Hoće li zbilja još puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija (dodajmo: i BiH) postanu prijateljske zemlje!? Iako je to izgovorila možda nespretno, pa i neodgovorno, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – koja je po prirodi posla zadužena za normalizaciju odnosa s drugima, a pogotovo susjednim zemljama – ona je ipak pogodila “u sridu”, bez obzira na to što je tom izjavom zapravo kompromitirala vlastitu poziciju. Naime, od nje, odnosno njezina političkog angažmana (i kolega iz neposrednog susjedstva) i volje to najvećim dijelom ovisi.
Rat je još i sad jedna od temeljnih tema u odnosima zemalja u regiji te dominantna u društvenom i političkom životu zemalja u okruženju. Ratna zbivanja, otprije 20-25 godina, koja su poharala naše prostore, još opterećuju odnose među državama i građanima Hrvatske, Srbije, Kosova i BiH. Ratna “sjećanja” te “vlastita istina” o događajima temelj su i sastavnica političko-ideološke matrice svake od zemalja na ovim prostorima. Gledajući samo kako se Srbija, Hrvatska i BiH odnose prema istim ratnim događajima, teško se oteti dojmu da vladajuće strukture u svim narodima zapravo nemaju veliku želju da definitivno okončaju ratove, čime cijeli ovaj prostor i dalje odiše ratnom atmosferom i vrlo je daleko od normalizacije odnosa.
Reakcije na doživotni zatvor notornom i neobranjivom ratnom zločincu Ratku Mladiću pokazuju da su razlike u stavovima i percepciji tolike da će nesagledivo mnogo dunavske vode proteći prije nego što stvari dođu na svoje.
Psihološke barijere
“Nisam siguran da se danas može govoriti o atmosferi koja je vladala 90-ih, ali se može govoriti o kolektivnim psihološkim barijerama kao tragičnom ishodištu proteklih ratova i jednom od glavnih oslonaca nacionalnim elitama u očuvanju njihove političke moći”, kaže nam bosanskohercegovački povjesničar Adnan Jahić.
“Ključna je stvar da ideološka matrica na kojoj je i došlo do ratova 90-ih nije promijenjena. Dominantni ideološki obrazac koji se formulirao na ovim prostorima još krajem 80-ih nije promijenjen ni danas, a to je nacionalizam kao prevladavajući ideološki obrazac u političkoj vrhuški Srbije, Hrvatske i BiH”, kaže nam srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
I profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Hrvoje Klasić kaže kako ne misli da se održava ili podržava ratna atmosfera. “Održava se nacionalistička atmosfera”, kaže Klasić. On smatra da je to dominantna “ideologija” na ovim prostorima nakon rata, koja kao da je zapela u vremenu i prostoru, jer održava sadašnje političke elite koje svaki problem tumače i objašnjavaju “nacionalnom opasnošću”.
“Razlog tome vidim i u krizi identiteta na ovim prostorima, kao da ljudi još nisu svjesni da su dobili vlastite države. Mi u Hrvatskoj kao da živimo u vremenu hrvatskog narodnog preporoda, kada su svuda nicala hrvatska kulturna i sportska društva. Tada je za to postojao razlog, a sada pokatkad izgleda nedoraslo, pa i groteskno. Odnos prema događajima iz rata postaje mjerilom patriotizma, pa ako u Srbiji netko za Mladića ne misli da je heroj, odmah je sumnjiv, a ako se u Hrvatskoj netko ‘drzne’ reći da je Domovinski rat, uz agresiju i obranu, dijelom bio i građanski rat, odmah je pribijen na stup izdaje, a da se ne daju argumenti što je tu sporno ili netočno. Pobunjeni Srbi iz Hrvatske u trenutku pobune bili su državljani Hrvatske te, konačno, i danas na to imaju pravo. Ne razumijem što činjenica da je Domovinski rat dijelom bio i građanski mijenja u suštini. On ne potire da su Srbi iz Hrvatske imali podršku iz Srbije, da je i Srbija sudjelovala u agresiji”, ističe Klasić.
Neprijateljski stav
Bešlin kaže kako se “naši” nacionalizmi, kao uostalom i mnogi drugi, imaju potrebu homogenizirati prema unutra i antagonizirati prema van te se “neprijateljski” postavljati prema svakom obliku drugosti, a to su onda i najbliži susjedi. Jahić pak navodi kako su te barijere dugoročna smetnja normalizaciji odnosa između zemalja i naroda u regiji.
