ANALIZA MIRJANE KASAPOVIĆ

Kome je danas potrebna anakrona figura vođe Srba u Hrvatskoj?

Zagreb, 110919. Markov trg.
Sabor
Press konferencija Milorada Pupovca o aktualnoj situaciji.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

 

'Slučaj Pupovac' podsjetio me na izvrsnu knjigu Darka Hudelista 'Moj beogradski dnevnik'. Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem 2006.-2011. (Profil, Zagreb, 2012.), koja me istodobno oduševila i zapanjila. Oduševio me golem rad uložen u nju, višegodišnji dubinski, mučni, iscrpljujući, a povremeno i zabavni razgovori s Dobricom Ćosićem, “ocem” suvremenoga srpskog nacionalizma. Dojmljivi su Hudelistovi uvidi u politički, kulturni i psihološki profil osobe koja je imala nemjerljiv formalni, a pogotovo neformalni utjecaj na politiku Jugoslavije i zemalja koje su bile u njezinu sastavu. Zapanjile su me pak spoznaje o nekim ljudima i događajima za koje nisam znala, uključujući one o Miloradu Pupovcu.

Ćosić je, naime, Hudelistu pripovijedao i o svojem odnosu s Pupovcem. Kada je Hudelist kazao kako nikad nije čuo Pupovca da spominje svoje susrete s njime, Ćosić mu odgovara: “Pa on je to krio, jer je to za njega kompromitantno. Ali je dolazio kod mene vrlo često. No odjednom je, kad je stvar već krenula u hrvatskom pravcu, prekinuo veze sa mnom” (str. 447). Hudelist “svrdla” sugovornika dok iz njega ne izvuče ono što on možda ne želi reći te ustrajava na tome da mu Ćosić kaže kada se i gdje sastajao s Pupovcem i o čemu su razgovarali. Ćosić odgovara da su se sastajali u prvoj polovici devedesetih godina u njegovu uredu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU), u njegovoj vili na Dedinju i u uredu u Palači federacije dok je bio predsjednik SR Jugoslavije (1992.-1993.).

Zašto su se sastajali? Sastajali su se zato što je to tražio Pupovac kako bi s njime razgovarao o srpskom pitanju u Hrvatskoj. “Ali da vam proširim svoje motive susreta s Pupovcem. On je kod mene dolazio i zbog toga da pacificiramo tzv. kninske, ruralne Srbe. I da tzv. srpski korpus – to je njegova ideja bila – ne čine samo seljaci. Kninska je koncepcija isključivala gradske Srbe, a on se za njih jako zalagao tražeći cjelovitu formulu rješavanja srpskog pitanja, iz kojeg oni, gradski Srbi, ne bi bili isključeni. U tom mi je smislu iznosio statističke podatke: koliko ima Srba u Osijeku, koliko u Zagrebu itd. I tumačio mi je da je koncepcija te Republike Srpske Krajine uska, seljačka koncepcija” (str. 448). Umjesto seljačke Republike Srpske Krajine koja svojim granicama nije obuhvaćala urbane Srbe, on se zauzimao za to da se srpsko pitanje u Hrvatskoj riješi prema modelu autonomije Šveđana na otočju Åland u Finskoj. “Pupovac i ja smo za Srbe u Hrvatskoj planirali autonomiju tipa Ålandskih otoka u Finskoj” (str. 446). Ta se zamisao toliko dopala Ćosiću da ju je počeo zdušno zagovarati: “Više puta sam ponavljao da bi za Srbe u Hrvatskoj bila najpovoljnija autonomija tipa Ålanda” (str. 446). Kako mu je ta nepoznata zamisao naprasno utuvljena u glavu, Pupovac je Ćosiću “na mapi pokazao gdje je Åland” (str. 449). E sada bi tekst prikladno bilo završiti Ciceronovom izrekom “o tempora, o mores”.

