RAZGOVARAO JURICA KÖRBLER

MINISTAR MILAN KUJUNDŽIĆ 'Ja gledam 50 godina unaprijed: Zato ćemo graditi bolnicu u Blatu'

Zagreb, 280418. Nova Bolnica.
Av. Gojka Suska.
Intervju s ministrom zdravstva Milanom Kujundzicem.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX

Ne smijemo biti zarobljenici vremena u kojem živimo, moramo gledati na generacije koje dolaze. Cilj mi je postaviti temelje za nacionalnu sveučilišnu bolnicu i za nacionalnu dječju bolnicu

Naši su preci uvijek gledali unaprijed, 1917. godine kada su osnovali Medicinski fakultet u Zagrebu, 1942. kada su gradili i otvarali najveću bolnicu na Rebru, te osamdesetih kada su Zagrepčani samodoprinosom počeli graditi sveučilišnu bolnicu u Blatu. Dakle, u teška vremena, puno teža nego što su sada, hrvatski narod gledao je naprijed i stvarao – kaže za Globus profesor dr. Milan Kujundžić, ministar zdravstva kojem je cilj da u svom mandatu trasira put za dva strateška projekta, nacionalnu dječju bolnicu i nacionalnu sveučilišnu bolnicu.

“Ne smijemo biti zarobljenici samo vremena u kojem živimo, moramo gledati na sutra i generacije koje dolaze”, kaže Kujundžić i tvrdi da povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vlade i grada Zagreba ubrzano rad na realizaciji najambicioznijih projekata hrvatske medicine. “Grad i Vlada su partneri, zgrada i zemlja u Blatu u vlasništvu su Zagreba. Radi se sada na pripremi dokumentacije i studije izvodljivosti kako bi se apliciralo na EU i druge fondove. Prvo bi se trebala graditi dječja, a onda i nacionalna sveučilišna bolnica.”

Ministar kaže da bi se uz puno truda, razboritost i samo malo sreće dječja bolnica mogla početi graditi za dvije godine. “A od ovog trenutka trebala bi biti gotova za četiri do pet godina.”

Zagreb, 280418. Nova Bolnica.
Av. Gojka Suska.
Intervju s ministrom zdravstva Milanom Kujundzicem.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX
 

Dr. Kujundžić, u osamnaest mjeseci dosadašnjeg mandata, svaki tjedan jedanput ili dvaput odlazi u svoju kliniku u KBC Dubrava i radi najkompliciranije operacije. Ovaj vrhunski stručnjak u jednom segmentu medicine u samom je svjetskom vrhu, radi najteže zahvate kod oboljenja jetre i gušterače. Kao političar i ministar, ali prije svega liječnik, zna biti vrlo otvoren, pa i onda kada zna da će reći nešto nepopularno. “Bio sam nedavno u Vukovaru i Osijeku u sklopu projekta borbe protiv raka i tada sam rekao da su mnogi pacijenti oboljeli od raka debelog crijeva mogli imati daleko bolju prognozu da su se odazvali na preventivne preglede i da im je bolest otkrivena u početnoj fazi. Predložio sam da se na neki način penaliziraju oni koji se ne odazovu na preglede i znao sam da će uslijediti reakcije. Rak je opaka bolest i svi se moramo puno ozbiljnije i samoodgovornije uključiti u borbu protiv raka. Puna je istina da bi mnogi sada bili živi da su otišli na preventivne preglede.”

Jedna od zapaljivih tema iz vašeg resora uskoro bi mogla biti rasprava oko izmjene zakona o prekidu trudnoće. Očekujete li eksplozivne reakcije poput one oko Istanbulske konvencije?

– Ovdje treba usmjeriti sve snage kako bi se sačuvao život od začetka i kako bi se osigurali uvjeti da imamo što manje pobačaja. Na tom tragu će trebati voditi rasprave i donijeti budući zakon. Dakle, smisao je učiniti sve da pobačaja bude što manje, ali i osigurati da se majke ne trebaju bojati hoće li sutra imati za mlijeko, vrtić, školu. Na tom će tragu trebati uložiti energiju, a ne se jeftino populistički prepucavati takozvanim ideologijama.