Makar nastajale u nekim ranijim vremenima grupnih predrasuda, strahova i nepovjerenja, uvijek su imale važnu ulogu u političkim i strategijskim stremljenjima nacionalnih elita, koje ciljano potenciraju razlike, inzistiraju na tome da je krivica isključivo na drugoj strani, a, nerijetko, kao što je danas slučaj u Republici Srpskoj, ulažu i sistemske napore, kroz zakonodavna rješenja te prosvjetnu i medijsku politiku, kako bi se postojeće razlike razvile u trajne i nepremostive prepreke povezivanju naroda i prevladavanju atmosfere nepovjerenja i podjela, kaže Jahić.
“Obrana nacije”
Za Klasića nacionalno postaje jedino bitno. Pokazuje se da su političke elite 90-ih imale formu, ali ne i sadržaj. Država je trebala postati sredstvo, a ne cilj. Sada kad je ostvaren cilj prestali su se brinuti za sadržaj i jedino je ostala “obrana nacije”. Sve ostale težnje te iste nacije, za socijalnom sigurnošću, pravnom državom, ljudskim pravima, pluralizmom, multikulturalnošću, nisu bitne, nastavlja Klasić. Po njemu to je zato što današnje političke elite nisu sposobne realizirati druge težnje osim one sadržane u uskliku “Imamo Hrvatsku”.
Za Jahića atmosfera koju danas imamo svjedoči da zemlje i narodi s ovih prostora, ponajprije zahvaljujući stavovima i ambicijama odgovornih elita, ne samo političkih nego i, dijelom, religijskih, kulturnih i znanstvenih, još nisu izašle iz začaranog kruga nacionalizma, ksenofobije i iščekivanja nekih novih zapleta kojima će se promijeniti državne i nacionalno-političke realnosti na prostoru bivše Jugoslavije. Prema Bešlinu pak današnje su političke elite zasnovane upravo na toj naglašeno nacionalnoj političko-ideološkoj matrici i zato ustrajavaju na tom obrascu koji je doveo do ratova i koji je dominantan na političkoj sceni. On doduše smatra da ratovi nisu opcija jer su sve strane ekonomski i politički prilično slabe za to, a i međunarodna zajednica sada je već drugačije senzibilizirana.
Klasić navod da rat koji je u Hrvatskoj bio oslobodilački i obrambeni postaje jedinim sadržajem i kamenom temeljcem svih budućih odnosa, i unutar zemlje i u odnosu sa susjedima, pogotovo Srbijom, pa tako tko god dirne u rat i naciju kao takvu, taj je dirnuo u državu i automatski postaje sumnjivi element: “I nije odgovoran onaj koji je dirnuo u socijalna prava, tko je odgovoran za nezaposlenost, iseljavanje, lošu ili pogrešnu vanjsku politiku, ali ako netko propitkuje neke događaje iz Domovinskog rata, a koji se ne uklapaju u tu zadanu ideološku matricu, biva proglašavan izdajnikom, nehrvatom i slično.”
Jahić pak sumnja da postoje rješenja koja bi potisnula nacionalizam u korist građanskih vrijednosti. Ova regija, smatra, ima dugu tradiciju mitova, predrasuda i euforičnog sjećanja na “slavnu prošlost”. U Srbiji, Hrvatskoj i BiH dominiraju unilateralni i međusobno isključujući pogledi ne samo na protekla zbivanja nego i na aktualne državno-političke i međunacionalne odnose. Ono što bi se, možda, moglo učiniti jest prepustiti prošlost historičarima, ali bi vjerojatno i oni udarili o iste zapreke u pokušajima dolaska do zajedničkih gledišta kao i političari. Jahić nije pesimist jer, kako kaže, za balkanski prostor su i godine provedene u miru i kakvoj-takvoj međusobnoj snošljivosti i koegzistenciji činjenica vrijedna spomena. “EU, a naročito Hrvatska, mogla bi učiniti mnogo više na stabilizaciji regije, ako, dakako, bude u stanju prevladati vlastite probleme i izazove te imati u vidu dobrobit svih ljudi koji žive na ovim prostorima”, misli Jahić.
Bešlin navodi kako je “ugroženost vlastite nacije misao vodilja”, jer čini situaciju uznemirujućom: “Sjetimo se da je sve sredinom 80-ih krenulo s pričom o ugroženosti Srba, prvo na Kosovu, a onda sve šire po Jugoslaviji.” Za Bešlina je priča o “vlastitoj” ugroženosti najbrži i najefikasniji način da homogenizirate naciju i da na tome onda vodite agresivnu politiku. To nije ni novo ni nepoznato u političkoj teoriji. Prema Bešlinu taj je martirološki obrazac, gdje nacija sebe predstavlja kao ekskluzivno društvo, nacionalistička esencija koju znamo još iz 19. stoljeća, ali ona je sada kod nas dominantna u drugoj dekadi 21. stoljeća.
“Taj mit o žrtvi i vlastitoj ugroženosti temelj je svakog nacionalizma. Trebamo se zapitati zašto taj obrazac u regiji funkcionira već više od 30 godina. On stalno drži naciju u napetom stanju, rađa želju za osvetom, ali s druge strane ne vidi da time zapravo omalovažava vlastitu naciju, koja ispada slabija u odnosu na drugoga, a cilj takve politike je”, kaže Bešlin, “da obespravljeni radnik ne razmišlja kako ga izrabljuju, kako je slabo ili nikako plaćen, nego da mu je isto tako loše plaćeni radnik u Hrvatskoj odnosno Srbiji neprijatelj koji ga nacionalno ‘ugrožava’. A sve to da ne razmišlja zašto je njegov socijalni i društveni položaj u vlastitoj zemlji tako mizeran.”
Nekrofilija
Jahić pak dodaje kako je jedan ugledni povjesničar to opisao kao svojevrsnu nekrofiliju koja zaokuplja balkanske narode, naročito Srbe, Hrvate i Bošnjake, koji se trude uvijek iznova “dokazati” da su upravo oni najveće žrtve, a da su drugi oličenja zla, podmuklosti i niskosti svake vrste. Tako je “biti žrtvom” postalo prvorazredna nacionalna vrijednost.
Klasić ističe kako se inzistiranjem na žrtvi zapravo šalje poruka “mi smo nevini”, a ako smo nešto i učinili nepodobno, to je zato što smo se branili od “onih” koji su oličenje zla.
Jahić kaže kako smatram legitimnim istraživati, dokumentirati i obilježavati žrtve i stradanja vlastitog naroda, ali ne može prihvatiti široko rasprostranjenu neosjetljivost kada je riječ o žrtvama drugih naroda, a koja potječe iz opasnog stereotipa “mi i oni”, prema kojem su naše žrtve “stvarne žrtve”, dok se “tuđe žrtve” zanemaruju i minimiziraju, sve do postavljanja pitanja je li ih uopće bilo. “Uz medije i političare mislim da su i historičari u velikoj mjeri upregnuti, svjesno ili iz oportunističkih razloga, u legitimiranje percepcije koja nudi manihejska stajališta i unaprijed obeshrabruje svako istraživanje stradanja i patnji drugih naroda koje bi moglo relativizirati dominantne nacionalne narative i pokazati da ‘istina o žrtvi’ i nije baš takva kakvom se prikazuje”, kaže Jahić.
Srbi kao taoci
Bešlin navodi kako je problem u Srbiji u vezi s ratovima 90-ih u tome što današnja Srbija ne samo da se ne suočava s teretom i pogubnošću Miloševićeve politike nego se Vučićeva vlast u dobroj mjeri identificira s tadašnjom agresivnom i u biti zločinačkom politikom. “Vučić takvom politikom od Srba radi svoje taoce i upreže ih kao taoce u Miloševićeva kola, dijeleći Mladićev zločin na sve i sa svim Srbima. To je taj najstrašniji dio Vučićeve politike. Dugoročno to nije dobro za Srbiju, ali ni za odnose u regiji”, zaključuje Bešlin.
Jahić pak objašnjava kako srpske nacionalne elite još ne mogu prihvatiti činjenicu da je Miloševićeva Srbija vodila politiku koja nije bila katastrofalna samo po druge jugoslavenske narode nego i po samu Srbiju i srpski narod u cjelini. “Rušenje SFRJ, koja nije bila po mjeri velikosrpskim elementima u političkim, akademskim i crkvenim vrhovima srpskog društva i države, a zatim nasilni i krvavi pokušaji prekrajanja granica i stvaranja nove političke geografije na Balkanu, zasigurno su jedan od najvećih promašaja srpske politike u novijoj povijesti, čije će se negativne posljedice još dugo odražavati na živote ljudi s ovih prostora. Uslijed odsustva djelotvorne alternative, koja bi dovela do obrata u političkom mišljenju i društvenoj klimi Srbije, radikalno je udaljavajući od nacionalističkih i hegemonističkih koncepcija 19. stoljeća, prve polovine te konca 20. stoljeća, ne samo da je izostala bilo kakva katarza među srpskim elitama nego se još snažnije počelo inzistirati na glorificiranju vlastite političke prošlosti te na dijaboliziranju tuđe.
U tom smislu Vučićeva retorika nije uvjerljiva, a postupci još manje. On, istina, govori o potrebi pomirenja i okretanja budućnosti, ali ne čini ništa, primjerice, na promjeni destruktivne politike Republike Srpske prema BiH, ne ograđuje se od politike koja slavi ratne zločince kao heroje, ne protivi se protuustavnom djelovanju institucija u Banjoj Luci, ne osuđuje zabranu korištenja bosanskog jezika u školama Republike Srpske. Očito su u pitanju stare strategijske težnje koje stoje u pozadini aktualne politike koja načelno i deklarativno podržava suverenitet BiH, a u stvarnosti radi na jačanju “državnosti” Republike Srpske, sprečavanju njezina pretvaranja u multietnički entitet i pripremanju za vrijeme pogodno za ujedinjenje”, kaže Jahić. “Imajući sve ovo u vidu, uključujući nedjelotvornost međunarodne zajednice, mislim da je regija Balkana u krizi strukturalne naravi, ako je ikada i bila izvan nje.”
Hrvatski mitovi
Klasić nadalje navodi kako se u Hrvatskoj grade dva mita – Bleiburg i Domovinski rat, kao neupitno pravedan i neokaljan. Srbi se tu predstavljaju kao glavni negativci i remetilački faktor o kojem ne treba gubiti riječi ili raspravljati. Sve što im se dogodilo – dogodilo se s pravom ili po njihovoj krivici. U Srbiji, ističe Bešlin, Vučićeva intencija nije samo da “izjednači krivicu” za ratove na prostoru bivše Jugoslavije nego da potpuno rehabilitira Miloševićevu ratnu politiku iz 90-ih, tako da prikazujući opasnost od drugih i upirući prstom u “opasne i antisrpske susjede” zapravo poruči – “Eto, bili smo u pravu. Morali smo se braniti i tako postupiti jer vidite s kim imamo posla, s onima koji ugrožavaju i ne vole Srbe”. “I nakon toga dolazimo do pitanja – je li to Srbija koja sprema neku vrstu revanša nakon ratnih poraza iz 90-ih i imaju li Srbi u Hrvatskoj ikakvu šansu da sa svog imena, da budem ironičan, ‘speru ljagu’ i da ih se ne gleda poprijeko?” kaže Hrvoje Klasić i dodaje kako je pak u Hrvatskoj problem što su stradanja Srba tijekom Domovinskog rata, recimo izbacivanje s posla ili iz stanova, zabranjena, nedomoljubna i neprimjerena tema. “Ne može se odgovoriti – A što su oni činili nama?
Tako dolazimo do toga da postoje i ‘opravdani zločini’ i onog da su notorni zločinci ‘heroji’”, ističe Klasić. Nadalje on smatra da bi toliko održavanje “atmosfere 90-ih” moglo biti kontraproduktivno: “Ako išta možemo naučiti iz prošlosti, onda je to da se u Jugoslaviji NOB nije smio preispitivati. Sve je bilo zadano, poput dogme. I znamo kako je to završilo. Sada nam se opet nudi Deklaracija o Domovinskom ratu kao ‘sveto pismo’ i nikome se ne dopušta da skrene pogled ni lijevo ni desno od onoga što je tamo propisano.” Klasić ističe kako je historiografija prije bila ideologizirana, selektivna i tendenciozna, a da smo sada dobili istu stvar samo s drugim predznakom – nije više jugoslavenstvo nego je hrvatstvo, nije više NOB nego je Domovinski rat. “Jesmo li time išta dobili ili smo samo ponovili već viđeni povijesno-politički obrazac?” pita se on. “Nametanje narativa koji se ne smije preispitivati uvijek dovede do toga da prije ili kasnije on ipak bude doveden u pitanje, jer kad nešto stežete, to mora puknuti.”