Svećenik salezijanac i studentski kapelan Grada Zagreba don Damir Stojić izložio je “idejno-konceptualnu platformu” najnovijih strujanja i inicijativa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (uključujući i manifestaciju “Isus na brucošijadi”, održanu proteklog vikenda u dvorani “Cibona”) na svojoj redovitoj nedjeljnoj propovijedi, 22. listopada o. g. u svetištu Sveta Mati Slobode na Jarunu.
Damir Stojić ima ugled jednog od najboljih propovjednika Katoličke crkve u Zagrebu i Hrvatskoj. Rekao bih da je i najbolji – uz Jakova Rađu, nekadašnjeg kapelana u župi sv. Josipa na Trešnjevci, a danas promotora kršćanskih poziva i povjerenika za pastoral duhovnih zvanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji. I vrlo se dugo pripremao za tu svoju propovijed, čak danima unaprijed.
A na misi je progovorio eksplicitnim političkim rječnikom, polemizirajući pritom – kako je sâm istaknuo – i s pojedinim hrvatskim političarima, koji, po njegovu mišljenju, sasvim pogrešno tumače Isusove riječi upućene njegovim (Isusovim) neprijateljima farizejima i herodovcima u danima koji su neposredno prethodili Isusovu smaknuću: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!”
Dan nakon sv. mise na Jarunu, u našem podužem razgovoru u njegovu uredu u Studentskom naselju “Cvjetno”, don Damir Stojić otkrio mi je da je u svojoj propovijedi ponajviše aludirao na člana Predsjedništva SDP-a Bojana Glavaševića.
Politički rječnik
A što je to bilo političko u njegovoj propovijedi od 22. listopada u crkvi Sveta Mati Slobode? Prvo, on je misno evanđelje koje se toga dana čitalo u svim crkvama (Mt 22, 15-21) opisao uobičajenim političkim rječnikom, kakav se danas koristi (i) u medijima.
Rekao je da je protiv Isusa djelovala “neprirodna koalicija” (sklopljena između farizeja i herodovaca), odnosno kako je točno izjavio: “Jedna od prvih političkih koalicija, koja je usto bila vrlo nepoštena i neiskrena – ali tako to biva u politici!”
Drugo, kazao je da je smrtna presuda Isusu donesena demokratski, tj. glasanjem. “Na političkom sudu, jednom političkom procesu, državna vlast ga je osudila.”
A treće, za Poncija Pilata, koji je osudio Isusa Krista na smrt na križu, don Damir je ustvrdio – citiram ga – da je “tipičan europski političar, koji pere ruke, koji je relativist i koji je dopustio rulji da odluči – i odlučili su demokratskim putem!”
To je jedno, a drugo je da je don Damir Stojić Isusove ključne riječi “Podajte caru carevo, a Bogu Božje” interpretirao na način koji je dijametralno suprotan načinu na koji to čine hrvatski javni djelatnici i političari (odnosno većina njih). Za razliku od, primjerice, Bojana Glavaševića, koji je u jednome svom istupu u jednim lokalnim novinama izjavio (po Stojićevoj interpretaciji) da Crkva nema pravo otvoreno se miješati u javni i politički život, don Damir je rekao da ona ne samo da na to ima pravo nego da je to, dapače, i njezin osnovni posao. Pritom je naglasio: “Isus se miješao u sve! Zato su i održali Vijeće (“neprirodna koalicija” sastavljena od farizeja i herodovaca – op. a.), da ga ušutkaju, i zato su ga i razapeli! Nisu ga razapeli zato što je bio ljubazan i tolerantan, nego zato što se miješao!”
U razgovoru nakon mise don Damir Stojić rekao mi je da se u svojoj propovijedi, zapravo, kritički i polemički osvrnuo na sekularizam, koji, po njegovu mišljenju, danas dominira u javnom i političkom životu. Pritom je vrlo jasno razlučio dvije kategorije: prva je “sekularan” i “sekularizacija”, a druga – “sekularizam”. Sekularizacija je, kako mi je kazao, O.K., uostalom – citiram ga – “Isus je prvi koji je uspostavio sekularni red kad je rekao da car nije Bog, tj. da su to dvije odvojene sfere”.
