DVOJICA POVJESNIČARA ZA GLOBUS

'Mi Česi ne razumijemo zašto su vam '41. i '45. važnije od budućnosti. Mislite što hoćete, ali u Titovo ste vrijeme postigli najviši stupanj razvoja'

Zagreb, 090518.
Marulicev trg.
Ceski povjesnicari Ondrej Vojtechovski i Jan Pelikan koji istrazuju jugoslavensku povijest 1948.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Češki povjesničari Ondrej Vojtechovski i Jan Pelikan koji istražuju jugoslavensku povijest 1948.

Česima je potpuno neshvatljivo zašto se raspala Jugoslavija, i to u krvavome ratu. Pa za nas je ta zemlja imala kultni status, bila je naš prozor u svijet. Tek nakon pada Vukovara, kad smo uvidjeli da su zločine počinili Srbi, počeli smo razumijevati Hrvate…

Češka je u 20. stoljeću imala zanimljivu povijest. Bila je početkom stoljeća u granicama Austro-Ugarske Carevine, potom se ujedinila sa Slovacima u Čehoslovačku, nakon Drugog svjetskog rata bila je komunistička zemlje pod “ruskom okupacijom”, a potom je imala Baršunastu revoluciju i nakon raspada Čehoslovačke postala samostalna država. Dosta za stotinjak godina, ali unatoč svemu u Češkoj danas nema povijesnih tema na kojima bi se češko društvo raskolilo ili podijelilo, kao što je slučaj u Hrvatskoj.

Povijest u Češkoj nije politička tema niti je ona diskurs koji ulazi u političku sferu. Interes za povijest postoji, knjige s povijesnim temama se dobro prodaju, rade se dokumentarni filmovi, ali nema tema na kojima bi došlo do podjele i koje bi “zagadile” politički, društveni i kulturni prostor, čak ni ako su vezane uz period socijalizma ili Praško proljeće, ne izazivaju bilo kakve prijepore ili političke strasti.

U Zagrebu su nedavno boravila dvojica čeških povjesničara s prestižnog praškog Karlova sveučilišta, Jan Pelikan i Ondrej Vojtechovsky, koji rade u Institutu za proučavanje totalitarnih režima u Pragu, a bave se prostorom bivše Jugoslavije. Češki povjesničari kažu kako, s jedne strane, zavide na strasti koju Hrvati pokazuju prema povijesti, ali im je tolika politiziranost i ideologiziranost ipak strana te misle da političko prožimanje povijesti nije dobro ni za “zdravlje nacije” te da to očito zamagljuje i znanstvene perspektive. “Nemojte me krivo shvatiti, ne želim biti ciničan ili docirati, ali Česima zbilja povijest nije nešto oko čega bi se tukli i ‘ratovali’. Shvaćam kakvu ste vi imali povijest te da ste temperamentni južnjaci, ali kada kažemo našim prijateljima u Češkoj kako vi raspravljate o Drugom svjetskom ratu, da su vam ta pitanja važnija od rasprava o budućnosti, ništa im nije jasno”, kaže Jan Pelikan.

Ondrej Vojtechovsky autor je važne knjige o jugoslavenskoj informbiroovskoj emigraciji u Čehoslovačkoj “Iz Praga protiv Tita”, koju je u Hrvatskoj objavila izdavačka kuća “Srednja Europa”. On kaže kako u Češkoj povijest nije uopće politička agenda te da nema ama baš nikakva utjecaja na političke prilike ili rasprave u češkom društvu i na stranačkoj sceni, pa ni u godini kada se obilježava 50 obljetnica Praškog proljeća i intervencije SSSR-a u Čehoslovačkoj.

“Jedno vrijeme opterećivalo nas je pitanja sudetskih Nijemaca, no i to smo izbjegli politizirati. Na problem Sudeta, odnosno odlazak ili protjerivanje Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, gleda se otprilike na isti načni kao i ovdje u Hrvatskoj na srpsko pitanje - sami su krivi za svoju sudbinu, oni su izazvali nevolju, pa su ‘s pravom i platili’. Možda je to”, kaže Jan Pelikan, “nekakvo opravdavajuće gledište, ali uglavnom je to tako.”

No postoji ipak jedno mišljenje, dodaje Ondrej Vojtechovsky, da je u tome češki narod “okaljan određenim zločinom” – ali to se u javnom diskursu ipak prihvaća bez neke suvišne politizacije odnosno ne prihvaća.

