Nije samo borba za naslijeđe popratna pojava unutarnjih odnosa u nekoj stranci kad ostane bez vrhovnog autoriteta. Smrt Franje Tuđmana, praćena teškim porazom na parlamentarnim izborima, lišila je HDZ kohezivnog čimbenika koji je učinkovito sprječavao negativan utjecaj kako njezina heterogenog sastava tako i dugogodišnjeg zanemarivanja uspostave funkcionalne hijerarhije odlučivanja u toj stranci. Nestankom Tuđmana nestali su za HDZ uobičajeni obrasci donošenja i provođenja odluka, u prvom redu bespogovorno prihvaćanje odluka šefa stranke. HDZ se našao na pragu anarhije. Namjera Predsjedništva stranke 5. siječnja 2000., kad je u dvorani Globus održana sjednica Glavnog odbora s oko sedam stotina članova, bila je isposlovati predsjedničku kandidaturu Mate Granića, odrediti datum održavanja općeg sabora i, najvažnije, po svaku cijenu izbjeći raspravu o razlozima izbornog poraza. U sjeni navedenog i tek uz uvjet prevladavanja kritike koja se mogla očekivati, Vladimir Šeks i nekoliko članova Predsjedništva planirali su ishoditi njegov izbor na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, nakon čega bi se odrekao kandidature za predsjedničkog kandidata.
'Svi dajte ostavku!'
Ali, izvanredne situacije u pravilu donose iznenadne promjene planova. Nije pretjerano reći da je Predsjedništvo, gotovo odmah po ulasku u dvoranu Globus, dovedeno u položaj glinenih golubova u streljani. Ne obazirući se previše na dnevni red, Antun Vrdoljak je zatražio kolektivnu ostavku Predsjedništva. “Nije se glasalo za komuniste, za demokrate”, izjavio je, “za ne znam kako se oni svi skupa zovu, liberali, glasalo se protiv nas, i za to, dragi moji prijatelji iz Predsjedništva, ste krivi vi. Vi ste vodili ovu stranku, vi ste je slomili (…) I drugu stvar koju moramo raspraviti, ovo Predsjedništvo mora podnijeti ostavku danas neminovno. (…) Vama više ne vjerujemo, to vas ja uvjeravam.”. Pitanje političke odgovornosti vrha stranke za izborni poraz bilo je logično, ali i iznimno loše tempirano jer bi rasprava o tome produbila postojeće podjele.
Također, Granićevi bi izgledi bili dodatno umanjeni. Ključni problem “lovaca na glave” članova Predsjedništva bila je njihova nejedinstvenost i neartikuliranost. U red onih koji su tražili kolektivnu ostavku ulazio je i Branimir Glavaš. Nakon što je Drago Krpina nekako uspio zaustaviti Vrdoljakovu bujicu, Glavaš je zatražio da se na sjednici izabere vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a, “sa svim ovlastima statutarnim predsjednika”, koji će pripremiti opći sabor i provesti izbor novog vodstva. Važno je ovdje uočiti da Glavaš nije imao prethodnog dogovora sa Šeksom jer se odmah nakon izbornog poraza u javnosti nametnuo kao snažan kritičar Predsjedništva stranke i zagovornik korjenitih čistki. Prijedlog je ipak išao u Šeksovu korist jer je oštrica Glavaševe ljutnje bila usmjerena prema Pašaliću. Ako Šeks uspije u namjeri dolaska do mjesta vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, onda će se on temeljiti na konceptu “manje štete” ili najmanje lošeg izbora, a ne na unaprijed pripremljenom scenariju.
Šeksove šanse porasle su nakon Pašalićeva istupa. On je opravdano upozorio da stihijski zahtjevi poput Vrdoljakovih prijete jedinstvu stranke i vode u “politički avanturizam”. Pašalić je zapravo bio uplašen: u slučaju smjene njegova politička sudbina bila bi zapečaćena pa je predložio da se rasprava o političkoj odgovornosti odgodi nakon predsjedničkih izbora i općeg sabora. Pašalićeve riječi ubrzo su dobile potvrdu jer je u dvorani nastala prava graja pa je Krpina u jednom trenutku gotovo očajnički izjavio: “Ljudi, molim vas da budete mudri, molim vas da budete strpljivi, molim vas, preklinjem vas! Uopće mi nije zadovoljstvo voditi ovu sjednicu, molim vas.” Bez uspjeha jer su ponovno uslijedili pozivi na podnošenje ostavki i sazivanje općeg sabora stranke.