Ali sekularizam to, po Stojićevu mišljenju, “pretvara u ideologiju u kojoj se sve vjersko izbacuje iz javnog diskursa”. Drugim riječima, sekularizam je, po don Damiru, “isključenje svakog vjerskog govora unutar javnog diskursa – skoro pa neprijateljsko raspoloženje prema svemu što je vjersko”.
I eto, kao što vidimo, Katolička crkva u Hrvatskoj, u kojoj je don Damir Stojić jedan od najvažnijih protagonista (uz napomenu da je osobito utjecajan i omiljen među mladima, tj. da je, na neki način, njihov “guru”), danas prilično otvoreno i eksplicitno ustaje protiv tako shvaćenog i tumačenog sekularizma. Imam dojam da je u tome bit (ili jedna od biti) aktualnog buđenja, dapače i pravog duhovnog booma među mladim hrvatskim katolicima.
Za aktualno buđenje mladih unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj najzaslužnija su četvorica svećenika. To su salezijanac don Damir Stojić, isusovac pater Ike Mandurić, vlč. Jakov Rađa te vlč. Ivan Valentić.
Manifestaciju “Isus na brucošijadi”, održanu ovog vikenda u “Ciboni”, zajedno su organizirali don Damir Stojić, pater Ike Mandurić i vlč. Ivan Valentić. Cijela stvar je zapravo začeta tako što je pater Ike to predložio don Damiru, a onda su se njih dvojica zajedno obratili Kaptolu, tj. pomoćnom biskupu i generalnom vikaru Zagrebačke nadbiskupije mons. Miji Gorskom (predsjedniku Odbora za mlade u HBK-u), kao i vlč. Ivanu Valentiću.
Pod vodstvom Ike Mandurića, svakog petka navečer održavaju se u crkvi u Palmotićevoj mise mladih na koje dođe i do 700-1000 mladih. Ta praksa traje još od 2012. Tada se sve počelo zahuktavati. Sa svoje pak strane don Damir Stojić je već gotovo cijelo desetljeće duhovnik karizmatsko-molitvene zajednice Božja pobjeda, čiji je voditelj mladi stomatolog Marko Blagović (rođ. 1986. u Slavonskom Brodu).
Kriza crkve
Ali, u čemu je paradoks cijeloga tog gibanja, kojemu ton daju upravo mladi, predvođeni svojim duhovnicima? Paradoks je u tome što to gibanje, koje se po nekim svojim obilježjima može nazvati i pokretom, koincidira sa sveopćom krizom Katoličke crkve u Hrvatskoj. I to prvenstveno Crkve kao institucije. Bolje rečeno: krizom unutar katoličkog establišmenta u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj buja živa Crkva, ali Crkva kao zajednica vjernika. Episkopat je, međutim, u krizi. I to već duži niz godina, praktički još od 1990., kad je Katolička crkva u Hrvatskoj izvojevala punu slobodu (u nacionalnom smislu riječi).
Jedan moj sugovornik, insajder iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj (vrlo ugledan i utjecajan na javnoj hrvatskoj katoličkoj sceni), definirao mi je tu krizu u tri točke. Prva su točka vidljivi znaci otuđenja biskupa od svakodnevne realnosti vjernika-katolika u Hrvatskoj. To mi je obrazložio ovim riječima:
- Za Crkvu je jako važno da pastiri, tj. biskupi, dijele istu stvarnost sa svojim vjernicima. No u Hrvatskoj to nije slučaj. Katoličku crkvu u Hrvatskoj financira država, a takav model financiranja Crkve potiče “mentalitet kneza” – što je izraz koji osobito znade spominjati papa Franjo. Kad neki stranac dođe na misu u Hrvatskoj, brzo uvidi da, kad se prikuplja milodar, vjernici obično ubacuju sitan novac, najčešće kovanice. Vidi se da vjernici, tj. laici, nemaju osjećaj da snose veliku odgovornost za život Crkve, jer znaju da je Crkva već dobila novac od države. To stanje otuđuje vjernike od svojih biskupija, jer biskupi ne ovise o nama, vjernicima, nego, financijski, od države. I onda upravljaju. Oni su, dakle, knezovi, a mi kmetovi; to svakako nije zdravo.