Brojke pokazuju da iz godine u godinu broj pobačaja pada. Hoće li i ta činjenica biti uzeta u obzir kod donošenja novog zakona?

– To je trend koji je dobar. Postoji osviještenost mladih ljudi koji se znaju čuvati da se ne dogodi neplanirano začeće, a i sve manje se mlade žene odlučuju za prekid trudnoće. A sve vlade, bilo desne ili lijeve, trebat će se voditi time da učinimo sve da se rađa što više djece.

Ipak, očekujete li burnu raspravu oko novog zakona?

– Mislim da se to može očekivati, ali ne vjerujem da će to biti presudno. Smisao je zrelosti, a ne da kao Poncije Pilat operemo ruke po onom “mi smo donijeli zakon ovakav ili onakav, pa što bude”. Smisao je napraviti pozitivan pomak i zaštititi život od začeća, a ne samo se nadmudrivati na kojekakvim tribinama i javnim istupima.

Poljska danas ima krajnje rigorozan zakon, a iz određenih konzervativnih krugova u Hrvatskoj dolaze prijedlozi da se primijeni baš taj poljski model. Može li doći do toga?

– Kada bi zabrana donijela to da više neće biti pobačaja svi bi se mogli lako složili. Ali zabrana ne donosi rješenje, to je samo skretanje u druge vode. Mi moramo riješiti problem da se pobačaji ne događaju u smislu kao što sam govorio.

Kada ste najavili skoru promjenu zakona, rekli ste da Crkvu treba uključiti u taj proces, na što su slijedile brojne kritike...

– Nerijetko se u Hrvatskoj događa da se riječi vade iz konteksta, pa su tako i moje koje sam tada izgovorio izvađene iz konteksta. Upit je bio hoće li i Crkva sudjelovati u razgovorima oko donošenja zakona, a moj je odgovor bio, kao istinskog demokrata, da pravo na iznošenje mišljenja, promišljanje, sugestije, davanje prijedloga ima svatko, pa tako i Crkva. Ali, naravno da Crkva ne sudjeluje, niti će sudjelovati u stvaranju prijedloga.

Kakva je uopće procedura oko tog zakona?

– Uobičajena. Sve zakone stvaraju povjerenstva koja čine ljudi iz struke, a onda se ide na e-savjetovanje. Tako je sada i sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i nema toga tko se ne može sada uključiti i davati sugestije i kritike. Tako će biti i s drugim zakonima, uključujući i zakon o prekidu trudnoće. Ne vidim razlog zašto katolička, muslimanska, židovska ili neka druga zajednica, religiozna ili druga, ne bi mogle davati svoje prijedloge.

Što će građanima donijeti Zakon o zdravstvenoj zaštiti ako bude izglasan?

– Donijet će pomak i sigurnost za pacijente u cijeloj Hrvatskoj. Liječnici u obiteljskoj medicini borit će se da njihovi pacijenti budu zadovoljni i ne odlaze drugom liječniku, pa će pacijenti sigurno dobiti bolju dostupnost i kvalitetu. Time ćemo urediti i sustav, jer sada se ništa posebno ne događa osim uređenja postojećeg. Taj pojam takozvane privatizacije krenuo je prije dvadesetak godina sa zakupima i koncesijama i mi sada samo uređujemo sustav i stimuliramo liječnike da rade bolje i pružaju bolju uslugu. Sad liječnici koji su u koncesiji nemaju obaveze prema pacijentima i lokalnoj zajednici, ne dežuraju, pa zato želimo urediti sustav. Liječnike će se istovremeno stimulirati da, ako rade dobro, mogu zaraditi više.

Je li tako i u zemljama u susjedstvu?

– Nismo mi izmišljali toplu vodu, već smo tražili dobre modele u Austriji, Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj. Ovaj zakon omogućuje i bolničkim liječnicima da oni koji rade više mogu dobiti i veću plaću. Smisao je nagraditi ljude koji znaju i žele raditi da ostanu u Hrvatskoj, a one koji manje rade da ih se potakne raditi više.