Šeksovo priznanje
Ipak, u jednom trenutku Krpina je nekako uspio prijeći na prvu, i izvorno zamišljenu, jedinu točku dnevnog reda, odnosno izbor predsjedničkog kandidata HDZ-a. Predstavio je odluke Predsjedništva stranke prema kojima je Granić bio kandidat tog tijela dok se o Šeksovoj kandidaturi nije glasovalo. Odmah potom riječ je dobio Luka Bebić, koji je, temeljem potpore 162 člana Glavnog odbora iz Slavonije i Dubrovačko-neretvanske županije, predložio Šeksa za predsjedničkog kandidata HDZ-a. Tik prije nego što je predsjedavajući namjeravao dati riječ Šeksu, koji je, kako će se ubrzo vidjeti, i dosljedno ranijoj odluci, namjeravao povući kandidaturu, istupila je Vesna Bosanac i predložila Andriju Hebranga za predsjedničkog kandidata HDZ-a. Kako bi konfuzija bila sveopća, on je odmah povukao kandidaturu, ali ne propuštajući priliku za novi napad na Predsjedništvo stranke. Nakon njegove tirade, riječ je dobio Šeks. Očekivano, povukao je kandidaturu, navodeći kao ključne razloge spoznaju o nedovoljnoj podršci stranke i lošem rezultatu na parlamentarnim izborima. Pozornost u njegovom istupu privlači jasno naglašena spoznaja o vlastitoj odgovornosti u “dramatičnom” porazu stranke i nužnost “teške unutarnje katarze” ili “bolnog, trnovitog i teškog puta” koji se nalazio pred HDZ-om: “Oni koji [su] odgovorni za ovaj teški poraz Hrvatske demokratske zajednice [imaju] najveći stupanj odgovornosti, među njima sam i ja, i ja snosim najveći stupanj odgovornosti za ovakav debakl i za ovakav poraz Hrvatske demokratske zajednice. Ja iz moralnih razloga ne mogu i ne smijem prihvatiti ovu kandidaturu.” “Lovci na glave” nisu dobili zalogaj kakav su očekivali: umjesto ostavki i Pašalić i Šeks dali su im priznanje odgovornosti. Dovoljno da bi se situacija donekle smirila što je omogućilo nesmetano izglasavanje Granića za predsjedničkog kandidata HDZ-a.
Nakon Granićeve potvrde Predsjedništvo stranke povuklo se u pokrajnju prostoriju i, na prijedlog Vesne Škare-Ožbolt, izabralo Šeksa za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a. Šeks je dobio apsolutno povjerenje okupljenih: od 16 glasova jedan je bio protiv (Zlatko Canjuga) i jedan suzdržan (sam Šeks). Dakle, podupro ga je i Pašalić. Ali, naravno, ne odustajući od borbe za prevlast u stranci. Pašalić se suglasio sa Šeksovim izborom, ali je predložio i istovremeno izglasavanje odluke o održavanju izvanrednog općeg sabora. “Ja predlažem”, izjavio je, “dvije odluke. U cilju olakšavanja načina da pokušamo dobiti predsjedničke izbore. Prvo da se izabere v.d. predsjednika da bude Vladimir Šeks, drugo, da Predsjedništvo donese odluku o sazivanju izvanrednog Općeg sabora za 19. veljače. Ja sam spreman te dvije odluke podržati ovdje i tamo na sjednici Glavnog odbora, te dvije odluke odjednom.” On i njegove pristaše ostale su u manjini. Nakon povratka u dvoranu Šeks se okupljenima predstavio kao vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a.