Drugi prigovor na račun vodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj moj mi sugovornik ovako formulirao:
- Neki biskupi imaju potrebu češće javno komentirati politička zbivanja u Hrvatskoj, a to nije u redu. Jer, oni su pozvani biti duhovni pastiri, a ne politički komentatori. Treba napraviti jasnu distinkciju između moralnih pitanja, koja bi se morala ticati Crkve, i prolazne političke problematike, koja se biskupa nipošto ne bi trebala ticati. Osobito se Crkva ne bi trebala baviti odnosima između političkih stranaka, ne bi smjela otvoreno navijati za neku opciju – a neki biskupi upravo to čine.
A pod tri, sadašnji hrvatski episkopat kao takav mnogo je slabiji – i intelektualno, i duhovno, i na bilo koji drugi način – od onoga slavnog episkopata koji je, još u doba komunizma, predvodio kardinal Franjo Kuharić.
- Prijašnja generacija – tvrdi moj sugovornik – imala je ljude poput Kuharića, koji su imali iskustvo trpljenja. A danas je bezbolno biti svećenik, to je postalo nekako prekomforno... U Hrvatskoj općenito vlada duh kalkuliranja. To se vidi i u poslovnom svijetu, i u politici itd. – ljudi generalno kalkuliraju. A mladi, vidite, nisu takvi, oni žele istinu, i oni nalaze istinu ili svoj put u Katoličkoj crkvi – a tu onda dolaze do izražaja pojedini talentirani svećenici, koji zrače i koji imaju autentičnu evangelizaciju.
Prigovori Bozaniću
Druga pak vrsta prigovora tiče se aktualnoga zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Tuže se da on već duže vremena naprosto nije prisutan u hrvatskoj katoličkoj javnosti, posebice ne na način na koji se to očekuje od prvog biskupa Crkve u Hrvata. Pritom (gotovo) nitko ne vjeruje da je njegova bolest glavni razlog za njegovu neprisutnost i nečinjenje.
Bio sam, u subotu, na “Isusu na brucošijadi” i uvjerio se kako vlč. Ivan Valentić prenosi Bozanićeve pozdrave nazočnim studentima (dvorana u “Ciboni” tijekom subotnjeg popodneva ipak nije bila puna, dapače bila je poluprazna), no sve mi se to doimalo nekako usiljeno i previše formalistički. Vidjelo se da je manifestacija “Isus na brucošijadi” djelo, odnosno projekt dvojice-trojice zanesenjaka, a ne Katoličke crkve u Hrvatskoj u cjelini.
- Pomlađenje Crkve mainstream ne voli – upozorio me jedan od svećenika i dodao: - A osim prema mladima, sumnjičav je i prema karizmaticima, osobito kad su u pitanju karizmatici-laici. Njih je, znate, teško dovesti pod kontrolu. Karizmatici nisu činovnici, kao velik broj biskupa i župnika, oni djeluju u Duhu Svetom. Evo, moderator “Isusa na brucošijadi” najavio je studentima don Damira Stojića kao “showmana” – a za kojeg to svećenika u Hrvatskoj, a o biskupima da i ne govorimo, možete reći da je “showman”? Uza sve to, neki biskupi u ovim najnovijim okupljanjima vide i prodor nekih elemenata protestantizma. Katolici se prije nisu toliko okupljali po dvoranama. Ali kamo će doći osoba koja traži Boga a ne voli dolaziti u crkvu nego u dvoranu? A to, zapravo, i jest u duhu doktrine pape Franje, koji izričito poručuje svećenicima: idite izvan crkve, idite na periferiju!
Međutim, možda se najveći paradoks u cijeloj ovoj priči sastoji u tome što se sva ta dinamika i sve to gibanje, talasanje i buđenje u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj – nositelj kojega je određen broj (možda desetak) pojedinaca, zajednica i udruga – financijski gledano odvija najvećim dijelom samostalno. Dakle, ne financirano iz budžeta Katoličke crkve u Hrvatskoj, tj. iz budžeta pojedinih biskupija, uključujući i Zagrebačku, nego – alternativnim metodama.
