Peti kolovoza proslavom Dana pobjede obilježena je 22. godišnjica veličanstvene vojne operacije Oluja, kojom je od srpske okupacije oslobođena Hrvatska, a mimolet Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bio je najdojmljiviji dio programa obilježavanja pobjede. Bio je to premijerni javni nastup hrvatskih pilota izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D(r) Kiowa Warrior, čija je obuka okrunjena bojnim gađanjem u dnevnim i noćnim uvjetima izvedenim prije tri tjedna.
Uvođenjem ovih helikoptera u službu Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ostvarilo je golemi tehnološki iskorak. Niti jedna zemlja u našem susjedstvu ne raspolaže ni približno toliko sofisticiranim izvidničko-borbenim helikopterima, a dio je to snažnog trenda jačanja i modernizacije naših Oružanih snaga. Prvi ozbiljni koraci su poduzeti još 2015. Tada su nabavljene samovozne haubice, pokrenut je postupak nabave Kiowa Warriora, no prethodne dvije vlade nastavile su s prebacivanjem odgovornosti za najvažniji projekt, onaj nabave novih višenamjenskih borbenih aviona, a vojni proračun se smanjivao.
Gordijski je čvor napokon presjekao aktualni ministar obrane Damir Krstičević, koji se beskompromisno odredio da se novi avioni moraju nabavljati, za razliku od svojih prethodnika koji su naginjali zadržavanju statusa quo.
Ministar Krstičević nam je rekao: “Ponosan sam što je ova Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem povećala vojni proračun nakon šest godina pada. Upravo je podrška premijera Plenkovića bila ključna u donošenju odluke da nabavljamo novu eskadrilu višenamjenskih borbenih aviona. Vratili smo i fokus na čovjeka, vraćamo hrvatskom vojniku dostojanstvo i vojsku u naše gradove. Sigurnosna paradigma se promijenila i radimo na uvezivanju svih dijelova sustava u cjelinu kako bismo mogli odgovoriti na nove ugroze i rizike. Započeli smo i proces tranzicije i pomlađivanja Oružanih snaga novim zapovjednim kadrom, školovanim u inozemstvu i s iskustvom iz Domovinskog rata. Potičem filozofiju zdravog natjecanja i želim da budemo brži, bolji i spremniji odgovoriti na izazove pred nama. Kao što mi je američki ministar obrane James Mattis rekao: ‘Hrvatska je mala zemlja koja se bori iznad svoje kategorije.’ Promjene koje provodimo osigurat će bolju budućnost i napredak te nove sposobnosti neophodne za odgovor na izazove koji dolaze”, zaključuje ministar.
Program OH-58D, ukupne vrijednosti 205 milijuna kuna, najaktualniji je dokaz da je Hrvatska već duboko zagazila u smjeru ozbiljne revitalizacije svoje vojske. Kiowa Warriori ipak nisu primarno borbeni helikopteri, te su ideje njihova korištenja da se zaustave tenkovske bojne posljedica nedostatka operativnog iskustva s ovim tipom letjelice. Premda će naše Kiowe biti naoružane s AGM-114 Hellfireom, a vjerojatno i navođenom verzijom 70mm raketa Hydra, APKWS-om, njihova prava moć leži u senzorima i umreženosti.
Pred njima se malo što može sakriti, a informacije se brzo distribuiraju kopnenim snagama i vatrenoj podršci, što će posebno doći do izražaja u sprezi sa samovoznim haubicama PzH 2000, vjerojatno najboljima na svijetu. Ulazak Kiowa Warriora u službu je i ključna stepenica na putu prema nabavi borbenih helikoptera poput AH-64 Apache, što je u budućnosti nužno.
Kao i helikopteri, haubice PzH 2000, kojih će 12 biti u operativnoj upotrebi, prije nekoliko tjedana imale su svoje prvo gađanje. Projekt njihove nabave je koštao oko 440 milijuna kuna, u što je ušla i modernizacija i prilagođavanje našim zahtjevima te potrebi za umrežavanjem s ostalim snagama: ovaj sustav predstavlja izuzetan napredak u sposobnostima pružanja precizne vatrene podrške, a s dometom od 60 km ostaje daleko izvan dosega zastarjelih sustava kojima raspolažu potencijalni protivnici.
Konačno kreće i opremanje borbenih vozila Patria AMV daljinski upravljanom vatrenom stanicom izraelskog Elbita; za sada će samo osam borbenih vozila dobiti kupolu UT30Mk2 naoružanu 30mm topom Mk44 Bushmaster II i protuoklopnim sustavom Spike. Tako će za 94 milijuna kuna AMV-ovi postati borbena vozila pješaštva, a ne samo oklopni taksiji. Za usporedbu, Đuro Đaković je za isti posao tražio više od 210 milijuna kuna.
