PIŠE MIRJANA KASAPOVIĆ ZA GLOBUS

Kako su u politiku ušli manijakalni depresivci, infantilni i maligni narcisi, neizlječivi psihopati, zloćudni sociopati i bolesni egoisti

Zagreb, 270416.
HNK, Trg marsala Tita.
Svecana akademija u organizaciji Mesihata Islamske zajednice u Hrvatskoj povodom100. obljetnice pravnog i institucionaliziranog islama u Hrvatskoj.
Na fotografiji: Ivo Josipovic, Ivan Tepes, Tomislav Karamarko, Miro Kovac i Zlatko Hasanbegovic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX

U mandatu protekle Vlade svjedočili smo o prijelazu iz stanja “normalne patologije” u “patološku normalnost”. Medijskom i parlamentarnom politikom sve su više dominirali desni politički radikali koje je Karamarko proglasio strateškim partnerima HDZ-a

 

Šezdesetih godina prošlog stoljeća poznati njemački politolozi Erwin K. Scheuch i Hans-Dieter Klingemann popularizirali su tezu o “normalnoj patologiji” u zapadnim demokracijama. Pojam su vezali za pojavu desnih radikalnih stranaka koje su odstupale od vrijednosti liberalnih demokracija, ali ih nisu bitno ugrožavale zato što su bile rubne političke pojave koje nisu imale znatniju potporu građana. I sam izraz “normalna patologija” sugerira kako nisu posrijedi opasne političke bolesti koje bi ugrozile i, u konačnici, razorile demokraciju. Malo se političke patologije moglo podnijeti; štoviše, na neki je perverzan način pridonosila političkom zdravlju demokracije.

Narativi i diskursi psihoanalitičkih teorija mnogo su prije oblikovanja teze o “normalnoj patologiji” ušli u analizu politike, ali je njezino eksploatiranje u politološkoj literature potaknulo njihovo umnožavanje i učestalost. Sastavni dio politološkog vokabulara postali su termini fobija, frustracija, histerija, katarza, manija, narcizam, neuroza, shizofrenija i dr. Kako su u politici rasli utjecaj i moć pojedinaca, vođa stranaka, vlada i država, u politološki su vokabular ulazili sve sofisticiraniji psihoanalitički pojmovi: manijakalni depresivci, infantilni i maligni narcisi, granični slučajevi, neizlječivi psihopati, zloćudni sociopati, bolesni egoisti, egomanijaci – a sve to kako bi se opisali tipovi političkih ličnosti koji su svojim djelovanjem proizvodili nepoželjne pa i pogubne društvene posljedice. Pretjerano? Nimalo. Povijest je puna takvih likova, ali ne treba se vraćati duboko u nju. Dostatno se sjetiti sjevernokorejskog diktatora Kim Džung Una, filipinskog predsjednika Rodriga Dutertea, američkoga predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, bivšega venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza ili bivšega talijanskog premijera Silvija Berlusconija. A rječnik je prikladan i za opis nekih pojava i aktera suvremene hrvatske politike.   

 Godinama kasnije nizozemski politolog Cas Mudde, vrstan analitičar populizma, suprotstavio je staroj tezi o “normalnoj patologiji” postavku o “patološkoj normalnosti”. Vezao ju je za pojavu nove vrste političkih stranaka, radikalnih desnih populista, koje nisu kao njihove prethodnice ostale na periferiji političkog života, nego su uspješno prodirale u njegovu glavnu struju. Činile su to zahvaljujući masama privlačnoj ideologiji - ako se u populizmu može govoriti o ideologiji u konvencionalnom smislu - koju su tvorile četiri glavne sastavnice:

 (a) nativizam – uvjerenje da država pripada isključivo jednoj nativnoj zajednici, naciji, a da svi nenativni elementi, kao što su manjinske i useljeničke etničke skupine, pojedinci i ideje, narušavaju homogenost nacije i ugrožavaju opstojnost nacionalne države;