Sve se češće čuje da slijedi privatizacija zdravstva i da će u konačnici najviše stradati građani?

– Idemo sada to lijepo prikazati bez plivanja u mutnim vodama. Ono što treba sačuvati u ovoj zemlji je solidarni zdravstveni sustav i dostupnost svima, neovisno koliko tko izdvaja. pravo da svatko ima osnovu zdravstvenu zaštitu i to treba sačuvati, jer je to dobra tekovina. S druge strane ne možemo zaustaviti procese koji su svugdje u svijetu, a pojam takozvanog privatnog ne znači odmah da je to nešto loše. Imamo javno i privatno u svim segmentima života, pa tako i u zdravstvu. Jednako dobro ili bolje i jeftinije je po meni model koji trebamo čuvati kao nacionalni interes, pri tome ne zagovarajući je li to javno ili privatno. A kada je riječ o onome što danas neki govore da se ide na privatizaciju primarne medicine, to nije istina, jer se samo uređuje postojeći sustav.

Prije nekoliko dana pročitao sam da liječnici u domovima zdravlja ili specijalizanti zarađuju oko 7300 kuna, a svega nekoliko kuna manje oni koji na zagrebačkim pločnicima kontroliraju je li plaćen parking. To je krajnji apsurd, podcjenjivanje jedne od najtežih profesija kao što je liječnička, pa hoće li se napokon tu nešto mijenjati?

– Sada se vraćamo na to zašto nam ljudi odlaze. Činjenica je da sustav dobrano počiva na entuzijazmu liječnika i sestara koji i za takvu plaću kakvu imaju u Hrvatskoj rade vrhunsku medicinu. A nude im se puno veće plaće u Njemačkoj, Engleskoj, Irskoj, i to je izazov za cijelu naciju kako zadržati vrhunske resurse. Često rabimo riječ “reforma”, koja sama kao takva ne mora značiti ništa. Reforme su djela, a ne priče. Bit je zdravstveni sustav učiniti financijski održivim, sačuvati dostupnost i kvalitetu i ljudske resurse. To znači i platiti te ljude da ostanu u Hrvatskoj.

Ima li u Vladi razumijevanja za to da liječnike i sestre treba platiti kako je to svugdje u Europi. Razumije li to Andrej Plenković?

– Premijer ima izvrsno razumijevanje, kao i ministar financija. Nažalost, postoje financijska ograničenja, ali i premijer i drugi ministri razumiju da je strateški interes ne samo ove Vlade već države u cjelini sačuvati vrhunsku medicinu. Na tom tragu ova Vlada čvrsto stoji i cilj je napraviti nacionalnu dječju bolnicu i nacionalnu sveučilišnu bolnicu da i u budućnosti možemo pružati najbolje medicinske usluge. Ne smijemo biti zarobljenici onoga što je danas, moramo gledati pedeset godina unaprijed.

Svaki ministar zdravstva suoči se s onim krucijalnim problemom nedostatka novca. Koliko ta činjenica opterećuje i vaš mandat?

– Mi kao narod moramo shvatiti da nije lako sa 750 eura po glavi stanovnika na godišnjoj razini, koliko se kod nas izdvaja za zdravstvo, imati istu kvalitetu ili sve isto kao oni koji izdvajaju 5000 do 7000 eura. U tom je smislu Hrvatska pozitivan fenomen, da s relativno malo novca imamo najbolju dostupnost u svijetu za sve građane s jedne strane, i s druge strane vrlo zavidnu kvalitetu što se tiče medicinskih usluga.

Ali, suvremena medicina košta, više nego ikada.

– Svi novi lijekovi, sve nove tehnologije, svi novi ugradbeni materijali zahtijevaju novac i tu kao narod, kao cjelina, moramo prihvatiti činjenicu da je to izazov ne samo za jednoga ministra ili vladu, nego za naciju. Hoćemo li zadržati dostupnost i kvalitetu i ljudske resurse u zemlji ili nam je cilj da se danas troši po onoj “neka ima za mene”, a sutra neka netko vraća kako zna.