Ključne sposobnosti razvit će se i planiranom nabavom eskadrile bespilotnih letjelica, iako o tome konačna odluka još nije donesena, a ne zna se ni koje letjelice bi se nabavljale. Nužna nabava barem 12 letjelica srednjeg do velikog dometa i prateće opreme i podrške mogla bi koštati i nekoliko stotina milijuna kuna.
Osim materijalne modernizacije, HV se vraća u Vukovar, Ploče, Sinj i Varaždin. U Varaždin dolazi mehanizirana bojna Puma, a u Vukovaru i Sinju bit će smještene manje inženjerijske postrojbe, dok će u Pločama biti ustrojeno mornaričko pješaštvo, inicijalno u jačini satnije. Ovim se stvaraju i preduvjeti za narastanje snaga, a sam projekt će koštati oko 50 milijuna kuna. Pojačano se radi i na vojnoj pričuvi, za čiju je obuku ove godine izdvojeno milijun i pol kuna. Za sada MORH računa na 9000 pričuvnika u šest pješačkih pukovnija, iako je poziv krajem srpnja dobilo oko 15.000 ljudi kako bi se potrebnih 9000 moglo popuniti.
Osim opremanja novom tehnikom, Oružane snage krajem godine kreću i u misiju na Baltiku, gdje će imati do 200 vojnika u Litvi i do 90 u Poljskoj. Naša zemlja tako parira mnogo većim državama od sebe. Osim što se demonstrira predanost NATO-u te stvara temelj za reciprocitet u slučaju izbijanja sukoba u vlastitom susjedstvu, misija na Baltiku imat će veliku važnost za obuku i poboljšanje interoperabilnosti u konvencionalnim operacijama i pri korištenju teških borbenih sustava.
O trendovima razvoja naše vojske govorio nam je i načelnik Glavnog stožera OSRH, general zbora Mirko Šundov: “S promjenom sigurnosnog okruženja mijenjaju se i zahtjevi koji se stavljaju pred obrambeni sustav, stoga moramo stalno usavršavati postojeće sposobnosti i razvijati nove, poput kibernetičkih. Oružane snage rade na daljnjoj modernizaciji i usavršavanju s neposrednim ciljem poboljšanja općih borbenih sposobnosti odgovora kako na konvencionalne tako i na asimetrične prijetnje. U tijeku je niz projekata opremanja kao što su BOV Patria, PzH 2000, Obalni ophodni brod, borbeni helikopteri Kiowa Warrior i višenamjenski borbeni avion. Sve ih je potrebno učinkovito integrirati u postojeći obrambeni sustav, a kroz obuku, vježbe i simulacije osigurati da njihov doprinos u izvršenju temeljnih zadaća OS RH bude što je moguće veći”, rekao je general, te je spomenuo i međunarodne vježbe.
“Sudjelovanjem na Saber Strikeu 17 u Litvi i Saber Guardianu 17 pokazali smo vjerodostojnost kao partner i saveznik. Provodimo i novi operativni raspored postrojbi, a 2018. ustrojit će se djelatna postrojba mornaričko-desantnog pješaštva u Pločama. Oružane snage kontinuirano rade na razvoju operativnih sposobnosti vodeći ujedno računa o kvaliteti života i rada svojih pripadnika kao i potreba civilnog stanovništva i lokalne zajednice”, zaključio je general Šundov.
Najambiciozniji, ali i najvažniji projekt ostaje nabava višenamjenskih borbenih aviona. U vojnom proračunu za iduću godinu već je odvojeno 350 milijuna kuna za prvu ratu financiranja te nabave. Prema ministru Krstičeviću, u 2018. izvodit će se prilagodba infrastrukture za prihvat novih aviona. Dok se ne objave ponude, neće se sa sigurnošću znati koliko će cijeli program koštati, no iskustva drugih zemalja upućuju da će biti riječ o ukupnoj cifri između 500 i 800 milijuna eura za 12 aviona. K tome treba reći da bi svakako bilo nužno, nakon isporuke i uvođenja u službu 12 novih lovaca, pristupiti i dokupu još barem njih šest.
Jedina dva ozbiljna kandidata su švedski Gripen i američki F-16 iz tri moguća izvora: SAD-a, Grčke i Izraela. U suštini, obje su opcije odlične. Sve donedavno, kada je opstanak lovačke komponente visio u zraku, te se u najboljem slučaju moglo nadati nabavi aviona za operativno gotovo smiješni air policing, Gripen je nesumnjivo bio najprimamljivija opcija. Jednostavan, s niskim operativnim troškovima te malim infrastrukturnim i logističkim zahtjevima pružio bi najekonomičniju platformu, unatoč visokoj nabavnoj cijeni.