Ćosiću je sve bilo jasno dok ga Pupovac nije smutio. On, Ćosić, nikad nije zagovarao širenje Srbije na dijelove Hrvatske, ni govora, nego je htio da Srbi dobiju autonomnu pokrajinu u Hrvatskoj prema uzoru na Kosovo i Vojvodinu. “Inače, program SDS-a smo pisali ovdje, u Srpskoj akademiji. A onda smo pozvali Srbe iz Hrvatske, jednu grupu njih, u Beograd, u moj kabinet u Akademiji, i pomoću njih dalje širili taj program Ja sam, dakle, stvorio osnovu programa, a Rašković je to odnio i dao Dušanu Stareviću i drugim Srbima u Hrvatskoj, koji su to dalje razvijali” (str. 451). Jasno, nema što!

Kao odgovoran autor, iznenađen onime što je čuo, Hudelist je provjerio vjerodostojnost Ćosićevih riječi kod Pupovca davši mu na uvid transkript razgovora koji se ticao njega. Pupovac je potvrdio da se u prvoj polovici devedesetih godina “u nekoliko navrata” sastao s Ćosićem s kojim ga je povezao Jovan Rašković. Pritom je uglavnom potvrdio vjerodostojnost Ćosićevih iskaza, napomenuvši da su neke stvari previše pojednostavnjene i da nije siguran “koliko je od njega doista naučio o konceptu autonomije po uzoru na Ålandske otoke” (str. 451).

Ålandsko otočje čini mnoštvo otoka i otočića u Baltičkom moru između Švedske i Finske. Od početka 13. do početka 19. stoljeća bilo je u sastavu Švedske, ali ga je poslije izgubljenog rata Švedska bila prisiljena, zajedno s Finskom, prepustiti Rusiji. Kada je Finska postala samostalna država 1917., Ålandsko otočje ostalo je u njezinu sastavu. Švedska manjina nije se mirila s time pa su se gotovo svi otočani plebiscitom izjasnili za odcjepljenje od Finske i pripojenje Švedskoj. Dvije zemlje dugo su se sporile zbog Ålanda. Švedska je tvrdila da je to međunarodno pitanje koje se mora riješiti u međunarodnim institucijama, pa je o njemu raspravljala i Liga naroda, a Finska da je riječ o unutarnjem pitanju koje će riješiti finska država.

Ålandsko pitanje riješeno je nizom zakona kojima je stvoren model autonomije švedske manjine u Finskoj. Riječ je vrlo širokoj teritorijalno-političkoj autonomiji koja je uvelike nalik na državu u državi. Šveđani s Ålanda imaju regionalno državljanstvo. Službeni je jezik švedski. Postoje regionalni parlament, vlada, uprava i policija. Šveđani samostalno uređuju obrazovanje, kulturu, znanost, umjetnost, turizam, poreze, industriju, poljoprivredu, trgovinu i dr. Imaju simbole svoje posebnosti. Finska središnja vlast zadržala je ovlasti samo u obrani i vanjskoj politici, a i na nekim područjima vanjske politike stanovite ovlasti imaju tijela regionalne autonomije.

U cijeloj toj priči najbizarnija je sama zamisao da se Åland preslika u Hrvatsku. Åland je etnički homogeno otočje opasano morem pa je savršen okvir za uspostavu teritorijalno-političke autonomije. A što bi bila kopnena inačica Ålanda u Hrvatskoj? Kakva bi to bila autonomija ålandske vrste koja bi objedinila urbane Srbe iz Zagreba i Osijeka i ruralne Srbe iz Kninske krajine? Pupovac je posegnuo za potpuno bespredmetnom političkom usporedbom o kojoj, koliko znam, nikad nije javno govorio. U najgorem ispadu u svojoj dugoj političkoj karijeri, onome u kojemu je komentirao nasilnički napad torcidaša na srpske vlasnike i goste kafića u Uzdolju, potvrdio je da olako poseže za neprimjerenim usporedbama.

