Petak 6. listopada proveo sam u rodnoj kući bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. Gotovo cijeli dan - od prijepodnevnih sati pa sve do večeri.
Bio sam u gotovo svim stanovima i prostorijama u kući (prizemlje, podrum i 1. kat plus mansarda i tavan), porazgovarao sa svim glavnim stanarima (tj. vlasnicima najvećih ili najvažnijih stanova), zatim s restauratorima/konzervatorima iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada, isto tako i s predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, uključujući i predsjednika Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva “Jelačić” iz Petrovaradina Petra Pifata (koji mi je, tijekom rada na ovoj temi, dao na uvid kompletan projekt preuređenja kuće, formalni nositelji kojega su HNV i HKPD “Jelačić”)...
Rezime? Daleko je to još, vrlo daleko od konačnog rješenja. Projekt cjelovitog obnavljanja i preuređenja Jelačićeve kuće uglavnom stoji na mjestu. I to već godinama.
Kuća je uređena izvana (još 2012., kada je sređena fasada, krovni pokrivač i drvenarija, plus infrastrukturni radovi), ali ne i iznutra. Na ovo “iznutra” se još čeka. Čeka se, po svemu sudeći, finalni dogovor između predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, između ostaloga i oko toga koliko će koja država participirati - tj. u kojem postotku i s koliko novca - u obnovi i preuređenju kuće.
U igri nije beznačajna količina novca (ali nije ni basnoslovna). Hrvatsko nacionalno vijeće (predsjednik dr. Slaven Bačić iz Subotice) i HKPD “Jelačić” (predsjednik Petar Pifat iz Petrovaradina) izračunali su da bi cjelokupna ta priča, ako bi se realizirala od A do Ž, dakle integralno a ne parcijalno, koštala 503.800,00 eura. Drugim riječima - pola milijuna eura.
Otkup stanova
Direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada, povjesničar mr. Siniša Jokić, rekao mi je - u ime Zavoda - da je spreman krenuti u akciju, i to svojski, punom parom - ali tek kada (i ako) se Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović dogovore.
- Mene je - kaže Jokić - pozvao predsjednik Vlade Vojvodine Igor Mirović i rekao mi da se u načelu planira da se u koordinaciji između Republike Srbije i Republike Hrvatske osiguraju sredstva, te da se dio kuće otkupi i pretvori u sjedište, tj. u kancelarije Hrvatskoga nacionalnog vijeća, dok bi drugi, veći dio bio pretvoren u prostor u kojemu bi bilo sjedište HKPD “Jelačić”. Treba, dakle, financirati otkup dijela kuće, na nekoliko etaža, a zatim i obnovu i preuređenje svih tih prostorija. Mislim da bez dogovora između Kolinde Grabar-Kitarović i Vučića - tj. koliko će tko participirati u ovome projektu - neće biti ništa. Bitan je otkup stanova, to je najveća stavka. I ja sada čekam da dođe do tog sporazuma - čekam to i kao direktor Zavoda i kao historičar i kustos Muzeja grada Novog Sada, zadužen za Petrovaradinsku tvrđavu. A kada se Vučić i Kolinda dogovore, mi ćemo, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada, sa zadovoljstvom sve to napraviti!
Očekivalo se da će do dogovora te vrste na relaciji Vučić - Kolinda doći već ove jeseni, za (pretpostavljenoga) službenog posjeta Vučića Zagrebu. No, kako je Vučićev posjet odgođen, zbog (novog, tko zna kojeg već u zadnjih nekoliko godina) zaoštravanja odnosa između Srbije i Hrvatske, pretpostaviti je da će i obnova rodne kuće Josipa Jelačića morati pričekati neka bolja vremena.
Program proslave
A eto, za koji dan će se proslaviti i 216. rođendan bana Josipa Jelačića - 16. listopada! Ali bez priželjkivanog spektakla, vezanog za obnovu i preuređenje Jelačićeve kuće. Bit će to rutinsko lokalno (regionalno) slavlje, manje-više kao i prethodnih godina. Predsjednik HKPD “Jelačić”, simpatični Petar Pifat (prapradjed Jozef mu je bio Nijemac, ali se oženio Hrvaticom Dojkić iz Petrovaradina) objašnjava mi, do najsitnijih detalja, što će se toga dana i gdje dogoditi.