Operacija Laufer
Za sada je vrh stranke uspio izbjeći najizraženiju opasnost, odnosno svojevrsno plenumsko preuzimanje HDZ-a koje bi nesumnjivo dovelo do raspada stranke. Iz navedenog se vidi da je prvi cilj Predsjedništva bilo smirenje situacije u stranci: Šeks je bio stranački prvak s najmanje negativnom percepcijom u javnosti, bio je jedini član vrha koji je oličavao kontinuitet s počecima HDZ-a, Tuđmanom i borbom za uspostavu samostalne države, prepoznatljiv borac za probitak stranke i stoga pojedinac s najvećim autoritetom u odnosu na druge. Naravno, Šeks je, dolaskom na de facto mjesto prvog čovjeka stranke, ostvario važnu prednost nad ključnim unutarstranačkim protivnikom. Jer, većina članova Predsjedništva ipak je manje uvažavala Pašalića. Šeksov izbor na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a stoga je bio ishod prešutnog kompromisa većine članova Predsjedništva. Počinjenog usred krize koja je mogla dovesti do raspada stranke, a time i do odlaska u političku anonimnost njezinih čelnih ljudi. Pored toga što se evidentno smatrao “prvim među jednakima”, s ipak snažnijim naglaskom na prvoj riječi, Šeks je novu funkciju, koju je u jednoj prilici usporedio s mjestom “prvog potpredsjednika HDZ-a”, vidio kao sredstvo kojim je nastojao ostvariti tri strateška cilja: etablirati HDZ kao snažnu opozicijsku stranku, provesti unutarnju konsolidaciju i, za sada, sačuvati najveće izglede u borbi za mjesto njezina šefa.
Plan vrha Mladeži HDZ-a kodnog imena 'Laufer'
U tome se suočio s dva ključna izazova. Najvećom prijetnjom u borbi za utjecaj u stranci bio mu je, naravno, Pašalić koji je već u prvom intervjuu nakon sjednice Glavnog odbora dao naslutiti da kompromis od 5. siječnja 2000. smatra samo kratkotrajnom epizodom. Doveo je u pitanje Šeksov izbor uvijeno ga ocjenjujući statutarno manjkavim, samo dan nakon što ga je na sjednici Predsjedništva podržao. Pašalić se još nije odlučio uputiti otvoreni izazov Šeksu, ali je zato počeo aktivirati relativnu premoć u stranačkim tijelima srednje, regionalne i lokalne razine. Jedno od takvih bila je Mladež HDZ-a, gdje su Pašalićevi kadrovi prevladavali. Doista, samo dan nakon Šeksovog izbora ili 6. siječnja 2000., čelni ljudi Mladeži izradili su neku vrstu tajnog plana, nazvavši ga “Laufer” ili Lovac, a koji je za cilj imao osiguranje premoći Pašalićevih pristaša na predstojećem općem saboru stranke. Metode kojima su nastojali provesti navedeno uključivale su javnu kampanju protiv Šeksa: od optužbi za puč, diktatorskog ponašanja i sl. pa do najavi čistki. Također, skupina osnivača HDZ-a, među kojima Đuro Perica i Petar Šale, ljudi s kojima je Šeks bio u bliskim odnosima, također se počela nametati kao oštar kritičar i Predsjedništva i vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a. S vremenom će se početi predstavljati kao jedini branitelji “izvornog HDZ-a” te “autentične Tuđmanove misli”, što je impliciralo da je aktualno vodstvo počinilo odstup od navedenog ili, u gorem slučaju, izdaju. Njima se pak ubrzano počeo približavati Glavaš. Nezadovoljan jer Šeks nije nakon dolaska na mjesto vršitelja dužnosti proveo masovne smjene, u prvom redu Pašalića i njegovih pristaša, Glavaš je nastavio s nesputanom kritikom Predsjedništva stranke. Senzacija gladni mediji rado su uzimali izjave Pašalićevih pristaša ili drugih nezadovoljnika pa je u javnosti ponovno oživjela percepcija o skorom raspadu stranke.
Novu krizu u HDZ-u otvorio je Granić. Naoko nezadovoljan potporom koju je dobivao od stranke, a zapravo pokušavajući spasiti kandidaturu novim odmakom od HDZ-a, podnio je ostavku na sve dužnosti i napustio sjednicu Predsjedništva od 13. siječnja 2000. To je bio okidač koji je odmah naveo Šeksa da se pred drugima požali na “nesmiljenu i žestoku” kampanju kojoj je izložen. Onda je uslijedio potez iznenađenja: predložio je da Predsjedništvo donese odluku o raspisu izvanrednih unutarstranačkih izbora, pri čemu bi se tehnički detalji poput datuma ili pravila definirali nakon predsjedničkih izbora. Šeks se protivnicima, koji su se upustili u potkopavanje njegova legitimiteta, suprotstavio efektnim protuudarcem ili zahtjevom za očitovanje o povjerenju. Ako bi dobio podršku većine, optužbe za uzurpaciju ovlasti poput bumeranga bi se vratile protivnicima: onda bi oni postali čimbenicima koji iz razloga osobnih ambicija potkopavaju autoritet i vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a i Predsjedništva, odnosno jedinstvo cjelokupne stranke.