Donatori
Novac koji dobiju od države biskupi pomalo ljubomorno (po nekima i sebično) drže za sebe, a pojedinci, zajednice i udruge koje žele djelovati i koje djeluju samostalno prikupljaju sredstva putem donacija. Jedan od njihovih najvećih donatora jest Zaklada Rhema iz Zagreba (riječ “rhema” označava Božju riječ koja progovara nadahnuta Duhom Svetim).
Tu je Zakladu 2014. osnovala skupina hrvatskih poduzetnika, odnosno, točnije rečeno – osam bračnih parova. Glavni su inicijatori te ideje Mirjana i Ivica Topčić (iz tvrtke Tim Kabel) i Ksenija i Ivić Pašalić (iz tvrtke Mundus Viridis). Riječ je, naravno, o “onom” Iviću Pašaliću, nekadašnjem moćnom hrvatskom političaru, a danas poduzetniku i vrlo angažiranom katoliku.
U Povelji uz inicijativu za osnivanje Zaklade Rhema (povelja nosi datum 15. lipnja 2014.) piše da je svrha osnivanja Zaklade, među ostalim, i “promicanje ekumenskih vrednota i dijaloga među vjerskim zajednicama”, tako da zasigurno nije slučajno da se među njezinim osnivačima, osim katolika, nalaze i Židovi i protestanti (u planu, odnosno u ideji, jest da barem netko od osnivača bude i pripadnik Srpske pravoslavne crkve).
Princip financiranja
Ravnateljica Zaklade Rhema jest Mirjana Topčić, a budžet Zaklade za tekuću 2017. godinu iznosi oko 1,800.000 kuna.
Tim novcem financira se – u redovitom mjesečnom ritmu – 12 ključnih pojedinaca, zajednica i udruga koje rade na evangelizaciji i širenju Božje riječi, u Hrvatskoj. Mnogima (ili većini) je to jedini fiksni iznos koji imaju zajamčen redovito svakog mjeseca, odnosno – najjednostavnije rečeno – unaprijed osiguran “hladni pogon”. Ove, 2017. godine Zaklada Rhema sustavno pomaže ove pojedince, zajednice i udruge: Centar za cjeloviti razvoj, odnosno portal bitno.net (vlasnik Petar Balta), Hrvatsku zajednicu bračnih susreta (Ivan Mađerčić), SKAC Zagreb (donedavni predsjednik Ike Mandurić, sadašnji predsjednik Dominik Knezović), Forum plus iz Splita (voditelj Matej Pavić), SKAC Split (Silvio Puljić), don Damira Stojića, udrugu Vigilare (Vice Batarelo i Stjepo Bartulica), Laudato TV (Ksenija Abramović), Udrugu Partner (Dražen Glavaš), pro-life molitvenu inicijativu “40 dana za život” (Ante Čaljkušić), udrugu U ime obitelji (Željka Markić) i udrugu Grozd (Ladislav Ilčić).
Natječaj za sredstva
Najveću pomoć Zaklada Rhema daje Laudato TV-u, drugi je na listi Centar za cjeloviti razvoj (portal bitno.net), treći SKAC Palma itd.
Važno je ovdje naglasiti da Udruga Rhema nije podložna nikakvoj crkvenoj organizaciji i da funkcionira isključivo po Zakonu o zakladama. Njezino je funkcioniranje u potpunosti institucionalizirano: potkraj svake godine objavljuje se natječaj u novinama, a nakon pristiglih upita i zamolbi o donacijama (kao i o visini donacija) odlučuje Uprava Zaklade.
Naravno, usprkos tome što generalno rade na istoj, odnosno zajedničkoj stvari, tj. na novoj evangelizaciji te promociji i širenju Božje riječi, a u protivnosti spram “sekularizma” shvaćenog na isključiv i jednostran način, protagonisti aktualne katoličke scene u Hrvatskoj ne misle o svim stvarima jednako. To je, proteklih dana, najviše došlo do izražaja u vezi s pokretanjem tužbe protiv bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića. Kao što je poznato, pokretač te ideje je predsjednik Udruge Vigilare Vice John Batarelo.