No stvari su se promijenile. Hrvatska je, nemalim trudom struke iza koje je stao ministar obrane i Vlada, napokon shvatila da nam je nužno punokrvno borbeno zrakoplovstvo, a ne obična zračna policija. Zrakoplovstvo koje će moći izvojevati zračnu prevlast nad RH u slučaju sukoba, izvršavati dubinske strateške udare i pružati punu izvidničku i vatrenu podršku snagama na zemlji te biti okosnica odvraćanja i demonstracije moći u miru.
Takvom promjenom prioriteta F-16 postaje najbolji izbor, premda ima nešto veće operativne troškove i infrastrukturne zahtjeve, no kontinuirani i nužni rast našeg vojnog proračuna amortizirat će ovu manu. Može ponijeti čak 2,5 tone ubojnog tereta više nego Gripen C te ga može isporučiti na većoj udaljenosti. Omjer potiska prema težini također je bolji i prelazi 1, što znači da je F-16 okretniji. Kada bi se razmatrao moderniji Gripen E, koji raspolaže AESA radarom, IRST pasivnim senzorima, većom nosivošću i modernim sustavima za elektroničko ratovanje te s većom maksimalnom težinom i jačim motorom, prednost F-16 bi se umanjila.
F-16 ima još jednu ključnu prednost: zbog goleme rasprostranjenosti, rezervni dijelovi su dostupniji i jeftiniji, te ih se može nabavljati iz brojnih izvora.
Od tri varijante F-16 koje se razmatraju, najmoćnija i najnaprednija je izraelska F-16C/D Barak/Brakeet. Većina avionike je izraelska, kao i radar, paleta oružja te posebno napredni sustavi za elektroničko ratovanje i proturadarsku borbu, dio kojih je smješten u proširenoj “grbi” na leđima dvosjeda. Maksimalna težina polijetanja je povećana za čak 2,5 tona u odnosu na standardne F-16, na 21.770 kg, što je gotovo osam tona više od Gripena C. Nitko na svijetu nema svu opremu kojom raspolaže ova inačica, a s obzirom na to da Izrael ima jednu od najsofisticiranijih vojnih industrija, ne treba dvojiti da su F-16 Barak među najnaprednijim borbenim avionima uopće.
Treća opcija, trenažno borbeni FA-50, nema što tražiti u natječaju za višenamjenski borbeni avion. No u idućem desetljeću, nakon što novi lovci budu uvedeni u službu i financijske prilike to dopuste, FA-50 bi se mogao razmotriti kao napredni trenažer za lovačku obuku i sekundarnu zadaću zračne potpore, za što je inicijalno i razvijan. U toj ulozi bio bi to odličan avion.
U dijelu javnosti postoje i neke nedoumice zašto se uopće kupuju borbeni avioni, posebno nakon sumnjivih požara u Dalmaciji, kada su se pojavile teze da bi bilo bolje kupiti još kanadera. To proizlazi iz neznanja autora koji ulaze u tematiku koju ne razumiju. Hrvatska ima jednu od najvećih protupožarnih flota na mediteranskom prostoru, a bez obzira na broj aviona, noću i po buri požar se ne može gasiti iz zraka. Požari su odgovornost i Hrvatskih šuma, koje bi morale zimi krčiti i održavati putove, što evidentno ne čine, pa teret saniranja njihove nebrige pada na vojsku i vojni proračun. Druga stvar je činjenica da se Canadair CL-415 više ne proizvodi. Dakle, nema se gdje kupiti.
No ipak treba pobliže objasniti zašto nam treba lovačko zrakoplovstvo. Prvi argument protiv nabave, da Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost, pogotovo na rok od tridesetak godina koliko će novi avioni biti u upotrebi... Idući tom niti promišljanja netko bi mogao tražiti da se ukine vatrogastvo jer mu trenutno ne gori kuća, ili pak zdravstvo jer trenutačno nije bolestan.
Nabava novih aviona osigurava kontinuitet te izuzetno složene sposobnosti, privlači mlade u zrakoplovstvo te podiže tehnološku razinu zemlje, a da ne spominjemo pozitivan učinak offseta za gospodarstvo i zaposlenost. U sprezi s dobrim obavještajnim sustavom i ranim uzbunjivanjem, na kojima se mora raditi, moderni lovci omogućuju preduhitrivanje i neutralizaciju svake vojne prijetnje. Osiguravaju štit vlastitim snagama i onemogućuju protivniku da po njima djeluje iz zraka bez velikog rizika.
