko-nizozemskog korpusa do posljednjih intenzivnih suradnji s Češkom i Rumunjskom. Osim financijskog aspekta, ovdje se dijelom radi i o njemačkoj agendi čvršćeg uvezivanja Europe oko sebe.
Ali praktične koristi su ograničene. Njemačka je u proteklu četvrt stoljeća strahovito izgubila na vojnoj snazi: Bundeswehr je od ukupno 215 borbenih bojni 1990. pao na samo 34 2015., a ispravnost tehnike je na zabrinjavajućim razinama. Premda je u 2017. njemački vojni proračun narastao za 6,9%, cjelokupna podmornička flota je izvan službe, samo stotinjak od 244 tenka Leopard 2 su operativni, a samo trećina borbenih aviona Typhoon potpuno je borbeno spremna. Unatoč svemu tome, Njemačka kontinuirano odugovlači s rastom obrambenih izdvajanja, računajući da je ulogu bedema prema istoku preuzela Poljska, koja velikom brzinom jača i širi svoje oružane snage.
Trumpu ovakav puzeći tempo europskog obrambenog rasta očito više ne odgovara. Pred ostatak NATO-a postavio je zahtjev da se 2% BDP-a za obranu mora dosegnuti 2019., a ne 2025. Novi dugoročni cilj je čak 4% BDP-a za obranu, što je europske čelnike naviknute na bezuvjetnu američku zaštitu, a posebice Njemačku čija je vojska dulje od desetljeća u stanju raspada, zaprepastilo. Samo pet država trenutno izdvaja 2% ili više BDP-a: SAD, Grčka, UK, Estonija i Poljska. Novi cilj od 4% trenutno ne doseže ni SAD, koji je lani izdvojio 3,2% BDP-a za obranu. Ali zato to čini glavni suparnik, Rusija, s 4,2% izdvajanja u 2017.
Za Hrvatsku je značajniji bio dolazak američkog ministra obrane Jamesa Mattisa u Zagreb, izravno sa summita, na sastanak Američko–jadranske povelje A5. Zajedno su stigli naš ministar obrane Damir Krstičević i on, sletjevši na Pleso u avionu E-4B Nightwatch, pozivnog znaka Hank99. Riječ je o naprednom zračnom zapovjednom mjestu kakva su proizvedena samo četiri, namijenjenom za zapovijedanje oružanim snagama, vojnim operacijama i civilnim institucijama u slučaju iznimne ugroze, a nakon prošlogodišnjeg oštećenja polovice flote, samo su dva u funkciji. Jedan E-4 uvijek prati američki predsjednički avion te čeka na odvojenom aerodromu i često se koristi kao neslužbeni avion ministra obrane SAD-a.
Na samom sastanku A5, uz domaćina i Mattisa, sudjelovali su i ministri obrana Albanije, BiH, Crne Gore i Makedonije, a tema su bili aktualni sigurnosni izazovi, pristup država kandidata u NATO te pravednija raspodjela financijskog tereta obrane između SAD-a i Europe. Znakovitost dolaska američkog ministra obrane potvrđuje obnovu američkog interesa za naše susjedstvo, a Mattisove pohvale našoj vojsci pokazuju da se upravo Hrvatsku vidi kao ključni jamac mira u okruženju. Važan je i očiti dobar odnos Mattisa i Krstičevića, koji se kao ratni generali i zapovjednici u borbi kudikamo bolje razumiju nego li je to slučaj kod običnih političara.
Krstičević je uz potporu premijera Plenkovića izborio kontinuirani rast vojnog proračuna s ciljem dostizanja 2% BDP-a do 2024., što će ubrzati modernizaciju i opremanje Hrvatske vojske na razine koje su nam neophodne. Vlada je krajem lipnja donijela odluku o nastavku rasta vojnog proračuna, a posebno se ističe da će se udio modernizacije u vojnom proračunu povećavati na ciljanih 20%. Dakle, petina vojnog proračuna išla bi na novo oružje, opremu i modernizaciju. Uz konzervativnu procjenu da će do 2024. prosječno BDP rasti 2,5%, to bi značilo da će te godine vojni proračun od 2% BDP-a iznositi oko 1,4 milijarde dolara, od čega će 280 milijuna godišnje ići na novu opremu i modernizaciju. Postane li cilj po Trumpovoj želji 4% BDP-a, sve to možemo udvostručiti.