Čehoslovačka i komunizam dio su češke povijesti te se nastoji objasniti tadašnji kontekst – tako se tome pristupa.

Zanimljivo je da se u Češkoj ni 50. godišnjica Praškog proljeća i sovjetske intervencije neće obilježiti na način na koji bi se možda mislilo da ta obljetnica zaslužuje.

“Ni tome se, unatoč svemu, ne pridaje veliki značaj kakav, u pravu ste, ta godišnjice zaslužuje. Na desnici se Praško proljeće tumači kao ‘sukob na ljevici’, odnosno sukob dviju frakcija unutar lijevog pokreta ili unutar Komunističke partije, liberalne i dogmatske. I taj desni dio društva nije ni zainteresiran da se to obilježi. Ljevica se pak ne želi vezivati uz to. Socijaldemokrati su u krizi i nemaju snage da uzmu Praško proljeće kao neki svoj simbol. Nema izložaba, nema konferencija. Nitko ne baštini Praško proljeće. Možda će vas iznenaditi, ali u Češkoj nema ni jedna ulice u čast Aleksandra Dubčeka ili nekog iz njegova kruga!” kaže Pelikan.

“Jan Palach važniji je od Dubčeka”, ističe Vojtechovsky. “Njega se poštuje i obilježava. On nije bio komunist pa ga uzimaju kao žrtvu tog režima. Sljedeće godine će 50. godišnjica samospaljivanja Palacha biti na isti način ili čak važnije obilježena od godišnjice Praškog proljeća te sovjetske intervencije, odnosno okupacije Čehoslovačke.”

Zagreb, 090518.
Marulicev trg.
Ceski povjesnicari Ondrej Vojtechovski i Jan Pelikan koji istrazuju jugoslavensku povijest 1948.
Na fotografiji: Ondrej Vojtechovski.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Ondrej Vojtechovski

 

Česi možda svojoj povijesti pristupaju fatalistički. “Da, kod nas se dosta prilazi povijesti po onoj ‘dogodilo se, što sad, ne možemo vrijeme vratiti’”, kaže sa smiješkom Pelikan. “No, sada ozbiljno: postoje teme iz prošlosti koje su tema rasprava, ali ni jedna, to možemo s punom odgovornošću reći, ne izaziva ni približno emocije kao kod vas.”

“Pristup je, uglavnom, da se konstatira što se dogodilo i da se to stavi u kontekst tadašnjih zbivanja. Kako se kaže, nema smisla da sada ronimo suze u beskonačnost zbog onoga što nam se dogodilo u prošlosti. Doduše, imamo i rasprave što bi bilo da nismo potpali pod ‘rusku čizmu’, ali to su uglavnom medijske rasprave jer je jasno da su međunarodne okolnosti, ali i naše unutarnje, tada bile takve da se ta činjenica nije mogla izbjeći”, kaže Ondrej Vojtechovsky.

“Period komunističke prošlosti uglavnom se tretira negativno”, dodaje Pelikan, “ali se nikada ne zaboravlja spomenuti i pozitivne dosege tog sustava kao što su besplatni stanovi, školovanje ili zdravstvena skrb, jaka kinematografija ili sportski dometi.” Pelikan navodi kako se za period od 1948. godine (kada su komunisti u Čehoslovačkoj – na slobodnim izborima, ističu obojica čeških profesora – došli na vlast) do 1968. godine uglavnom govori da su takve bile međunarodne okolnosti te da Češka, odnosno Čehoslovačka, nije imala puno opcija i da nije postojala velika mogućnost da se izbjegne biti s oni stranu željez­ne zavjese.

“Možda je nama u neku ruku lakše zbog toga gledati na svoju povijest nego li vama, koji ste nakon 1948. i rezolucije IB-a ipak bili s druge strane željezne zavjese”, ističe Vojtechovsky. “Mi možda nismo bili potpuni gospodari svoje sudbine, doduše nije nitko, ali Hrvati i ostali Jugoslaveni dobili su tada šansu da utječu drugačije na političke okolnosti.” Pelikan nadopunjuje da neki u Češkoj imaju lakši pristup jer se zemlja nalazila “pod ruskom okupacijom” pa mnoge stvari opravdavaju i objašnjavaju time. “Jugoslavija je ipak bila u drugoj situaciji, puno slobodnija i samostalnija, pa je i tumačenje tog perioda povijesti drugačije”, kaže Pelikan.