S Batarelom sam se bio susreo u petak 20. listopada, na duhovnoj obnovi kod Jorgea Ramosa u Držićevoj. Iznenadio sam se kad mi je rekao da više nije predstojnik Ureda za obitelj u Zagrebačkoj nadbiskupiji (gdje je godinama primao plaću). Na moje pitanje je li mu Bozanić dao otkaz, odgovorio je negativno, rekavši da je sam odlučio da se povuče.
Salezijanci na Jarunu su mi, međutim, ovih dana rekli: “Vice je za njih (za Kaptol – op. a.) jednostavno prejak, i zato je otišao!”
Batarelo mi je ujedno predstavio svoj novi projekt – podnošenje tužbe protiv Josipovića. Rekao mi je da je jedna od glavnih zadaća udruge Vigilare “ne dopustiti da napadaju katoličku vjeru”. Odatle, kazao mi je, i sam naziv udruge, “Vigilare”, što znači – “biti budan”.
Glavni neprijatelji
Po Batarelu, glavni protivnik Katoličke crkve u Hrvatskoj bili su u doba komunizma komunisti, a danas su to, kako ih on naziva, “militantni sekularisti”, koji se Katoličkoj crkvi suprotstavljaju na dva načina. Prvo, potiču ili tjeraju vjernike, katolike da se vrate u sakristiju, a drugo – nameću im i osjećaj krivnje.
- Mi ljubimo svoje neprijatelje – rekao mi je Batarelo – ali nećemo dopustiti da se izruguju Katoličkoj crkvi, i iskoristit ćemo sve pravne mogućnosti da im se suprotstavimo!
Upitao sam Batarela je li o toj svojoj inicijativi, prije nego što je s njom izišao u javnost, upoznao svojega donedavnog glavnog suradnika i prijatelja, Stjepu Bartulicu – koji je, kao što je poznato, predsjedniku Josipoviću bio savjetnik za vjerska pitanja. Odgovorio mi je da nije, te da je Bartulica, kad ga je o tome izvijestio, ostao zatečen.
Još donedavna, Batarelo i Bartulica bili su, barem izvana gledano, “jedna duša u dva tijela”. Kao takve sam ih i upoznao, potkraj jeseni 2013. – tj. kao čelnike pokreta zvanog Novi konzervativizam (i ja sam kumovao tom imenu). No, danas više nije tako.
S Bartulicom sam se našao u utorak, 24. listopada. Pitao sam ga i za Batarela, odnosno za njegovu inicijativu, vis-à-vis Josipovića. Nije ju podržao. Dapače, bio je vrlo kritičan. Ali je pazio da nijednom riječju ne uvrijedi Batarela. I zamolio me neka prema Batarelu budem jako obziran, kad budem o tome pisao.
Bartulica mi je za Batarelovu inicijativu rekao da nije mudra i da nije razborita. Za sebe samoga je kazao da je katolik s liberalnim pogledom na temeljne slobode čovjeka te da se Crkva mora dostojanstveno boriti i s kritikama, pa i ismijavanjima na svoj račun. A ne na njih preemotivno reagirati na način na koji je to Batarelo učinio, kad su u pitanju neke Josipovićeve riječi izgovorene na račun Crkve, blagdana Velike Gospe i zastupljenosti Crkve u medijima, splitskog nadbiskupa Marina Barišića itd.
Bartulica mi je ujedno rekao da se on osobno ne uzbuđuje oko tih Josipovićevih izjava i da ga čudi zašto je Batarelo zbog njih digao čitavu kampanju. Rekao mi je i da je ta Batarelova kampanja kontraproduktivna po dugoročne ciljeve Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Onda je, samo dan ili dva nakon toga našeg razgovora, izišao polemički članak o Batarelovoj inicijativi, na vrlo čitanom i utjecajnom portalu bitno.net. Članak je potpisao svećenik isusovac (iz Palmotićeve) Petar Nodilo, inače jedan od pokretača portala bitno.net. Bio je to, rekao bih, prilično žestok, pa i brutalan napad na Batarela, koji se možda ne bi očekivao na mediju kao što je bitno.net. Odmah sam to, u sebi, okarakterizirao kao “sukob na ljevici” unutar katoličke zajednice u Hrvatskoj.