U svakom slučaju će se otvoriti prostor da se HV opremi svime što mu je potrebno, a lista je podugačka, od daljnjeg rasta standarda vojnika do opreme i tehnike. Premda je nabava 12 izraelskih F-16 Barak/Brakeet 2020 kruna modernizacije sposobnosti naše vojske, samo je kap u moru. Dodatni avioni morat će se dokupiti u narednim godinama jer 12 je goli minimum zadržavanja sposobnosti, a s obzirom na tenzije i stavove koji se ispoljavaju u našem susjedstvu, Hrvatskoj su potrebne pune borbene sposobnosti i idealno 24 aviona.
Prije se valja suočiti s nekoliko kritičnih sposobnosti koje naša vojska uopće ne posjeduje. Prvenstveno je tu sustav protuzračne obrane srednjeg dometa. Bitnice takvih sustava su od izuzetne važnosti zbog svoje mobilnosti, ubojitosti i sposobnosti prikrivanja iza crte bojišta. Stvaraju kišobran odvraćanja koji neprijateljskom zrakoplovstvu uskraćuje slobodu djelovanja, pružaju 24-satnu zaštitu svog sektora zračnog prostora te daju podršku vlastitom zrakoplovstvu. Jedan su od osnovnih elemenata izgradnje slojevitog, integriranog sustava protuzračne obrane koji uz njih čine borbeni avioni, sustavi za motrenje i rano uzbunjivanje, zapovjedni sustav, PZO kratkog dometa te PZO velikog dometa.
Hrvatska sad ima riješeno samo nekoliko ovih elemenata: napredne motrilačke radare AN/FPS-117, buduće borbene avione Barak, sustav zapovijedanja te PZO kratkog dometa. Potonje bi također trebalo mijenjati sposobnijim oružjem od Strijele-10, no oni barem postoje, dok PZO srednjeg dometa nemamo. Ta je nabava planirana do sredine idućeg desetljeća, a kao izgledni kandidati nameću se norveški NASAMS i izraelski SPYDER, no izgledno bi se moglo ishoditi i donacija ranijih varijanti američkog MIM-104 Patriota.
Drugo važno pitanje su novi helikopteri za potporu specijalnim snagama čija se nabava intenzivno priprema, a kao najizgledniji kandidat se već spominjao odlični američki MH-60 Black Hawk. To će našim specijalcima dati namjensku platformu za brzo ubacivanje i izvlačenje snaga pod vlastitom vatrenom zaštitom, a kako je ta sposobnost deklarirana prema NATO-u, zasigurno će je koristiti i saveznici. Svakako je riječ o izuzetnoj prilici za razvoj specijalnih helikopterskih sposobnosti, no pogleda li se šire, ova nabava se može iskoristiti za popunjavanje još jedne kritične, a nepostojeće sposobnosti.
Često se govori da je naš plavi Jadran jedno od najvećih blaga Hrvatske. Na površini ga štiti naša mornarica, no njegovo je podmorje u potpunosti nebranjeno.
Hrvatska ratna mornarica sposobnost protupodmorničke borbe naprosto nema. Samo dvije raketne topovnjače klase Helsinki uopće imaju sonare, i to s kraja 80-ih, ali niti jedan naš brod nema torpedno protupodmorničko naoružanje. Razvoj protupodmorničkih, kraticom ASW, sposobnosti dugotrajan je proces u koji se mora krenuti, a nabava novih helikoptera pruža priliku da se ASW razvije brže.
Uz helikoptere za specijalce trebalo bi kupiti i barem četiri protupodmorničke varijante odabranog tipa. Primjerice, MH-60R Seahawk, najnovija mornarička verzija Black Hawka, nosi aktivni sonar i sonarne plutače za traženje i lokalizaciju podmornica, te do tri najnovija protupodmornička torpeda Mk 54. Osim njih, može nositi i širok raspon teških strojnica kao i četiri protuoklopne rakete Hellfire kakve koriste i naši Kiowa Warriori. Posebno je važno da zahvaljujući naprednim senzorima može obavljati i zadaće traganja i spašavanja na moru. Slične sposobnosti imaju i ASW varijante ostalih zapadnih helikoptera koji će se razmatrati za specijalce, a zbog visokog postotka zajedničkih dijelova između varijanti operativni troškovi bi bili manji.