Zbog tri stvari Hrvati odnosno Jugoslavija imaju među Česima i danas posebno poštovanje, slažu se obojica čeških povjesničara: “To je vaš partizanski antifašistički otpor i pokret, za koji svakako svi moraju imati respekt. Pogotovo što kod nas pokret otpora nije bio velik. Drugi aspekt je suprotstavljanje diktatu Staljina, na koje smo mi Česi, pogotovo u vremenima Hladnog rata, uvijek gledali s divljenjem, i zbog naše situacije. Znate, da se jedan mali narod, kakav su Hrvati, odnosno svi Jugoslaveni, u kratkom razdoblju, niti deset godina, otvoreno i hrabro suprotstavi dvama najvećim tiranskim režimima – nacizmu i staljinizmu – apsolutno izaziva divljenje. Upravo zato Česi jako teško shvaćaju i prihvaćaju krvavi raspad Jugoslavije.”

Dvojica čeških povjesničara napominju da je i u vrijeme najveće antititoističke histerije u Čehoslovačkoj nakon Rezolucije IB-a, kada je politička represija dostigla vrhunac, u Pragu ipak ostala (i danas postoji) ulica Jugoslavenskih partizana! “Čak ni u ta olovna vremena nitko nije postavio pitanje da se ime te ulice mijenja”, kaže Pelikan.

Treća stvar zbog koje danas Jugoslavija, a time i Hrvatska, izaziva simpatije među Česima i Slovacima, jest lijepo sjećanje na reakciju u Jugoslaviji nakon sovjetske intervencije 1968. godine te da su Česi, koji su se našli tada u Jugoslaviji, bili primljeni s velikim simpatijama i osjetili su veliko suosjećanje, kažu dvojica čeških povjesničara.

“Važno je napomenuti da je Josip Broz Tito burno reagirao nakon intervencije zemalja Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj u kolovozu 1968. jer se bojao moguće sovjetske intervencije u Jugoslaviji”, ističe Pelikan. “Doduše, postoje i teze da Tito nije želio uspjeh Dubčekovih reformi, odnosno pobjedu Praškog proljeća, jer bi, da su uspjele, vjerojatno to promijenilo cijelu tadašnju političku konfiguraciju u Europi, pa bi Jugoslavija izgubila na važnosti u sklopu postojeće blokovske podjele i njena uloga bi se, vrlo vjerojatno, promijenila, pa možda i umanjila. Tito je išao iz svojih racionalnih interesa jer ne bi mogao izvlačiti korist kakvu je do tada svojom politikom ostvarivao”, kaže Pelikan. “Što se tiče pozicije SSSR-a, moramo reći da je Leonid Brežnjev išao na intervenciju zato što se bojao da bi u slučaju daljnjih reformi u Čehoslovačkoj u pitanje došla komunistička vlast. A u SSSR-u su bili sigurni da u Jugoslaviji, unatoč stalnoj liberalizaciji sistema, Titova vlast odnosno vlast SKJ nije bila ugrožena ni upitna.”

“No, bez obzira na to”, kaže Vojtechovsky, “kako smo rekli J. B. Tito zaslužuje veliko poštovanje. On je lider jednog značajnog savezničkog partizanskog otpora u Drugom svjetskom ratu. A potom i zbog već spomenutog ‘Ne’ Staljinu, zbog kojeg je bio u zemljama istočne Europe posebno cijenjen jer je Jugoslavija bila puno liberalnija od ostatka ‘komunističkog svijeta’.”

“Možda”, nadovezuje se Pelikan, “vi ovdje niste ni svjesni značaja tog sukoba sa Staljinom, ali iz našeg iskustva, pogotovo nakon 1968. godine, mogu vam reći da je to sigurno jedno od najvećih povijesnih dostignuća koja ste mogli ostvariti. Podsjetio bih vas da je, recimo, na službenim grbovima nekih tadašnjih čehoslovačkih institucija pisalo ‘sa SSSR-om za vječna vremena’ ili da su se sovjetske zastave morale stavljati na prozore uz čehoslovačke za vrijeme praznika.”

“Tito je čovjek svog vremena. Pravi produkt međunarodne situacije nakon Drugog svjetskog rata iz koje je, po meni, on za sebe i svoju zemlju izvukao najviše što se u datim okolnostima moglo. Imao je osjećaj za socijalnu pravdu. Mislim da je vrlo vješto vladao i izvlačio najveću moguću korist za Jugoslaviju, u okolnostima Hladnog rata, a osim toga, možete misliti što hoćete, ali i Hrvatska kao i svi ostali narodi i republike u njegovo su vrijeme postigli i najviši stupanj razvoja – ekonomskog i kulturnog. Možda griješim, ali relevantni podaci tako govore”, kaže Pelikan.

