GLOBUS

KRAJ HAŠKOG SUDA Zločin i kazna i mnogo gorčine: Što ostaje nakon zatvaranja tribunala nakon 24 godine rada

Arhiva / Reuters

 

Dvije presude, jedna ovog a druga idućeg tjedna, obilježit će završetak rada Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji se pojednostavljeno zove Haškim sudom, iako je u ovom Nizozemskom gradu još nekoliko drugih međunarodnih sudova. U srijedu 22. studenoga izriče se prvostupanjska presuda generalu Ratku Mladiću, što je, bez sumnje, najvažniji predmet na ovom sudu, pa izaziva i najveću pozornost svjetskih medija. Mladić je zbog svoje zapovjedne uloge u genocidu u Srebrenici dobio nadimak “Balkanski Koljač”, a njegovo višegodišnje skrivanje u Srbiji potaklo je sumnje da ga je ta država štitila jer nije htjela dopustiti da se kroz njegovu ulogu dokaže i izravna umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici, pa time i u BiH, za što je postojala tužba pred Međunarodnim sudom pravde. Taj je Sud još jednom potvrdio da se u Srebrenici dogodio genocid, što je za sada jedini formalnopravno dokazani genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ali Sud nije smatrao Srbiju izravno krivom za taj zločin, iako je ustvrdio da Srbija nije učinila sve što je mogla da ga spriječi. Zato presuda Mladiću može imati implikacije i na Srbiju, koja ga je štitila tolike godine.

Najdulji predmet

Za razliku od presude Mladiću, koju danima najavljuju i najveći svjetski mediji, za konačnu presudu, onu Žalbenoga vijeća u predmetu hrvatske šestorke iz BiH, ne vlada neko veliko zanimanje u svijetu, ali se s oprezom iščekuje u Hrvatskoj i u BiH. Konačna presuda bit će izrečena 29. studenoga, četiri i pol godine od prvostupanjske presude kojom su, 29. svibnja 2013., optuženi dobili ukupno 111 godina zatvora. Po trajanju je to jedan od najduljih predmeta pred Haškim sudom. Presudom je Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković dobili su po 20 godina zatvora. Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina, a Berislav Pusić na 10 godina zatvora.

U čitanju tadašnje presude sudac iz Francuske Jean-Claude Antonetti rekao je da je Vijeće većinom glasova prihvatilo da je “postojao udruženi zločinački pothvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom”.

Vijeće je zaključilo da je bilo koordinacije između vodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika te zajednice Mate Bobana i predsjednika Franje Tuđmana, te da su oni ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavu hrvatskog entiteta, nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritoriju za koji se tvrdilo da pripada Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.

Osim za sudbinu optuženih ova će presuda biti važna i za Hrvatsku, tj. za pitanje njezine uloge u ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini.

Jean Claude Antonetti, sudac na čelu sudskog Vijeća koje je osudilo šestorku iz Herceg-Bosne i oslobodilo Vojislava Šešelja

 

Zanimljivo je da je sudac Antonetti, koji je predsjedao sudskom Vijeću koje je osudilo hrvatsku šestorku, oslobodio četničkog vojvodu Vojislava Šešelja. Pritom je davao, za mnoge, šokantna tumačenja, poput onog da pozivanje na ubojstva Hrvata i Muslimana nije bilo huškanje niti su mu cilj bili zločini, nego dizanje morala. Isto tako, plan za stvaranje Velike Srbije nazvao je legitimnim političkim ciljem, a ne zločinačkim.

Strategija okončanja

Nakon zatvaranja ovog Suda sve preostale postupke vodit će takozvani Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, koji će se baviti preostalim žalbenim postupcima i proceduralnim pitanjima. Procesuiranje preostalih slučajeva ratnih zločina na području bivše Jugoslavije preuzet će nacionalna sudišta, a u slučaju Kosova i specijalni sud koji će, prema zakonima Republike Kosovo, postupke voditi u Haagu.

Strategija okončanja rada Haškog suda spominje se već više od deset godina. Sud je trebao dovršiti posao 2008. godine, ali je to stalno odgađano. Kao glavni razlozi spominjali su se slučajevi Radovana Karadžića i Ratka Mladića, političkog i vojnog vođe Srba u Bosni i Hercegovini. Kako je nekadašnji lider Srbije i krnje Jugoslavije Slobodan Milošević, koji se smatra glavnim krivcem za ratna razaranja i zločine na području bivše Jugoslavije, umro prije okončanja postupka protiv njega, predmeti protiv Karadžića i Mladića ostali su najvažniji za ovaj tribunal. Mnogi svjetski lideri otvoreno su govorili da se Haški sud ne može zatvoriti prije nego što se pred lice pravde ne izvedu Karadžić i Mladić. Radovan Karadžić osuđen je prvostupanjskom presudom na 40 godina zatvora a presuda Mladiću znat će se danas.