Šeks je protivnike doveo u nezgodnu poziciju. Nakon što ga je podržao Vlatko Pavletić, pročitao je pisma podrške Jure Radića, Ive Sanadera i Škare-Ožbolt. Potom je riječ dobio Pašalić. Nije odustao od ranijih stajališta i nastup je započeo snažnom kritikom Šeksa, kojeg je optužio za autokraciju I on je imao skriven adut u rukavu, a on bi se mogao definirati kao novi prilog u dijapazonu dotadašnjih optužbi protiv Šeksa ili manipulacijom motivirano preuzimanje Tuđmanove uloge: “Naš predsjednik stranke je umro i nitko nema legitimitet da odredi novog predsjednika stranke, osobito onoga koji bi radio sve ono što po ovlastima, koje je mogao samo Tuđman imati, može raditi. Naša stranka mora biti bitno drugačije dizajnirana, ona mora imati daleko snažnije mehanizme unutarstranačke demokracije, a ne mehanizme koje je jedino mogao Franjo Tuđman imati po Statutu, nitko više, nikad više. I ne daj Bože da ikad više itko može imati takve ovlasti, jer ovlasti su opasnost ako se njima ne zna razumno koristiti, a predsjednik je to u najtežim okolnostima vrlo razumno i krajnje suzdržano koristio te ovlasti. I zato mislim da je put koji se predlaže potpuno pogrešan.” Pašalić je potom zatražio Šeksovu odgovornost za stanje u stranci, a završio je odlukom o zamrzavanju članstva u Predsjedništvu stranke do predsjedničkih izbora. Nakon ovoga pale su sve maske. Šeks je bez previše obzira oduzeo riječ Ivanu Aralici i, nakon kraćeg objašnjenja, odgovorio krajnje izravnim optužbama: “Nakon toga (…) u brifiranju novinara si bio [uključen], Ivić, osobno ti. Ti si ta osoba, Iviću Pašaliću, koja to radiš, ti si osoba pod čijom egidom se one svinjarije objavljuju u Vjesniku. Dakle, sve ono što je u medijima iznošeno, u najvećoj mjeri sve, je iz tvog okrilja, iz tvoga okrilja zato što si unatoč jasnom zaključku Predsjedništva da nitko od članova Predsjedništva ne izlazi sa svojim aspiracijama na mjesto predsjednika stranke, nakon što si to prethodno najavio, i nakon toga zaključka Predsjedništva, prekršio odluku Predsjedništva i to ponovio u javnosti. Ja nisam učinio ništa ni prema tebi osobno niti prema bilo kojem članu Predsjedništva da mu umanjujem šanse, da ga diskvalificiram u bilo kakvoj [predstojećoj borbi za funkcije], prema tebi osobno nisam učinio niti jedan jedini potez. Hvala ti lijepa na tom.” Nakon ovoga Pašalić je napustio sjednicu.
Granićeva frakcija
U međuvremenu, u stranci se sve vidljivije počela otvarati nova napuklina. Već u noći izbornog poraza Granić je dao naslutiti da se namjerava upustiti u borbu za prvog čovjeka stranke. Kao ključne razloge poraza naveo je navodne propuste u radu Predsjedništva stranke, u prvom redu javna sučeljavanja Šeksa i Pašalića. Granića je podržala Škare-Ožbolt, prvi put iznoseći natruhe budućeg programa te skupine, ponajprije rad na stvaranju reformiranog HDZ-a, koji, kako je navela, trebaju “preuzeti potpuno novi ljudi”. Tu je važno istaknuti da je većina u Predsjedništvu 26. siječnja 2000. odbacila novi prijedlog Pašalićeve skupine da se opći sabor stranke održi do kraja veljače i, jasno, bez prije provedenih unutarstranačkih izbora. Također, Predsjedništvo je pozvalo Granića da se vrati na mjesto potpredsjednika stranke, kao i druge disidente poput Franje Gregurića, Hebranga i Hrvoja Šarinića. Poziv je uslijedio nakon što je skupina predvođena Gregurićem i Šarinićem usuglasila oko potrebe profiliranja HDZ-a u stranku centra i narodnjačke orijentacije, ali bez Pašalića i Šeksa. Bilo je jasno da se Granić upustio u pokušaj iskorištavanja sukoba između Pašalića i Šeksa. Doista, samo dva dana kasnije, 28. siječnja 2000. Granić je aktivirao mjesto potpredsjednika stranke.