Vojtechovsky komentira da se u Hrvatskoj povijesne stvari nastoje tumačiti samo iz perspektive rata za neovisnost, često izuzimajući kontekst u kojem se nešto događalo. “Primijetili smo da svi, i Slovenci i Srbi i Hrvati, danas žestoko napadaju Jugoslaviju, i prvu i drugu, i sam čin ujedinjenja.”

“Ne bih htio biti zloban, ali kako je onda nešto što je svima išlo na živce opstalo gotovo cijelo stoljeće? A pogotovo, kad gledam iz naše, čehoslovačke, nekadašnje perspektive, nikada nisam imao dojam da su tadašnji stanovnici Jugoslavije bilo koje nacionalnosti baš toliko bili protiv i države i režima koji je vladao”, kaže Pelikan.

“Mislim da Hrvatska nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine nije imala nikakvih rezervnih opcija osim ujedinjenja s drugim južnoslavenskim narodima u Jugoslaviju. Prema svim relevantnim dokumentima i spoznajama Hrvatska nije imala drugog izbora i za nju je u tim okolnostima to bio najbolji izbor. Dobro, možda najmanje loš izbor, ako tako hoćete”, kaže Vojtechovsky. “Upravo to ujedinjenje spasilo je Hrvatsku i od komadanja i od podjele, što bi se dogodilo da Jugoslavije nije bilo. Ne znam na osnovi čega neki u Hrvatskoj danas tvrde da se mogla ostvariti neovisna Hrvatska. Prvo, ako i jest, to bi vjerojatno bilo vrlo daleko od nacionalnih i povijesnih prostora i težnji. Drugo, međunarodni faktori podržavali su ujedinjenje. Treće, Italija je bila sve agresivnija tražeći svoj dio Jadrana prema Londonskom dogovoru iz 1915. godine. Također, i Srbija je željela naplatiti svoje savezništvo. No među Hrvatima je bila već odavno sazrela ideja o zajedničkoj državi upravo zato da se suprotstave prvo Austriji i Mađarskoj, a potom i teritorijalnim zahtjevima Italije.”

“Postojala je opcija”, kaže Jan Pelikan, “da dio Hrvatske bude dio Velike Srbije. To bi bila BiH, i jedan dio Dalmacije i Slavonije. Možda bi postojala neovisna Hrvatska, ali vrlo mala i politički slaba.”

Zagreb, 090518.
Marulicev trg.
Ceski povjesnicari Ondrej Vojtechovski i Jan Pelikan koji istrazuju jugoslavensku povijest 1948.
Na fotografiji: Jan Pelikan.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Jan Pelikan

 

“Jugoslavija je možda bila katastrofa za Hrvate, u što sumnjam, ali možemo raspravljati, no treba vidjeti i ovaj kontekst i sve varijante koje su bile u opciji, kada se o tome razgovara. Ne želimo sada mi nešto iz Češke docirati, ali ne vidimo da bi prihvaćanje tih povijesnih realnosti i konteksta kakav je tada vladao, nakon Prvog svjetskog rata, da bi na bilo koji način ‘ugrožavalo’ sadašnju neovisnost Hrvatske ili je dovodio u pitanje ili na bilo koji način diskreditiralo borbu za neovisnost u 90-ima”, kažu češki znanstvenici.

“Jugoslavije je bila tada povijesna i politička nužnost koja je, u tom trenutku, spašavala Hrvatsku. Ne ulazim u to što se kasnije događalo, ali iz naše perspektive, mislim da je za vas ta varijanta bila puno bolja nego ono što se spremalo – podjela Jadrana između Italije i Srbije”, napominje Vojtechovsky, dodajući da su glavne političke struje i u Hrvatskoj i u Sloveniji bile projugoslavenske, a i većina stanovnika, pogotovo u Dalmaciji, bila je sklonija ujedinjenju sa Srbima nego tome da potpadnu pod Italiju. To su naprosto povijesne činjenice. “Naravno da se može raspravljati je li ta država možda mogla biti federalna, manje diktatorska, velikosrpska i slično, ali sam čin njzina ostvarenja pomogao je Hrvatskoj”, zaključuje.