On je taj napad protumačio kao nov izraz masovnog nasilja kojim se Srbi žele protjerati iz Hrvatske, a što dokazuje da je u njoj uznapredovala ustašizacija, te se zapitao neće li Republika Hrvatska završiti kao NDH. Kako je Pupovac, a nije jedini koji to čini, upotrijebio izraz “ustašizacija”, bilo bi pošteno da javnosti objasni što misli pod time. Ustaštvo je bilo totalitarna ideologija, pokret i poredak pa je važno znati misli li on da je Republika Hrvatska izgrađena na ustaškoj ideologiji, da se u njoj formirao ustaški pokret ili da je uspostavljen ustaški politički poredak. Ili je na djelu sve troje?

Premda je najlakše kazati kako se misli na ideologiju, takav zaključak nije razumljiv sam po sebi. Republika Hrvatska izrijekom se uspoređuje s NDH, a NDH je bila država koja je imala politički poredak, a ne puki ideološki konstrukt. U tom poretku nije bilo slobode političkog udruživanja i djelovanja, političkih stranaka i višestranačkog sustava. Nikad nisu održani slobodni parlamentarni, predsjednički i lokalni izbori pa politička vlast nije imala demokratsku legitimnost. Nije bilo slobodnih medija koji bi pisali i govorili o državi i društvu iz svih mogućih ideoloških i političkih perspektiva, od krajnje desnice do krajnje ljevice.

Nisu bila zaštićena prava nacionalnih manjina, a njihovi se pripadnici nisu smjeli slobodno izražavati, kretati i živjeti. Zabranjena je bila Srpska pravoslavna crkva, rušene su crkve i sinagoge. Nikome nije padala na pamet zamisao da bi ikad u državnom parlamentu sjedio, primjerice, politički predstavnik Roma. Država nije financirala manjinske novine, časopise, knjige, kulturna društva, škole i razrede na materinskim jezicima i pismima itd. Nije bilo udruga civilnog društva koje bi se zauzimale za zaštitu ljudskih prava i bile korektivi državnim politikama. Nije bilo ni zametka neovisnog sudstva i pravne države. NDH nije imala ustav. Vlast se zasnivala na samovolji totalitarnog pokreta koji se, uz izvanjsku pomoć, organizirao u rasističku i nacionalističku državu koja se održavala masovnim zločinima i nasiljem nad Srbima, Židovima i Romima, ali i Hrvatima i pripadnicima ostalih etničkih zajednica koji su bili politički protivnici te države, te je velik njihov broj deportiran u koncentracijske logore u kojima su stradali. Naposljetku, NDH je nastala i djelovala na strani najmračnijih sila toga doba, nacističke Njemačke i fašističke Italije, i doživjela vojni, politički i moralni slom zajedno s njima.

Je li Republika Hrvatska kopija te NDH? Ili se tendencijski pretvara u nju? Je li za potkrepu teza o ustašizaciji, a zapravo o endehaizaciji Republike Hrvatske dostatan historijski revizionizam u nekima desničarskim intelektualnima i političkim krugovima kojim se NDH nastoji prikazati kao “normalna” država koja je koristila samo svrhovito, ograničeno i selektivno nasilje protiv političkih pobunjenika? Jesu li za to dostatne neke filoustaške političke i civilne skupine i organizacije koje nikad nisu dobile spomena vrijednu potporu birača, a većina se nije usuđivala ni izaći na izbore, nego su se u državne strukture “švercale” preko HDZ-a? To je “švercanje” zapravo jedna od bitnih dimenzija problema.

