POKRET OTPORA U CRKVI

NE BOJE SE NI BISKUPSKE NI DRŽAVNE VLASTI Globus otkriva tko su svećenici koji smatraju da je i u epidemiji biti na misi važnije od čuvanja zdravlja

Split, 270713.
Nadbiskupsko sjemeniste.
Povodom 5.godisnice smrti slavnog boksaca Mate Parlova odrzana je misa na kojoj su prisustvovali njegovi prijatelji i sportasi.
Na fotografiji: fra Mladen Parlov.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Basic / CROPIX

Po uvjerenju don Mladena Parlova, misna slavlja mogla su se organizirati tako da se poštuju sve mjere sigurnosti: od dezinfekcije ruku do propisane udaljenosti između vjernika u crkvi

Dok Hrvatska, Europa i ostatak čovječanstva strepe pred Covidom-19, jedna ovdašnja jako važna institucija najprije je pokušavala ignorirati pandemiju, a u posljednje vrijeme, uglavnom, šuti. Naziv ove institucije glasi: Katolička crkva u Hrvatskoj.

Doista, što se zbiva s daleko najvećom institucijom u državi? Realno govoreći, prilično je neobično što glavna vjerska zajednica i njezino vodstvo, svećenička hijerarhija, već mjesec dana pasivno i gotovo nijemo promatraju nagle, velike i duboke promjene koje je izazvala epidemija. Crkva bi, po svojem poslanju, ako ikad onda upravo u ovakvu času, trebala biti predvodnica vjerničkoga puka i najaktivnije raditi na zajedništvu i očuvanju ekumene. Ovakvo ponašanje Katoličke crkve još je čudnije kad se usporedi s njezinom permanentnom i intenzivnom dosadašnjom angažiranošću u pretežno političkim i realno marginalnim temama kao što su Istanbulska konvencija i Marakeška deklaracija ili u pitanju kada treba slaviti Dan državnosti, a kada Dan neovisnosti. Sada kada je u opasnosti sam opstanak čovječanstva, kad i svjetovno društvo postavlja eshatološka pitanja, Crkva, kojoj je poslanje da govori o tim pitanjima i odgovara na njih, upadljivo šuti. Osim za Uskrs i osim izjava pojedinih prelata kao što je dubrovački biskup Mate Uzinić, o pošasti se malo što moglo čuti iz crkvenih redova.

Split, 270713.
Nadbiskupsko sjemeniste.
Povodom 5.godisnice smrti slavnog boksaca Mate Parlova odrzana je misa na kojoj su prisustvovali njegovi prijatelji i sportasi.
Na fotografiji: fra Mladen Parlov.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Basic / CROPIX

Fra Mladen Parlov

 

Još potkraj veljače hrvatski su biskupi i dalje čekali razvoj situacije sa širenjem koronavirusa, za razliku od biskupa u susjednim zemljama. U to je vrijeme Slovenska biskupska konferencija izdala upute za svećenike i vjernike radi sprečavanja širenja Covida-19. Prema napucima slovenskih biskupa, u crkvama i pri bogoslužju svećenici su trebali isprazniti škropionice s blagoslovljenom vodom na ulazu u crkvu. Istovremeno je i nekoliko biskupija na sjeveru Italije proglasilo mjere zaštite od širenja koronavirusa. Tako su u pojedinim biskupijama otkazane svete mise, a u drugima su svećenici udovoljili molbama vjernika i pričešćuju ih samo na ruku. U Milanskoj nadbiskupiji, poznata katedrala zatvorena je za turiste, kao i u Veneciji, a bazilika svetog Antuna u Padovi bila je otvorena za molitvu, ali se u njoj nije služila sveta misa. Već ranije je Apostolski administrator Hong Konga kardinal John Tong objavio obustavu javnih služenja misa nedjeljama i vikendima u razdoblju od 15. do 28. veljače, dakle i liturgije na Pepelnicu 26. veljače, kada je započela korizma.

Međutim, u Hrvatskoj je koronavirus u nekim crkvenim krugovima bio predmet sprdnje, kao u riječkoj Župi svete Ane. Tamošnji organizatori duhovne obnove smislili su nevjerojatan slogan: “Grijeh je opasniji od koronavirusa”, za korizmenu duhovnu obnovu 7. i 8. ožujka, koju će predvoditi vlč. Joel Catary, a sastojat će se od nagovora, svete mise i klanjanja.

Pa ipak, Riječka nadbiskupija prva je metropolija u Republici Hrvatskoj u kojoj je od svećenika službeno zatraženo da uvedu mjere zaštite od širenja korone. Međutim, dio tamošnjeg svećenstva odbio je poslušati biskupa Ivana Devčića, koji ih je pismenim putem preko IKA-e podsjetio da njegove “upute svakog svećenika obvezuju u savjesti, odgovornosti i razboritosti da tako postupi, a budući da ima saznanja od vjernika da su se neki svećenici oglušili na prvotne upute, nadbiskup određuje da se od danas počnu primjenjivati u cijelosti”. Tih dana, početkom ožujka, i komentator Glasa Koncila – službenoga glasila Zagrebačke nadbiskupije – obrušio se na “paniku u crkvenim krugovima” zbog koronavirusa uz optužbu kako su “neki podlegli manipulaciji i sijanju straha i tjeskobe pa su čak onemogućili slavljenje misa na Prvu korizmenu nedjelju”. I tako su biskupi tek 19. ožujka odlučili zatvoriti crkve za misna slavlja.

Split, 151113.
U sklopu tjedna sjecanja na Vukovar i Skabrnju, Hrvatska udruga Benedikt organizirala je svetu misu i molitveno bdijenje za sve poginule u obrani Vukovara i Skabrnje 1991. godine. Misu je predvodio Mladen Parlov profesor Katolicko bogoslovnog fakulteta u Splitu.
Foto : Jakov Prkic / Cropix
Jakov Prkic / Cropix
 

Za dobre poznavatelje crkvene politike u Hrvatskoj takvo ponašanje biskupa i klera nije iznenađenje. Prema sociologu religije Ivanu Markešiću, nedavni postupci don Josipa Delaša paradigma su odnosa najvećega dijela katoličkog svećenstva prema hrvatskoj državi i njezinim institucijama te prema nadležnim nižim i višim crkvenim vlastima. Kao prvo, dodaje ovaj profesor na Hrvatskim studijima, dojam je da katolički svećenici, predvođeni biskupima HBK, hrvatsku državu doživljavaju kao svoje privatno vlasništvo, kao svoje leno, a tu nimalo lažnu sigurnost da je to njihovo vlasništvo stekli su ponajviše tzv. Vatikanskim ugovorima, kojima se Republika Hrvatska, zahvaljujući svome nepotrebnom podaništvu Katoličkoj crkvi i stranoj državi Svetoj Stolici, nepovratno odrekla dijela svoga državnog i nacionalnog suvereniteta.

“Najveći dio hrvatskih biskupa svojim postupanjem i življenjem nisu uzor svojim svećenicima, što zorno pokazuje upravo don Josip Delaš. Biskupi su se domogli tijare i biskupskoga prstena i time postali mali feudalci na ‘svome’ doživotnom posjedu, feudu, (nad)biskupiji. Uz to, da bi legitimirali svoju poziciju, oni umjesto da obilaze svoje svećenike - koji zbog ostavljenosti na župama i biskupske nebrige izvršavaju čak i samoubojstva - u najvećem broju slučajeva čangrizavo lamentiraju nad prošlim jugoslavenskim vremenima u kojima im je, eto, sve bilo zabranjeno, pri tome namjerno zaboravljajući da je upravo u tim vremenima na ovim prostorima cvjetalo istinsko kršćanstvo, živjela se istinska kršćanska vjera, da su se rađale nove crkvene institucije kao npr. Kršćanska sadašnjost, da je Biblija u cijelosti bila prevedena na hrvatski jezik (još nemamo noviji ‘katolički’ prijevod), da su stasali novi snažni teolozi kao Bajsić, Šagi Bunić, Turčinović, a danas teologa takvoga kalibra gotovo pa nema, nego su sve sami strašljivci. Zaboravljaju također da je u tome vremenu svatko tko je htio i želio biti kršćanin to mogao i biti. A biti kršćanin tada nije bilo, kao što danas jest, zbog društvene poželjnosti, nego zbog osobnog uvjerenja”, upozorit će Markešić.

Katolička teologinja Anna Grünfelder ipak pokazuje određeno razumijevanje i kazat će kako je ovo situacija koja je iznenadila i vjernike i svećenstvo, pa je biskupima trebalo malo duže da shvate ozbiljnost situacije. Do tada su se bavili svojom najdražom temom – ideologijom:

“Kada su susjedne zemlje već bile krenule s restriktivnim mjerama, sredinom ožujka, iz HBK su još tada zabrinuto postavljali pitanje hoće li se održati komemoracija u Bleiburgu. Tek potom biskupi su ipak shvatili da je njihovo poslanje biti uz Svijet ‘u radosti i nadi’, ali i u turobnim situacijama iziskuje i od njih odricanja i ustupke. Prijenos misnih slavlja putem televizije jest izraz i odraz njihove težnje doći do Čovjeka kad Čovjek ne može doći do njih. Crkva se obrati Čovjeku ondje gdje ga jedino može zateći – sada u stanovima i po kućama”, obrazlaže Anna Grünfelder.

Slično rezonira Ivan Markešić, koji će objasniti kako su hrvatski biskupi, iako nevoljko, pristali u cijelosti prihvatiti Vladine naputke o prestanku slavljenja svetih misa s narodom prije i tijekom uskrsnih blagdana, o prestanku dijeljenja sakramenata, osim sakramenta bolesničkoga pomazanja u najtežim slučajevima.

“Prihvatili su to iz dva razloga: prvo, uradio je to papa Franjo. Bio je to primjer kako se katolički svećenici i njihovi biskupi trebaju s punom odgovornošću i solidarnošću odnositi prema svome i prema životu svojih bližnjih, vodeći se pritom Isusovom zapovijedi ljubavi: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Drugo, preporuku o zatvaranju sakralnih objekata za religijske obrede s vjernicima donijela je ‘njihova’ stranka HDZ i njezini koalicijski partneri. Da je kojim slučajem SDP bio na vlasti, svejedno što su članovi SDP-a najvećim dijelom katolici, ne znam kako bi se stvari odvijale”, skeptičan je Markešić.

U čemu je, dakle, problem kad se gleda iz pozicije Katoličke Crkve? Sudeći po reakcijama, posebno nezadovoljstvo vlada među dalmatinskim klerom, koji još od 90-ih, zajedno s ličkim biskupima, poput umirovljenog Mile Bogovića, slovi za desnicu unutar HBK. Jedan od onih koji su posljednjih tjedana žestoko osporavali biskupsku zabranu održavanja bogoslužja s vjernicima jest Mladen Parlov, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.

Parlov nije nekakav anonimni župnik, nego intelektualac i prvi čovjek splitskog KBF-a, dakle dio ovdašnjeg crkvenog establishmenta. Bez imalo problema pristao je za Globus objasniti što mu smeta. Po njegovu čvrstom uvjerenju, misna slavlja, uz savjete mjerodavnih službi, mogla su se organizirati tako da se poštuju sve mjere sigurnosti: od dezinfekcije ruku na ulazu u sakralni objekt i dijeljenja maski do propisane udaljenosti unutar sakralnog objekta. Ako se mogla organizirati kupovina u trgovinama tako da se s obzirom na površinu trgovine unutra propušta određeni broj kupaca, to se još lakše moglo učiniti u crkvama. Primjerice, poljski biskupi odredili su da se svećenici stave na raspolaganje vjernicima te da umnože misna slavlja. Čini mu se da su naši hrvatski biskupi prebrzo donijeli odluke prema preporukama, pretpostavlja, Stožera za civilnu zaštitu, ne vodeći dovoljno računa o duhovnim potrebama svojih vjernika, glase njegovi argumenti.

Ali, postavlja se pitanje što vjernik gubi ako u izvanrednim okolnostima mjesec ili dva ne prisustvuje misi.

“Svaki imalo poučeniji katolik zna kako je euharistija sve u njegovu životu, odnosno kako mu euharistija dariva život za kojim čezne i žudi. U euharistiji je, kako uči Katolička crkva, prisutan Isus Krist na stvaran, istinit i supstancijalan način. Ako je kršćanski duhovni život udioništvo u božanskom životu na koji Gospodin Bog poziva svu svoju djecu, a to se udioništvo najviše ostvaruje po svetoj pričesti, tada je jasno kako za vjernika ostati bez euharistije znači ostati bez istinskog života. Ova je istina za vjernike toliko važna da su spremni podnijeti velike žrtve, pa čak izgubiti i vlastiti život kako bi imali pristup euharistiji”, drži Mladen Parlov.

Za kraj, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta bio je neumoljiv: “Mogu razumjeti brigu biskupa da bude što manje zaraženih u društvu, ali Katolička crkva nije humanitarna organizacija niti je njezin cilj ovozemaljsko dobro njezinih vjernika. Njezina je jedina zadaća, ostvarena na različite načine, svijetu donositi Boga. Ni manje ni više od toga.”

Iako i u pravoslavlju ima puno radikala, vjernici koji su prošlu nedjelju proslavili Uskrs, nisu radili probleme. Diljem Crne Gore policija je pazila da vjernici ne ulaze u crkve, a mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović) održao je liturgiju u manastiru Ostrog. Slično je bilo i u Srbiji (gdje se SPC pokorila Aleksandru Vučiću), ali, kako je javila srpska redakcija N1, u nekim crkvama po Beogradu bilo je vjernika, ali je policija objavila da su svi imali propusnice.

Kada bi se, dakle, opisala situacija u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, odgovor bi glasio: kler negoduje, a biskupi šute ili izlaze u javnost sa stereotipnim izjavama. U takvim okolnostima postavlja se pitanje koliko su ovdašnji biskupi uopće utjecajni, jer je očito da nadbiskupi Josip Bozanić, Želimir Puljić i ostali biskupi nemaju karizmu kakvu je imao Franjo Kuharić. U to je uvjeren dr. Markešić:

“Aktualni biskupi se svojom kršćanskom duhovnošću nisu uspjeli izdignuti iznad zamamljujućih miomirisa Božice Nacije i stranačkih bogova. S druge strane imate kardinala Franju Kuharića, koji je svojim djelovanjem u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom vremenu pokazao da se može biti Hrvat (na kvadrat), ali da se kršćanskoga Boga ne smije i ne treba žrtvovati ‘Božici Naciji’ niti ‘Ocu Nacije’. Prihvatio je socijalistički režim takav kakav je bio: neprijateljski nastrojen prema religiji i posebno Katoličkoj crkvi, ali je u njemu prema vlastitim vjernicima, poput bosanskih fratara od fra Anđela Zvizdovića do fra Luke Markešića i fra Petra Anđelovića, znao biti ujak, daidža, znao ih je zaštititi, znao je tražiti najprikladnije načine kako očuvati svoju katoličku zajednicu i kako je ne izložiti pogibelji zbog liturgijskih pravila. On nije, kao kardinal Stepinac, išao u sukobe s komunistima, ali nije radio ni kompromise ni s jednom vlašću, ni s Titovom ni s Tuđmanovom. Upravo je svojim takvim postupcima dao nemjerljiv doprinos rušenju socijalističkog sustava”, podsjetio je Ivan Markešić.

Uz vrlo zanimljiv zaključak: “U Hrvatskoj bi trebalo graditi Kuharićevu, a ne Stepinčevu crkvu.”

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

[email protected]

 

Izdvajamo

Iz drugih medija