U 18 sati (u ponedjeljak 16. listopada) bit će svečana sveta misa u crkvi sv. Jurja (tu, u neposrednoj blizini Jelačićeve kuće), u kojoj je mali Jelačić bio kršten. Na misi će pjevati Mješoviti pjevački zbor HKPD “Jelačić”.
A nakon toga će se ići u Novi Sad, jer u Petrovaradinu zasad nema nijedne prikladne dvorane za održavanje svečanosti. Glavna proslava održat će se u novosadskome Amfiteatru SPENS-a.
Pitam Pifata tko je lani, na proslavi 215. rođendana bana Jelačića, bio najveća “faca” - iz državno-političkog vrha Republike Srbije. Odgovara mi da je to bio tadašnji ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandar Vulin.
Vulin je sada ministar obrane u Vladi Srbije; nedavno je, kao što znamo, bio u Hrvatskoj, na rukopoloženju novoga srpskopravoslavnoga episkopa dalmatinskog, gdje je, blago rečeno, iznervirao cijelu hrvatsku Vladu izjavom da je u Hrvatskoj 90-ih bio građanski rat. A to se nekako (obično uvijek tako bude) poklopilo s Vučićevim kritičkim (negativističkim) komentarom odredbe u novome hrvatskom Zakonu o braniteljima, u kojoj se kaže da se 1991.-1995. Hrvatska branila od agresije što ju je “izvršila Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika nacionalne manjine u RH”.
Što će ministar Vulin (ako i ovaj put dođe na proslavu; on je, naime, svojedobno polazio osnovnu školu u Petrovaradinu) sada “lupiti”? - pitaju se, sa zebnjom, Hrvati iz Petrovaradina i Novog Sada. Usput rečeno - prema podacima što sam ih dobio od čelnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zastupnika u srpskom parlamentu Tomislava Žigmanova - u Novom Sadu živi točno 5335 Hrvata (po zadnjemu popisu), od čega ih je u samome Petrovaradinu (svojevrsnome predgrađu Novog Sada) oko tisuću i pol.
Rodna kuća bana Josipa Jelačića nalazi se na uglu Beogradske i Nazorove, u srcu Petrovaradina, u tzv. Podgrađu (dio grada neposredno ispod Petrovaradinske tvrđave), blizu mosta preko kojega se - preko Dunava - ulazi direktno u Novi Sad.
Novac za obnovu fasada
Prvo što sam učinio po dolasku u glavni grad Vojvodine, u petak 6. listopada, bio je posjet Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada. Dočekali su me, vrlo ljubazno, direktor Zavoda mr. Siniša Jokić i šefica Arhitektonskog odjela Zavoda dipl. ing. arh. Slobodanka Babić.
Jokić mi je, među ostalim, rekao da je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić dao, samo za ovu godinu, 100 milijuna dinara (dakle, nešto manje od milijun eura) za obnovu Novog Sada (s osobitim naglaskom na obnovu fasada). A toliko će, kaže, dati i iduće, 2018. godine.
- A onda je gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević - kaže Jokić - odlučio da taj novac najvećim dijelom ide upravo za Podgrađe, stari barokni gradić koji se nalazi u donjem dijelu Petrovaradinske tvrđave. Naš Zavod to operativno rješava, mi smo nositelji posla i staratelji nad fasadama. Pare, dakle, idu preko Zavoda, mi kontroliramo cijeli posao...
Siniša Jokić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika
Znači, zaključujem, ipak se kreće, iako ne tako brzo i spektakularno kao što to mnogi Hrvati u Vojvodine i izvan nje očekuju...
Gospođa Slobodanka Babić mi, tijekom našeg razgovora, opisuje kako su se u Zavodu 2012. jako trudili kad su obnavljali fasadu Jelačićeve kuće. Imali su, kaže, blizu 50 uzoraka da bi fasadi vratili onu autentičnu boju (određena nijansa prusko plave ili pariško plave boje) koju je imala u doba Josipa Jelačića...