(b) nacionalizam – uvjerenje da je smisao svake nacije uspostava ekskluzivne nacionalne države prema starim načelima “jedna nacija, jedna država” i, ako je ikako moguće, “cijela nacija, jedna država”, te svakodnevno podsjećanje građana na njihov nacionalni identitet sustavnim medijskim evociranjem povijesnih događaja, proslavama kojekakvih obljetnica, tkanjem nacionalnih mitova, otprilike onako kako Hrvatska televizija konstruira kontinuitet hrvatske nacionalne svijesti i nepromjenjivost nacionalnog identiteta od Nikole Šubića Zrinskoga do Blage Zadre, od Sigeta do Trpinjske ceste;

(c) autoritarnost – poslušnost i podložnost vrhovnome autoritetu u svim oblicima društvenog života, od obitelji preko crkve do države;

 (d) antagonizam narod–elite - poučavanje da su elite ukrale državu narodu, opljačkale je, unizile i upropastile, pa treba, upravo onako kako je mostovac Vlaho Orepić poručivao sa svoga izbornog plakata, “vratiti državu narodu”. 

Od nastanka samostalne države Hrvatskoj nije nedostajalo “normalne patologije”, ne računajući rat i ratnu patologiju. Uvijek je bilo desnih radikalnih stranaka, ali su ostajale na marginama politike. Pogleda li se sastav svih saziva Hrvatskog sabora, uočljiva je njihova slaba zastupljenost. Osim HSP-a, koji je u jednom razdoblju bio na putu da se “normalizira”, radikalna desnica praktično je ostala izvanparlamentarna opcija. Istina, djelomice je pronalazila put do parlamenta kroz HDZ, kao i na posljednjim izborima, ali je unutar njega uglavnom bila pod kontrolom bilo zbog međunarodnih bilo zbog unutarnjih razloga.

 No u mandatu protekle Vlade svjedočili smo o prijelazu iz stanja “normalne patologije” u “patološku normalnost”. Kako je odmicao kratki i nesretni mandat Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, parlamentarnom i medijskom politikom sve su više dominirali desni politički radikali koje je Tomislav Karamarko, tadašnji predsjednik HDZ-a, proglasio strateškim političkim partnerima HDZ-a.

 Ivanu Tepešu iz Hrvatske stranke prava Ante Starčević (HSP AS) dodijelio je mjesto potpredsjednika Hrvatskog sabora, a njegovu stranačkom kolegi Peri Ćoriću namijenio je ulogu istaknutog zastupnika i neformalnog glasnogovornika Domoljubne koalicije. Prije toga je Ružu Tomašić, nekadašnju predsjednicu HSP-a AS, još jedne pravaške sekte, prometnuo u glasnogovornicu desnog krila HDZ-a, darovao joj mjesto na listi HDZ-a na izborima za Europski parlament i omogućio da zasjedne u Bruxellesu. Istaknuti zastupnik Domoljubne koalicije postao je i Ladislav Ilčić, član ultrakonzervativne klerikalne civilne udruge Hrast. Prominentna ličnost postao je i desni populist Milivoj Špika, predsjednik minornog BUZ-a, koji je potkraj mandata postao glavni tumač zbivanja u vladajućoj koaliciji i Saboru uopće, najavljujući rekonstrukciju Vlade, glasovanje o nepovjerenju Vladi, raspuštanje Sabora – dakle krucijalne političke događaje.