Hrvatsko zdravstvo ipak je zadržalo nivo, možda je to sustav koji i dalje funkcionira dobro, uza sve poteškoće. Koja je formula da se s tako malo novca to postiže?

– Ranijih godina i sada visoka razina hrvatske medicine prvenstveno počivaju na požrtvovnosti, znanju i entuzijazmu pojedinaca. Onima koji ne rade za plaću, jer plaću koju dobiju u Hrvatskoj mogli bi lako zamijeniti za pet ili više puta veću negdje drugdje. Ti ljudi ostaju ovdje i ta vrhunska znanja daju svim pacijentima u Hrvatskoj. To je taj entuzijazam koji treba sačuvati, ali i tražiti model da se zadrže ljudi.

Bilo je mnogo rasprava oko Spinraze. Kakva je zapravo situacija kada je riječ o nabavci skupih lijekova?

– Niti jednoj zemlji u Europi, pa ni onim bogatima nije lako izdvojiti velike novce za skupe lijekove. Ali, kada se gleda u postocima mi smo u godinu i pol, otkako je ova Vlada, fond za skupe lijekove povećali za 60 posto. To je fenomen, to nitko nije napravio. Treba imati u vidu da je pritisak farmaceutske industrije velik, ali i upitnost pojedinih lijekova i mora se tome racionalno pristupati prema rezultatima dokazanosti, a ne prema onome što nam se nameće. Moramo ići na tragu znanosti, a ne samo želja.

Sve se više raspravlja i o cijepljenju djece. Kakav je vaš stav o tomu?

– Cjepiva su napravila revoluciju zadnjih sto godina i dogodio se pozitivni zdravstveni pomak koji je spasio desetke milijuna života. Onda je prije desetak godina krenula kampanja protiv cijepljenja kao potencijalno štetnog za zdravlje djece. Na tom tragu je krenuo val necijepljenja koji nažalost sada odnosi živote. U zadnjih nekoliko mjeseci umrlo je samo u Srbiji tridesetdevetero djece samo zbog necijepljenja. Moramo ustrajati na cijepljenju jer ćemo u protivnom završiti u epidemijama koje će od djece praviti teške invalide i odnositi živote.

Većina ministara zdravstva imala je sjajnu liječničku karijeru, kao što je i vaša, a s druge strane bili su spremni doživjeti kanonade napada javnosti kada su otišli u politiku. Kako ste vi doživjeli te dvije krajnosti, ugled u struci i stalnu napetost u politici?

– Politika je zanimanje u koje se može ući iz bilo koje perspektive, formalno i životno educiranje nikoga ne zaustavlja, niti mu daje prednost da će biti uspješan u politici. Osobno, u politiku sam formalno ušao 2012. godine bez kalkulacije i osobnog interesa. HDZ je tada izgubio izbore i bio je u oporbi. Dakle, nisam ušao u politiku da bih bio na vlasti i participirao u vlasti sa svim beneficijama koje uz to idu. Ušao sam u politiku da pokušam mijenjati Hrvatsku nabolje. To je bio moj jedini motiv.

Jeste li zadovoljni time što ste se kao i mnogi hrvatski liječnici odlučili i za političku karijeru?

– Koliko sam uspio ili nisam uspio u tome da se Hrvatska mijenja drugo je pitanje. Ali, moja medicinska karijera dala mi je i određene prednosti. Kompetencije, odgovornost i znanje o čemu se govori u odnosu na ono što narod kaže “mlatiti praznu slamu” različite su kategorije. Moja iskustva s pacijentima i vrhunskim znanstvenicima, uključujući i nobelovce, daju mi određenu prednost u shvaćanju ozbiljnosti i dubine politike. Jer politika nije samo igraonica u Saboru, nego je duboko promišljanje kako napraviti nešto za budućnost. A ne dnevno dobivati neke bodove ili napraviti scenske efekte. Zato je cilj mog mandata napraviti temelje da se realizira dječja i nacionalna sveučilišna bolnica.

Izdvajamo

Iz drugih medija