Prema posljednjem istraživanju političkih preferencija (CRO Demoskop), 77% hrvatskih građana smatra da država ide u pogrešnom smjeru, dok ih još 7,8% ne zna kakav je smjer kretanja zemlje. Samo 15,2 građana smatra da država ide u dobrom smjeru. Budući da je ovdje riječ o pokazatelju takozvanog društvenog optimizma, a ne egzaktnog znanja u kojem smjeru nam zemlja zaista ide, možemo se pitati znamo li mi uopće koji je strateški smjer naše države da bismo uopće mogli procijeniti ide li ona u tom smjeru ili ne ide.
Zato je najiskreniji odgovor onih 7,8% koji, jednostavno, ne znaju kakav je zapravo smjer kretanja naše zemlje. Zapravo, ni onih 77% ne zna u kojem smjeru zemlja uopće ide, nego su nezadovoljni samim trenutačnim stanjem u državi. Teško da bi i onih 15,2% jedinstveno detektiralo koji je to smjer kojim država ide a oni ga smatraju dobrim. Njima je ili osobno dobro bez obzira na to u kojem smjeru država uopće ide ili dovoljno odano pripadaju opciji koja vodi državu da bi pozitivan odgovor dali neovisno o tome u kojem smjeru država uopće ide.
Ali, zaista, u kojem smjeru ide Hrvatska?
Hrvatska ima niz parcijalnih strategija i akcijskih planova uglavnom proizašlih iz nekih europskih okvira u koje se pokušava uklopiti, ali Hrvatska nema vlastitu krovnu strategiju prema kojoj bismo se svi odnosili kao prema našem društvenom konsenzusu tog smjera kojim želimo ići. Zato mi ne znamo u kojem smjeru Hrvatska ide ili treba ići.
Koje su to glavne gospodarske grane na kojima želimo utemeljiti održivost vlastitog sustava? Svi ćemo reći – turizam. Ali taj odgovor ne proizlazi iz našeg plana, nego iz posljedice da se to i bez nekog planiranja ionako događa. Navest ćemo i poljoprivredu. Ali ponajprije zato što bismo se, pored tolike Slavonije, sramili ne spomenuti poljoprivredu. Neću dalje nabrajati. Umjesto toga uzet ću za primjer jedan neiskorišteni i strateški neprepoznati i neisplanirani (tek) dio turizma.
Na temelju nacionalne strategije razvoja zdravstva Hrvatske 2012-2020. (2012.) i Strategije razvoja turizma RH do 2020. (2013.) izrađen je i Akcijski plan razvoja zdravstvenog turizma (2014.). Ako dokument ima tako operativni naslov, onda očekujete nekakvu “akciju”, nekakav “plan” u smjeru nekakvog “razvoja”, ali niti ćete tu naći “akcije” niti se tu itko usudio išta “planirati” (a najmanje nekakav “razvoj”), nego je to samo još jedna depresivna i bezidejna činovnička “reda radi” kompilirana brošura. Tu se “planira” da do 2020. imamo “vertikalno integrirani” zdravstveni turizam, a mi možemo samo konstatirati da se u ove tri-četiri godine još ništa planski nije dogodilo, a nastavimo li slijediti dosadašnji “plan”, ništa se ozbiljno neće dogoditi ni u preostale dvije godine, osim upornih privatnih inicijativa “kontra” svih “planova” države kao sustava.
Akcijski plan ima i popularnu SWOT-analizu koja nabraja naše “jake strane”: dostupnost, ekološka očuvanost, kvaliteta medicinskog kadra, početak samoorganiziranja privatnog sektora... Slijede zatim “loše strane”, koje bi se ozbiljna država sramila uopće nabrajati: nedostatak razvojne vizije, nedostatak razvojnog modela, neusklađenost zakona s područja zdravlja i turizma, nerazvijena komplementarna turistička ponuda, nedostatak interesa bolnica za zdravstveni turizam... - sve su to redom elementi koji se neće dogoditi sami po sebi, nego ih država treba osigurati i poticati, a ona (država) se u Akcijskom planu razvoja zdravstvenog turizma hvali nedostatkom razvojne vizije!
Slijede u SWOT-analizi “prilike” od kojih izdvajamo: starenje populacije, komplementarnost EU-sustava zdravstvenog osiguranja, međunarodna prepoznatljivost turizma HR, dugoročno povoljna kretanja u potražnji posebnih interesa, raspoloživost EU-fondova/programa. I na kraju su “prijetnje” od kojih ćemo izdvojiti: sve veći broj konkurentskih destinacija, brzi rast kvalitete usluge zdravstvenog turizma i sve veći zahtjevi/očekivanja (međunarodnih) potrošača.
I sad nakon SWOT-analize slijede određene preporuke. Prvo, kakva bi trebala biti ponuda zdravstvenog turizma RH: profilirana, fokusirana (nišno usmjerena), međunarodno prepoznata i vrhunski opremljena. Drugo, koji su ključni preduvjeti razvoja zdravstvenog turizma u RH: usklađenost zakona, otvorenost prema kapitalu, efikasna komercijalizacija i međunarodna certifikacija. I na kraju, treće, čime će zdravstveni turizam RH graditi prepoznatljivost: povoljne cijene, medicinski input, kombinacija prirodnih ljekovitih činitelja i bogatstvo doživljaja (u destinaciji).
Tako to stoji u Akcijskom planu razvoja zdravstvenog turizma iz 2014. Na temelju kojega se do danas nije dogodilo ništa “akcijsko”, ništa “plansko” i ništa “razvojno” u vezi sa zdravstvenim turizmom u Hrvatskoj. Jer, zapravo, ništa strateško ni akcijsko nije ni zacrtano. Mi smo samo samima sebi rekli da bi nešto netko trebao odraditi da nam se dogodi “vertikalno integrirani” zdravstveni turizam, ali država u svojem vlastitom Akcijskom planu nije rekla ni koji ona to ima plan ni tko će ga i kako u Hrvatskoj realizirati, ni tko će biti odgovoran ako se on ne dogodi.
Na temelju navedene SWOT-analize i nekoliko osnovnih podataka koje ćemo ovdje prezentirati zapitat ćemo se što bi to bila (moguća) strategija (dijela) zdravstvenog turizma u Hrvatskoj. Čak ćemo uzeti tek jedan mogući oblik zdravstvenog turizma (koji nije nužno “samo” zdravstveni i koji nije nužno “samo” turizam).
Već u SWOT-analizi Akcijskog plana kao “prilika” stoji “starenje populacije”. Dakle, dulji životni vijek se ovdje uzima kao prilika na temelju koje bi Hrvatska mogla u zdravstvenom turizmu bolje iskoristi svoje “jake strane”. Evo onda tih dodatnih podataka koje sam obećao. Danas je u Europskoj uniji nešto više od 500,000.000 stanovnika (s Velikom Britanijom). Udio umirovljenika (osoba treće životne dobi) je 20%, dakle 100,000.000. Do 2050. projekcije govore da će udio osoba treće životne dobi biti čak iznad 30%, dakle oko 150,000.000 u Europskoj uniji.
Ali nije u pitanju samo golemi broj nego je riječ i o promjenama načina življenja tog dijela stanovništva u smjeru dulje životne aktivnosti, vitalnosti, mobilnosti i većih materijalnih mogućnosti u odnosu na ono što su umirovljenici bili jučer. Već danas veliki dio umirovljenika želi i može sebi priuštiti “zlatne godine” ispunjene sadržajima koje su si uskraćivali tijekom radnog vijeka. A ti sadržaji podrazumijevaju svojevrsno uživanje u “starosti” te uključuju putovanja, kulturne i turističke sadržaje u razna godišnja doba (a ne tek praznično ljeto u kojem se odmara tijekom godine zaposleno stanovništvo svih zemalja). Umirovljenički turizam (uz oslonac i na zdravstveni, ali ne samo zdravstveni) može se već danas promatrati kao jedan od ekspanzivnijih i profiliranijih oblika turizma. Prednost pak imaju one destinacije koje su uravnoteženije klime, one u kojima su godišnja doba blaža (i u smjeru plusa i u smjeru minusa).
Hrvatska je “izmišljena” destinacija za umirovljenički turizam. Rijetke su države koje imaju takve klimatske kombinacije kakve ima Hrvatska u svakom godišnjem dobu. Dovoljno je usred zime proći kroz tunel Sveti Rok pa da se u nekoliko minuta nađete u dva različita godišnja doba. Ili da u Gorskom kotaru u jednom trenutku uživate u snježnoj zimi, a da se nakon dvadeset minuta vožnje šećete Opatijom u kratkim rukavima. Ili da se ljeti iz te iste Opatije u dva popodne s plus 38 odvezete do Ravne Gore pa se nakon pola sata vožnje nađete na sunčanih, a svježih 19 stupnjeva.
Hrvatska je idealna europska destinacija za život u trećoj dobi. Ne za kratkotrajni turistički izlet, nego za život. Kao što ljetni turisti sve manje žele minimalni turizam ponude plaža-more, nego žele i razne druge sadržaje, tako i suvremeni europski umirovljenici (a još će to više biti slučaj s budućima) traže puno više od “staračkog doma” kategorije krevet-jelo. Sve veći broj umirovljenika želi apartmanski dom-hotel s raznovrsnom dodatnom uslugom koju si mogu i financijski priuštiti. U Hrvatskoj još nema takvog doma-hotela koji si većina europskih umirovljenika ne bi mogla komotno platiti. Čak i oni najekskluzivniji u kojima je mjesečna “rata” blizu 10.000 kuna nisu ni blizu cijena koje prosječni, a kamoli bogatiji europski umirovljenici plaćaju.
Može li Hrvatska izraditi strateški plan za razdoblje do 2030. u kojem bi se usudila prihvatiti 50.000 europskih umirovljenika ili, možda, i 100.000? Kako bi se to moglo realizirati i što bi to značilo za hrvatsko gospodarstvo, pa čak i demografski efekt? Odlaze nam “mladi” – uvezimo “stare” da to kompenziramo. Možda nitko neće primijetiti razliku, broj je broj... Naravno da nam nikad ne bi palo na pamet da se demografski oporavljamo “uvozom” umirovljenika.
Zato do sljedećeg broja Globusa možemo zbijati i šale. Sve je dopušteno u zemlji koja ide pogrešnim smjerom u očima vlastitih građana. Možemo sjesti i plakati nad vlastitim neznanjem upravljanja državom. Ili u očaju povući potez kojim ćemo se dogovoriti s gospođom Merkel. U redu, vi želite najbolje školovane Hrvate (i sve druge, pa tako i Sirijce...). Vi birate koga ćete primiti, jer zapravo oni biraju vas zbog vašeg standarda i perspektive. O.K., gospođo Merkel. Kad je tako, ajmo se trampit. Uzmite još koji hrvatski autobus mladih obitelji, ali dajte nama 100.000 njemačkih (može i šireeuropskih) umirovljenika. Znamo da ćete nam mlade ionako uzeti, pa barem da ne bude besplatno. Dajte da i mi nešto dobijemo.
(nastavlja se)