 Tako je radikalna politička desnica s margine ušla u parlament. Ili, točnije rečeno, ona je doslovce uvedena u glavnu struju institucionalne hrvatske politike mimo volje birača. Prepušten joj je parlamentarni i medijski prostor koji je bio u golemu nerazmjeru s njezinom političkom snagom, kao što su potvrdili rujanski izbori. HSP AS sa svojom Domovinskom koalicijom nije prešao petpostotni prag ni u jednoj izbornoj jedinici osvojivši manje od jedan posto glasova u zemlji. Uvaženi potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš dobio je 201 preferencijski glas. Hrast se nije usudio ni izaći na izbore. Tomašić, sada kao predsjednica nekakve Konzervativne stranke, doživjela je debakl u koaliciji s HDSSB-om i dobrano pogurala tu stranku njezinu kraju, kao što je uostalom sve stranke u kojima je bila u savezu u nekom trenutku snažno gurnula u političku provaliju. Radi li to ona proračunato, to jest prema nečijem nalogu? Ili je jednostavno nesposobna? BUZ i Špika ostali su izvan parlamenta unatoč potpori Milana Bandića. Od zastupničkih perjanica vladajuće koalicije u prošlom sazivu Sabora nije ostalo ni traga ni glasa. Ostali su ondje gdje im je i mjesto – na rubovima izvaninstitucionalne politike.

Drugu stranu politike “patologizacije normalnosti” činilo je marginaliziranje umjerene desnice. Dok su radikalni marginalci carevali parlamentom i medijima, HDZ i njegovi “strateški povijesni partneri” u Domoljubnoj koaliciji ovili su se velom šutnje. U HDZ-u, tradicionalno, nitko ne govori i ne istupa bez odobrenja šefa stranke. Čudno, ali najviše se disonantnih javnih tonova iz te stranke čulo u vrijeme Franje Tuđmana. Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko gradili su HDZ kao autoritarnu prezidencijalističku stranku u kojoj je poslušnosti najviših stranačkih dužnosnika i tijela šefu stranke postala u vrhovni kanon ponašanja. Za mandata protekle Vlade, javno je politički govorio samo ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji i sam došao u HDZ iz radikalnih pravaških krugova, umnogome zato da bi objašnjavao prijepore vezane za svoj politički profil, ali i zato što je njegov profil bio blizak Karamarkovu pa nije bilo opasnosti da dovede u pitanje njegovu politiku.

Branko Hrg, tadašnji predsjednik HSS-a, upravo je dovršavao proces tihe eutanazije vlastite stranke njezinim utapanjem u HDZ pa nije imalo smisla da taj posao javno reklamira. Kada su mu oteli stranačko kormilo iz ruke i odlučili zaustavati proces “strateške eutanazije” HSS-a, taj je bivši komunist optužio novoizabranog vođu HSS-a, koji nikad nije bio komunist, da paktira s komunistima, razbjesnio se, a onda smjestio na izbornu listu HDZ-a kao tobože neovisan kandidat i tako ušao u Sabor. Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a, objektivno dovršava proces eutanazije svoje stranke koji se zahuktao za vrijeme predsjednikovanja Đurđe Adlešič i Ivana Čehoka, njezinim utapanjem u HDZ. Kosor se javno hvali da je HDZ izabrao samo njegovu stranku za koalicijskog partnera na rujanskim izborima zato što su njemu i još dvojici članova HSLS-a darovana čak tri od 140 mjesta na listama HDZ-a. Oni na tim listama figuriraju kao ono što su u političkoj stvarnosti – hrvatski liberali u HDZ-u. Tako će Kosor, koji je jedini ušao u Sabor zahvaljujući dobrohotnosti HDZ-a, a ne bijednom broju preferencijskih glasova koji svjedoče o tome što građani Zagreba misle o HSLS-u i njegovu predsjedniku, možda biti posljednji formalni zastupnik te stranke u parlamentu.

  Vidljivu i važnu promjenu koju je donio Andrej Plenković čini to što je smjestio Karamarkove radikalne “strateške partnere” ondje gdje im je mjesto: posve ih je otkačio i tako odškrinuo vrata konverziji “patološke normalnosti” hrvatske politike u politiku s, doduše, nešto više od uobičajene “normalne patologije”. Ostaje mu još da vidi što će s desnim radikalima u svojoj stranci koji, kako su pokazali posljednji izbori, imaju jaku potporu biračkog tijela HDZ-a.

Tagovi

Izdvajamo

Iz drugih medija