U Češkoj, svjedoče, još mnogi nisu načisto s raspadom Jugoslavije. “Kod nas mnogi to ne razumiju ni danas”, objašnjavaju. “Mnogi Česi i Slovaci idealizirali su Jugoslaviju, što je ishodilo iz tadašnje naše perspektive i velikih simpatija za Jugoslaviju. To je bila omiljena zemlja. Nismo ni znali za mnoge unutarnje, pogotovo vaše međuetničke sukobe i probleme. Kod nas se nije radila razlika između Slovenaca, Makedonaca, Bošnjaka, Hrvata ili Srba. Raspad je shvaćen kao velika nesreća i tragedija. Drugo, Česi i Slovaci nikada nisu imali negativno povijesno iskustvo s Jugoslavijom odnosno bilo kojim njenim narodom. Dapače, i Hrvati i Srbi su među Česima bili podjednako simpatizirani i cijenjeni, zbog razloga koje smo već naveli. Razlog je da je, pogotovo druga Jugoslavija, imala, možda pretjerujem, ali ipak nekakav kult­ni status u Čehoslovačkoj.”

“Jugoslavija je bila neki naš prozor u svijet i željeli smo da budemo makar poput Titove Jugoslavije. Mi smo često i bez povoda glorificirali Jugoslaviju iz naše tadašnje perspektive, a nismo ni pravili razliku između Srba, Hrvata, Makedonaca i Slovenaca – svi ste za nas bili Jugoslaveni”, kaže Vojtechovsky. “Upravo zato je prosječni Čeh ostao zapanjen kada je počeo rat i kada se Jugoslavija raspala. Mnogi nisu shvaćali zašto se to događa. Jedno vrijeme jedan dio ljudi optuživao je Hrvate kao krivce za raspad Jugoslavije, a srpska propaganda na tome je dosta dobro igrala. Naravno, s vremenom je sve postajalo jasno, ali i danas će vas mnogi Česi pitati – zašto ste to učinili? Stvari su se promijenile kada su počele stizati vijesti o onome što se dogodilo u Vukovaru i Srebrenici i kada je bilo jasno da su te zločine počinili Srbi. Veliku ulogu da se, da tako kažem, stane na stranu Hrvata, odigrala je činjenica da je Slobodan Milošević u češkoj javnosti prikazivan kao komunist, što je bila tada negativna konotacija, a uz to desni korpus u Češkoj podržao je Hrvate jer su katolici, a to je bila oznaka vaše pripadnosti zapadnom civilizacijskom krugu. Dakle”, nastavlja Vojtechovsky, “to su bile odrednice prema kojima su se ljudi u Češkoj opredjeljivali.”

Doduše, smije se Pelikan, bilo je i onih, no velika manjina, koji su raspad Jugoslavije doživljavali kao “Božju kaznu” zbog 50 godina “predobrog života” što “Jugoslaveni nisu znali cijeniti”!

Hrvatska danas u Češkoj percepciji ima dobar status. Smatra se prijateljskom zemljom, a Hrvati prijateljskim narodom, ali primjetan je porast prosrpskog raspoloženja u vezi s temom Kosova. “Dobar dio Čeha smatra da je u tom slučaju Srbima načinjena nepravda te imaju osjećaj ‘slavenske solidarnosti’ sa Srbima”, kažu naši sugovornici. “Između ostalog to se pokazuje i u činjenici da veći broj Čeha upisuje na našem fakultetu studij srpskog nego hrvatskog. No ta solidarnost sa Srbima nije, dakle, ni u kojem slučaju antihrvatska, nego isključivo je to zbog Kosova.”

U Češkoj nije velika tema “čehoslovačka nostalgija”. Prihvatili su realnost. Doduše, dobar dio Čeha nije razumio zašto se Slovaci žele odvojiti. U današnjoj Češkoj ne postavlja se pitanje o svrsishodnosti Čehoslovačke niti se žali za time što se 1918. odmah nije ostvarila češka država. Pelikan navodi da su i danas, možda začudo, popularniji filmovi rađeni krajem 70-ih i u 80-ima nego recimo filmovi Menzela, Formana ili Pasera koji su obilježili Praško proljeće. “Ti filmovi nekako su ‘preintelektualni’ za današnje generacije koje često ne razumiju podtekst tih filmova”, objasnio je Vojtechovsky.

Izdvajamo

Iz drugih medija