Zainteresirani za prodaju
A potom, kad smo završili razgovor, krećem u ophodnju Jelačićeve kuće. Zajedno s Jokićem, s tim da nam se, za vrijeme ophodnje, pridružio i predsjednik HKPD “Jelačić” Petar Pifat (a navratio je, na par minuta, i čelnik DSHV-a Tomislav Žigmanov).
Moj je glavni cilj bio detaljno skeniranje Jelačićeve kuće i komparacija toga mog scanninga s onime što se navodi u projektu “Spomen-dom bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu”, iza kojega stoje predstavnici hrvatske zajednice u Vojvodini.
U Jelačićevoj kući dočekala me gospođa Dragana Đurić, inače Novosađanka, suvlasnica tvrtke Standard-Media (drugi suvlasnik, Zvonko Dajč, rodom iz Iriga, bio je toga dana u Poreču, nekim privatnim poslom).
Tvrtka Standard-Media drži u svom vlasništvu cijelo prizemlje i cijeli podrum Jelačićeve kuće. Radi se o ukupno 256,78 kvadrata. Oni bi to rado prodali - Hrvatima ili bilo kome - ali kupca zasad, tuže mi se, nema na vidiku.
Iz neslužbenih izvora, dočuo sam da bi oni taj prostor prodali za najmanje 300.000 eura. S naglaskom na riječ “najmanje”.
Hrvatska zajednica u Vojvodini je za taj prostor - prizemlje i podrum Jelačićeve kuće - itekako zainteresirana, to bi zapravo bila glavnina pretpostavljenoga petrovaradinskoga Spomen-doma bana Josipa Jelačića.
Tijekom razgledanja uglavnom napuštenih i zapuštenih poslovnih prostora Standard-Medije u prizemlju i podrumu Jelačićeve kuće gospođa Dragana Đurić upoznala me s kompletnim historijatom ideje o obnovi i preuređenju postojeće zgrade, odnosno jednoga njezina dijela, u budući Spomen-dom bana Jelačića.
Ideja je, kaže, začeta 2002., kada se njoj osobno, kao (su)vlasniku prizemlja i podruma kuće, obratio, u ime hrvatske zajednice u Vojvodini, bački hrvatski političar i kulturni djelatnik iz Sombora Josip Pekanović. Dotični se Pekanović gđi Babić hvalio da je s tom idejom upoznao, među inima, i tadašnjeg premijera Republike Srbije Vojislava Koštunicu, jednako kao i tadašnjeg premijera Republike Hrvatske Ivu Sanadera.
Svečana dvorana
A onda je, negdje 2005., Pekanović poslao tvrtki Standard-Media pismo o namjerama, u kojemu je pisalo da je hrvatska zajednica u Vojvodini zainteresirana za kupnju jednog dijela njezina poslovnog prostora (a specijalno onaj dio prizemlja u kojem se nekada - prije Drugoga svjetskog rata - nalazila Poštanska štedionica).
U sklopu projekta “Spomen-dom bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu”, taj je prostor - u ovome se trenutku tu, kao zakupci, okupljaju sljedbenici tzv. Kruga prijatelja njemačkog mistika-iscjelitelja Bruna Gröninga - zamišljen kao svečana dvorana, u kojoj bi jedan od glavnih dijelova inventara bio - koncertni klavir.
- A onda smo mi - kaže Dragana Đurić - poslali, kao firma Standard-Media, premijeru Koštunici pismo-ponudu za prodaju cijeloga našeg prostora. Međutim, nitko nam se nakon toga nije obratio. Ni Koštunica niti bilo tko drugi. Kasnije, iz nekih beogradskih krugova, došla je do nas, usmenim putem, informacija da se cijena cijele kuće navodno popela do fantastičnih 5 milijuna eura, kao i da je načelni dogovor Koštunica - Sanader o obnovi i preuređenju kuće propao. Iskreno rečeno, ne znam odakle im ta cijena. I tu je sve stalo...