Mornarici je također potrebna modernizacija, možda i najviše, jer većina je brodovlja stara, iako će prvi od pet novih obalnih ophodnih brodova ući u službu u rujnu. Trebalo bi modernizirati senzore i oružane sustave na raketnim topovnjačama, početi s postupkom odabira novog protubrodskog raketnog sustava, ući u projekt izvanobalnog ophodnog broda, minolovaca, pa i razmotriti raketne korvete. Korak u pravom smjeru je svakako i novi studij vojnog pomorstva za kadete. Tri Pilatusa PC-9 koji su na dežurstvu za potrebe Obalne straže za potrebe traganja i spašavanja valjalo bi opremiti modernim senzorima i FLIR-om, iako bi cijelu Obalnu stražu trebalo izdvojiti iz vojske te financirati i sredstvima EU. Najveći zalogaj svakako bi bilo vraćanje neophodnih podmorničkih sposobnosti, čime bi se uposlilo i naša brodogradilišta i radnike, te kroz džepne podmornice stvorilo još prilika za izvoz.
Znakovita je izjava ministra Krstičevića da se radi na nastavku priče započete donacijom helikoptera OH-58D Kiowa Warrior. Hrvatskoj su još 18. prosinca prošle godine kroz program EDA Sjedinjene Države odobrile donaciju dodatnih 10 Kiowa Warriora, iako ne za upotrebu, već dijelove i druge namjene. No dugoročno su neophodni i pravi borbeni helikopteri, što izvidničko-borbeni OH-58D nisu, poput AH-64 Apachea ili AH-1 Cobre, posebno u svjetlu srbijanske odluke o kupovini četiri jurišna helikoptera Mi-35M. Američki Marinski korpus upravo povlači iz upotrebe AH-1W SuperCobra borbene helikoptere te ih nudi saveznicima kroz isti EDA program kroz koji smo već nabavili Kiowe. Dakle, donacija, a u budućnosti kad financije dopuste, svi primjerci mogu se reproizvesti u najnoviju varijantu AH-1Z Viper.
Naša kopnena vojska relativno je dobro opremljena. Tu su fantastične samovozne haubice PzH 2000, moderna borbena vozila Patria AMV, kojima zapravo samo nedostaje znatno ubrzavanje programa opremanja s 30mm vatrenom stanicom, čemu svakako treba dodati i manji broj specijalističkih modula poput minobacača. Tenkovi M-84A4 tehnološki zaostaju za modernim tipovima, no ipak su najnaprednija varijanta u našem susjedstvu. Mijenjati ih zasad ne treba. Ali zato je prateće gusjenično borbeno vozilo pješaštva M-80A zastarjelo u svakom smislu. Tehnološki primitivno, s oklopom koji s boka u najboljem slučaju zaustavlja puščani metak kalibra 7,62mm, neadekvatno naoružano s 20mm topom i sasvim zastarjelim raketama Maljutka, M-80 je na modernom bojištu gotovo bespomoćan. Najbolje i najskuplje rješenje bila bi nova vozila, poput njemačkog Lynxa KF31 ili 41, iako bi tu bilo prostora za proizvodnju istih u Hrvatskoj. Financijski su mnogo prihvatljivija opcija rabljena vozila. U toj bi kategoriji zbog bliskog savezništva najbolji izbor bio dokazani američki M2 Bradley, koji dijeli podvozje sa samovoznim višecijevnim lanserom raketa M270 koji je već bio u planu nabave prije nekoliko godina. I taj bi program trebalo ponovno pokrenuti, te posebno nabavu pripadajućih ATACMS kvazibalističkih raketa dometa 300km. Od topništva bi svakako trebalo nabaviti i dodatne PzH 2000 te razmotriti 155mm vučnu haubicu.
Jasno je, dakle, koliko mnogo posla još ima u modernizaciji HV-a, no spomenutim rastom vojnog proračuna sve navedeno je izvedivo, posebno postane li cilj 4% BDP-a za obranu. Hrvatska treba nastaviti njegovati bliske odnose s SAD-om kao najpouzdanijim saveznikom, pa će dobar dio naših potreba moći biti riješen po povoljnijim uvjetima uz američku pomoć. Jaka vojska i njezine potrebe veliki su pokretač industrije, zaposlenosti te razvoja tehnologija i znanosti. A s obzirom na nestabilne susjedne zemlje snažna Hrvatska vojska mora nam biti imperativ.