U ovom trenutku događaji u parlamentu prouzročili su neočekivan rasplet događaja. U najkraćim crtama, HDZ je morao brinuti i za stanje u Klubu zastupnika u Zastupničkom domu Sabora, ili jedinom polugom kojom je stranka mogla doći do ikakva utjecaja na državnu politiku. Početkom veljače 2000. Šeks je došao na čelo Kluba, dok su Pašalić i Pavletić izabrani na dužnosti potpredsjednika Zastupničkog doma. Izbori su sugerirali pojavu nekih doista novih tendencija u HDZ-u. Dok je ranije u sličnim prilikama u pravilu bez većih prigovora prihvaćen Tuđmanov prijedlog, sada su nositelji visokih funkcija izabrani na demokratski način, odnosno tajnim glasovanjem. Izbori u Saboru također su bili ishodom kompromisnog dogovora između Šeksa i Pašalića: ne želeći riskirati raskol u Klubu zastupnika, gdje su Pašalićeve pristaše imali vidljiv utjecaj Šeks je ušao u prešutan dogovor s protivnikom.
Potraga za novim Šeksom
Izbor na mjesto šefa Kluba zastupnika predstavlja prvu naznaku da je Šeks počeo ozbiljno razmišljati o napuštanju borbe za mjesto prvog čovjeka HDZ-a. Kasniji razvoj događaja potvrdit će takvu pretpostavku pa se treba malo duže zadržati na njezinim motivima. Najvažnijim od njih čini se procjena vlastitih mogućnosti i izgleda. Rad na konsolidaciji i modernizaciji stranke nužno je vodio tome da na njezino čelo dođe osoba najmanje uključena u aktualne sukobe (a time i najprihvatljivija većini članstva koje je tražilo “nove ljude”), najmanje kompromitirana negativnim naslijeđem razdoblja 1990.-2000. (od čega se Šeks nije mogao u potpunosti distancirati) i najviše sposobna za nužno otopljavanje odnosa između HDZ-a i međunarodne zajednice (a treba podsjetiti da je Šeks tijekom dobrog dijela 90-ih percipiran kao “radikalni desničar” i “izolacionist”). HDZ je ulazio u novu etapu djelovanja pa ga nije mogao voditi čovjek koji je previše asocirao na prethodnu. Ni danas nije rijetko čuti razmišljanja da je Šeks, nakon što je izabran za vršitelja dužnosti i s ovlastima predsjednika stranke, pokazao manjak hrabrosti. Daleko se bliže istini čini da je pokazao sposobnost objektivne procjene vlastitih mogućnosti. Pragmatični aspekt Šeksovih namjera sastojao se pak u tome što je, u slučaju izbora novog čelnika HDZ-a kojeg bi podržao, i njegova politička budućnost bila zajamčena. Primirje s Pašalićem, potaknuto novim refleksom koncepta “manje štete” i čija je “žrtva” stoga bio Granić, te naznaka odustajanja od utrke za mjesto šefa stranke, trajno će od Šeksa odvojiti neke bliske suradnike koji su mu do tada davali snažnu podršku. Krpina će mu tako zamjeriti nedovoljnu ambicioznost i preveliku blagost prema Pašaliću, kojeg je držao glavnim autorom svih zavjereničkih radnji u stranci ili “majstorom intrige i spletke”. Napustit će ga i Škare-Ožbolt, koja će mu također zamjeriti toleriranje Pašalića, ali i vlastiti neuspjeh u borbi za mjesto potpredsjednika Zastupničkog doma Sabora.