“Strani faktor”
Nazvao sam Bartulicu i upitao ga što on o tome misli. Bio je negativno iznenađen Nodilovim tekstom, a osobito (agresivnim) tonom koji je u njemu dominirao. Izričito mi je rekao da se ne slaže s ovakvim napadom na Batarela – i to ništa manje nego što se ne slaže i s Batarelovom inicijativom vezanom za sudski proces protiv Josipovića.,
Na slavljeničkoj večeri (pobožnom koncertu) u City Plazi u petak 27. listopada, kao i na domjenku održanom neposredno nakon koncerta, večer uoči “Isusa na brucošijadi”, bili su, uz mnoge druge, i Stjepo Bartulica i Vice Batarelo. Na koncertu, tj. na tribinama, nisu sjedili zajedno (dapače, sjedili su na suprotnim stranama), a na domjenku su samo ukratko razmijenili mišljenja, u četiri (ili više) oka. Nisam prisluškivao, ali su mi, tijekom domjenka, moji znanci i prijatelji iz katoličke zajednice u Hrvatskoj vrlo kritički govorili o Batarelu.
Da je u svemu ovome on nekakav “strani faktor” (aluzija na činjenicu da je podrijetlom iz Sydneya, tj. iz Australije), čiji mentalitet ne odgovara mentalitetu Katoličke crkve u Hrvatskoj. (To isto mi je o Batarelu, ali i o Bartulici, znao, katkada, govoriti i prof. Ivančić.)
Da prikuplja donacije s najrazličitijih strana (uključujući i inozemstvo), a onda taj novac upotrebljava za svoja soliranja koja su “izvan konteksta” katoličke, ali i ukupne hrvatske javnosti. Da u svojim inicijativama, na internetu, zloupotrebljava lik Gospe, kojim se često služi i kada prikuplja donacije.
Da Josipovićeve riječi izgovorene na račun Crkve nisu imale takvu težinu da bi na njih sada trebalo odgovarati sudskim procesom – a što će oni koji ne vole Crkvu sasvim sigurno ismijati.
Stav biskupa
A što se portala bitno.net tiče, da njegov vlasnik Petar Balta, utemeljitelj i glavni urednik nakladničke kuće Verbum iz Splita, dosta drži do mišljenja biskupa (najviše, pretpostavljam, splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića), što znači da o Batarelovoj inicijativi negativno misle i sami biskupi. I da je Nodilov tekst na portalu bitno.net možda najviše i potaknut upravo od njih.
Bilo mi je, moram reći, žao Vice Batarela. Dobro ga poznajem, davno sam već kod njega uočio svojevrstan gap između njegove javne slike, tj. slike kakvu on ima u hrvatskoj javnosti, i njega osobno kao čovjeka. Izvana doista često djeluje isključiv i netolerantan, no usudio bih se reći da od svih protagonista ove priče on ima najveću empatiju prema bližnjemu (što je za jednog katolika vrlo važno) i da je spreman prvi uskočiti u pomoć svom prijatelju, ali i neprijatelju, ako zatreba.
S Batarelom sam se čuo, telefonski, u nedjelju, za vrijeme “Isusa na brucošijadi”. Bio je na putu za Rijeku. Rekao mi je da, usprkos svemu, ide dalje. Odnosno, kako je naglasio – do kraja. Da je njegova udruga, Vigilare, angažirala vrsnog odvjetnika, Zvonimira Hodaka i da Josipoviću na procesu neće biti nimalo lako.
Da on, Vice Batarelo, dolazi iz slobodnog svijeta i da se za ovu priču, oko sudskog procesa Josipoviću, ozbiljno pripremio.Da je većina komentara ispod Nodilova polemičkog članka, na portalu bitno.net, išla njemu, a ne Nodilu, u prilog. Da se uvjerio da u svemu ovome (ipak) ima većinu biskupa.
Na kraju mi je Vice Batarelo rekao: - Uskoro će svi vidjeti o čemu se zapravo radi. Temeljna poruka ove moje inicijative glasi: “Nema nedodirljivih u ovoj zemlji!”