Borbeno zrakoplovstvo nadmoćno sustavima obrane kojima raspolažu potencijalni neprijatelji, odnosno sposobno da te sustave neutralizira, predstavlja snažan faktor odvraćanja implicitnom prijetnjom da će svaki pokušaj agresije izazvati višestruko jači odgovor po strateškim i infrastrukturnim ciljevima na većini teritorija protivnika. Izraelska doktrina apsolutne konvencionalne nadmoći nad susjednim zemljama uz prijetnju nerazmjerne odmazde, a na koju bi se trebala ugledati i Hrvatska, rezultirala je izostankom konvencionalnih ratova protiv Izraela od 1982.
Borbeno zrakoplovstvo pruža i golemi raspon signala u diplomatskom rješavanju kriza. Od redovnih operacija kao baznog stanja, lovce se može slati na zadaće demonstracije sile: primjerice redovni naleti borbenih aviona nad teritorijem koji svojata, ili pod vojnom okupacijom drži strana zemlja, šalje se nedvosmislena poruka. Baziranjem lovaca bliže žarišnoj zoni povećava se ulog. Borbene patrole uz granicu dodatno povećavaju pritisak, da bi krajnja nekinetička demonstracija moći bila upadi i zadržavanje u zračnom prostoru suparnika, čime se oslikava njegova nemoć.
Nakon svega navedenog opravdano je pitati se kako će vojni proračun pokriti sve nužne rashode.
Prema najnovijim proračunskim projekcijama, vojska će sljedeće godine dobiti 4,6 milijardi kuna, a 2019. malo više od 4,8 milijardi. Na prvi pogled riječ je o respektabilnim svotama, no nužno se pobrinuti da u realizaciji ne dođe do smanjenja iznosa izvršenja proračuna. Svakako bi se vojsci moralo dodijeliti barem po 300 milijuna kuna više od planiranog za 2018. i 2019., jer izgleda da Vlada zasad namjerava kapitalnu nabavu borbenih aviona uklopiti u vojni proračun, što bi valjalo izbjeći.
U svijetu je praksa da se takve nabave financiraju direktno iz središnjeg državnog proračuna jer se razumije njihova važnost za cijelu zemlju, dok trenutačna odluka o stavljanju nabave borbenih aviona samo na teret vojske pokazuje da Ministarstvo financija i dalje ima maćehinski odnos prema OSRH. Stanje pogoršava činjenica da vojska još mora u središnji proračun vraćati 25 posto vrijednosti svake vojne nabave, pa i donacija, na račun PDV-a, što je praksa koja predstavlja cijeđenje vojnog proračuna od već dodijeljenih sredstava, i koju bi trebalo najhitnije prekinuti.
Vojni proračun, pogotovo uveća li se tempo njegova rasta, bez sumnje može izdržati troškove ovdje spomenutih programa, od kojih su neki već i podmireni, te nužno povećanje operativnih troškova lovačke eskadrile za nekoliko stotina milijuna kuna dolaskom novih aviona. No ako se na operativne troškove novih aviona pokuša dodati i još toliko godišnjeg opterećenja za otplatu aviona, modernizacija i rast Oružanih snaga u drugim segmentima bit će ugroženi.
Tada će se morati učiniti jedna od tri stvari: povećati vojni proračun za vrijednost godišnje rate ili preuzeti otplatu na državni proračun; treća je opcija hitno provođenje ionako nužnog izdvajanja iz vojske i vojnog proračuna, a bez njegova smanjivanja, protupožarne eskadrile i protupožarnih aktivnosti, Obalne straže, medicinskog transporta te civilnog traganja i spašavanja. Time bi se vojni proračun konačno mogao preusmjeriti na vojne aktivnosti, pa bi mogao preživjeti i otplaćivanje borbenih aviona.
Sve drugo ugrožavalo bi sposobnosti i tempo modernizacije Oružanih snaga, a odgovornost ne bi bila na MORH-u. A da na snažnu Hrvatsku vojsku računa i SAD, potvrdio je i nedavni sastanak američkog potpredsjednika Mikea Pencea s premijerom Plenkovićem. Hrvatska kao vojno najmoćnija sila u regiji, koja je, prema najnovijem globalnom indeksu vatrene moći, 15 mjesta ispred Srbije, predstavlja najsnažniji jamac stabilnosti u susjedstvu, te se na njezinu jačanju mora kontinuirano raditi.