Šeks je konačno “prelomio” već 8. veljače 2000. Članove Predsjedništva obavijestio je da se odriče kandidature za predsjednika stranke, ponudio je ostavku na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a i zatražio raspravu o imenovanju na mjesto predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a. Redoslijed i, važnije, odabir riječi, u navedenom otkriva Šeksove namjere. Jednim korakom Šeks je iz utrke eliminirao sebe, a de facto je iz nje izbacio i ostale konkurente. Očito iznenađeni Šeksovom inicijativom, ostali članovi Predsjedništva odbili su uopće raspravljati o njegovoj ponudi ostavke, stavili mandat na raspolaganje i odlučili “djelovati zajednički” do općeg sabora.
Novi vođa: Sanader
Šeksova inicijativa s početka veljače 2000. dala mu je nešto vremena kako bi barem donekle stabilizirao stranku. Ali, bilo je jasno da će se frakcijske borbe i opća neizvjesnost vratiti ako se Pašaliću i novom konkurentu Canjugi, a možda i Hebrangu, ne suprotstavi kandidat koji će oličavati reformski smjer, odnosno koji će zadovoljiti opću težnju za promjenama u stranci. Granić je prvi shvatio poruku. Ubrzo je istupio iz HDZ-a i osnovao novu stranku. Nema naznaka da je do tog trenutka itko ozbiljno razmatrao mogućnost da Ivo Sanader postane novi predsjednik HDZ-a. U odnosu na većinu ostalih članova Predsjedništva bio je političar drugog reda važnosti, ali daleko od toga da je bio anoniman jer je iza sebe imao zavidno iskustvo u diplomaciji i politici. Sanader je bio u najmanjoj mjeri pristaša neke od sukobljenih grupacija. Relativno nepoznat, najmanje kompromitiran i usmjeren modernizaciji HDZ-a Sanader je bio prihvatljiv širokom krugu do tada manje istaknutih kadrova stranke na regionalnoj i lokalnoj razini. U pravom trenutku znao je pokazati inicijativu. Prema nekim svjedočanstvima, Sanader je odluku o kandidaturi priopćio Šeksu i Bebiću, koji su ga podržali. Uz takvu potporu nije čudo da je tijekom ožujka 2000. odisao samopouzdanjem.
U konačnici, moglo bi se reći da je Sanaderova pobjeda na Petom općem saboru HDZ-a, održanom krajem travnja 2000., bio ishod koji se najlakše mogao predvidjeti. Već prilikom predstavljanja kandidata za predsjednika HDZ-a, a pored njega kandidirali su Ljerka Mintas-Hodak i Glavaš, dobio je najveće ovacije. Kod samog glasovanja također je nadmoćno pobijedio konkurente: od 1352 delegata s pravom glasa za njega je glasovalo 947 ili 70%. Tijekom općeg sabora Sanader je više puta istupio i u svakoj je prilici bilo vidljivo da se radi o vještom retoričaru. Smogao je snage priznati ranije propuste stranke te zatražiti oprost: “I zbog toga, ako se kome trebamo ispričati, onda se najprije trebamo ispričati svim onim našim članovima na terenu, simpatizerima HDZ-a, i onima koji su nam dali svoj glas, koji se nisu stidjeli i koji se ni danas ne stide što su članovi Hrvatske demokratske zajednice, nego s ponosom to ističu.” Katarza je pak bila preduvjet za povratak HDZ-a na nekadašnje pozicije snage i utjecaja.
Može se zaključiti da je HDZ uspješno prebrodio vjerojatno najturbulentnije razdoblje u svojoj povijesti. Treba podsjetiti da je stranka u svega dva mjeseca pretrpjela tri teška udarca: Tuđmanovu smrt i poraze na parlamentarnim te predsjedničkim izborima. Pored toga, potresala ju je otvorena borba za mjesto prvog čovjeka i rasprostranjeno nezadovoljstvo u stranačkim redovima. Nakon što je 5. siječnja 2000. izbjegao obezglavljenost, Šeksovim izborom na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika stranke HDZ je uspio kupiti nešto vremena potrebnog za nužnu konsolidaciju i izbor novog vodstva. Najvažnije, i uz cijenu mnogih kompromisa, Šeks je uspio sačuvati jedinstvo stranke. Izbor Sanadera za šefa stranke potom je usmjerio HDZ u smjeru programske modernizacije. Sanaderova pobjeda značila je da HDZ ostaje u prostoru centra, odnosno desnog centra.