Sada se ponovno analizira opći učinak Haškog suda. Sve je češća ocjena da on - iako je uspio formirati veliku arhivsku građu i izrekao tisuće godina zatvora političarima, generalima i paravojnim šefovima koji su krivi za zločine - nije previše pomogao u procesu pomirenja u regiji, saznavanju istine o ratovima, pojašnjenju odgovornosti i, na koncu, osjećaju pravde među žrtvama.

Narodi država nastalih raspadom Jugoslavije imaju i dalje selektivnu predodžbu o ratovima i gotovo isti stav kakav bi imali i bez Haškog suda. Primjerice, u Srbiji i dalje smatraju da su Srbi najveće žrtve ratova, a većina građana ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid.

Negiranje genocida u Srebrenici i službena je politika vlasti u Beogradu, iako priznaju da se tamo dogodio zločin. Zločini u Hrvatskoj i na Kosovu relativiziraju se i pokušava se stvoriti predodžba da su sve strane u najmanju ruku podjednako krive.

Danas su u Srbiji na vlasti ljudi koji su bili bliski državnom vodstvu koje je bilo na vlasti za vrijeme rata. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, poznat po izjavi iz vremena rata da dijelovi Hrvatske zapravo pripadaju Srbiji te da će ”za jednog Srbina ubiti 100 Muslimana”danas je osoba na koju Europska unija računa da će europeizirati ne samo Srbiju nego i cijelu regiju. Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić naslijedio je Miloševića na čelu Socijalističke partije Srbije. Danas i on i drugi ministri Vlade Srbije ne samo da žele rehabilitirati Slobodana Miloševića nego mu posjećuju i grob.

Da se nije puno toga promijenilo u pristupu Srbije glede odgovornosti za ratna stradanja, i da se ona nije obračunala s nedavnom prošlošću, govori i činjenica da su generala Lazarevića, kojeg je kao zapovjednika Prištinskog korpusa Haški sud osudio na 14 godina zatvora, imenovali kao predavača na Vojnoj akademiji u Beogradu.

Značenje suda

Posljednjih nekoliko godina postao je vidljiv potpuni gubitak interesa Europske unije za rad Haškog suda. Kada je Hrvatska bila u procesu proširenja, od dobivanja statusa kandidata do kraja pregovora, neprekidno se taj postupak povezivao s obvezom potpune suradnje s Haškim sudom. Sada EU rijetko spominje rad Haškog suda, a kada ga spominje, to čini kao odgovor na postavljena pitanja i podsjeća samo načelno na nužnost pune suradnje. Kada je jednom glavni tužitelj suda Serge Brammertz ustvrdio da je ”Srbija skrenula s puta pune suradnje”, to nije utjecalo da EU ne dopusti otvaranje ili zatvaranje nekih pregovaračkih poglavlja.

Koliko god bili zadovoljni ili nezadovoljni radom Haškog suda, ipak je on obilježio i političke događaje na području bivše Jugoslavije i povijest ovog dijela Europe neće se moći pisati bez prihvaćanja njegove uloge. On je na međunarodnoj razini postavio i neke nove standarde zbog kojih će ubuduće u slučajevima ratnog sukoba i političari i vojni zapovjednici morati imati na umu da se zbog svog djelovanja mogu naći pred licem pravde. Ipak, stvoren kao ad hoc, prijelazni sud, ICTY je imao mnoge nedostatke. Jedan od njih je i to da nije postojao mehanizam odštete onih koje na kraju Sud oslobodi ili koji su nepravedno osuđeni. Bilo je i slučajeva da su zbog krivog identiteta uhitili i zatvorili nevine ljude. Nadati se da s okončanjem rada Haškog suda neće prestati procesuiranje ratnih zločina, koji, po zakonima svih država u regiji, i prema praksi u drugim državama, ne zastarijevaju. Prešućivanje ili relativizacija zločina radi neke političke stabilnosti neće pomoći jer se pomirenje ne može postići zaboravom zločina.

Izdvajamo

Iz drugih medija