Žrtve istarske konobe
Naknadno je, 2011., istarski poduzetnik Edvard Galijot od tvrtke Standard-Media unajmio oko 220 kvadrata i od tog prostora napravio (neko vrijeme prilično razglašenu) “Istarsku konobu”, s prvorazrednim istarskim vinima, istarskim pršutom, istarskim maslinama i sličnim specijalitetima. Ali taj poduzetnik, nažalost, nije dobro poslovao. Režije i zakup bili su, za nj, preskupi pa je u tu priču uvukao još dvojicu poduzetnika, oba iz Novog Sada. Međutim, i za njih je to bio prevelik zalogaj, o čemu mi je gđa Đurić ispričala:
- Nisu redovito plaćali telefone, struju, vodu, zakup... U travnju 2014. dali smo im otkaz, taj dan bili su dužni ukupno 569.720,00 dinara, odnosno oko 5000 eura. Zbog tih dugova nama je Grad Novi Sad sve živo isključio - i struju, i vodu, i telefone, i sve ostalo! I bili smo isključeni čitave tri godine - sve do lipnja 2017. Na kraju smo morali posuditi tih 5000 eura, da nas ponovno uključe. Ma mi bismo, vidite, najradije sve to prodali, dosta nam je svega...
Toliko što se tiče prizemlja i podruma Jelačićeve kuće.
Na prvome katu kuće nalazi se pet stanova. U jednome (taj ima vrlo atraktivan balkon, koji gleda na Beogradsku ulicu) živi Idrizi Turković, zajedno sa svojom suprugom (imaju i poodraslog sina, glazbeno talentiranog).
Drugi je stan atraktivan utoliko što ima mansardu; on gleda na Nazorovu. Njegov je vlasnik profesor tehničkog odgoja (odnedavna umirovljenik) Zlatko Poljiček. U Jelačićevo doba, u tom dijelu kuće nalazila se kuhinja, a tu je bila smještena i posluga.
Poljiček je, međutim, taj stan dao na korištenje svom sinu Filipu, koji u njemu živi zajedno s djevojkom.
Vlasnik najvećeg stana u kući (ima 90-ak kvadrata) jest profesorica srpskog jezika na Odsjeku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Jasmina Jokić (rođ. 1972.). Točnije rečeno - vlasnik je njezin otac Slobodan, koji, zajedno sa svojom suprugom, Jasmininom majkom Đurđicom, živi u Sremskoj Mitrovici.
Njoj je tata taj stan kupio kako bi imala gdje boraviti kao studentica, no ona je u njemu ostala i po završetku studija.
Obišao sam, za svog boravka u Petrovaradinu, sva ta tri stana. Najljepši je, svakako, ovaj najveći, u kojem živi profesorica Jasmina.
Taj je stan, uza sve ostalo, važan i po tome što je upravo u njemu - tj. u spavaćoj sobi kao glavnoj, najvećoj prostoriji - rođen Josip Jelačić. To je Jasmini Jokić ispričao njezin djed Vilhelm Carin, starosjedilac Petrovaradina, koji je 80-ih kupio taj stan.
U četvrtom stanu na prvom katu Jelačićeve kuće živi jedan novinar, danas umirovljenik, koji je nekada pisao za beogradski dnevni list Danas, a surađivao je i s Radio Slobodnom Evropom.
U petom je, kažu, neki podstanar.
Stan s balkonom
Od svih tih stanova hrvatska zajednica u Vojvodini (HNV i HKPD “Jelačić”) zainteresirana je za onaj (veličine 60-ak kvadrata) u kojemu živi obitelj Turković.
Taj stan plus prizemlje plus podrum - to bi, u najkraćem, bili sastavni dijelovi budućeg Spomen-doma bana Josipa Jelačića, onako kako su to zamislili i naznačili u svom projektu HNV i HKPD “Jelačić”. Upitao sam svog domaćina, predsjednika HKPD “Jelačić” Petra Pifata, zašto oni toliko preferiraju upravo stan Turkovićevih. Dao mi je više argumenata.
Prvo, jedino taj stan ima balkon - i to vrlo upečatljiv balkon, po kojem je ta kuća prepoznatljiva.
Drugo, iznad balkona nalazi se, također vrlo prepoznatljiva i važna, mramorna spomen-ploča (iz 1901.) posvećena banu Jelačiću.
Treće, samo taj stan ima izlaz na obje ulice, i Beogradsku i Nazorovu.
Četvrto, balkon ukrašava originalna željezna ograda, koja je sama po sebi skupocjeni antikvitet.
I tako dalje...
E sad, vlasnik tog stana, Idrizi Turković (inače prilično naklonjen hrvatskoj zajednici u Vojvodini), nije odveć zainteresiran za njegovu prodaju - tako kaže - a ako bi ga prodao, sasvim ga sigurno ne bi prodao u bescjenje. Od jednoga neslužbenog izvora doznao sam da bi, s obzirom na gabarite ove priče, taj stan mogao - u slučaju da bude prodan hrvatskoj zajednici u Vojvodini - dosegnuti cijenu i do 130.000 eura (što je vrlo velika svota jer toliko, otprilike, košta poveći stan u središtu Zagreba).
I tu sad imamo svojevrstan paradoks: Hrvati pošto-poto žele kupiti stan Idrizija Turkovića, koji ga, barem na riječima, ne želi prodati; a Jasmina Jokić, u čijem se velikom stanu Josip Jelačić rodio (barem po usmenoj predaji) vrlo bi rado svoj stan prodala - ali joj se u vezi s tim još nitko živ nije obratio.
Sve ove detalje navodim i zbog toga da bih ilustrirao i potkrijepio koliko je priča o Jelačićevu Spomen-domu u Petrovaradinu, u ovome trenutku, “čardak ni na nebu ni na zemlji”.
A cijelu ovu priču dodatno komplicira i to što jedan od središnjih motiva hrvatske zajednice u Vojvodini za uređenje Spomen-doma bana Jelačića u Petrovaradinu nije samo obnova Jelačićeve kuće nego i rješavanje “stambenog pitanja” pojedinih hrvatskih udruga i ustanova u Vojvodini. U projektu Spomen-doma, naime, jasno piše da je “cilj adaptacije objekta prilagođavanje prostora novim namjenama”, odnosno da je “predviđeno da se u zgradi nalazi sjedište Hrvatskog nacionalnog vijeća, prijemni ured Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva ‘Jelačić’ sa arhivom i spomen soba Bana Jelačića”.
“Pored toga” - piše dalje u nacrtu projekta - “predviđen je i restoran u podrumu (tamo gdje je nekada bila ‘Istarska konoba’ - op. a.), kao i infocentar sa suvenirnicom u prizemlju objekta, kao sadržaji koji bi osigurali parcijalnu ekonomsku održivost objekta.”
Beskućnici
Temeljni je problem u tome da su hrvatske nacionalne udruge u Vojvodini beskućnici. Petar Pifat o tome kaže:
- Vidite, mi, HKPD “Jelačić”, u Vojvodini smo jedna od vodećih hrvatskih udruga - a beskućnici smo! Mi se, zapravo, okupljamo u župnoj vjeronaučnoj dvorani, u župi Uzvišenja sv. Križa, koja je nekih 700 metara udaljena od Jelačićeve kuće. Tu imamo ured, tu se održavaju probe naših glazbenih sekcija i odjela. To nam je dopustio pokojni župnik vlč. Stjepan Barišić. Ali u toj dvorani nema grijanja, preko zime se smrzavamo...
Jedan od najangažiranijih predstavnika hrvatske zajednice u Vojvodini, zastupnik u srpskom parlamentu Tomislav Žigmanov, dodatno zaoštrava taj problem svojim stajalištem da se sudbina Jelačićeve kuće ne treba ili ne smije riješiti putem izravnog dogovora na relaciji Aleksandar Vučić - Kolinda Grabar Kitarović, nego kroz razgovor i dogovor države Srbije s predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, tj. Srbiji. On mi je, uz ostalo, rekao:
- Rodna kuća bana Jelačića dio je mjesne kulturne baštine Hrvata u Petrovaradinu, tj. u Vojvodini, pa rješavanje njezine sudbine mora biti izravno navezano na legitimne strukture i institucije hrvatske zajednice u Srbiji - po modelu kako su u Hrvatskoj riješeni najvažniji baštinski “slučajevi” tamošnjih Srba: rodna kuća Milutina Milankovića u Dalju, Desničina u Islamu Grčkom, zgrada “Privrednika” u Zagrebu, Pravoslavna gimnazija u Zagrebu... U svim tim “slučajevima” subjekt suradnje bile su institucije Srba u Hrvatskoj, a ne dogovori predstavnika dviju država... U slučaju obnove rodne kuće bana Jelačića kao da se želi nametnuti predodžba da je to isključivi predmet odnosa Hrvatske i Srbije, a ona to ne bi smjela biti, jer se radi o moralnoj i političkoj obvezi Srbije da se ovdašnjim Hrvatima, i na simboličkom i na realnom planu, osigura uživanje baštinskog nasljeđa i uvjeti za nesmetani rad na području kulture.
Žigmanov mi je, u našem razgovoru, ujedno naglasio da su na području kulture Hrvati u Republici Srbiji “organizirani u 40-ak udruga, od kojih 90 posto nema vlastite, od države osigurane, prostore za svoje djelovanje, nego rade u neadekvatnim prostorima koje im daje Katolička crkva, pretežito vjeronaučne dvorane, ili su prisiljeni raditi u privatnim domovima”.
Upitao sam predsjednika HKPD “Jelačić” Petra Pifata kome je sve Hrvatsko nacionalno vijeće u Vojvodini poslalo svoj projekt i na kakav je odaziv taj projekt naišao (ponavljam, ukupan iznos potreban za realizaciju projekta procijenjen je na oko pola milijuna eura).
Ideja o otkupu
Odgovorio mi je da se Hrvatsko nacionalno vijeće 24. travnja o. g. službeno obratilo kabinetu Vlade Srbije (predsjednik Vlade Srbije u tom je trenutku još bio Aleksandar Vučić), kabinetu Vlade Vojvodine i kabinetu gradonačelnika Novog Sada Miloša Vučevića.
Jedini odgovor, kaže, stigao je s adrese kabineta predsjednika Vlade Vojvodine Igora Mirovića, koji je izaslanstvo HNV-a (u sastavu: Slaven Bačić - Darko Vuković - Petar Pifat - generalni konzul RH u Subotici Velimir Pleše) pozvao na sastanak, koji je, u njegovu kabinetu, održan 10. svibnja o. g. Međutim ništa se posebno - po Pifatovoj interpretaciji - na tom sastanku nije dogodilo. Utvrđeno je da “treba sagledati tehničke modalitete realizacije tog projekta”, i na tome se i ostalo.
- I poslije toga - kaže Pifat - nitko više nije kontaktirao ni HNV ni HKPD “Jelačić”... E, da, osim srpskim vlastima HNV je ovaj projekt izložio i državnom Uredu za Hrvate izvan RH, u Zagrebu; predstojnik tog Ureda jest Zvonimir Milas... A oni su ga proslijedili drugim visokim tijelima RH...
Tijekom naše ophodnje uzduž i poprijeko Jelačićeve kuće u Petrovaradinu, kad smo se malo bolje zbližili, rekao sam, onako lakonski, pola u šali a pola u zbilji, direktoru Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada Siniši Jokiću:
- Gledajte, Siniša, pa mogao bi se predsjednik Vučić ovdje pokazati kao “frajer” pa sâm, bez dogovaranja s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, kupiti ove prostore, što je njemu, tj. državi Srbiji, pola milijuna eura? Pa neka on, tj. država Srbija, bude vlasnik svega ovoga, i neka to dade Hrvatima na korištenje 10 ili 20 godina... I svi zadovoljni...
Jokićeva reakcija bila je i više nego pozitivna:
- To je odlična ideja. Ja sam, kao direktor Zavoda, voljan dati radnu snagu, srediti boje, okrečiti prostorije, osmisliti prostor, ubaciti namještaj... Dobro, vlage ima u cijelom Podgrađu, ali to se može riješiti stručnom tehnologijom... Kako god da se dogovore, ja sam tu!