HDZ je dužan napokon zatvoriti sva vrata revizionističkim i filoustaškim skupinama i pojedincima. HDZ je odgovoran zato što je instalirao vodstva nekih javnih institucija koja su im otvorila formalne kanale za prodor u politički i društveni život. Među njima je i Hrvatska radio-televizija, poglavito neki dijelovi njezina informativnog i dokumentarnog programa. Dio “medijske hunte”, koja je zauzela vlast na Hrvatskoj radio-televiziji u mandatu koalicijske vlade Karamarkova HDZ-a i Petrovljeva Mosta, već se premjestio u druge medijske i državne institucije, i to opet pod pokroviteljstvom HDZ-a. Stranka koja se hvali da ima dvije stotine tisuća članova stavila je radikala Lovru Kuščevića na svoje izborne liste za Sabor, županijsku skupštinu i općinsko vijeće pa se jedan politički mediokritet, nakon što je bio prisiljen demisionirati s mjesta ministra, javno pohvalio kako ostaje saborski zastupnik, skupštinski vijećnik Splitsko-dalmatinske županije i općinski vijećnika Nerežišća. Plenković neće uvjeriti građane da ne podržava takve pojedince i skupine ako ih ne odstrani iz HDZ-a. To je srž političke “drame” s kojom se suočava, a koju bi mogao “dedramatizirati” tako da te pojave i figure deinstitucionalizira i gurne ih na rubne prostore političke patologije kakve ima u svim zemljama, kolikogod im društva bila razvijena i demokracije konsolidirane. No ima li političke snage i dostatne potpore u stranci da to učini?

Politička “drama” Milorada Pupovca proistječe pak iz “strukturnog stanja” nastala poslije raspada Jugoslavije i uspostave samostalne Hrvatske. Pupovac je htio biti suvremena inačica tradicionalnog vođe Srba u Hrvatskoj koji na podjednakoj nozi raspravlja s vođom Hrvata o hrvatsko-srpskim odnosima. Hrvatska bi trebala biti ono što se dogovore vođe Hrvata i Srba. No nema više demografskih, državnih, političkih, kulturnih i psiholoških pretpostavki za takav odnos Hrvata i Srba. Nema više potrebe za vođom Srba u Hrvatskoj, kao što u miru i demokraciji nema potrebe ni za arhaičnom figurom vođe svih Hrvata. Srbi su postali malobrojna nacionalna manjina u Hrvatskoj koja više nije u sklopu državne zajednice u kojoj su njihovi sunarodnjaci većina stanovnika i u kojoj se politika vodi iz Beograda. Nema više Dobrice Ćosića da Pupovac s njime “planira” političko uređenje Hrvatske.

Nema više potrebe za dramatičnima političkim nastupima koji bi uzdrmali Hrvatsku i regiju. Pupovčevo proglašavanje Hrvatske “faktorom nesigurnosti” na prostorima bivše Jugoslavije nije samo krajnje maliciozno nego i potpuno promašeno. Tu je izjavu dao medijima Bosne i Hercegovine, države koja se jedva drži na okupu pod međunarodnim protektoratom i u kojoj jedan nepromišljen potez neke strane može obnoviti razorne sukobe. A onda su tu izjavu prenijeli mediji Srbije i Kosova, dviju država koje nisu riješile fundamentalan politički sukob i koje ne priznaju jedna drugu, Makedonije, koja puca po šavovima pod unutarnjima etničkim, političkim i socijalnim napetostima i izvanjskim pritiscima zbog kojih je morala promijeniti čak i ime, kao i Crne Gore koju Srbi i Albanci, svaki na svoj način i zbog različitih motiva, “buše” i potkopavaju iznutra, pri čemu nisu nevini ni Srbija, ni Albanija, ni Kosovo.

Milorad Pupovac samo je jedan od političara koji probleme biračkog tijela koje predstavlja - a to je dio srpske manjine u Hrvatskoj, premda on “skače” na svaki sukob, napad ili incident koji se tiče pripadnika te manjine kao da je njihov opći ovlašteni zastupnik - treba stavljati na dnevni red državnih institucija koje su mjerodavne za njih i rješavati u njima zajedno s ostalim političkim akterima. Za sigurnost, jednakost i ravnopravnost Srba u Hrvatskoj moraju se skrbiti i biti odgovorne državne institucije, a ne jedna politička stranka i njezin vođa. Već smo vidjeli kamo vode scenariji u kojima stranke i njihove organizacije preuzimaju “brigu” za svoje etničke skupine.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija