Sportske analize upravo završenog finala Svjetskog nogometnog prvenstva trajat će neko vrijeme i nuditi razne zaključke. Je li Hrvatska oštećena u 18. minuti prigodom dosuđenog prekršaja nad Griezmannom i je li Pogba iz zaleđa utjecao na igru te je li zapravo napravio i prekršaj na Mandžukiću, pa ga taman toliko omeo da umjesto izbacivanja lopte postigne autogol...? Je li Perišićeva nenamjerna ruka dovoljna za najstrožu kaznu ili nije, raspravljaju svjetske nogometne veličine. Što bi bilo da barem jedna od tih sudačkih spornih odluka nije utjecala na rezultat prvog poluvremena...?
Čak i sama rasprava o tome među bivšim nogometašima, sucima, sportašima, a isto tako i među navijačima i promatračima na društvenim mrežama iz cijelog svijeta, zadržava golemi svjetski interes i simpatije usmjerene prema Hrvatskoj. Nismo percepcijski pali ni u porazu. Dapače, interes se samo još povećao, a simpatije narasle. Uključujući i sve one države koje smo mi pobijedili do finala. A posebne simpatije i poistovjećivanja dolaze iz utjecajno “malih naroda”.
Dakle, bez obzira na sportski poraz u finalu, naši nogometaši nisu doživjeli percepcijski poraz, nisu izgubili na dignitetu, pa čak nisu ispraćeni sa sažaljenjem kao mali simpatični gubitnici, nego su i u porazu za svjetsku javnost ostali srčani, snažni, borbeni. A pritom jednako tako nisu bili ni grubi, ni prgavi, ni nekorektni gubitnici. Nisu trčali za sucem prigodom dvojbenih odluka zbog kojih su možda izgubili zlato.
Zbog ponosnog držanja i dominantne igre ostali su junaci i za milijune ili milijarde u svijetu, što se vidi i na društvenim mrežama, a ne samo u mainstream medijima. Pravilo da se pamte samo pobjednici vrijedilo je za vrijeme dok nije bilo društvenih mreža, ali sada to pravilo nije potpuno točno. Jer sada se utiskuju dojmovi i stvara trenutačni dojam i simpatija među milijunima ljudi diljem svijeta umrežavanjem emocija u realnom vremenu. Nekoliko puta je veći interes javnosti bio za praćenje kretanja hrvatskog aviona, nego francuskog.
I dok svjetska javnost staje na našu stranu kod percipiranja dvojbenih trenutaka u finalnoj utakmici, hrvatski navijači i nakon same utakmice i u dočeku reprezentacije odnose prvo mjesto. Dok su u Francuskoj u nizu gradova izbili čak i navijački neredi u “slavlju” pobjede (razbijanja vozila, izloga, masovna tučnjava s policijom), u Hrvatskoj dominiraju slike neopisivog slavlja u kojem roditelji među stotine tisuća navijača nose malu djecu u naručju bez straha od bilo kakve opasnosti.
Ta slika o emotivnoj, a tako sigurnoj zemlji, svakako je turistički najbolja besplatna reklama koja će obići cijeli svijet. A to je samo jedna od brojnih kolateralnih koristi za Hrvatsku.
U prošloj sam kolumni (pisanoj dva dana uoči polufinala) naglasio da tek trebamo biti svjesni što je hrvatska reprezentacija učinila Hrvatskoj u izvannogometnom smislu, brendiravši je na karti svijeta kao sinonim za izvrsnost. I ta se tema jedinstveno razbuktala nakon pobjede nad Engleskom. Danas je ta dimenzija hrvatske borbenosti, izdržljivosti, srčanosti... hit u cijelom svijetu. Ponavljaju je komentatori, novinari, sportaši i obični anonimni promatrači na društvenim mrežama.
Postignuće nogometne reprezentacije je u ovom članku zapravo daleko šira poruka. Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. godine za Hrvatsku prepoznatljivost u svijetu je nevjerojatno. Sada će svaki drugi sportaš s kvadratićima na dresu privlačiti veću pozornost navijača, ali i veća očekivanja. Nogometaši su dali šansu veće vidljivosti i svim drugim sportašima s “kvadratićima”, ali će je oni trebati sami iskoristiti vlastitom srčanošću, upornošću i korektnošću.
Ali i svaki hrvatski proizvod ima veće šanse na tržištu, nego što je to bilo prije Svjetskog prvenstva. Tko god to bude znao iskoristiti i opravdati, ostvarit će određenu dobrobit. Naravno, nakon toga će je sam trebati i zadržati.
I na kraju – politika. I ona se danima, izravno ili stidljivo, provlači kroz komentare kao loša strana medalje koju ovaj nogometni uspjeh sada izaziva. I sam sam i taj dio spomenuo u prošloj kolumni. Ustvrdio sam da se politika neće moći okoristiti ovim sportskim uspjehom, nego će on dobiti neku drugu dimenziju. Zapravo bi taj sportski uspjeh, postignut usprkos negativnostima koje su se dosad događale u nogometu i oko njega, mogao za političare koje se pokušaju njime okoristiti biti dvosjekli mač. Birači bi mogli (i trebali!) tražiti od njih iste kriterije: jednako zalaganje, istu požrtvovnost, istu iskrenost, jednake rezultate.
Budući da se analitički bavim upravo tom, a ne sportskom temom, tu sam daleko više osjećam na “svojem” terenu. Nogometaši, a posebno izbornik Zlatko Dalić, stekli su toliki društveni kapital da mogu mijenjati i ono što je do jučer bilo nezamislivo.
Nitko više u hrvatskim nogometnim strukturama ne može ostati ako oni kažu da to ne žele. Nema više nitko toliku političku moć da bi ikoga nezasluženog na bilo kojoj nogometno-političkoj poziciji mogao ostaviti i dobiti sljedeće izbore, ako ga nametne nogometnoj organizaciji kontra volje reprezentacije. Napokon je reprezentacija jača od sustava koji ju je zarobljavao u svoje interese. Nema te trulosti u HNS-u koju oni jednim zahtjevom ne mogu maknuti s puta. Nema tih “miševa” koji mogu preuzeti hrvatsku nogometnu kuću, ni te “mačke” koja se u nju može vratiti, ako reprezentativci kažu NE.
Danas ako zatraže trenutačno izmjenu Statuta HNS-a i otvoreni izbor predsjednika i kompletnih novih struktura fer kandidaturama, to će se morati održati. Na njima je samo da odluče što će tražiti i koliko će dana dati tim strukturama da izvrše njihove zahtjeve.
Ali, oni nakon nevjerojatnog društvenog kapitala očitovanog od cijelog naroda (a da taj pojam sada uopće ne znači negativni populizam), mogu utjecati i na mnoge druge društvene promjene u Hrvatskoj. Narod, pritisnut neperspektivnošću i napuštanjem zemlje, erumpirao je otpuštanjem svih kočnica, a društveni kapital dao samo njima u ruke.
Teško je u Hrvatskoj danas naći osobu koja na jednostavniji i nenametljiviji način očituje svoje domoljublje, koji jednostavno komunicira i svoju vjeru i svjetonazor, a da to ne izaziva nikakve negativne komentare ni među onima koji to ne dijele, negoli je to Zlatko Dalić – jer Zlatko Dalić ne djeluje kao čovjek koji to licemjerno ikome nameće, a da sam ne živi. Zato Zlatko Dalić ima danas najveći društveni adut u rukama u Hrvatskoj, iako toga vjerojatno uopće nije svjestan.
Hrvatsko društvo vapi za ispravljanjem mnogih krivih smjerova, za određivanjem ispravnih vrijednosnih kriterija i društvenih prioriteta. Dalić i nogometaši dali su šansu hrvatskom društvu čak i u smislu poželjnosti života u Hrvatskoj, što je do jučer bilo nezamislivo – bili smo sinonim društva bez perspektive i društvo nepoželjnosti.
U političkoj dezorijentaciji i nepoduzimanju ozbiljnih koraka naprijed desecima godina unazad napokon je erumpirao jedan ventil zajedništva i perspektive. Kao politički analitičar najupornije sam izjavljivao da sadašnju Vladu ne može srušiti jalova i destruktivna oporba, pa ni unutarnji poremećaji u vladajućem HDZ-u, a još manje mali koalicijski partneri. Ali, sada se pojavilo nešto što iznenada ima čak i takav golemi društveni kapital.
Ono što ne mogu SDP, Živi zid, Most i nezadovoljnici u HDZ-u zajedno – može, ako to poželi, Zlatko Dalić! Da, ne krene li vlada odlučnim primjerom nogometne reprezentacije (naravno, u svojem poslu), sada postoji jedna osoba kojoj bi hrvatski građani povjerili čak i vođenje države. Zapravo, tko god zna iščitati doček reprezentacije u Hrvatskoj zna da je danas moralni lider Hrvatske Zlatko Dalić.
Jer, budimo pošteni i iskreni prema samima sebi i vlastitom neuređenom društvu – u ponedjeljak se u Zagrebu nije čekala nogometna reprezentacija, nego Hrvatska!